Žalost (Kamov)/I.

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Naslovnica Žalost, I.
autor: Janko Polić Kamov
II.



I.[uredi]

"Ona umire!"

Jako je prošaptala i suviše glasno naša majka. Oči joj se stisnuše, lica raširiše: sva je okrugla i crvena. A sestra leži na krevetu okrenuvši nama leđa. Ja i majka smo sami. I sestra se je stisnula. Kose su joj rijetke pa izgleda da joj je glava puna prhuti. Majka plače. Suze joj teku neprekidno i sve gušće iz očiju; ona grize usne i gleda mi u lice.

Meni je dvanaest godina. Idem u drugu gimnaziju. Smrt me sestrina ozlovoljuje, ja ne mogu plakati. Možda zato što je došlo sve to u nevrijeme, kad je sunce još vrlo visoko i sve su sobe pune svjetla i veselih glasova radnica koje se s posla vraćaju kući.

Kako je to bilo drukčije pred četiri godine, kad sam prvi put u svome životu vidio mrtvaca! Podvečer, cvokoćući zubima od zime, sav pokisao — stajao sam s drugom djecom pod jednom jednokatnicom i s dubokim udivljenjem gledao u jednoga gospodina koji se bio naglo proturao kroz mnoštvo iza kojega šaputahu:

— To je pokojnikov prvorođenac...

Onda su žene iznijele iz kuće pokojnikovu djecu: jednog dječaka i jednu djevojčicu. Ja sam odmah osjetio zavist prema ovom mršavom i ružnom dječaku koji je sada bio predmet razgovora, interesovanja i gledanja. Njemu sam zaviđao i samo me je donekle umirivalo što sam držao da je mnogo ružniji od mene. Ali djevojčicu sam srdačno žalio.

Oni su gledali začuđeno oko sebe i nisu plakali. Mene se to dojmilo onako, kao ono na ispitu gdje je jedan moj kolega deklamirao jednu Šenoinu pjesmu, a ja sam morao odgovarati samo na obična pitanja iz računice i katekizma. On je deklamirao na stolici kraj katedre; ja sam odgovarao iz predzadnje klupe. Od tada stadoh i ja pomišljati na deklamacije: "Onaj muca, gleda nice i drži se kao da ne zna lekciju... Ja bih naprotiv digao glavu kao učitelj kad čita, govorio glasno i jasno kao ravnatelj i mahao rukama baš kao pravi učitelj kad deklamira... Ovaj ne umije da se drži! Istina: on je na stolici pa izgleda veći i od ravnatelja, i svi gledaju samo u njega, ali svejedno — ne drži se nikako... Čekaj rano... do godine, ako meni dopuste deklamirati na ispitu!... Hoću li ja doživjeti taj veliki dan da pokažem što mogu i što znam...? Ovaj nije dostojan deklamiranja. Nije vrijedan važnosti koju si podaje i ugleda koji uživa..."

I sada sam želio nešto slično. I u ovoga su gledali i ovome sam zaviđao; ni ovaj se ne zna "držati"; ni jedne jedine suze nije propustio. "Ja bih se — mislio sam sada — drukčije držao da meni umre otac. Ja bih plakao i čupao kose. A kad bi me htjeli iznijeti, ja bih udarao nogama, grizao i vikao kao susjeda Kata, kad joj umre muž. Da mi umre otac! Ili brat! Pa i sestra!... Bilo bi drukčije, derane, što tako gluho u nas gledaš, kao da je nama umro otac... i još si umišljaš da si bogzna što... Ne, ti nisi zavrijedio da ti umre — otac!..."

A kad sam vidio sprovod, a za lijesom onog istog gospodina u crnini koji je zastirao oči rupcem, pa još drugu dvojicu koji su mu stiskali ruke za utjehu, a u kući mu naricale ženske — ja sam u sve gledao istim čuvstvom strahopočitanja kao na svećenike, kad na Veliki petak zakapaju Isusa Krista.

Kako je to bilo drukčije pred četiri godine!

A sad ne mogu ni da plačem! A sestra mi je mrtva! Dan je vedar i svijetao. Ljudi žamore. Radnice kikoću. Samo majka grize usne i suze joj bez prekida cure i kaplju na grudi. Tamo u kutu velike sobe još se vide pleća bijedne sestre, vlažna maja i jedno uho bijelo ko ušesa voštanog anđelka... Da, svijeća gori. Ali popa nema. Sluškinja je otrčala već pred jedan sat u grad. Je li to smrt? Zar se tako umire?

A majka me gleda. Da me sad vidi! A možda je već primijetila da ne plačem... Šta će ona misliti o meni? Mene je stid. Ja sam ništarija, ja sam griješnik; mene će kazniti bog... Meni nije žao sestre; ja ni ne plačem, a kamoli da udaram glavom o kamen i da čupam kose.

Majka se pridigla. Sestra se, čini mi se, pomakla. Ništa ne vidim. Majka je ljubi... Majka je grli. Majka rida. Majka se smije. Majka je luda.

Je na znam. Morao bih se i ja tako baciti, grliti, ridati, ludovati... Zaviđam li ja majci ili sam ljubomoran na sestru? Majka je ljubila sestru više nego ja, majka je ljubila sestru više nego mene.

Bože! Bože!

Majka me pridigla. Mutnim i mokrim pogledom gleda na mene. Kao da govori: Ti si ništarija ili glupan; ili nećeš da plačeš, ili ne znaš?

Bože! Bože!

Ja ne mogu! Ja sam ništarija. Ja ne znam! Ja sam glupan. Ja sam zbunjen kao moj kolega deklamator. Ja sam djetinjast kao susjedov sinčić. Ja sam nevrijednik, nedostojan i nadasve glup.

Zaplakao sam od srditosti.



Sljedeća stranica