Car s caricom oprosti se,
Na put dalek zaputi se.
Kraj prozora ona sjeda,
Njega čeka i izgleda.[2]
Čeka, čeka sve do noći,
Zabolješe već je oči
Od gledanja, da l' će doći,
Sve od zore pa do noći.
Al' ne vidje druga mila!
Mećava se samo vila,
Snijeg padao preko polja,
Bjelasa se brijeg i dolja.[3]
Već deveti mjesec stiže,
S polja pogled svoj ne diže.
Sama badnja noć je bila,
A carica kćer rodila.
Tad gosti željni u čas rani,
Dan i noć očekivani,
Stiže najzad s puta svoga
Sam car-otac - jutra toga.
Svoj je pogled na nj skrenula,
Preteško je uzdahnula,
Izdržala sreću nije:
Umre oko liturgije.[4]
Car je bio neutješan,
Al' što može? Sam je griješan.
Vrijeme leti, pusti snovi,
Car već stupa u brak novi.
A nevjesta zbilja prava,
Ko da carska bješe glava.
Povisoka, vitka, bijela,
Umom, likom sve zanijela;
Al' ohola i pretvorna,
Tvrdoglava, ljubomorna,
A u miraz joj je palo
Jedno malo ogledalo.
Svojstva čudnog ono bilo:
Ko živ stvor je govorilo.
Jedino je s njime bila
Dobra, vesela i mila,
Ljubazno se s njim šalila,
Gizdajuć se govorila:
"Ogledalce, srećo, kaži!
Sve istinu, a ne laži:
Da l' sam od svih najmilija,
Od svih bjelja, rumenija?"
Evo njojzi odgovora:
"To je točno, nema spora:
Ti si od svih najmilija,
Od svih bjelja, rumenija."
Carica zakikoće se,
I rukama razmaše se,
I očima namiguje,
I prstima popuckuje,
I vrteć se podbočena
Ogleda se tašta žena.
A kneginja dotle mala
U miru se rascvjetala
I rasla je i bujala
I ko cvjetak je stasala,
Crne kose, bijela lika,
Krotke ćudi, prava dika.
Našli su joj i mladića,
Jeliseja kraljevića.
Svatu car je obećao,
Njemu kao miraz dao:
Sedam bogatih gradova
I stotinjak još zamkova.
A vjenčanje kada dođe,
Carica se kitit pođe
Ispred svoga ogledala
I usput ga upitala:
"Da l' sam, reci, najmilija,
Od svih bjelja, rumenija?"
Al' čuj sada odgovora:
"Prekrasna si, nema spora;
Al' je kneginja milija,
Od svih bjelja, rumenija."
Što carica poskakuje,
Pa što rukom zamahuje,
Ogledalu priprećuje,
Potpeticom polupkuje...!
"Ah ti, ah ti, staklo mrsko,
Što mi lažeš tako drsko?
Sravnjivati nju i mene?
Razorit ću snove njene!
Vidi, kako je sazrela,
Nije čudo to je bijela:
Dok joj majka trudna bila
Snijegom se je zanosila!
Samo reci: istina je?
Zar od mene milija je?
Najljepša sam; hajde priznaj,
Cijelo carstvo daj, obigraj,
Ima l' mi u svijetu para?"
Ogledalo odgovara:
"Kneginja je najmilija,
Od svih bjelja, rumenija."
Uraditi nešto mora -
Jed je muči, ljubomora.
Baci staklo pod stolove,
Pa Arapku k sebi zove,
(Služavka joj ona stara),
Zapovijed joj izgovara:
"Daj odvedi sad kneginju
Čak u šumsku, u divljinu,
Živu veži sred borova,
Neka bude plijen vukova."
Sa zlom ženom ni sam đavo
Ne složi se. Šumi pravo
Arapka je nju povela
I daleko je odvela,
Al' kneginja dosjeti se
I od smrti uplaši se,
Pa je moli: "Bila živa!
Šta sam tebi, kaži, kriva?
Ne ubij me, sluškinjica!
Kad ja budem, znaj, carica,
Bit ću tebi uvijek sklona."
U duši je voli ona,
Pa je nije ni svezala,
Pustila je i kazala:
"De, ne plači o Bog s nama."
A kući je pošla sama.
"Šta je?" pita je carica,
"Gdje ostade ljepotica?"
"Tam' u šumi ostala je",
Odgovor joj ona daje,
"Vezana je do laktova;
U pandže će past zvjerova.
Manje muka će trpjeti,
Lakše bit će joj umrijeti."
Tad i vijest je kružit stala,
Da je carska kći propala.
Cara muče teški jadi,
A Jelisej, ženik mladi,
Tada Bogu pomoli se,
Odmah u svijet uputi se
Za djevojkom, svojim blagom,
Za nevjestom svojom dragom.
