Šarko/XVII.

Šarko XVII. Starac Luka
autor: Vladimir Nazor

XVII. Starac Luka

Sutra ujutro djeca nas povedoše k djedu. Prođosmo tri goleti, jednu goru od druge. Misliš: kud ćeš kroz to pusto oštro kamenje?, a kad tamo, na njemu, uvijek uzbrdo, vijugav trag stopala i papaka. I da je mrak, ja bih znao, kud mi je ići, jer taj trag vonja po čovjeku i po stadu. Hitam naprijed derući nokte i dahćući s ispruženim jezikom. Sad vidim da i po tom kamenju niče proljetna trava. Mahovina je nahukala zelenilom i najgrđe klisure. Ima visokih litica s brazdama i pukotinama punim sitna lišća, pa bih rekao, da se na njima otvoriše razgranjene žile, niz koje teče neka zelena krv. Nemir me hvata, jer osjećam i vonju zečju; sve mi se čini, da će brzonog uhonja iskočiti najedamput iz rupe ispod kamena. Kad me umor svlada, legnem i gledam. Sad vidim more i s one strane ostrvi. Gorska kosa, iza koje je sunce sinoć zapalo, uleknula se još više i, obasjana jutarnjim zrakama sa istoka, nalik je jutros na prugu ružičaste pjene prosute po vodi. Nebo i more slili se u jedno, pomiješali svoja plavetnila, pa otoci i ostrvca ispod planine kao da nijesu više od kamenja, no oblaci i oblačići, što se odmaraju na modrini duboko propalih nebesa. Moj pogled ide k mome gospodaru, dok se on penje prema meni, a sunce ga već obasjava. Diže noge uvijek malko prignut; pomaže se štapom. Torbu je premetnuo na leđa; prsa razgalio, da ga vjetrić lakše hladi. Obrazi mu opaljeni od sunca i pokriveni dlakama, što mu sive niču i prilično ga ruže. Njegove su cipele čak i pukle; donji se rub jedne nogavice istrošio i raskinuo. Da onako ne gleda i da se onako ne smješka razgovarajući se s djecom, rekao bih, da je zbilja kakav prosjak...

— Šarko, bolji si ti hodač od mene! Ja se dižem i jurim naprijed. Najednom stanem. Uzak al prilično ravan i zelen dočić pokaza mi se ispred strmine. Osjetih vonju ovaca, mazgi i ljudi. Čuh blejanje i cinkanje zvonceta. Zatrčah nizbrdo, ževkajući. Kad stigoh naniže, uznemirih nekoliko koza, nagnuh u bijeg nekoliko ovaca, no ja kao da znadem, kud mi je ići. Ne stadoh, dok se ne nađoh u sjeni visoke hridine. Pred torom nije bilo nikoga. Nanjuših odmah čovjeka i uđoh. I naslon je bio pust. Provukoh se napolje; krenuh k litici. Otvor nalik na vrata, vodio je u mrak spilje, iz koje je izbijala vonja po vuni i mlijeku. Htio sam unutra, kad nešto ugledah. Nedaleko, u sjeni od hridine, s leđima naslonjenim na liticu, čovjek je sjedio na kamenu i gledao, kako ovce pasu po dočiću. Takvog starca nisam bio još nikada vidio. Svi mu vlasi na glavi, a rudasti i bijeli kao da nosi kapu od jagnjetova runa. Brci mu se objesili praveći okvir zdravim ustima i snažnoj bradi, koja kao da je isklesana iz kamena. Ispod široka čela, duboke oči, što vide daleko. Mršav je i koštunjav. Pod kožom, o kost prionulom, modre se debele žile, od kojih one na slijepoočnicama snažno kucaju. Otkad dokad sklapa oči. Trepavice mu onda padaju nisko na obraze, lice mu blijedi, žile pokraj očiju prestaju kucati, i meni se čini, da se čovjek sav okamenio, postao dijelom klisure, o koju se naslonio. Priđoh mu polako; prionuh njuškom na njegovo koljeno.

