Šarko/XVIII.

Šarko XVIII. Ovan Galobela
autor: Vladimir Nazor

XVIII. Ovan Galobela

Kad ono starac Luka pobjegnu od sina u noć i kišu, moj gospodar srnu sa mnom za njime. No starkelji nigdje traga. Uzalud je gospodar išao uz cestu, zvao u vjetru, a ja trčkarao i njušio naokolo. Pustoš i tama. Svuda samo vonja kiše, mokre mahovine i kamenja. Na gospodarevu viku izađe doskora iz kuće starčev sin Dujo noseći fenjer.

— Šta se mučite? Vidi stari mačak i po noći. Bit će već na putu gore u Dočić. Pa neka! Bolje da mi djeca nisu noćas ondje sama. Gospodar mu gotovo istrgne fenjer iz ruke, krenu sam uzbrdo. Vjetar duva s visoka i bije kišom, gospodara u lice, da ne može ni da gleda, mene u leđa. Svjetlost fenjera kazuje, kud ćeš nogom, al ne otkriva puteljka uz kamenjak. Više od svijetla može moj njuh, koji već hvata s mokra tla vonju ovčjih papaka i ljudskih nogu. I gospodar pušta da ga vodim. Svako toliko zastajkuje. Briše vodu s lica. Hvata dah. Viče u vjetru: Luka! Luka! Bura, raznosi njegov glas, guši ga u šumu vode, navaljuje na mahove takvom snagom, da se gospodar sklanja pod hridinu. Osjećam ljutnju planine; vidim, kako bi nas htjela otpuhnuti nizbrdice. Susprežem svoj strah, jer gospodar hoće naprijed, a bez mene bi se izgubio. Guram se protiv vjetra, tražim lakše prolaze, lajem, zastajkujem pa Ga vodim još dalje. I što se više penjem, i kiša me više kvasi, i vjetar bije, strah mi naglije iščezava, pretrava se u srdžbu, koja me jača i nosi uzbrdo. Čini mi se, da lovim, a moram i uloviti.

— Šarko! Zove me, jer sam i previše odmakao, i ne zna, kud bi. Ja ževkam i štekćem, bacam u vjetar poklik lova, da osokolim gospodara i dovedem ga još na više. Ne marim za starca Luku; njegova traga i ne osjećam. Vidim, gospodara će tama oslijepiti, vjetar oboriti, gudura progutati, a slutim, kamo bi on htio. Stigao sam na vrh goleti, gdje vjetar najviše bjesni. Lajem iz svega grla. On se ne odziva. Njegovu svijetlu najedamput nigdje traga. Jurnuh nizbrdo. Nanjuših ga u tami, podalje od puteljka, na samom rubu provalije. On me svega opipa, tucne me dlanovima po leđima i po bokovima; ne usreći me još nikada i ničim kao tim milovanjem svojih mokrih ozeblih ruku. Onda mi nešto veza okolo vrata i pusti me da ga vodim po mraku. Kad napokon i stigosmo, djeca su kod žeravaka već spavala u spilji. Starca Luku nismo našli. A ne nađoše ga ni svi oni, koji se sutradan digoše, da ga traže uza cestu, na strminama sve do mora i po gudurama prema gorskome bilu. Najmarljivije i najduže tražili ga sin i žena. Kao da su i kuća i stoka bile, barem donekle, i Lukine, pa ih kupci nisu htjeli ili mogli kupiti, dok se ne vidi, što je zapravo sa starcem. Do nekoliko dana dođe odnekuda nalog, da sin ne smije za čitavu godinu dana ni u što dirati, ne nađe li oca, bilo živa, bilo mrtva. Ali Dujo nije nikako htio ondje čekati. Reče mome gospodaru: Govorio sam i ja s onim vašim prijateljem. Ostanite vi sami, za godinu dana, u ovoj kući i kod ovaca u Dočiću. Nitko vam ne će smetati, a neka će žena iz obližnjeg sela dolaziti amo, da vam pomaže. Idućeg proljeća, kada rok mine, dat ćete ključe kuće susjedu u L., a pognati ovce lugaru u O. Je li Vam pravo.

