Đuka Begović/9

← 8

Đuka Begović autor: Ivan Kozarac

10 →

Kao jedan dan izgubila se cijela godina... Đuka plivao vas podan srcu i svojoj naravi, bez obzira i sustezanja, bez misli kuda će dospjeti, kamo će ga struja odbaciti, sa čim će se sukobiti, u kakovu viru zavrtjeti, i hoće li sustati. Ni na jedan dan nije se dospio osvrnuti. Puštao je neka ide kako ide. Nije ipak reći da nije kroza to vrijeme nikakav račun vodio. Vodio ga on. Tek to nije bio račun o životu nego račun o izdacima i dugovima. I to nije on pisao iz opreza, da ga ne prevare, nego tek iz želje: znati koliko troši, znati koliki će on novac rasuti.

- A... anđela mu.... barem ću vidit šta to košta par godina profićukati s rukama u džepu - kazivao Đuka kad je govorio o računima koje je zabilježio na kojekakve papiriće i zaticao za grede i tavanice u sobi. Inače je on potpisivao birtašu i drugim vjerovnicima mjenice, obveznice i šta su god htjeli.

- Evo, napisat ću vam te dvi-tri svoje kvake, pijavice ljudske. Eto - pomognite se, đavoli. Mislite da ne znam da me varate. I joj, znam ja i te kako! Al evo, puštam vam; barem ćete se u doba starosti i kajanja morati i mene sjetiti s jednim Očenašem.

I sudbene odluke i obavijesti često su stizale Đuki, ali ih on ni čitao nije. Samo ih zatakne za gredu.

- Ah... marim ja za sud i kotar! Gospoda tobožnja nemaju druga posla, zato side i šaraju. Hm... i moraju šarat. Zato beru plaću. Al ako oni moraju šaruckati - Đuka ne mora čitati i slušati. On ne bere za to plaću. I neću slušati, eto. Uprkos neću, pa neću... i ope' neću... I napisat mogu oni svašta. Papir podnosi, a meni to - ko da si zvrkom niz stazu. Ko šta oće, nek mi dođe na oči... na noge.

I samo je isto živio i dalje...

- Znam ja, »tabuliraju« oni mene. Grizu se o mene. Kurjakovi, pijavice, ala se lakome. A svejedno Đuka će i ope' ostat Đuka! I dok ima - bit će svima!

Tako prošli mjeseci. Svojoj kćeri Smilji, što bila u selu u rođaka, išao je Đuka ponekad i odijevao je ravno drugim curama.

- Odit ću ja tebe - kazivao on. - Moraš izgledat ko i svaka gazdinska. A ne da ti se podsmivaju. To ja ne dam. Pa šta košta, da košta. Kud odlaze stotine, nek idu i desetice!

Uoči Uskrsa nekako otišao bio na stan. Godinu dana već nije bio na njemu. I došlo mu najednoč pa se zaželio onog šljivika i one kućice. Dan bio bistar i jasan, sunce sjajno i vrelo. I samo je pojurio pješice preko njiva, oranja, razora, usjeva... pognao ga tamo i spomen na dan kad se ono vratio iz Mitrovice i u koji se onako raznježio bio i uzobijestio pa srnuo kolima kroz prosiku šume Hajke. A onda, očekivao je, sastat će se tamo sa čobankom Ružom. Ona mu već osmi, deveti mjesec dragom i ljubovcom. Kad je došao pred naherenu trošnu kućicu, sto i sto uspomena sunulo mu u glavu. Sva mladost njegova, sva prošlost, svi dani bezbrige i nerada, svi časovi nepokoja, trapnje i mračnosti, svi užici, sva draž i opoj vas - sve to zaigralo pred njegovim okom, salijalo se u jedan golem nujan osjećaj. I tako to bio prvi dan nakon cijele jedne godine u koji je on dospio obazreti se unatrag.