Ni da se maknu. Ogleda me ispod oka; prođe mi dlanom po hrbtu i po leđima; opipa mi bokove. Ne makoh se ni ja. Osjetih, da me ona ruka važe, da mi sudi i da me osuđuje. I za prvi mi put bje krivo, što sam neko ugojeno, razmaženo i tromo psetance. Ruka se dignu; ja ostadoh nepomičan. Legoh i dignuh glavu tek onda, kad moj gospodar stignu pred starca. A čudnog li sastanka!

I gospodar je stajao, šutio i gledao u čovjeka, dok ga starac promatrao ispod oka i — rekao bih — pipao — ne rukom, kao mene — no pogledom, što je dugo ispitivao gospodarevo odijelo, štap i torbu, i zastajkivao na licu i na rukama. U prvi trenutak starčevo se lice gotovo smrknu, no se doskora na njemu sve smekša; posmijeh mu niknu na usnama, neko blago svijetlo zasja mu u očima. Najedamput progovori:

— Zdrav da jesi, tuco prenevoljni! Kakva ti je muka dodijala? Moj se gospodar još čudio liku i licu toga čovjeka, kad ga starčeve riječi, a — možda — još više starčev glas i način, baciše u novo čuđenje. Gotovo se smete. Doskora se i snađe pa odgovori:

Ja sam junak bio u tamnici,
U vlašeta Iva Senjanina.
Držo me je devet godinica.
Pa me pušća vlašće iz tamnice,
Da ja idem po bijelu sv'jetu,
Da ja vlahu dugovanje zbijam.

A starac se dignu. Uspravi se, dug i mršav, uz liticu. Lice mu oživi. Priđe gospodaru; gotovo ga zagrli.

— He! Vidjeh ja odmah, tko je to preda mnom. Nisi ti koji od tih naših sramotnih petljara. Dao si skrojiti tucačke haljine, uzeo si štap u ruke, a na pleća uprtnjaču torbu, da prevariš Muja od Udbine i izbaviš iz tamnice crne druga svoga Mijat Brdarića. Njegove kretnje bivahu svečanije, glas jači. Pričinjaše mi se, da postaje mlađi, dok mu lik raste uz onu liticu. Padao je u još veći zanos. Upre pogled u klisure na vrhu s one strane klanca; dignu ruku i ispruži prst:

— Eno vidiš onu b’jelu kulu i pred kulom kamenu avliju. Uz avliju kamena tamnica. Tamnici se penji na pendžere pa ti viči Mija iz tamnice! Ne znam, što mu gospodar na to reče: moja se pažnja svrnu drugamo. Marko i Anica sjedjeli su nedaleko na travi i zabavljali se gledajući u starca.

— Ha! Ha! Evo did opet poče.

— Da je tu baka, polila bi ga vodom, pa bi mu prošlo.

— Mani te ga se, gospodine! Al oni nisu ni čuli djecu. Starac je držao gospodara čvrsto za ruku.

— Ima trista godina, što te čekam u ovoj planini nad tvojim gradom od kamena. Rekoše već davno, da ne prebolje rane, i da te Ile Smiljanić odneso seki Anđuši i pokopa pred kulom u Primorju. Rekoše, da više nema ni uskoka u Senju ni Turaka u ravnim Kotarima. Rekoše i povjerovaše, pa sve se izrodi i podivlja. Mjesto puške i handžara, štap u ruku, torbu na leđa i laž na jezik. Junaci se prometnuše u varalice i prosjake. Prokletstvo i sramota! I starac je još čudnije govorio. Na njemu je sve treptalo i drhtalo. Spominjao kulu ličkog Mustajbega i pendžer mlade Abegzade, konja Petra Mrkonjića, Čavlenu batinu Tale Budaline. Gospodar ga mirio, ali se starčev zanos još većma raspaljivao.

— Slatki pobratime, skini te tucačke haljine! I pokaži toke i ječermu. Nek ti vidim mor-čohe čakšire. Više im je srme pod koljenom, no skrleta čohe nad koljenom!

I on uhvati gospodara za prsa. Htio ga je svlačiti, pa i raskinuo na njemu haljetak.