— Jest! — odgovori gospodar.

— Kao da se nečemu nadate.

— Nadam se starcu Luki. Dujo mahnu rukom. Do nekoliko dana, on se dignu i preseli sa staricom i s djecom s one strane planine. Gospodar ostavi praznu kućicu samohranoj udovici, ženi mučaljivoj i uvijek kisela lica, koju mu Dujo odredi za pomoćnicu, i pope se sa mnom u Dočić. Ovdje nađe sve što starac Luka ostavi, osim bakinog Sivonje i Dujine jaradi. Nađe sve, ali... kakvo! Ovce rasturene, kud koja. Ni pravo planduju, ni pravo pasu. Kao da je stoka najedared zapragnula. Dvizice omlitavile; jagnjad odojčad meči od gladi. Kupe se pred pećinu, tiskaju se jedna o drugu i bulje u zatvorena vratašca,

— Galobela! — kliče gospodar, otvara obje spilje, traži naokolo. Al ovna nigdje. Zna gospodar, da Dujo nije u nj dirao, pa se samo čudi. Vidi i on odmah, da stado dvoji jadi biju: nestade mu u jedan mah i Luka i Galobela. I moj se gospodar muči, kako zna i može. Pase, krmi i poji. Zove u pomoć onu ženu, no šutljiva udovica samo maše glavom; gleda da što izmuze i nekamo odnese. Netom treći dan, prije no pođe, otvori usta, odgovori na pitanja gospodareva:

— Ovan? Skita se.

— Kuda? Gdje je? Žena nešto smrmlja, pokaže kretnjom ruke daleko i svuda naokolo te se okrene i pođe.

Mi se dadosmo odmah u traženje. Izlomismo noge po goletima i kamenjacima okolo dočića i kućice pokraj ceste. Gospodar me učio, da njušim sve ono, čega se Galobela možda dotakao, pa da tražim sad uzbrdo, sad nizbrdo. On se pak nadao ući u trag i starcu Luki. Al nigdje ništa. A ona žena gleda, kako se lomimo i smiješi se nekim čudnim posmijehom.

— Vi kao da nešto znate — reče joj gospodar.

— Znam. Uzalud je molio i zahtijevao da progovori. Ona je dva dana šutjela, dok joj se najedamput razveza jezik. Eto, reći će, jer će, inače, nastradati i ona. Zar on ne zna, da je Luka bio vještac? Zar ne vidi, da se starac i povampirio? Nisu ovce zasušile, no ih vukodlak siše. A ispit će i krv gospodaru. Galobela je gadan, nečist praz; na njemu jaše vukodlak: obnoć vidljiv, danju nevidljiv... Šta ju gospodar tako gleda? Zar nije nikad vidio, kako Luka svira u frulu, a ovan se pred njim diže na stražnje noge, striže ušima i igra? Nije Dujo pobjegao iz šale preko planine, pokupio sve svoje, a ostavio baš ovna i te nesretne ovce.

— Ne tražite ga. Ako ga ikad nađete, utucite ga. Onda će nestati i vukodlaka. Sačuvaj nas, Bože! Žena se prekrsti. Pođe i ne pokaza se duže vremena. Gospodar se mučio okolo ovaca, koje su samo propadale. Utaman im se htio nametnuti za čuvara. Al jednog dana, kad smo se baš bili vratili od novog uzaludnog traženja, ugledasmo Galobelu. Mršav, čupava runa i podivljao, stajao je na proplanku gledajući s visoka u ovce.

