Bauk/II
| ← I | Bauk autor: Ulderiko Donadini |
III → |
Svi ljudi što su dolazili k nama u kuću i živjeli u istom mjestu, gdje smo se nekoć nalazili, smatrali su mog oca najljubaznijim čovjekom. Imao je uvijek pomno zafrkane brkove, brijao se svaki dan, a odijelo bilo mu je uvijek besprijekorno. Nigdje ni mrljice. Na prstu imao je zlatan prsten, možda s malo prevelikim dijamantom, ali onda je takvo prstenje bilo u modi. Tu kritičnu opasku o dijamantu nisam kazao zbog toga što se razumijem u modu, nego zato jer ga je moj otac, uvijek prije nego što me je udario po obrazu, okrenuo na drugu stranu prema dlanu tako te se događalo da mi je dijamant oderao kožu i okrvavio lice.
Ja sam unatoč tomu ljubio svog oca i nastojao da mu ugodim kako sam znao. Pošto su svi oko mene tvrdili da dobar dječak mora biti miran, sjećam se da sam često satove i satove nepomično prosjedio u kakvom kutiću, ili ležao po čitav dan pod krevetom ne odavajući se ni najmanjim šumom. Čuo sam kako su me u podne zvali na objed, vrata otvarali i zatvarali, a ja sam susprežući dah nepomično stajao na svom mjestu. Konačno su me ipak našli i otac me je isprebijao.
Kasnije sam od njega samoga doznao da me je baš zato mrzio jer sam bio tako miran.
Osim toga kazali su mi da sam imao čudnovat običaj i često čitave satove zabrinuto klimao glavom i tužno uzdisao, kao kakav mali ćuk. To je bilo neobično, jer sam uzdisao baš onda kad nisam zato imao nikakva razloga. Inače, kad me je otac najjače udarao, onda sam čvrsto stisnutih usta šutio i iz mojih usta nije se čuo ni najslabiji jauk.
U to doba događale su se u našoj kući stvari koje onda nisam razumijevao.
Mi smo onda skoro svaki dan imali posjete. Ja i majka također smo bili među gostima. Kod takvih zgoda posjeo bi me otac na koljena, šalio se sa mnom, gladio po kosi pa čak i ljubio me. No unatoč tome ja sam u tim časovima drhtao u svojoj duši, blijed sjedio na njegovim koljenima, nepomično i tupo gledajući preda se. Otac mi je na to dao i jedan kolač sa stola, ali ja sam ga se jedva dotaknuo. Tad je otac običavao reći:
"Gledaj mog filozofa!"
Svi su se smijali njegovoj primjedbi, osim majke, koja je šutjela isto kao i ja i gledala me sa svog mjesta za stolom gdje je sjedila.
Neka gospođica, što je k nama vrlo često dolazila, bila je odjevena u sjajnu svilenu haljinu. Lice bilo joj je neobično bijelo, a oči su joj sjale. Na prstima imala je mnogo prstenja.
Moja majka bila je uvijek obučena u crnu haljinu. Bila je blijeda u licu, i imala je velike crne oči. Na prstu imala je samo zlatni vjenčani prsten.
I ona gospođica ljubila me je i posjedala na koljena, ali poslije jednog događaja zadrhtao sam kad god sam je vidio.
Tog dana bilo je kod nas neobično mnogo gosti. Otac je bio dobre volje i mnogo je pio. On je uopće mnogo pio. Kasno u noć stali su se razilaziti gosti.
Konačno smo u sobi ostali troje: moj otac, gospođica i ja. Skoro čitavu večer stajao sam pred velikim zrcalom u pozlaćenom okviru, na kom su sa strane gorjele svijeće u srebrnim svijećnjacima. Bilo je to staro zrcalo, i ja sam u njega vrlo rado gledao na večer, kad bi se zapalile sve svijeće. Moje lice, koje je preko dana bilo vrlo blijedo, činilo se kod sjaja svijeća crveno, i uvijek kad su u toj sobi bili gosti, stao sam pred zrcalo i ogledao se, unatoč tome što mi je majka jednom kazala da po noći nije dobro gledati u zrcalo jer mu se u njemu može pokazati đavao.