— Ne dajte se, gospodine! Kad ga to hvata, valja s njime grubo, — javi se dječak Marko. Al prije no se gospodar oštrije opre, starac klone na kamen. Mirio se sam polagano budeći se iz nekoga sna. Ukoči se iznova uz liticu i reče došljaku novim glasom i govorom:

— Sidi, čoviče! Kazuj starome Luki, šta je to s tobom.

*

Pet je dana, što mirno, a i veselo, živimo u ovome klancu. Sunce ga svega obasjava samo u satove, kada je najviše na nebu; vjetrovi s mora i sa vrhunca dušu visoko preko njega; u dubokim rupčagama ima još vode od minulih uskrsnih kiša i mraza od božićnih snjegova. Svjež je i tih, a pun trave, koja se sad tamni u sjeni, sad sja na suncu. Marko i Anica odlaze i dolaze noseći koješta. Baka se katkad penje do nas, da štošta prigovori starcu i da gleda u moga gospodara očima punim očekivanja i nade, koji kao da se već kvare i pretvaraju u razočaranje i mržnju. Starac i moj gospodar puše isti duhan, jedu iz iste zdjele, noće u istoj spilji. Cio su dan skupa; govore o koječemu, najviše o uskocima, o Turcima i o Mlečanima. A ja sam obašao čitav dolac; upoznao sve što po njemu pase; sprijateljio se s ovnom Galobelom, s jarcem Čubrilom i s magarcem Sivonjom. Odmah prvog dana Ćubrilovi me rogovi, Sivonjina me kopita i Galobelino me tjeme naučiše, da ne smijem vijati jaganjce i jariće, i da pravi pas ne laje, a ni za što. Bilo je svađe. Sada plandujem s njima u sjeni hrasta i ne ljutim se, kada zadirkuju u me. Najljepše je, kad i starac Luka sjedne s mojim gospodarem između nas.

Ove tri životinje gledaju u gazdu kao i ja u svoga, A starac najviše voli Galobelu, Tura ruke u gusto runo ovnovo, gladi mu leđa, miluje ga po njuški. Počima iznova bulazniti, no ne znaš, da li od zbilje ili onako, iz šale:

— Tuco moj prenevoljni, pamti dobro ovoga! On je na planini, što je Ovan nebeski na putu sunčanom. Kad sam bio ovčar čobanin za života Senjanina Tadije, dođe mi jednom Kotarac Jovane i odnese ovna devetaka i dobra jarca od sedam godina. A Senjanin Tadija oba živa oderao brava pa ih pusti u jelovo granje. Grana dirne( stoji dreka jarca. Ovan ćuti i ne pušta glasa. A Tadija družbi govorio: Vidite li, moja braćo draga! Kakova je muka na živini, još je veća muka u Turaka, kad našega uhvate junaka. Koji može muke podnijeti, da ošuti kao oderan ovan kroz planinu? Koji muke otrpit ne može, od mene mu Bogom prosto bilo! Nek se vrati Senju na Krajinu! Trideset junaka odbjegoše na to svoga vođu. Ostade Tadiji samo dva druga s kojima on ipak pobi trideset Udbinjana. A na mome ovnu Galobeli od toga dana srebreno runo, što ga nikad ne strižem; na mome jarcu Čubrilu crna dlaka i brada, što uvijek dršće od straha i od srama. Tako ti je onda bilo,

— A što je s ovim trećim? — upita gospodar pokazujući na Sivonju.