— Galobela! Ovan digne glavu, napnu uši. Kad ugleda gospodara, okrenu se i pobjegnu. Više ga nismo tražili. Gospodar je mirno čekao. Kad bi se ovan opet pokazao, gradio se, kao da ga i ne vidi. Doskora se poče kriti pa i voditi me prema dnu klanca, netom bi se Galobela pojavio na strmini. Netom onda ovan siđe među ovce. Vodio ih je jutrom na pasu i na pojilo, uveče u tor ili u pećinu. A uvijek gotov da se buni, pa čak i da pobjegne, netom bi mu gospodar bliže došao. Ipak nije bio ni sad miran i svojim je vladanjem uznemirivao čitavo stado. Vodio ga na osoje i u kamenjake, na koje se ovce nisu prije nikada penkale. Rastrkivao ga po široku proplanku, da ga zatim ukrdi na dnu jaruge, niz koju je silazio gotovo do ceste pokraj kućice, A viđalo se, da mu kod svega toga nije do paše. Gospodar ga pratio sad nogama, sad očima.

— Šarko, miruj! Ne pačaj se! Kao da i on nekoga traži. A naći će prije no mi. I jer se gospodar držao na strani i puštao mu vođenje stada, Galobela je od njega sve manje zazirao. Sad smo netom mogli ići za ovcama i noćiti pokraj njih. Uzalud je pak gospodar kušao, dovabiti ih glasom, dozvati ih zviždukom, domamiti ih krmom ili vodom. Gledale ga iz daleka, a kao da mu vele: Ti nisi On! Njemu je bilo sve čudnije.

— Šarko, gle, ni prosjaci ni čobani! Pričini se i njemu, da je ovan previše podivljao; zabrinu se zbog stada, koje je naglo propadalo, pa htjede dolje u kuću, da potraži onu ženu, kad se nešto desi. Onog je dana Galobela bio poveo stado na golet daleko gore prema vrhuncu. Kada je svu »pretražiše«, spustiše se strmcem u klanac. Ja ostadoh s gospodarem na visokoj ivici gledajući, kako se stado s mukom lomi niza kamenje. Sve je oko nas bilo užareno od sunca. Rijetka trava uvenula, lišaji i mahovine se osušili. Hridine i grohoti tako obasjani u onoj pustinji, da sam žmirio očima, koje me pekle. Objesih dug znojan jezik; legoh kraj gospodara.

Najedared skočih. U dubodolini stajala bleka, kakve nisam još nikada čuo. Sve se ovce skupile okolo nečega. Pravile su klupko s Galobelom u sredini. Gurale se naprijed s glavom dolje, da vide ili ponjuše ono, što je ležalo pred ovnom. Njihovo je komešanje i tiskanje samo raslo.

— Šarko, hitro! Našle su Ga! Pobrzasmo nizbrdo. Sam ne znam, kako i stignusmo. Gospodar je bio čak i ranjen.

— Galobela! Galobela! Al vidje, da će morati čekati, dok se ona živa nemirna gomila sama ne raspe, I ne bi se bila još dugo rasula, da se ovan ne zgrbi, i ne zavitla rogovima, i ne udari o nju tjemenom.

— Galobela! No kada prodre do njega, ne ugleda ono, što je očekivao. Nešto sitno ležalo na zemlji. Gospodar se prignu. Podiže i ogleda.

— Lukina frula! Ostade sav zamišljen gledajući po klancu, što ga je stado bilo već obašlo. Htio spremiti sviralu u džep, kad vidje, kako sve one ovce stoje pred njim i dižu glavu. On primakne sviralu ustima. Izbaci prvi pa i drugi glas. Galobela se primakne još bliže, propne se na stražnje noge. Gospodaru se razvedri licej zasvira, kako je bolje mogao. Ovce su sada ležale okolo njega. Odmarale se i slušale. A kad se on maknu, ovan pristane uz njega, i čitavo stado krenu za njim niz klanac. Početkom ljeta vrućina prigrije, trava usahne i u Dočiću, vode svuda nestane, i gospodar povede stado pod samo bilo planinsko.

A ondje, najedamput: zelene dubodoline! šume! stanovi! pašnjaci! Prenoćismo u »Lukinoj ovčari«. Kad sjutradan, gospodar ne zna, kud bi; al zna Galobela« gdje pašnjak, gdje plandište, gdje pojilo. A čobani — ponajviše starci i djeca — prilaze odasvud, kupe se, da vide novog ovčara. Upoznaše odmah, po Galobeli, Lukino stado.

