Šarko/Uvod

← Naslovnica

Šarko Uvod autor: Vladimir Nazor

I. Zatvoreni sanduk →

Uvod

Došao sam na svijet godine 1920. u daščari na dnu parka pokraj mora. O svome ocu nisam nikada ništa doznao, a majka mi se zvala Lila, malena kuja žute dlake, hitrih tankih nogu, nemirna i umiljata. Doklatila se odnekuda u stati park ovoga još starijeg bivšeg samostana i oštenila se pokraj zida pod krovom daščare. Bilo nas je šestero nezgrapnih, slijepih i uvijek gladnih psića. Gurali smo se pod majku pravdajući se o svaku sisu i vodeći borbu o svaku kaplju mlijeka. Ja sam bio najslabiji u tom guranju, pa i najmršaviji i najgladniji. Majčino tijelo maleno, a moja braća sve krupnija, pa sam često ležao na strani zebući od vjetra ranog premaljeća, osobito noću. Ne znam, što bi bilo sa mnom, da ne stignu brza pomoć. Kad se to dogodilo, bio sam još veoma ludo, gotovo slijepo štene i sve sam svoje utiske primao samo kroz tanku kožu, koja mi je uvijek podrhtavala. Ne vidjeh i ne čuh ništa al ono, što se desilo, osjetih čitavim svojim tijelom, prože me do moždine svake moje koštice. Nešto me uhvati za oba boka i dignu s tla. Ležao sam na nečemu, što je bilo meko kao jezik, kojim me majka katkad lizala, i toplo kao sisa, kojoj sam najradije prilazio. Doznao sam kasnije, što je baršun i svila, i kako je ugodno valjati se po proljetnoj travi, po mladome sijenu i po pijesku morskome, u ljetnom danu, no one topline i mekoće - nikad više!

Ja sam prvi put ležao na Njegovim dlanovima. U taj sam trenutak razabrao, da ima jedan miris, prijatniji no je onaj sisa moje majke, i da je taj miris nešto, što te usrećuje i ne možeš ga nikad više zaboraviti. Prvi sam put u životu slatko zakmečio. I dok mi nešto lagodno teklo s korijena šije niz čitav hrbat, od kralježnjaka do kralježnjaka, počeo sam tresti i mahati repićem. Mislim, da sam to prilično vješto uradio, jer me onda onaj čovjek okrenuo lijevo i desno, kao da me svega promatra; pogladio me po leđima i odgurnuvši moju braću metnuo me pod majku, da sam biram sisu i da se do sita napojim. Onog dana napraviše nam drvenu kućicu: na podiću joj sijena, na krovu neki stari gunj. Nisam vidio, tko to gradi i namještava, al opet razabrah miris onih toplih ruku; i u meni zatrepta svaka žilica. Doskora smo malko progledali i osjetili sigurnije tlo ispod nogu. Sunce je ulazilo u poluporušenu daščaru, i mi smo izlazili za časak iz kućice, da se ogrijemo i da njuškamo nešto bijelo i tvrdo, o što je naša majka rado brusila zube. Naš je glad bivao veći; guranje zbog sisi bjesnije; a mlijeka u njima uvijek manje. Zubići su nam rasli, ranjavali majci prsa, pa nas ona poče odbijati od sebe. Bili bismo poginuli, da nam On iznova ne pomognu. Nosio nam u zdjeli mlijeka, kasnije neku kašu, pa hljeba, pa kože i koštice. Sad smo ga svi poznavali, trčali mu ususret, dizali prednje šape na njegove noge. Hranili su nas katkada i neki drugi ljudi, ali je hrana iz njihovih ruku imala drugi tek i drugi miris; jeli smo je samo od glada. Ja sam ga prepoznavao ne samo po mirisu no i po nogama, po rukama i po glasu. Oh, te njegove noge obučene u crnu kožu i velike kao ja! Pa pantljike, što su se jednom razvezale na njima, i ja stao da ih vučem! Pa ona dva stupa, uz koja sam uvijek htio popeti se i stignuti do njegovih ruku! Nisam još mogao dobro vidjeti, što je nad njima gore visoko, otkuda silazi njegov glas. Oh, taj glas! U njemu žamore potoci od mlijeka, i kmeče kunići, i zavijaju vukovi, i grme gromovi. Kakva milina, ali i kakav strah! Već sam onda sav drhtao, kad bih ga čuo, al nisam mogao a da mu ne pohrlim ususret. Morao sam svakiput preći preko neke gredice, na koju sam se teško penjao. Bilo mi je nezgodno spustiti se s nje; noge su me s početka izdavale, pa bih gotovo uvijek ljosnuo na tle i dokotrljao se po travi sve do Njega. On bi me onda dizao i puštao da mu njušim čak i lice. Dani su tako prolazili. Naš glad uvijek veći, al njuh i vid sve oštriji. Obijest i nemir rastu; noge ne će da miruju; kućica nam je tijesna, daščara nas više ne zanima. Istražujemo sve kutove okolo nje. Najviše se čudimo nekoj staroj brezovoj metli i prelomljenome točku. Vonja, miriši i smrdi metla svim onim, što je u našem dvorištu; sve se u njoj našlo, a nije šta vidjeti do nešto prašine. A oni razlupani paoci i za'rđali naplatak na starom točku kao da su proputovali sve staze i drumove, što ih mi još ne poznajemo. Ja sam na metli iznjušio valjano svaki prutić, a na točku svaki palac, pa sam po toj skali mirisa već onda znao, što ću sve naći doskora u dvorištima i stanovima ljudskim i po cestama zemaljskim. Moj je vid već bio tako jak, da sam mogao razabrati i lice onog čovjeka. Miris njegova tijela, tapkanje njegovih nogu, pa sada i crte njegova lica, bijahu nam tako poznate, da smo ga veoma dobro umjeli prepoznati od slugu i zidara, koji su nedaleko od daščare gradili novu štalu. Mi smo već svi znali, da je on naš pravi gospodar, i nametali se njegovoj milosti. Da sam ja njegov ljubimac i da me čeka nešto osobito u životu, nejasno sam osjetio još u te lude i nestašne dane svoje. Bilo je jednog toplog poslijepodneva, u satove, kad smo se najradije grijali s majkom ispred daščare.