— E, s njim ti je pak drukčije. Bilo je to mnogo godina kasnije, kad unučad uskoka oboriše malo pomalo šumu na ovoj planini, da je voze, ponajviše kradom, na latinska ostrva. Željni zlata, a zazorni rada i nadničarskoga i junačkoga, posjekoše je i poharaše; oguliše planinu do samih kostiju, A planina plane gnjevom velikim. Oblaci se digoše kao bedemi na njezinu bilu; oštar leden dah provali za prvi put iz njene nutrine. Ona odpuhnu travu, grmlje pa i zemlju niz obronke u more i razgali svoja kamena prsa, da je vjetrovi biju i sunce prži. Kad nije više bila sklonište junaka, prohtje joj se potjerati sa sebe sav taj izrod, koji je još po njoj milio. Gonila ga vjetrom, žegom i glađu, Al se nevaljanci nečemu dosjetiše, Rekoše: Tome nismo mi krivi. Ispaštamo grijehe svojih otaca. Što oni silom, to mi milom. Oni se hranili puškom, sabljom i konjem, mi ćemo štakom, štapom i,,, Nisu sami znali, na čemu bi sada mogli jahati po ovome kršju, pa zamoliše planinu, da im se smiluje i da im pomogne. A ona rodi i dade im, što je takovima i pristajalo. Jednog jutra, kad se oni, obučeni u dronjke, sa štakama pod pazuhom i sa štapima u ruci, spremahu poći u svijet, u pitanje, prvo magare siđe k njima, da im nosi prosjačke torbe i bisage,

— A ti ga paseš i timariš — reče gospodar,

— Samo je Galobela moj. Sivonja je moje žene; Čubrilo je moga sina,

— Imaš i sina?

— Jeste — odgovori starac, i njegovo se lice tako smrknu, da gospodar naglo proguta svoje novo pitanje.

*

Jutros rano starca nije bilo u spilji. Naslon i tor prazni. Stado izvedeno. Dočić tih i još u sjeni. Čubrilo brsti s kozama u šibljičju; Sivonja pase sam u smrečaku. Starca nigdje vidjeti. Htio gospodar da ga potražimo, kada čusmo glas frule. Gore, na proplanku, starkelja je vodio Galobelu i ovce na visočinu. Ovan je dizao visoko glavu; stado je za njim grtalo ne mareći za pašu: viđalo se odmah, da im je do nešto drugo. A glas sviralin piskutao sve glasniji u jutarnjoj tišini. Spočetka jednolik i nejasan, stade se kidati u zvukove, nalik na mlaz mutne vode, što se naglo bistri i prosipa na kamenje u sve krupnije kaplje. I što su više čovjek i stado odmicali uza strminu, nama se pričinjalo, da one ovce rastu, dok se starkelja stvara pred njima u ljudeskaru, Sunce granu, razli crvenastu svjetlost po leđima ovaca, obasja Galobeline rogove, pozlati starcu sviralu i okruni mu vlasi nekim blistavim kolutom. Kada čovjek i ovce prođoše strminu, pa se stado prebaci preko njena gornjeg ruba, da ga nestane na visoravni, bilo nam je, kao da gledamo, gdje se i litice stvaraju u krda, i sve se penje i hita za pastirom, da se — bliješteći se — rastopi i zaroni u sunce, koje je isticalo zaslijepljujući nas svjetlošću. I gotovo smo čitavi dan slušali negdje nad nama svirku i bleku. Ja sam htio onamo, ali me gospodar držao uza se.

— Šarko, za nas je Sivonja i Čubrilo. Pred nama bi danas ponor zinuo na svakoj stopi starkeljinoj.

*

Ono predveče, kada djeca donesoše večeru, dječak Marko reče momu gospodaru:

— Gospodine, sad će vas netom zavolit i naša baka.

— Ispeć će vam sutra kolače — nadoda vragoljasto Anica.

— Pa šta se to desilo? — upita djed.

— Ne smimo ni beknut. Al bi nas stara! No djeca ipak kazaše. Dojurio »tomobil« i stao pred kućicom pokraj ceste. Izašao iz njega gospodin: još mlad čovjek, okrugle glave, crnih vlasi i brčića, a živahnih, sitnih, malko kosih očiju. »Evo me, kumo! Gdje je?« javio se i ušao u kuću. »Kod dida, doktore. Daleko gore u dočiću. Zdrav i veseo. Dobar čovik među dobrim ljudima.« Baka je na to potjerala oboje djece iz kuće, al su ona ipak koješta i čula i vidjela. Starica je govorila doktoru, kako je došljaku ovdje dobro. Svi ga vole; ona ga pak čuva kao kaplju rose na dlanu. Eh, kad ne bi bila tako siromašna! Kad bi imala čime, da štošta kupuje i da ga bolje hrani!

