Bajka o zlatnom pjetliću

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
Bajka o mrtvoj kneginji i o sedmorici delija Bajka o zlatnom pjetliću
autor: Aleksandar Sergejevič Puškin, prijevod: Radomir Venturin

1834.




Negdje iza devet mora,
Negdje iza devet gora
Carevao car je Dadon,
Mlad vojevao je rado.
Na susjede je s užitkom
Bitku vodio za bitkom
Starost kucnula na vrata -
Postalo mu dosta rata,
Kraj peći bi htio leći,
Ali sada mu to priječi
Himba susjednih vladara -
Sad su oni protiv cara.
Da posjede spasi drage,
Car svud drži jake snage,
Pod oružjem čete brojne
Za podvige sprema bojne.
Ne spavaju vojskovođe,
Ali tuđa vojska dođe
Uvijek s neke druge strane:
Čekaš s juga, ona bane
Sa istoka. Tek im poraz
Tu naneseš - stižu s mora.
Od tih briga car sav kopni,
Noću ni da oka sklopi.
Da se riješi glavobolje,
Car preda se brže – bolje,
Poziva mudraca starca,
Eunuha zvjezdoznanca.
Po njeg odmah teklič kreće.

Vadi mudrac već iz vreće
I meće pred cara svijetla
Neobična zlatna pijetla.
"Nasadi tu pticu krotku",
Veli caru on, "na motku;
Zlatni pjetlić, ja ti kažem,
Bolji je od svake straže:
Opasnosti kada nema,
Pjetlić samo mirno drijema,
No kad koraka se batom
Kakva vojska prijeti ratom
Il nadođe neka druga
Nevolja i crna tuga,
Zlatnom pjetliću se smjesta
Podigne na glavi kresta,
On se strese, iz sna prene,
K opasnosti vrat okrene."
Ne bi bilo krivo caru,
U zahvalnost na tom daru
Dati starcu silno blago.
Kako mu je bilo drago,
Reče, "Prvu želju tvoju
Ispunit ću kao svoju."

Čuva pjetlić carske međe,
Ne da da ih itko prijeđe.
Kada prijetnja se nadnese
Gdje nad carstvom, on se strese,
Kao da se iz sna prene,
K opasnosti vrat okrene,
Pa povikne: "Kukuriku,
Neprijatelj na vidiku!"
Svi susjedi sad su mirni.
Probaj samo, cara dirni –
On već šalje svoje čete,
Potuče tê što mu prijete.
Teče vrijeme, prijetnji nema,
Pjetlić godinama drijema.
Odjedared, gle, car Dadon
Probuđen bje iznenadno:
Vojvoda pokrivač strže:
"Diž se, ustaj, care, brže!
Skoči, oče podanika!"
- Što je, čemu takva vika?
Pita Dadon, oči tare
- Gdje sam? Tko se sprda s carem? –
A na to će vojvoda mu:
"Pjetlić digao galamu!
Uzbunio prijestolnicu."
Car na prozor – vidi pticu:
Ona dršće ko u tremi,
Kriči, sva na istok stremi.

Oklijevanja bome nema,
Brzo car vojnike sprema,
Najstarijem dade sinu
Da ih vodi u tuđinu.
Smirio se pjetlić tada,
Zaspi car i red već vlada.
Car niz cestu žudno gleda...
Vijesti nema, prođe tjedan.
Nema iz daleka kraja
O bitkama izvještaja.
Opet pjetlić! Nema šale,
I car drugu vojsku šalje.
Mlađi sin je vodi k bratu
Da mu pomogne u ratu.
Na motki se pjetlić smjesti,
Umiri se, ali vijesti
Opet nema. Tjedan mine.
Narod boji se i brine.
Pjetlić viče, krilom lupa,
I car treću vojsku skuplja,
On je sam na istok vodi –
Tko zna što će se dogodit.

Dan i noć već vojska stupa,
U znoju se svome kupa,
Napušta vojnike snaga,
No bojištu nigdje traga.
Car razmišlja: "Što to znači?"
Ne može baš ništa naći.
A kad opet tjedan mine,
Vodi vojsku u planine,
Vidi šator sav u svili.