Kad sam te večeri gledao, opazim najednom kako se otac sagnuo prema gospođici. Mene, čini se, nisu ni primijetili. Pomislio sam da joj želi nešto prišapnuti. Tada najednom obuhvatio ju je oko pojasa, ona zabacila glavu natrag, i on ju je poljubio u usta. Taj išti čas čuo sam iza sebe nečiji krik i kako je nečije tijelo palo na zemlju.
Okrenuo sam se, i preko praga vrata što su vodila u drugu sobu vidio sam gdje na podu leži moja mati. Stao sam glasno vikati jer mi se onako nepomično ispružena učinila kao mrtva.
Gospođice je iznenada nestalo, a otac kad me je vidio, uhvatio me je za ruku, i udario snažno nekoliko puta, ali ja sam neprestano plakao.
"Pokazat ću ti ja, gade!" - rekao je najednom, i stao me nekamo voditi. Išli smo kroz sve sobe, i zaustavili smo se pred vratima velike dvorane, koja je stajala na posve drugom dijelu kuće. Ta je soba bila uvijek zaključana i u nju nije nitko ulazio. Samo pokojni djed kad je umro, ležao je tu na odru. Prozori su onda bili pokriveni crnim zavjesama i samo šest svijeća obasjavalo je voštano lice mrtvog djeda. Onda sam bio prvi put u toj sobi, i poslije me je strah hvatao kad god sam se približio njezinim vratima.
Kad sam vidio oca da otključava vrata baš te sobe, u strašnom očaju kleknuo sam pred njega, obuhvatio mu rukama koljena, i stao vikati, sav daveći se u suzama.
- Tata, mili, tata! Nemoj me staviti u tu sobu!
No on me je gurnuo od sebe nasred sobe i izišao. Čuo sam kako se ključ u bravi okrenuo, njegove korake kako se udaljuju, dok napokon nije zavladala oko mene posvemašnja tišina.
Ja sam ležao nasred sobe i nisam se usudio ni dihati. Pokrio sam oči rukama, ali brzo sam ih maknuo jer mi se učinilo da se baš u tom času, kad sam ih sklopio, ispružile iz mraka prema meni stotine ruku.
Od užasa široko raskolačenim očima gledao sam prema prozoru, otkuda je kroz zavjese prodiralo slabo noćno svjetlo. Sa svih strana stali su do mene dopirati najčudnovatiji zvukovi. Čas se činilo kao da se netko smije, a onda opet kao da prigušeno jeca.
Tada najednom pomaknula se zavjesa. Srce mi je stalo užasno kucati. Časak nije se ništa maknulo, a tada sam vidio kako mi se iz sumraka netko približava.
Iz mog grla začuo se strašan krik, i tada je najednom oko mene svega nestalo u potpunom mraku.
Ja sam za mog oca bio samo sredstvo kojim je mučio majku. Mučio me je, vrijeđao, ponizivao na sve moguće načine, znajući da će zbog tih muka najviše patiti ona.
Ja nisam nikad smio da jedem s njim za istom stolom. Za svetkovine o Božiću i Uskrsu kupovao je igračke djeci naših sluga, a mene bi čak i izbatinao. Kad je bio njegov imendan ili rođendan, istukao me je ako mu nisam došao čestitati, a ako bih došao; istjerao me je iz sobe riječima da od ovakvih đavolskih izroda ne prima nikakvih čestitaka.
Bio je neumoran u izmišljanju novih muka, a nastojao je da to vidi moja majka. Kad se ona nije više mogla da svlada i poletjela da me zaštiti, onda se obarao na nju, udarao je, a kad bi ona pala na zemlju, izvlačio je mene iz kuta, tukao me pred njom tako dugo dok mu se nije učinilo da on već i sam grozno trpi.
Jednoć, sjećam se, strahovito me je izbatinao, i ja zaplakao, i tad najednom smeo se, glas mu zadrhtao, zamolio me čak da mu oprostim, a na koncu izvadio dukat i dao mi ga.
To je bio jedan jedini put da sam ga takvog vidio, i već sjutradan držao se kao da se ničega ne sjeća. Mati je ćutala i trpjela, nikad se nikomu nije potužila.
Jednom kasno u noć probudili su me i kazali mi da je umrla. Ja sam sav prestravljen došao u sobu gdje je ležala na odru, još bunovan od sna, i sve čega se od onda sjećam, bio je nekakav čudnovati posmijeh koji je lebdio na njezinu licu.
Eto, tako je bilo moje djetinjstvo.