»Koliko je do dočića?« upita on. »Dugo. A strmo i sam kamen.« Gospodin izađe, zagleda se u oblake, što se već dva dana dižu iz mora, i stade govoriti s mladićem, koji je bio ostao u onim kolima. »Bojim se nevremena pa se moram žuriti. Ne recite mu još ni riječi, a ja ću doskora opet amo. Sad je sve lako.« Onda segnu u džep. Baka se prignu; gotovo kleknu. Primala je banke, ljubila gospodinu ruku: »Slatki, mili, udili štogod i meni!« On je tucne po ramenu: »Samo mi ga čuvaj!« pa uđe u kola; odjuri kao strijela. Tako je pričao Marko. Moj se gospodar smiješkao; starkeljino se lice sve većma smrkavalo.

— Peti jarica! Gadura!... A kazuj: kako je onaj čovjek doznao za nas? Dječak je oklijevao. Starac se gotovo propne:

— Govori! I dječak reče, da je baka dva dama prije pješačila u obližnju luku. Po onome, što je zatim sa sobom donijela, rekao bi, da se odanle vozila u varošicu, iz koje je došljak amo stignuo.

— Hu, sramote!

— Ne ljutite se — reče gospodar. Onaj je čovjek moj prijatelj. U starca je sve kipjelo.

— Marko. Noćit ćeš s Anicom ovdje. Stoku u tor. Udari li kiša, potjeraj u spilje. Onda namignu gospodaru; krenu, prvi, prema moru. Išli smo teško nizbrdo. Hvatao se mrak. Gusti oblaci dizali se pred nama iz mora, krilili prema planini. Sijevalo i grmjelo. Prve kaplje kiše padahu već oko nas. Starac je znao put, a njegove oči kao da vide i u mraku. Samo su ga koljena svako toliko izdavala, pa bi stao opirući se o štap. Onda se okretao prema gospodaru, prihvatao još jačim glasom svoje prekinuto govorenje.

— Jest, jednom su sužnjevi krojili sebi tucačke haljine i išli po svijetu, da zbijaju dugovanje: sve krajcaru po krajcaru ili dukat po dukat. A tko to tebe zasužnji? Tko te to pusti iz tamnice? Što pak ti tražiš od ljudi? U ovom kraju? Reci: zasužnji li te Bog ili Đavao? Upade li u kakvu jamu, ili sazida li sam sebi tamnicu svoju? Što je ono, čega kod tebe nema, a nadaš se ovdje isprositi? Gospodar nije odgovorao. Starkelja je hitao naprijed, da iznova zapne i stane:

— Druga su jednom bila vremena! I drugi ljudi! Onda je tamnica bila barem prava tamnica. Imala je zidove, pendžer i vrata. I ne bijaše građena za žene, no za junake. Znalo se, šta je i kakva je. U dubini trista pendezeta, u širini trista i četiri. Kad ti zima dođe, pobace ti grudu snijega; a kada ti žarko ljeto dođe, pobace ti po kiticu cvijeća. Po tome si mogao prebrojit godine... A ti sam ne znaš, u što si zapao. A nikad i nikuda iz svoje tamnice, pa potucao se po čitavu svijetu. Starac se gotovo ljutio. Vikao još jače u vjetru, što je prilazio noseći sve gušće kapi kiše. Viđalo se već svijetlo na prozorčiću kuće pokraj ceste, kad on sjedne na kamen.

— Ode Ivo Senjanin u tucake, al je znao, i kud će, i kako će. Tamnica u kamenoj kuli Muja od Udbine, a Mijat Brdarić još živ i zdrav na dnu njezinu. A šta bi ti? Kamo srtaš? Koga tražiš? Ho'š li i ti kao onaj pustinjak u O.? Banuo od nekuda amo, da traži i provaljuju kule od oblaka po našoj planini. I ništa ne uradi. Umre i bez čuperka magle u šaki. U vjetru i kiši hodao je iznova govoreći još glasnije. Bilo ga je teško razumjeti, jer mu vjetar kidao govor, rasipao riječi. Onako visok i mršav, ogrnut kabanicom, što je lepršala, bio je nalik na avetinju. Kad bi munja sjevnula, viđao sam mu lice blijedo od ljutnje.

