Žalost (Kamov)/II.
| ← I. | Žalost, II. autor: Janko Polić Kamov |
III. → |
II.[uredi]
Došla je sluškinja i kriknula. Ona je ružna. Pop će, veli, doći, ali ga još nema. I otac će, veli, doći, ali ni njega nema. I braća tako. Prozor i vrata su zatvoreni. Od susjedstva nema nikoga. Sestra leži mrtva. Oko nje smo samo nas troje. Majka sjedi i plače. Sluškinja je stala škropiti sestru svetom vodom. Onda joj stala tiskati u ruke križ. Ali ruke su slabe, a križ težak. Sluškinja se srdi; ne znam da li na križ ili na sestru. Uvjeren sam da u sebi psuje. Oduvijek je ona bila takova — srdita i nestrpljiva. Kad nije bilo u blizini majke, psovala bi nam mater. U nas je već mnogo godina. Kad sam bio mlađi, znala me udariti pesnicom po čelu. Njezine su kose crvene. Mi je odavno već nazvasmo "paprika". A kad bih zaplakao, onda mi je usta zatvarala šakom. Ona je mršava. Kad me je nosila, umarao sam se više no da idem sam. Ona je koščata. Kao muškarac. Kad grdi, vrijeđa. Glas joj hrapav i vidjeh je ne jedamput, gdje pije rakiju. Često zaudara na petroleumu, a stariji mi je brat, Milan, povjerio već pred nekoliko godina da ona pije i ocat i da je zato mršava. Ne, nitko je nije nikada volio; ni ona nas. Općenito je smatrana špijunom i otkako sam počeo pohađati gimnaziju prezirem je još više, jer se tu drži špijunstvo za nešto "najpodlije na svijetu". Ja sam od svih najmlađi; danas se već ne usuđuje ni mene udariti. Zato laže ocu da pušim njegove cigare, a ja sam samo jedamput uzeo u ruke jedan čik da vidim, kako je to kad se puši. I radi nje sam već kao gimnazijalac dobio od oca zaušnicu.
Zato mi je baš drago, ako sestra neće da drži križ onako, kako to "paprika" hoće. Ja bih se sada od srca rado nasmijao i znam da mi to dobra sestrica ne bi mogla zamjeriti. Ne. Ona neće da drži križ onako, kako "paprika" hoće. Kako sam joj zahvalan! Kako ljubim sestru i kako mrzim "papriku".
Još je ne pušta. Sestra se izvalila poledice. Vidim joj tako dobro u lice. Usnice joj se stisnuše. Ona je mrtva! Umrla je bez ispovijedi. Bože! Bože!
Da li je ona u raju? Je li ona u smrtnome grijehu? Ne, ona je bez grijeha. Istina, u posljednje je vrijeme i ocu grubo odgovarala, ali to je bilo od bolesti. To onda nije grijeh. Tako je i u petak jela mesa, jer to bolesnici smiju. Ni u crkvi nije već bila pola godine, jer to bolesnici ne moraju. "Paprika" je još oko nje. Križ stoji. Sestra je popustila. I "paprika" sada plače, a ja znam da joj nije do plača. Ona je srdita, što je nije vidjela umrijeti i što joj ona nije zatvorila oči! I ona misli da je "bogzna šta"!
Prišao sam krevetu. Ne mogu da trpim da bude ona pored nje. Ona hoće sve po svoju. Ona hoće da ima u svemu pravo. Ona hoće i sada da baš poljubi sestru. Ja sam već kod nje i već joj ljubim oči, usta, kosu. Ljubim je, makar mi je neugodno u ustima. Plačem, mada mi nije do plača. I "paprika" ju je stala ljubiti, samo da mene otisne. I ona plače, mada joj je do psovanja. Otisnula me da me tobože utješi. Tako me je bijesno stisnula za mišicu. Ali ja se ne dam. Ja vičem. Ja udaram nogama. Ja se derem. Ona je mene uštinula, ja sam nju ogrebao. I sada zaudara po petroleumu i po rakiji, makar bi htjela reći da to zaudara svijeća. Mora da je pijana. I ovakva da ljubi mrtvu sestru! Sve ću to kazati majci...
Svijeća se izvrnula, a "paprika" se opekla; ja sam se primirio. Majka mi ljubi čelo, draga kose, a ja jecam na njezinim grudima i znam da je sad majka zadovoljna sa mnom. Ja nisam — ništarija i nisam glup. Ja sam se tako krasno držao! Ja sam svojoj majci na diku i ponos i ona je zadovoljna sa mnom.
Ovako stojimo zagrljeni. Mi se razumijemo. Majka je ljubila sestru ko mene, ja sam ljubio sestru kao majku.
"Paprika" puše u lakat. Zacijelo se ljudski opekla.
Kako mi je ugodno na majčinim grudima. Ja sam zadovoljan sa samim sobom, majkom i "paprikom" i sa mrtvom sestrom...
Tako sam sretan!
| Sljedeća stranica→ |