— Eh, — vele gospodaru. Upregnuo te Dujo.

— A je l' te stara operušala?

— Okani se, čoviče, ćorava posla. Ni to za te. Ode ti perje; ostavit ćeš i kosti. A moj gazda sve se nečemu nada. Priča im, gdje je našao frulu; pita ih, znadu li šta o starcu.

— Obestrvija se! — vele jedni.

— Ni. Pobiga je! — kažu drugi. Što oni sve ne govore o Luki? Dok je bio mlađi, nigdje čobanina do njega. »U jednom klancu muzao, u drugome sirio, u trećemu smok slagao. Stado mu se širilo; vadio iz njega sir koliko brašneni mlin.« Njegova stabarka kao badanj, stupaica kao jelovo deblo, a frčka na njoj kao kolsko kolo. Kad bi stao da mćte, kao da more buči u Lukinoj ovčari. Sve mu raslo i rodilo: uz more vinom i šenicom, na planini urdom i tjenicom.

— Druga su onda bila vrimena!

— A jadan Luka nastrada, jer ih ni moga zaboravit. I ti ljudi vjeruju, da je Dujin otac bio čobanin još za doba uskoka, i vidio kako šume rastu, i usjev zre, dolje na bregovima morskim. Pričaju, da je jedinom imao tri hiljade glava sitna i krupna, blaga, i da je gostio putnike noseći im do sedam oka mlijeka mlaćenice.

— I ni on umra — svrši stari Ilija. Dozlogrdilo mu pa se pritajija. A ti, čoviče, ne prti se u nj i u njegovo. Druge si ti krvi.

Gospodar ne uzmaknu. Gleda, što i kako drugi rade; pase, muze, sir gradi, maslo métê. No mu posao ide teško od ruke. Čobani mu se smiju; šutljiva udovica dolazi u ovčaru, da odnese i ono malo, što je s mukom ipak napravio. Pustio bradu, razbarušio kosu, naviknuo oči na gledanje u daljinu i ohrapavio glas; ipak vidiš da to nije ni prosjak ni čobanin. Nešto je slično i sa mnom. Ima ovdje i desetak pasa, no ja ni vodu jezikom ne lapćem, kao što to oni rade. Sve nekakvi zeljovi i kudrovi: zimi čuvari, vezani lancem pred stajom; ljeti drugari gazdinih ovaca u planini. Znadu svaku ovcu. Stado vode, rasiplju, ukrđuju, kad i kako treba. Obdan šutljivci, obnoć lajavci. — I ja bih sve onako, ali ne ide. Ne mogu dugo sjedjeti gledajući samo u stado, što pase. U meni je krvi lovaca i skitači. Zalazim u obližnje šume, penjem se na samo bilo. Jazbine lisičje! Tragovi teške zvjerke sa širokim poplatama! Perje, izmetine i gnijezda još nikad viđenih ptica! Obilazim i nalazim svaki dan na nešto, čega nigdje ne vidim, a nikada i ne vidjeh, no ipak kao da već davno pamtim pa sada prepoznajem. A drugog boga ne znam do — Njega! Šta će mi ovce i čobani? Papkarice — pa i njihovi gospodari — nisu kadre, nit mi što reći, nit me razumjeti. Kad se vraćam iz šume, On me ne kori. Pušta, da izbacim preda nj sve vonje i mirise, kojima sam napunio dubine svojih nozdara, pa mi veli:

— Samo se ti, mali, čuvaj Vuja i Meda! U tim riječima razabirem i neku pohvalu, i ja se gotovo ponosim, što nisam u svemu nalik na te pse u planini.

*

Pasji dani! — vele čobani; ja bih pak rekao, da su ... vučji.