Čuli smo izdaleka lupu njegovih nogu pa odmah digli nos i počeli se komešati, kad nas nešto iznenadi i prisili na mirovanje. Lupa je njegovih koraka bila praćena sitnim, laganim lupkaranjem, kakvog nismo bili još nikada čuli. Moja su se braća stisla okolo majke, no ja nisam mogao odoljeti. Koraknuo sam mu ususret, i mahnuo repićem, i zacvilio što sam slađe mogao. On je prilazio vodeći za sobom dug red malenih ljudi. Vidio sam najedamput svu silu otvorenih ustiju i raskolačenih očiju. Sve su one oči planule, usta stala cičati i vikati, a ja se prestrašio i pobjegao.

- Psići! Psići! Joj! I! U!

Red se rasu. Gužva i vika. Da nije bilo njega, pograbiše nas, razgrabiše, udaviše. Iz njegovih usta prasnu riječ kratka i jaka. Ona se gomilica ušutka i napravi okolo nas krug. Nitko nas nije više dirao, al je mnogo očiju buljilo u nas. Usklici se i nadalje otimali iz ustiju, ruke su jedva mirovale.

- Joj! Onaj žuti! Onaj crni! Daj ga amo!

Da naša majka nije mirno ležala gledeći s pouzdanjem u Njega, bili bismo nekamo pobjegli. Znali smo, da ne će biti zla, kad je i On tu; al je ona ljudska mlad bila luđa i nemirnija od nas, pa se naši repići samo tresli od straha. Onda On pruži ruku, dosegnu baš mene, dignu me visoko, pokaza me čitavoj gomilici.

- I! I! Kako je lijep! Slatki! Al se trese.

Nasta skakutanje, vika i pružanje ruku, al me On dignu još naviše i opet nešto grmnu. Kada se svi umiriše, On me pogladi i reče:

- To vam je mali Šarko Kloštarić, Lilin sin, trčkalo i njuškalo.

- Šarko! Šarko!

Ja sam ne znam, što su zatim sa mnom radili. Išao sam s dlana na dlan, iz ruke u ruku. Dirali me topli, meki prstići. Osjetio sam dah mnogih ustašca. Doznao sam, da sam bijel s crnim pjegama na leđima i na boku, a da na gubici nosim crnu masku s bijelom prugom na čelu. Na koncu sam bio tako izmučen od tih tetošenja, da sam odahnuo, kad je sve to prestalo, i ja ostadoh sam s braćom i s majkom. Al sam sada znao, da se zovem Šarko, da je mladunčad ljudska mila, i da me On najviše voli.

*

Ne ću da nadalje potanko pričam o dvorištu pred novom štalom i o zgodama i nezgodama mojih prvih dana i mjeseci. Reći ću samo, da su zidari razgrabili i odnijeli moju braću, i da je moje majke najedamput nestalo. Ostao sam sam rastući naglo i prionuvši sasvim uza Nj. Postao sam njegovim psom, pratiocem na njegovim šetnjama, svjedokom njegovih radnja i danju i u duge večeri, kad On sjedi za stolom i piše uza svijeću. Ja sam pokraj njega čak i spavao na knjigama i na rukopisima punim priči, pa se nitko ne će čuditi, što se i ja sada dajem na ovaj posao. Spopala me ta čudna želja, kad jednom vidjeh na Njegovu stolu knjigu sa žutim koricama, a odmah na prvoj stranici priča s naslovom »Iz dnevnika jednog magarca«. Što može mlinarovo magare, moći će i spisateljevo kuče, a od pasa se naučiš lajanju, od spisatelji pričanju. Kakve sam sve knjige ja već ogledao i onjušio! razgovore o njima čuo! Koliko sam već razmišljao o mnogim čudnim stvarima, ponajviše pak o Njemu! Nitko ga ne zna kao ja, i ne ću, da sve to pane u zaborav. Htio sam ispričati samo jednu ali dugu pripovijetku, no kad je onaj magarac sastavljao čak dnevnik, bit će najbolje pričati svoje doživljaje i opažanja na mahove i na odlomke; a možda će se oni sami nanizati u neki lanac. Ne znam, hoću li i ovako baš sve kazati, jer je moje pamćenje slabije i od magarčeva. Kod mene sve ispada naglo i plahovito. Najteže mi je bilo s ovim uvodom, jer sam se morao sjetiti najmlađih dana i reći, sve onako, kako se u uvodima i kazuje. Al sutra ću po svoju, pa bilo i po — pasju.

Sljedeća stranica→