Stignusmo. Starkelja gurne o vrata i prvi uđe. Starica je spremala nešto na stolu, uz svjetlost vatre na ognjištu. Kad ga ugleda, sva se namršti.

— O! — kriknu kiselo. Zar ostavi dicu samu? On je ni ne ču.

— Fuj, nesrićo! Izdala si gosta. Ona iskrivi lice.

— Gosta? ... Zar onog petljara? Hajde, bolan! Htjela je mahnuti prezirno rukom, kad ugleda i mog gospodara. Ne dovrši kretnju; izraz joj se lica naglo promijeni. Da nešto slatko reče, kad je starac pretekne.

— Za koliko si ga banaka prodala onom čovjeku? Reci! No se ona odmah snađe. Udari u smijeh.

— Ha! Ha! Jadni moj Luka!... Nije naš gost ni momak, koji odbignu kasarnu, ni kakav švercer, pa da ga prodam vinanci ili žandaru. Mani, stari! Siđite, gospodine! Ha, ha... čuda božjega s njim! I starica se okrenu, da vuče klupicu i nešto donese. Luka se ne preda. U njemu još jače uskipi.

— Ne lisici! Amo Judin novac! Čuješ li? Ali se moj gospodar umiješa:

— Ni ja Hrist, ni ona Juda. Uredit ću sve to sâm, kad se onaj moj prijatelj amo vrati.

— Dočekat ćeš ga dakle ovdje?

— A zašto ne bi? Starkelja se zagleda gospodaru u lice; zamisli se časak pa sjedne mašući glavom. A ona na to:

— Ha, vidiš, stari! Opet si se prenaglija. Opet imam ja pravo. Ne mislim ja zlo, nego baš ti o ovom čoviku. Ako sam šta i uradila, eto gle, sve je kao da sam se s njim dogovorila. Zna stara Luce, što čoviku treba.

— Ne prti se u tuđe poslove!

I svađa bi bila iznova planula, da moj gospodar ne vidje nešto o zidu prema sebi pa onu stvar i skinu, metnu je na sto ispred starca.

— Tako, gospodine! Sad će netom smekšati. Deder, Luka! Zategni pa razmahni gudalom i zapivaj. Nek te čuje. I stara se poče hvaliti, kako je njezin Luka posljednji guslar u tome kraju. Koliko bi on zaslužio, kad bi htio poći u svijet, u pitanje, s guslama u ruci! Eh, ne bi onda trebalo, da ona jadna prima po koji darak od prijatelja ljudi, koje gosti u toj siromašnoj kući.

— Pustite sada to! — govorio joj gospodar. Luka kao da ne čuje. Zagledao se šutke u onu dugovratu kutiju sa strunama, što vonjaju po konjskoj dlaki. Rekao bih, sluša, kako vani kiša pljušti, i vjetar huči daleko u noći. A stara okolo gospodara:

— Znam ja sada koješta. Teško čoviku, kad je sam na svitu, bez žene i bez majke, a ljute ga guje već ujele. Dozlogrdi život. Bižiš, di nima zloće, da ti koja dobra ruka rane vida i postelju stere. Ona mu se ulagivala, a meni se činilo da vidim opet vučicu s jagnjetovim runom u ustima. Čudio sam se, što je gospodar ne gura od sebe. Već sam htio zarežati na nju kao i one noći uz postelju gospodarevu, kad se gusle javiše, i starac zapjeva. Iz one kutije plač djeteta ili njiska ždrebeta: sam ne znam, šta li.,. no što starac pjevajući priča, sve bolje razumijem. Uskok pišti u zelenoj travi, obasut ranama. Pobratim je uz njega. Možeš li mi rane preboliti! Da ti tražim lagane likare, da ti gradim mekane meleme? Da te nosim mome bilu dvoru. Mati moja da ti rane vida, ljuba moja da stere postelju, seja moja da te vodom poji. U žutoj drvenoj kutiji netko grca i plače, a Luka diže vjeđe, gleda gospodaru u oči, maše tužno glavom i pjeva glasom čovjeka na umoru:

