Bauk/III
| ← II | Bauk autor: Ulderiko Donadini |
IV → |
Kasnije, poslije smrti moje majke, nije me otac više toliko mučio, i poslao me je poslije četiri gimnazije u časničku školu.
Kad sam druge godine došao kući na praznike, upoznao sam tebe, Tonka, i onda je došlo prvi put nešto svijetlo u moju dušu.
Sve što je poslije došlo, bilo je mračno i tamno, prema onoj čistoj sreći što sam je onda osjećao. I danas još sjaje u ovaj moj sivi sadašnji život ona sjećanja kao daleka zlatna sunca.
Tri godine služio sam kao poručnik u malom dosadnom gradu, u kom su sve kuće bile jednake i bijele kao prazne kutije za šešire. Malen je grad, pa uopće na ulici nisam nikoga sretao osim vojnika. Kad sada mislim na njega, ne mogu se sjetiti da uopće ima u njemu drugih kuća osim kasarna, baraka, bolnica i javnih ureda. Činilo mi se da sve ove kuće imaju na vratima brojeve kao vrata hotelskih soba, pa i ona dva duga, ravna niza jablanova na promenadi, čine mi se kao dva ukočena reda vojnika.
Ne sjećam se da sam se ikad tako dosađivao kao onda. Činilo se kao da u tom gradu ništa nema fizionomije, ili je izgubi čim ovamo dođe. I ljudi i kuće, i konji: svi mi se u sjećanju čine jednaki, bez svoje osobitosti. Ukratko: garnizona upravo sablasna od dosade.
Prvi dan kad sam došao, spopade me tjeskoba, i već onda slutio sam da će mi se tu dogoditi nešto strašno.
Zabava nikakvih nisam posjećivao, niti sam mogao da ih posjećujem, jer od kuće za to cijelo vrijeme nisam primio ni novčića. Morao sam se upravo strahovito dosađivati i skoro godinu i po prolazio je moj život u obavljanju službe. Iz mojih usta nije se čulo ništa osim zapovijedi, i ja sam tupo gledao kako se hrpe mojih potčinjenih plavih mrlja na livadi najednom miču, skaču začas u drugu liniju, onda uz moj povik nastanu dvije ravne linije, još jedna, pa četiri...
Uvijek se sve ponavljalo, dapače i psovke su bile uvijek iste, novi potčasnici naučili bi ih od pređašnjih i tako je to išlo kroz mjesece od usta do usta, i tek poslije dugog vremena našao bi se kakav daroviti novajlija i opsovao nešto novo. Takvog su proglasili najstrožim i bojali ga se. Poslije vježbe bio je objed u skupnoj blagovaonici, gdje su padale uvijek iste primjedbe, ako je jelo bilo neslano, ili tko našao vlas u juhi, pripovijedale uvijek iste šale, i nalazilo se ljudi koji su im se uvijek jednako od srca smijali, te je dapače jedan od njih imao svoju šalu, kojoj se on najradije smijao i uvijek pitao:
- Daj pričaj onu o Bečanki u Bosancu...
Znao ju je tako dobro da je ispravljao onoga što ju je pripovijedao, ako se zabunio u pripovijedanju: - Ma ne... onda je ona legnula na divan... Zar više ne znaš?
Jedan je bio kojemu su se svi uvijek rugali istim porugama i prizori su se uvijek jednako svršavali. Ja se nisam nikad smijao, svima sam bio neugodan i upravo se vidjelo kako bi im odlanulo kad sam se dignuo da odem. No ja sam već onda naslućivao da je to samo zbog toga da se mogu rotiti protiv mene. Onom lopovu ordonancu davao sam uvijek duhana i novaca da saznam što spremaju, pa da se onda porazgovorimo licem u lice, ali njega su, tu hulju, podmitili, i on mi je podlo smiješeći se tvrdio da se o meni nikad ništa ne govori. Lukavac!
Čitavo poslije podne sjedim čitajući novine u jednom kutu kavane, u koju ulaze uvijek isti gosti, sjedaju uvijek za ista mjesta, uvijek se jednako započinju razgovori, stalno u to i to doba dolaze ista dvojica da igraju biljar, a od one stalne preferanc-partije čuju se uvijek isti šašavi poklici, kojima se više nitko ne smije. Mjesto karo govore: Karolina di Blondi, mjesto pik: piknulo ga, mjesto tref: trefilo se, mjesto herc: srce božije.
Onda bi se spustila noć, došla zajednička večera, kod koje se događalo isto što i o podne, samo još življe, jer su sve bili odmoreni. Kod kuće sam prije spavanja čitao neke užasno dosadne njemačke romane.
Tako su godinu i po prolazili moji dani, prazni, bezbojni, bez sadržaja, bez događaja, slični jedan drugome kao uniforma uniformi.