U nepomućenu miru
Uz šator, na smrtnom piru
Silna vojska mrtva leži.
K šatoru car Dadon bježi –
Sleđen ko na rubu groba
Gleda sina svoja oba.
Bez oklopa i bez šljema
Oba mrtva su i nijema –
Mačem ubio brat brata.
Na livadi dva im ata
Tumaraju kroz tu stravu
I krvavu gaze travu.
Car zaplače: "Moja djeca!"
Prolomi mu grudi jecaj.
"Dva sokola moja mila
Grozna smrt je ugrabila.
Ja sam skončan ovim jadom."
Plače vojska kao Dadon,
Potrese planine jeka.
Otvara se šator, čeka.
Svijetla kao zora rana,
Carica od Šamahana
Cara, svoga gosta u njem.
Pred nju stupa car, sav zbunjen.
Ko pred suncem noćna ptica,
Zanijemi. Od njena lica
Zaboravi, poput snova,
Smrt obojice sinova.
Tâ, uz naklon, blagi smiješak,
O ruku se caru vješa,
U šator ga svoj uvede
I za prepun stol s njim sjede –
Tu ga gosti, tu ga časti
Jestivima punim slasti.
Tad umorna cara dekom
U krevetu pokri mekom...
Na toj gozbi tjedan cijeli
Ko začaran se veseli
Sa caricom divnom, mladom
Ostarjeli car, zvan Dadon.

Konačno to car presiječe,
Najzad s vojskom kući kreće
I djevicu vodi mladu
Sa sobom k svom stolnom gradu.
Glasine još brže kruže,
Zbiljom se i himbom služe.
Kraj bedema svijet se jati ,
Čeka cara da se vrati –
Stiže kočija, klopara,
Vozi djevicu i cara.
Pozdravlja svoj narod Dadon.
U veselom mnoštvu tad on
Spazi, poput ovce sijeda,
U arapskoj kapi, djeda,
Eunuha, starog znanca.
"Zdravo!", pozdravlja car starca.
"Živ mi bio, prijatelju,
Hajde, reci svoju želju."
Reče mudrac svijetloj kruni:
"Neizmireni računi
Nikad nisu dobro stanje.
Pamtiš svoje obećanje
Da ćeš prvu želju moju
Ispuniti kao svoju?
Podari mi zato danas
Caricu od Šamahana."
Strahovito car se snebi,
Veli: "Jesi li pri sebi,
Što ti to na pamet pane,
Popile ti mozak vrane?
Ja sam tebi dao vjeru ,
No prevršio si mjeru.
I kakve ti imaš hasne
Od carice ove krasne?
Znaš li tko sam, i ti tko si?
Daj me štogod drugo prosi:
Kneževinu, suhog zlata,
Iz ergele carske ata.
Ja ti pola carstva dajem."
Starac za to malo haje,
Veli: "Podari mi danas
Caricu od Šamahana."
Car Dadon u ljutnji pljune,
Razgnjevi se, psuje, kune.
"Baš ti ništa neću dati
Pa se možeš požderati!
S očiju se mojih gubi!
Otjerajte starca, ljudi!"
Buniti se htjede stari,
No to opasne su stvari –
Žezlom car po glavi dade
Starcu – ovaj mrtav pade.
Narod osta sav u stravi,
Carica se smijehom davi:
"Hi-hi-hi-hi, ha-ha-ha-ha!"
Gle, pred Bogom nema straha.
Premda mu je teško bilo,
Njoj se osmjehne car milo.

Prolazi kroz gradska vrata...
S krikom pjetlić tad od zlata,
Pred očima cijelom puku
Sletje s motke i u luku
Kočiji se kao meti
Usmjeri, na cara sleti,
Kljunom ga u tjeme kljune
Pa uzletje, Dadon grune
Iz kočije, na tlo pade,
Jekne, Bogu dušu dade.
A carica s lica mjesta
Poput priviđenja nesta.
Bajka laž i jest i nije –
Pouka se u njoj krije.