— Aja, bogme, dragi pobratime! Tuđa majka rane povriđuje. Tuđa ljuba bregovito stere. Tuđa seja gorkom vodom poji. Još je htio nešto reći, kad ga baka prekinu:

— Umukni! Šta smućuješ čovika ludorijam. Naša si način, da ga tiraš odavle. Pravo reče Dujo, da bacim jednom u vatru to tvoje trulo škrabetalo... Luka se trže. Krv mu udre u lice. Dignu se, gotov da nešto uradi, kad ga ovog puta ja prekinuh. Zarežah, skočih; navalih na vrata lajući ljutito, iz svega grla!

— Šarko! Al ja sam već osjećao, kakav je onaj, koji je u mraku prilazio.

— Gospodaru! Starče! Prevucite mandal! Poduprite gredom! Ne dajte mu da uđe! Nisu me razumijevali. Htjeli me povući natrag, kad se vrata oprezno otvoriše. Studen mokar vjetar haknu mi u njušku; noga me udari u prsa. Padoh na leđa pokraj gospodara, koji me čvrsto prihvati. Ostah sav zgrčen drhćući od bijesa. I sad netom vidjeh, tko me bijaše onako ražestio. Prokisao i blatan odrpanac, s torbom na leđima i s nekom štakom u ruci, stajaše pred nama. Sve je na njemu bilo sivo kao u pauka; sve tamno osim očiju i brade, što me sjećahu na jarca Čubrila. Došljak prođe pogledom sve nas.

— Aha! Dobra večer. Eto, ni moji me više ne prepoznaju. Starica ciknu. Poleti i zagrli ga:

— Dujo! Sine! On je tucne po leđima.

— Idi. Mokar sam. A gle staroga! Stogodišnja suva drenovina. Zanijemio od čuda. Ol rajt!... A tko je pak ovaj?

— Pusti, Dujo. Hodi! Da te pri svega osušim — reče starica pa ga povuče u obližnju sobu, zatvori za sobom vrata. Starkelja se spusti na klupu, nasloni se o zid, ukoči se kao i onda, kad ga prvi put vidjeh u dočiću, Duboka čama pa teška tuga sjedoše mu na lice, prožeše ga svega. Uzalud ga gospodar koješta pitao kušajući da ga prene i razvedri. U obližnjoj sobi čuo se razgovor i šaptanje. Spominjao se i moj gospodar. Starica se sad smijala, sad gotovo plakala; nešto je micala i otvarala. Prođe dva puta kuhinjom noseći vodu i odijelo.

— He, ljudi! Vidit ćete vi sad njega. I zbilja, kad ga opet ugledasmo, a on preobučen, očešljan. Brada mu obrijana. Prsten na ruci; cigara u ustima. Samo je njegov vonj ostao onaj prijašnji, a lice, osobito oči, sjećalo i sad na Čubrila.

— Luka! Šta veliš? — upita ponosno starica noseći sinu hranu. Starac dignu oči; omjeri preobučenog od glave do pete.

— Pa ipak nije i sad drugo no ... petljar! Dujo se lecnu. Kozji izražaj njegova lica prometnu se u nešto vučje. Turi ruke u džepove; izvuče snopiće banknotâ, hrpice zvekćućeg novca. Baci sve na sto i raskolači na oca oči.

— Ja ... petljar? Luda stara glavo! Gle! Sve zdrava valuta.

— Oh, Bože! Divote! — sklapala starica ruke topeći se od sreće,

— Gospodine, recite mu vi, što je sve to. On ništa ne razumije. I sad mu je glava kod nekih uskoka i hajduka. Otac povuče k sebi ruke, kao da se gadi onog novca.

— A kako si to zaslužio? ~ Krvavo, bogme! Krvavo! Dok si ti svirao u frulu ovnu Galobeli i pjevao djeci uz gusle, ja sam prevaljivao čak i okean, pješačio po blatu, magli i kiši. Kucao na sva vrata. Primao milostinju, al i batine. Branio se od pasa, zločinaca i redara.

