Božje i čovječje/III.

Božje i čovječje/III.
autor: Lav Tolstoj

IV. →

III

Svjetlogub je drugi mjesec sjedio u samici i kroz to vrijeme proživo je mnogo.

Od djetinjstva je Svjetlogub nesvjesno osjećao laž svog iznimnog društvenog položaja bogatog čovjeka i premda se trudio zagušiti u sebi tu spoznaju često mu se dešavalo, kad bi se susreo s bijedom svijeta ili ponekad čak kad bi mu samom bilo jako lijepo i radosno, da bi ga obuzeo stid zbog tih ljudi – seljaka, staraca, žena, djece koji su se rađali, rasli i umirali ne samo ne znajući za te radosti u kojima je on uživao, no i ne izlazeći iz stanja prekomjernog rada i bijede. Nakon što je završio studij, kako bi se oslobodio spoznaje svog nepravednog položaja, pokrenuo je u svojem selu školu, trgovinu u kojoj su seljaci mogli izmjenjivati robu bez naknade i dom za siromašne starce. No, koliko god to bilo čudno, njega je kad se počeo baviti takvim poslovima bilo još više sram pred ljudima nego li prije, kad je pred njima ručao s prijateljima ili projahao na kakvom skupom konju za utrke. On je osjećao da sve to nije to i još gore nego da nije to: bilo je u tome nešto odurno, moralo nečisto.

U jednom od takvih duševnih stanja razočaranja u svoju djelatnost na selu stigao je u Kijev kako bi se vidio sa svojim prijateljem sa fakulteta s kojim je bio posebno blizak. Taj je njegov drug bio tri godine kasnije strijeljan za pobune kijevskih seljaka.

Prijatelj Svjetloguba, vatren i strastveno predan darovit čovjek velikih potencijala privukao ga je u društvo, ciljevi kojeg su bili prosvjećivanje naroda, razvijanje svijesti o vlastitim pravima i pokretanje povezanih društava za oslobođenje od vlasti zemljoposjednika i činovnika. Razgovori s tim čovjekom i njegovim prijateljima kao da su razjasnili sve ono što je Svjetlogub do tada nejasno osjećao. On je tada shvatio što treba činiti. Ne prekidajući odnose sa svojim novim drugovima, vratio se nazad na selo i tamo započeo sasvim novu djelatnost. On sam postao je učitelj, započeo je sa nastavom za odrasle, čitao im knjige i brošure, objašnjavao je seljacima njihov položaj i osim toga je izdavao ilegalne brošure i narodne knjige te je davao sve što je mogao za pokretanje istih takvih centara po drugim selima, bez da je dirao novce svoje majke.

Svjetlogub je već sa prvim koracima te svoje nove djelatnosti naišao na dvije neočekivane prepreke: jedna je bila to što većina ljudi iz naroda ne samo što je bila ravnodušna spram njegovih propovijedi, već ga je skoro pa gledala s prezirom. (Shvaćale su ga i suosjećale s njime tek rijetke ličnosti, među kojima su se često nalazili ljudi sumnjiva poštenja.) Druga prepreka došla je od strane vlasti. Bilo mu je zabranjeno držati školu, a njemu i bliskim mu ljudima često su radili premetačine i oduzimali knjige i papire.

Na prvu prepreku – ravnodušnost naroda – Svjetlogub je obratio malo pažnje pošto je bio previše zaokupljen onom drugom: besmislenim i uvredljivim progonima koje koje je činila vlada. To su doživljavali i njegovi prijatelji zaokupljeni istim poslom u drugim mjestima, i osjećaj razdraženosti prema vlasti koji su si još i međusobno raspaljivali doveo je do toga da se većina ljudi njegova kruga odlučila na borbu putem sile.

Glava tog društva bješe neki Meženecki – čovjek na kojeg su svi gledali kao na nepoklebljivu silu volje i nepobjediv karakter u potpunosti predan cilju revolucije.

Svjetlogub se podčinio utjecaju tog čovjeka i od tada se s istom onom energijom, s kojom je prije radio u narodu, posvetio terorističkoj djelatnosti.

On sam sebi govoraše: «Pobjeda ili mučeništvo, a ako će biti mučeništvo, onda će baš to mučeništvi i biti pobjeda, ako ne sada a onda u budućnosti». I u njemu se rasplamsala takva vatra da kroz idućih sedam godina ne samo što se nije ugasila, već je sve više i više buktila, podržavana ljubavlju i odobravanjem ljudi među kojima se nalazio.

Tome što je skoro sav svoj imetak razdijelio – onaj imetak koji je naslijedio od oca, tome nije pridavao nikakvu važnost, nije je pridavao ni radu ni bijedi koju je često trpio. Ogorčavalo ga je samo jedno: ta tuga koju je uzrokovao svojoj majci i njezinoj štićenici koja je živila s njome i voljela ga.

Nedugo prije uhićenja posjetio ga je neprijatni drug, terorist kojeg je progonila policija. Taj ga je čovjek zamolio da sakrije kod sebe dinamit, što je Svjetlogub bez kolebanja i učinio upravo zbog toga što ga nije ni malo volio. Sljedeći je dan kod Svjetloguba bila premetačina i pronađen je dinamit. Na sva pitanja o tome kako i od kuda mu dinamit Svjetlogub je odbijao odgovoriti.

I ono mučenje koje je očekivao za njega započe. U posljednje vrijeme, kad je toliko njegovih prijatelja bilo kažnjeno, zatvoreno, poslano u Sibir, kada je nastradalo toliko žena, Svjetlogub je skoro pa želio mučeništvo. I prvih minuta poslije uhićenja, za ispitivanja, on osjeti posebno uzbuđenje, skoro pa radost.

Taj je osjećaj doživio kad su ga razodijevali, pretresali i kad su ga uveli u zatvor i za njim zatvorili željezna vrata. No kad je prošao jedan dan, drugi, treći, kad je prošao tjedan, pa drugi i treći u prljavoj, vlažnoj samici punoj insekata, u praznom zatočeništvu i samoći koju prekidahu samo sporazumijevanje kuckanjem o zid sa susjedima, od kojih je primao samo loše i žalosne vijesti, te rijetka ispitivanja hladnih i neprijateljski raspoloženih ljudi željnih da od njega dobiju dokaze protiv njegovih prijatelja, njegove su duhovne sile zajedno sa fizičkim počele slabiti i on je samo tugovao i želio, kako je sam sebi govorio, bilo kakav kraj tom mučnom položaju. Njegova se žalost povećavaše i time što je počeo sumnjati u svoju snagu. Tokom drugog mjeseca zatočeništva počeo se baviti mišlju da sve oda, samo da bude oslobođen. Užasavao se nad svojom slabošću, no u sebi više ne mogaše pronaći onaj polet koji je prije imao i mrzio je, prezirao samog sebe i tugovao još više.

Najužasnije za njega bijaše to što mu je u zatočeništvu postalo žao te mladenačke snage i radosti koju je na slobodi s lakoćom žrtvovao i koja su mu se u zatočeništvu činila tako privlačna da se kajao zbog onog što je prije držao za dobro, ponekad se kajući i zbog svega što je do tada učinio. Dolazile su mu misli kako bi bilo lijepo živjeti vani – na selu, na slobodi, u inozemstvu, okružen onima koje voli i koji vole njega. Oženiti se s njom, a možda i s drugom i živjeti jednostavan, radostan, vedri život s njome.