- Čudno! - vidjelo se Đuki. - Kako to ide, samo ide. Htio-ne htio čovjek, to ide ni brže ni lakše. Kaži danu »stani!« - jok! On samo ide, a ti plači za njim ako te volja. Vidio je i kosa se njegova progrušava pomalo, sijedi, noge slabe, ruka podrhtava. Brusi se brus dok se ne izbrusi. Ide vrč na bunar dok se ne polupa - činilo se Đuki.

Zatim eno ušao Đuka u sobicu, otvorio prozorčić, osvrnuo se na razrovan pôd sobe, na žutosive duvarove, na bezbrojne mreže paučine, na prašan krevetac, na crvima istočenu klupčicu, na po miševima razgrizenu slamnjaču - i dalje... Ugledao i debelu knjigu za tetivom, kako mrtvo leži, omotana višegodišnjom prevlakom prašine i oprepletena sa bezbroj niti fine paučine.

- Da je uzmem? - pomisli i segne za njom. Na prozorčiću je opraši, polegne se na krevetac i - pljujući među prste - uzme okretati list za listom. Zna on, Sveto je to pismo. To je uvijek čitao njegov pokojni stric Gaja koji se nije ženio te koji je čitavu drugu polovinu svoga života čuvao svinje i preživio tu na ovom stanu. Negdje te negdje zapelo Đuki oko o koji redak i on nastojao pročitati to mjesto. Teško išlo. Kad je on čitao! Godine su prošle! A i slova su bila žuta i ositna.

»Koji te udari po... po obrazu, okreni mu i drugi; i koji hoće da ti uzme kabanicu, podaj mu i košulju«.

Već prvo to mjesto Đuku uzbunilo.

- Kako?! - čudio se on. - Dobi jednu pljusku, pa čekaj i drugu? Tko ti skine jedan kaiš s leđa, daj mu neka odere svu kožu? Hm... nije valjda... - i čitao je isto mjesto opet i nije mogao pojmiti. Osjećao se nekuda tup za to, a i protivštinu na sve miroljubive riječi te knjige on je ćutio. Čitao je i dalje... Ali ništa ga nije dirnulo, nigdje se nije ustavio da razmisli značaj mnoge velike riječi. Njemu je to bilo posve tuđe. Nesvjesno je ćutio da je on za takovu vrstu okrepe odavna ubijen. A krivi su i sami propovjednici te velike riječi. Sva povijest predaje njegova sela i okolnih naselja krcata je činjenicama odvratnosti i niska licemjerja, nepravde i bluda, taština i gramzljivosti onih koji su zvani da uprave korakom kad je na posrtu... Kad je zato nakon nekolikih stranica uščitao:

»Koji se hvališ zakonom, a prijestupom zakona sramotiš Boga« - pomislio je odmah na seoskog popa, župnika - i samo je ispustio knjigu na prorovan pod do sebe.

- Eto!... on! - doumljivao. - Gospodin parok! Kaki mi je to čoek? Iz te knjige on uči nas, svit. On uči nas - misto sebe!

Proslijedio je i dalje...

- Taki je upravo on! - dozivao si riječi knjige. - Sve što »prodikuje«: ne činite - on čini. A nas bi tio učit! Šta, baš ako ćemo, on i zna? - Zar, bog šta misli?! Otkud bio on to znao - on - pop. Ni sve knjige svita ne znaju, a gdi on: jedan čoek! - i poćutio je potom u sebi kako on, parok, bolje zna kako koja cura zapreže skuta i snaša kako koja isprsito ima tijelo, kao i lukna koliko mu je tko dužan, nego to - misao božiju. Sjetio se i tolikih zanimljivih stvari što ih selo u sav glas pripovijeda o paroku.

- Eno... ona Janja Iživkova, Marta Kadićeva, Kaja Nedićâ, kroz godine su išle k njemu u mračak. Zar bogu se moliti? Ha... ha... I sad... Eno.... Martinka, ona 'ći crkvenjakova, šta tamo radi noću? Sinoć kasno skobio sam je do samih vrati. Ode k njemu. Eto, lako onda joj naredati dva-tri niza dukata oko vrata! Oduži ona to. A on - danas s istim je rukama sveti kalež dizo! - spominjo se Đuka i osrdio se ponešto.

