Anđeo u zvoniku/II.
| ← I. | Anđeo u zvoniku autor: Vladimir Nazor |
III. → |
II.
[uredi][ 5 ]Bilo je to kratko vrijeme prije no smo se preselili odanle u očev zavičaj.
Stanovali smo onda nedaleko crkve što je stajala na poljanici iznad place u sredini mjesta.
Ja sam često izlazio kradom iz kuće i šuljao se do samotna putića iznad poljanice da gledam zvonik, križ na njegovu vrhu i časovnik sa crnim kazaljkama na gornjem dijelu zida. Kroz široke otvore, baš ispod krova, vidjela su se zvona koja su se katkad bliještala u zrakama sunca na zapadu.
Ništa nisam radije slušao do zvonjave tih zvona.
Poznavao sam odmah glas velikoga, srednjega i maloga ili — kako smo ih zvali — »Djeda«, »Oca« i »Unuka«. Vidio sam i konope što su micali zvonima, pa i vjerovao da krupnim i teškim »Djedom« zvoni samo neki sijedi starac, »Ocem« čovjek crne brade, a »Unukom« koji dječak, možda mojih godina.
Jer ih nisam nikada vidio, ja sam o njima mnogo maštao. Oni ne mogu stanovati ni u crkvi ni u onome tornju bez prozora i bez dimnjaka. Dolaze odnekuda da obave svoj posao, pa da ih opet nestane. »Unuk« zvoni svake večeri poslije »Oca«. Onaj mali dolazi dakle s bradatim čovjekom da zvone Zdravomariju. Ne boji se on ni kiše ni vjetra. Možda otac nosi malog sina na leđima ili u naručju, pa sve tako ide svojim redom, od dana u dan.
Sve me to zanimalo, a nijesam se tome više ni čudio jer mi se bar činilo da sam koješta već doznao.
Ali nešto poče buditi u mene radoznalost; nešto o čemu prije nisam nikada mislio jer nisam na to ni pazio.
Otkad-dokad čuje se kucanje gore u zvoniku, a da se ni jedno od tih zvona ni najmanje ne miče.
— Kuc! Kuc! Kuc!
Kao da klatno udara jedan, ili dva, ili tri, pa čak i do dvanaest puta, po »Unuku«. Zvono baš onoliko puta zvonko zveči a da se ni konop ni što drugo ni najmanje ne miče.
Stojim i čekam.
Vrijeme prolazi. Htio bih već otići, kad najednom: opet onaj glas.
— Kuc! Kuc!
Silazim pred zvonik, sjedam ispred zatvorenih vrata.
Unutra je sve tiho.
Ne čujem no žagor ljudi dolje na placi i živkanje vrabaca na crkvenom krovu. [ 6 ]Da se ne igram kamenčićima, ja bih, tako čekajući, i zaspao na onome pragu, kad najedanput, iznad moje glave:
— Kuc! Kuc! Kuc!
Hitam natrag. Ali zvona opet sva nepomična.
I za prvi put u životu osjećam da ima i nešto što nam je u isto vrijeme i čudno i nekako nas plaši.
| Sljedeća stranica→ |