— Sramota!

— E da. Trpiti, gutati uvredu, prignuti šiju za te je sramota; al noćiti u kući građenoj teško skucanim novcem prosjakovim časno je i pošteno ... je li, stari?

— Ja noćujem u docu, kod svojih ovaca. Ne trebam ni kuće ni novca.

— Al ih trebam ja, i moja djeca, i moja majka.

— Tako, sine! — javi se starica.

— A što sam htio, sad i imam. Prodat ćemo ovdje sve i preselit se s one strane planine, u grad između šume i ravnice. Starac izbulji oči, dignu visoko obrve.

— Čemu? Zašto?

— Sad hoću drugčije i drugdje. Dosta sam ovako zaradio.

— Zaradio? ... Opljačkao! Ponizio si sebe i prevario druge. Otvori vrata i baci taj gad u vjetar, niza cestu. Spasit ćeš dušu svoju... Veliš: hoću drukčije! A čemu, kad je okolo tebe planina, da po njoj paseš svoju stoku; i pod tobom more, da po njemu ploviš i loviš; i za tobom šuma, da je i gojiš i siječeš? ... Veliš: hoću drugdje! A zašto, nesretniče, kad se ovdje rodi i ti, i otac tvoj, i djedovi tvoji? Utaman ti prsten, i zlatan lanac, i gradsko odijelo: ne izbrisa nikad više prosjačkog žiga sa svoga čela,

— Hu! Hu! — razgoropadi se starica,

— Znam već kupca. Kuću će susjed u L.; stoku lugar u O.

— Stoka je moja! — planu starac. Pasem je još od vremena Tadije Senjanina. Kad je ono Komnen barjaktare ...

— Ha, eto! Opet uskoci. O jadna stara glavo! — prekinu ga sin pa se okrenu prema gospodaru.

— Gospodine, sigurno je i vama i previše dodijao tim svojim ludorijama. Al se odmah vidi, da ste dobar i strpljiv čovjek. Nek vas sve ovo ne začudi i ne prestraši. Sve će se urediti, a vama će tek sada biti kod nas dobro. Ol rajt! Starac se nije bio još smirio:

— Pa što ćeš ti sa mnom i s djecom?

— Djeca će s ocem i s bakom. A ti ćeš s nama. ali ... s guslama!

— S guslama?

— Jest. Dok mi djeca narastu, i dok ti noge još nešto vrijede, ići ćeš s njima po svijetu i pjevati o uskocima i hajducima, Nek mi se djeca nauče radu. i neka ti naši slavni preci barem nešto donesu jednom svome praunuku. Ol rajt! ... Ne bi ni ti htio lijenčariti u našem novom domu ... Šta velite, gospodine? Tko da ne posegne rukom u džep, kada — na sajmu, ili na proštenju, pa i u nedjelju popodne ispred crkve — ugleda takvog starca guslara i čuje o borbama u davna vremena? He, onda će i stari Luka znati, čemu je još živ ... Te mi se gusle vrzaju već dugo po glavi. I on pruži ruku, da ih uzme ili pogladi. Luka ih naglo dignu, pritisnu ih o prsa.

— Ne diraj! — viknu. Ne kaljaj i njih! Kad si slao novac, da se njime lakše prehranimo i da zidamo ovu kućicu, ja sam vjerovao ženi i mislio, da sve manje prosjačiš i sve više pošteno zaslužuješ. Al mi se sada gadi tvoj kruh i tvoja kuća. I svila hi mi u njoj vonjala po prnjama i po dronjcima. Nema mi više ovdje mjesta. A u moje ovce i u moje gusle i ne gledaj! Gusle su za moga Marka. Naučit ću ga ja, što će i kako će jednom s njima. Prije ili kasnije...

— Nikada! Gle, radije ovako! I starac ih dignu visoko pa lupnu njima o tle. Obiđe ono rasuto komade; pohita k vratima. Nestane ga u noć.

Sljedeća stranica→