- I svi oni, koliko god ih poznam, eno: kartu, pušku, čašu, snašu - to znadu, to važi u njih - javljalo se u njemu mrsko i žučljivo, te se sam počeo čuditi otkud takovo čuvstvo na one kojima je toliko i toliko puta poljubio ruku, koje je godine i godine s nekim strahopočitanjem promatrao. Međutim u njemu se javljalo dalje...

- Pa duša kaka je u njih, bože prosti! - i on vidi kako ono biva kad se takovomu donese žito za lukno. On sjedi uz vino. Ponudio ne bi ni... što j' kasti... kaplju. Odvagiva se... »Dometni... još, još, još pol kile fali! « - zabrinjuje se. Ko da je čovjek ćorav! - Pa kako mu samo glas plače! »Čistine trebo si, kršćanine, donijeti. Ne ražulje!« Ne pita jede li onaj kršćanin sam - čistinu. - »A gdje je pleće, gdje?« - kaže još. - »Ej, kršćanine, kuda lutaš! Zaboravljaš dužnost, svog pastira. Oneznabožili ste se, o, duše, duše!« I žao mu onda za onim jednim plećetom, rađe bi valjda to parče mesa u svom odžaku od raja nebeskoga. Eto, oneznabožili se, jer ne daju pleće!

- Bi l', Baro, mlika!? - Dobra ti i voda! Tako i s njima - mislio Đuka. I evo! Kao da gleda... Ta zar je jednom vidio popa, onamo u kuhinji, kako odmjeriva kajmak kupcima - sirotinji sela. Eno - sve mu ruka dršće; ko da žeženo zlato odmjeriva. Vidi se, za svakom kapljom prosuzio bi taj. A u riječi - u njoj je sladak ko med. Mislio bi: e, ovo je čovjek dobar ko dobar dan. A - eto.

- Hm! - hmkne Đuka i pred očima mu se oslika iznova debela osoba popa, te namaljana lica, potpregnuti skuti i čarape sa sisicama u Janje Iživkove, Marte Kadićeve, Kaje Nedića. I Martinku, krupnu garavu kćer crkvenjakovu, vidi. Dukati s nje bliješte. Crkvenjak opet, eno, čim zahladi, kreće popu. Na čašu, na dvije. Prijatelji! Njega pop poji. Zna i zašto. A crkvenjak opet izrabljuje tu dobrotu dnevice i u drugom. Danas ište od popa ovo, sutra ono. Naplaćuje se na račun svoje kćeri. A po selu - zna Đuka - prenavlja se, ko seoski Juda. - Ej, bože moj milostivi, dobrote li velike, velikijane u našeg gospodina paroka. Duša, sunca ne vidio, da je više nema! Poji taj i 'rani oko sebe... - kaže crkvenjak i ne stidi se te laži iako zna da svi znadu s kojega to razloga pop njega, crkvenjaka, časti, iako zna da je pop inače takav te bi - seoska čeljad veli - potopio i drvo na kamenu!

Tu zastala Đuki misao o popu i crkvenjaku i on poslušao kako negdje vani, do njegova stana, na poljskom putu, škripe kola pod teretom, a kočijaš pogniva konje sa »đi« i »de«. I gore na krovu kućice, čuje, živiču vrapci, čerupaju se i prolijeću pokraj prozorčića. I vidi: na prozorčić pada sjena s nedaleke kruške male krošnje, i kako god tamo na njoj potreptava lišće, tako ovamo, čak i u sobici, podrhtava osjen, i sjajne točkice, sitne svijetle plohe sunčane zrake rasipaju tuda...

Nakon nekoliko časova pak moglo se vidjeti, Đuka Begović u druge tone promišljaje. Osmjejak sitan i drag, što mu uzmiljio eno iz kutova usana, opet kazivao da su ovi promišljaji njemu mnogo draži i miliji od onog sjećanja o popu i crkvenjaku. On se to bio vratio u preživjelu godinu... Sjećao se šta je i koliko je on to preživio. Naročito jedno ga zaokupilo. To »jedno« bila je njegova voljba.