A nevjesta sve plačući
I do zore lutajući
Išla šumom, tako išla,
Na jedan je dvor naišla;
Pritrča joj pas lajući
I zašuti skakućući.
Kroz dvorište prođe tada,
Al' tišina svuda vlada.
Pas se mazi, kraj nje luta,
A ona se maša skuta,
Do kućnih se pope vrata,
Alku rukom lako hvata,
Tiho vrata otvorila
I u sobu je stupila:
Uz zidove stoje njene
Klupe sagom prekrivene,
Hrastov stol od ikonama,
Peć s ležajem u šarama.
Da se, načisto je bila,
Na svijet dobar namjerila;
Zna, da vrijeđati je ne će.
Al' se nitko tu ne kreće.
Cijelu kuću razgledala,
Sve po redu pospremala,
Svijeću Bogu zapalila,
Peć je jarko raspalila,
Na krevet se tad popela,
Na uzglavlje legla bijela.
Već se ručak približuje,
Spolja topot odjekuje:
Sedam uđe tad delija,[5]
Sve rumenih brkajlija.
"Kakvo čudo!" prvi veli,
"Sve je čisto, sve se bijeli.
Tko je takva dobričina,
S tim da čeka domaćina?
Tko si, naprijed, ded se javi,
Pa se časno s nama zdravi.
Ako si ti stari čovjek,
Čikom ćeš nam biti dov'jek;
Ako si ti momče dobro,
Bit ćeš nama bogme pobro;
Ako s' baka, bud' nam mati,
Tako ćemo te štovati;
Ako lijepa si djevica,
Budi nama ti sestrica."
Kneginja je tada sišla,
S poštovanjem im je prišla,
Do pasa se poklonila,
Sva rumena izvinila,
Što u goste dođe strana,
Premda nije ni pozvana.
Iz tih riječi sve su znali:
Kneginju su prepoznali;
Vrh je stola posadili,
Kolačima ponudili.
Kupu[6] vina joj nalili,
Svi služavnik prinosili;
Samo mlada vina nije
Htjela nikako da pije.
Tek kolačić prelomila,
Zalogajčić okusila,
Pa se njima izvinjava,
Da bi malo da odspava.
Odveli su djevojčicu
Gore na kat, u sobicu.
Ostaviše tad je oni,
Da u snove sva zaroni.
Tako teče dan za danom
U spokojstvu sve tihanom.
Kneginji u šumi prija
Kod ljubaznih tih delija.
Još u sam rujnu zoru
Idu braća sva u goru
Da se malo prošetaju,
Sivih patki nastrijeljaju,
Desnu ruku da protegnu,
Arapina popritegnu,
Ili glavu s gojnih pleći
Tatarinu[7] čas odsjeći,
Il' da gone izmeđ' breza
Pjatigorskoga[8] Čerkeza.[9]
A ta mila djevojčica
U dvorcu je domaćica:
Sve prikupi i zgotovi.
Ni riječ da im protuslovi.
A ni oni isto tako,
I svi dani teku lako.
A braća se u djevicu
Zaljubila. U sobicu
Jednom, rudi tek zorica,
Sva su ušla sedmorica.
Prvi kaže: "Momo mila,
Svima si nam sestra bila,
Sedmorica nas je tebe
Zavoljelo, kao sebe.
Uzeti te svi smo radi,[10]
Al' ne ide! Boga radi,
Umiri nas kako znadeš,
A kad jednom ruku dadeš,
Bud ostalim sestrom pravom.
Ali zašto njišeš glavom?
Il' nam time otkazuješ,
Il' nas možda podcjenjuješ?"
"Oj junaci vi cijenjeni,
Pobratimi sve rođeni",
Kneginja im kazala je,
"Ako lažem, Bog nek daje,
Da ne siđem živa s mjesta!
Šta ću, kad sam već nevjesta!
Svi ste meni vi jednaki,
Svi ste umni, hrabri, jaki,
Srdačno sam svim odana;
Al' sam drugom obećana.
Vjerno volim ja mladića,
Jeliseja kraljevića."
Šuteć braća postojala,
Pa zatiljke počešala.
"Grijeh to nije i ne kori",
Klanjajuć' se prvi zbori,
"Nitko pisnut ne će više."
Ona veli tad još tiše:
"Ne ljutim se, vjera živa!
Ja zbog toga nisam kriva."
Tad se prosci poklonili
I tiho se udaljili.
Sve je opet tu suglasno
Opet žive dalje krasno.
A carica, međutim,
U mislima svojim zlim
Ne oprašta baš nimalo.
I na svoje ogledalo
Ljutila se i srdila,
Al' ga najzad dohvatila
Pa se s njime izmirila
I sve mu je oprostila.