Svakog jutra, kad sunce ističe, nad nama, na samom bilu, otvaraju se na njemu neka vrata, i čopori plamenih vukova srču niz planinu. Skaču s hridina, jure niza šumu, rastrkuju se po pašnjacima. Njihova se trka i njihovo se tulenje ne čuje. Gaze vjetmjim nogama i haču vatru. Što bliži, to nevidljiviji. Pale žednu šumu, tope i piju u rupčagama lanjski mraz, suše travu. Utromili su ljude i stoku, a razbjesnili muhe i obade. Najgore je baš psima. Nema više ni igara ni svađa. Vuku se naokolo pokunjene glave, obješena repa, ispružena jezika. Kudrov starca Ilije najedamput se osami, dade se u skitanje, vrati se takav, da ga je gazda morao — sa suzama u očima — umlatiti. Ovce ne pasu, ne davaju mlijeka; čak i ne bleje. Planina je obamrla. Gospodar ne zna, što bi. Sjeda između ovaca, a pokraj Galobele; primiče ustima Lukinu frulu. On sada vještije svira pa se nada prenuti stado iz one tromosti. Al se ovan i ne miče; ovce se tiskaju oko njega i gospodara, kao da traže pomoć.

— Ognjeni vukovi! — kvičim ja, no me nitko ne razumije. A gospodar gleda u ovna.

— Galobela! Krivorogi ustaje; udara tako snažno i nenadano tjemenom o njega, da svirala pada na tle. Izlazi iz stada, diže njušku. Okreće se okolo sebe, kao da bi htio uloviti nešto nosom u zraku, pa ide prema šumi.

— Galobela! — viče za njim gospodar; ja jurim, da ga vratim. Ovan stade, dočeka me i ugnu glavu. Doskora sam ležao osramoćen u travi. Čitav ga dan ne vidjesmo. Kad se vrati, ide okretno i sigurno, uzdignute glave, blistavih očiju.

Bleji, a bleka mu sada drukčija; gotovo nalik na rzanje. Obišao je svoje stado pa potražio tuđa. Gospodar se uznemirio. Ide za njime. Ali ga čobani ne tjeraju; psi ne gone; tuđi mu se ovnovi ne opiru.

— Galobela!

— Pusti! — vele ljudi gospodaru. Ne znaš ti, šta je to. Ide Galobelin dan. Ovan bleje kraj svih torova i stanova. Obilazi plandišta i pašnjake. Čudan nemir hvata, sve naglije, ovce. Odmeću se od svojih čobana i pasa, idu za Galobelom, kupe se — pomiješane — oko Lukine ovčare. Nit se pase nit se muze, a bleka su i komešanje pred našim stanom takovi, da ne možeš ni noću oka stisnuti. Jednog jutra stvori se nemirna povorka s Galobelom na čelu. Ovce su digle glavu; gledaju samo u ovna. A on kao da je narastao. Runo mu na vratu visi gotovo do zemlje, dug čuperak vune vije mu se, između rogova, u jutarnjem vjetriću.

— Kamo? Šta će! — pita gospodar.

— Pusti! — vele opet ljudi. Galobelin dan! A ovan se maknu. Vodi sva ona stada preko brežuljka pa nizbrdo. Čobani i psi samo gledaju; slijede povorku do visočine, s koje se vidi duboko i daleko, sve do mora. Stali su i traže hlad, jer se sunce diže, žega raste. Ja gledam u pse. I oni se uznemirili. Hvata i njih neko pjanstvo. Trčkaraju sad k ovcama, što silaze, sad k čobanima, koji stoje; laju i štekću ne znajući, kamo će. Neki su već jurnuli za stadima; neodlučne pak ovčari i vikom i kamenjem. Najteže je meni. Ne di mi se od gospodara, a veka i vonja ovaca vuče me za sobom. Kamen me pogodi. Gotovo mu se uzradovah. Sad sam znao, što mi je uraditi. Pohitam i ja. Bilo je to jedno dugo mahnito jurenje.