Kititi se opet stala
Pa mu s osmijehom kazala:
"Zdravo, ogledalce, kaži,
Sve istinu, a ne laži:
Da l' sam od svih najmilija,
Od svih bjelja, rumenija?"
Al' evo joj odgovora:
"Prekrasna si, nema spora,
Al' bez svake živi slave,
Posred zelene dubrave[11],
U družini kod delija,
Ona, što je još milija."
A carica poletjela
Na Arapku: "Zar si smjela
Da mi slažeš? I to kako!
Ona prizna: tako i tako.
Carica se razgnjevila,
Mukama joj zaprijetila:
Ili mrijeti, druge nije,
Il' kneginju da ubije.
Jednom tako čekajući,
Da se braća vrate kući,
Prela mlada pod prozorom,
Kad zalaja pas pred dvorom
Bijesno. Vidi tad kneginja:
U crnini prosjakinja
Ide, štakom goni pseto.
"Stani, začas mene eto,
Samo malo postoj, bako",
Kneginja joj viknu lako,
"Ja ću pseto umiriti,
Štošta tebi udijeliti."
Prosjakinja uzvratila:
"Baš si, čedo moje, mila!
Pas prokleti jurišao,
Uh, svu bi me rastrgao!
Vidi, kako reži, laje!
Hodi k meni." Kneginja je
Hljeb uzela, k njojzi pošla,
Al' do trijema jedva došla,
Pas pod noge - pa što laje
I k starici ne pušta je.
Pođe l' baka korak bliže,
Ko zvijer divlja on se diže
Na staricu. "Čudo pravo!
Bit će, nije se naspavo."
A kneginja uzvikuje:
"Hvataj!" Hljeb joj dobacuje.
Hljeb je stara uhvatila,
"Blagodarim", zahvalila,
"Bog nek tebe blagoslovi;
Zato tebi evo - lovi!"
I kneginji, salivena,
Zrela, sva ko pozlaćena
Tad jabuka ravno leti...
Kako stade pas cviljeti...
A kneginje ruke svija,
Hop! i hvata. "Nek ti prija,
Jedi voće, zvijezdo mala,
A za hljeb ti mnogo hvala."
To starica kazala je,
Pa se klanja i nestaje...
Trči pas uz stepenice
I kneginji sve u lice
Tužno gleda i zavija;
Bol i pseće srce svija,
Ko da hoće da izrazi:
"Baci!" - ona njega mazi,
Tapše rukom još nježnije,
"Mir, Sokolko, pa što ti je?"
U sobu je tad stupila,
Vrata tiho zatvorila,
Za predivo opet sjeda,
Braću čeka, sve pogleda
Na jabuku. Voćka ova
Puna zrelih je sokova,
Tako svježa, mirisava
I rumena, zlatna, zdrava,
Kao medom nalivena,
Prozirna je do sjemena.
Počekat do ručka htjede,
Al' izdržat ne umjede,
U ruku je nju uzela,
Rujnim usnama prinijela,
Sasvim malo je kušala,
Zalogajčić progutala...
Tad, najednom, djeva mala,
Bez daha se zaljuljala,
Bijele ruke opustila,
Plod rumeni ispustila,
Zatreptala očicama
I pod svetim ikonama
Na klupicu glavom pala.
Nepokretna je ostala...
I braća se eto skoro
Povratila sva sedmoro
Sa junačkih sve megdana.
Cviljenjem su dočekana...
Dvorcu pseto pojurilo,
Put im kaže. "Zlo se zbilo!"
Braća vele, "mimoišla
Bijeda nije." Pa su prišla
Sobi i jeknula. Pseto
Na voće se baci kleto
Strmoglavce, lajuć. Brzo
Proguta ga. Grč ga trzo,
Uginulo. Jasno svima
Da u plodu otrov ima.
Kraj kneginje mrtve svoje
Puni bola braća stoje,
Tužno ponikli glavama
I sa svetim molitvama
S klupe digli i odjeli,
Sahraniti nju su htjeli. -
Odustali. Na njoj bilo
Nešto čudno, ko sna krilo.
Tako svježa je ležala,
Samo da je još disala.
Kad i poslije trećeg dana
Ona osta uspavana,
Spremat pogreb braća stala,
I u kovčeg od kristala
Tijelo bića njima mila
Polagano položila.
Ponijeli je gori pustoj.
U ponoćnoj tami gustoj
Šest stupova, lance prave,
Na njih kovčeg da postave.
Pažljivo ga pričvrstiše
I rešetkom ogradiše.
Ispred mrtve tad sestrice
Klanjaju se do zemljice.
Prvi kaže: "Spi sred groba.
Ljepotu ti podla zloba
Na zemljici ugasila;
Nebu prhnu duša mila.
Svi smo tebe mi ljubili
Za tvog dragog te štitili. -
Ne pripade ti nikome,
Tek kovčegu jedinome."
A carica dane ove
Čeka dobre vijesti nove,
Ogledalu krišom hita,
Nestrpljivo njega pita:
"Da l' sam, kaži, najmilija,
Od svih bjelja, rumenija?"
Najzad dobi odgovora:
"Ti, carice, nema spora,
Na svijetu si najmilija,
Od svih bjelja, rumenija."
Za nevjestom svojom dragom,
Za iščezlim njenim tragom
Jelisej po svijetu kruži.
Nigdje traga. Gorko tuži.
Za nju pita mnoge ljude,
Pitanju se mnogi čude;
Tko u oči nasmije se,
A tko odmah okrene se.
Najzad stiže suncu jarkom,
Obrati se s molbom žarkom:
"Oj sunašce, ti što hodiš
Po nebeskom krugu, svodiš
Zimu sa proljećem milim,
Sve pogledom vidiš čilim
Da li bi mi reći htjelo,
Nisi l' možda ti vidjelo
Kneginjice gdje mlađane?
Njen momak sam." "Ej prijane",
Jarko sunce odvratilo,
"Ne vidjeh to biće milo.
Da ne živi, sve izgleda.
Pitaj mjesec, mog susjeda,
Da je nije gdje vidio,
Ili trag joj primijetio."
I Jelisej tamne noći
S tugom čeka u samoći.
Čim se mjesec pokazao,
On je za njim potrčao.
"Oj druškane moj miljeni,
I roščiću pozlaćeni!
Krugoliki, svjetlooki,
Kroz mrak ploviš ti duboki,
I zbog tvoga običaja
Vole t' zvijezde meka sjaja.
Da li bi mi reći htio,
Nisi l' možda ti vidio
Gdje kneginje moje male?
Momak sam joj." "E, moj brale",
Odgovara mjesec jasni,
"Ne vidjeh ja lik taj krasni.
Ja na straži budno stojim,
Red svoj samo brižno brojim.
Mimo mene, sve izgleda,
Ona prođe." "Kakva bijeda",
Kraljević je odvratio.
"Čekaj", mjesec produžio,
"Možda vjetar da uzmogne
Svojim znanjem da pomogne.
Idi sada k njemu pravo.
I ne tuguj, e pa zdravo."
Jelisej ne gubi nade
I red vjetar tada stade.
"Vjetre, vjetre, silo jaka,
Gospodar si ti oblaka,
Ti talasaš sinje more,
Hitro letiš kroz prostore,
Ne bojiš se ti nikoga.
Osim boga jedinoga.
Da li bi mi kazat htio,
Nisi l' možda gdje vidio
Kneginjice moje mlade?
Momak sam joj." "Stani sade,"
Odgovara vjetar bujni,
"Ima potok tihostrujni,
Nad njim ponor je duboki,
Po ponoru tama pala;
Tu je kovčeg od kristala,
Ljuljuška se na lancima.
Nigdje traga tu ljudima
Sve u krug tog pustog mjesta.
U tom lijesu spi nevjesta."
Vjetar se je ulet dao,
A kraljević zaplakao
I pošao pustom mjestu,
Krasnu svoju bar nevjestu
Zadnji put da vidi samo.
Dođe. A pred njim se tamo
Dižu hridi strmih brda,
Na sve strane stijena tvrda,
Pri dnu tamni ulaz vidje.
Malo zatim kroz njeg ide.
Sura magla svud je pala,
U njoj kovčeg od kristala.
Sred ljuljaške grobne ove
Sniva mlada vječne snove.
Na lijes mile nevjestice
On se sruši tad ničice.
Lijes se razbi. Djeva mila
Od potresa oživila.
Gleda zbunjenim očima
I njišuć se na lancima,
Uzdahnuvši promucala:
"Al' sam dugo ja spavala!"
Pa iz groba tad ustade...
Ah... i suzom blaže jade...
Na ruke je uzme same,
Pa je nosi iz te tame.
Putem slatko sve pričaju
Vraćajuć se rodnom kraju.
A glas gromko već se diže:
Carska kćerka živa stiže!
U te sate, baš bez djela
Maćeha je zla sjedjela
Ispred ogledalca mila
I s njime je besjedila;
Veli: "Da l' sam najmilija,
Od svih bjelja, rumenija?"
Evo njojzi odgovora:
"Prekrasna si, nema spora,
Al' kneginja je milija,
Od svih bjelja, rumenija."
Ogledalo tad carica
O pod razbi gnjevna lica
I na vrata poletjela
I kneginju baš susrela.
Tuga tada je satrla,
Od toga je i umrla.
Tek što su je sahranili,
Odmah svadbu priredili.
Jelisej je sretan bio,
Što se dragom oženio.
Nitko dotle znao nije
Gozbe od te bogatije.
Tu sam bio, jeo, pio,
Jedva brke namočio.