Uvijek nizbrdo. S početka — kroz grmlje i šikare, pa onda sad lijevo, sad desno, sad opet ravno niza strmine, klance i gudure, sve tvrđe, kamenitije. A vatra kao da na nas pljušti. Ognjeni nas vukovi gone, dostizavaju, biju plamenim jezicima. Kamenje se užarilo, zemlja gori. No sada znamo, da se ne može više natrag, da valja samo naprijed... hitro, bez stanke. I nigdje sjene. U nekim je klancima kao u peći. Šuti i dahtaj! Objesi glavu, uši, repi I juri! Kako ovce brzaju naprijed, oštar njihov vonj struji uzbrdo. Opio me i omamio, pa ne znam, ni kud idem. Ali Galobela zna kraće puteve, lakše prolaze; i uvijek je na čelu povorke. On gleda i misli za sve nas. Zbilja: danas je njegov dan! Ipak je, nenadano, stao. Čitava je povorka za njim zapela, uskomešala se. Ovce se guraju natrag, osvrću se prestrašene. Zar je ognjena vučjad stigla do ovna, stvorila se u zvjerad od mesa i od kosti? Svi smo mi, psi, potrčali i našli se kraj Galobele. On stoji neodlučan. Udara prednjim papkama o zemlju, vrti glavom.

— Izgubio si trag — veli mu mator zeljov.

— Što bi ti sada s nama?

— Vodi! Ravno. Do kraja. Kao svake godine. Da nema onih pasa, ovan bi nekamo na stranu. Psi njuše naokolo; ne daju ovcama da se raziđu. Njušim i ja. Nešto i nanjuših. Lukin trag! Ne znam, kako i čime se otkrio ovnu; vidim samo, da je Galobela od toga izgubio svoj mir i svoju sigurnost. Više silom no iz svoje volje, on krenu naprijed, al nas sada nespretno vodi. Kao da ide tragom nekoga, koji je u tami lutao kojekuda niz one kamenjake. Vrludasmo amo tamo, dok napokon krenusmo življe nizbrdo.

Nenadano presiječe nam put neka cesta, a na njoj povorka kolâ. Ipak ne stadosmo. Prebacismo se preko nje ne mareći, što se konji plaše, a vozači viču, udaraju bičem, tjeraju tko naprijed, tko natrag. Moradoše stati, dok svi ne prođosmo. Sad netom osjetih, da me nešto hladi i krijepi. Ognjeni vukovi izostaju. Umorne i iztučene noge opet nas lakše nose. Bleka se Galobelina diže sve jača, i čitavo joj stado odgovara. Psi stekću, radosno, kao da će sada što uloviti. Prostran, valovit, modar pašnjak stvori se baš pred nama. I Galobela uđe prvi u more.

*

Bilo je već kasno u noći, kad se vratismo pod planinsko bilo. Sjutradan ovce — sve okupane, mirne i rasturane u stada, — pasu na pašnjacima a čobani ih broje i ogledaju. Sve su tu, ali Galobele nema.

— Doći će — veli gospodar.

— Bogme, ne će! — tvrde čobani.

S Galobelom nije ovog puta bilo sve u redu. Vidjeli su, kako je zastranio, vodio ludo i naglo. Nešto ga smelo. Da nije bilo pasa, obruka se. Odvede, a ne dovede sam natrag. Kad se takvom ovnu što takovo desi, onda je njemu — kraj. Bez Luke, nema ni — Galobele. Naklapali su još koješta, jer nisu znali, što sam ja znao.

Ovan bijaše iznenada našao Lukin trag i vodio po njemu stada. Kao da ga nanjuši, ili drukčije osjeti, čak i na šljunku morskome. A kad uđe u more, njegove su kretnje bile nalik na one, kojima je hitao k svome starom pastiru. Svi smo mi — i psi i ovce — koji plivali, koji gacali po pličini, a kad đosmo opet na žal, ovna nije više bilo. Uzalud sam se kričeći vrzao okolo gospodara, da mu sve to kažem. On me maknu rukom. I reče:

— Eh, sad vjerujem, da starog Luku ne ću nikad više vidjeti.

Sljedeća stranica→