Đuka Begović/10

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
9 Đuka Begović
autor: Ivan Kozarac
11


Ruža! Čobanka Ruža! Kako li se ta žena njegova uhvatila srca! Odonda otkad je napustio svaki posao i rad i začeo polaziti divane i razgovore, sjediti po cijele dane po birtijama i opijati se - odonda je obilazio i oko žena. On je znao svaku mlađu ženu, svaku snašu i curu u selu kako diše, s kime razgovara, koga voli, koga vara. Znao je sve one koje idu subotom u bližnje gradove... Znao je kakove to poslove obavljaju. I sve gotovo nove stvari, odjeće, na takovim snašama i curama znao je otprilike otkuda potječu. Među njima bilo je zamamnih, kako to samo može biti Šokica Posavine koja, da može, i u mlijeku bi se umivala. Ali ni kod jedne nije se on ustavio, nijednu da je ikoliko zavolio. Nijedna ga nije mogla ničim osvojiti. Bilo ih je, kako je on kazivao: »zgodnih«, puna tijela, lijepa lica. Bilo ih je izvještačenih u milovanju, upaljivih i strasnih, ali u svakojoj pa i takovoj on je uživao samo - čas. Sutra ne bi se ni obazreo na jučer. A i one same, nijedna od njih, nisu se baš hvatale njega. Pa ni udovice, koje su još uvijek mogle računati na udaju, nisu žalile što im se više ne vraća. Ta sve su one bile Šokice, šokačka krv! Njima je i samima bilo i sto puta draže da ih se odmah napusti, da mogu lakše do drugoga, trećega itd. Sve one čeznu za promjenama, za novim i u voljbi baš kao i u svojoj nošnji. A onda - šta da se reče! - Obično su to bili i jednostavni poslovi sa soldatušama i udovicama. Bilo tu: za kola drva na primjer, za popravak čegagod itd., a i za sam gotov novac. Negdje opet bilo iz jednostavne podrage i jer se tako, u mrak, na zgodnom mjestu sukobili, našli. On nije bio našao drugu, a ona drugoga. Pa eto ljubovnika od jednoga dana! Tako to već biva po tim bijelim selima te bogate ravnice, te domaje bujna i raspojasana života. - Nego, njegovu nagonu i svojstvenostima njegove naravi to nije bilo dosta. Sve mu bilo suviše jednostavno, obično, bescjeno, nepustolovno. Tu nije trebalo sabiranja, razmišljavanja, ulagivanja, nije trebalo borbe, kradomičnog sastajanja, taja i pretvaranja; ukratko: nije bila potrebna nikakova voljba, nego tek namigaj, pazar.... A on.... on je htio voljbu, on je htio nemirne sne, dane pune čeznuća, časove vatre i zanosa, noćna ročišta u zaklonu guste šikare ili med ziđem visokoga plašća, poljubljaje i ogrljaje i užitak strasti na blijedu sjaju mjesečevu, pod okriljem tame ili oblaka. Da, Đuka je Begović htio ženu voljbe, a u ženi svoga ljubitelja. Njegovo se oko zapiljilo u Ružu. Ona bila udata za Radeta, čobana u Andre Mihaljeva. Nije bila Šokica. Njeno lice je bilo garavo, sa par pjega samo, oči crne i velike, kosa još crnja, tijelo oblo, gipko i puno, bedra i usne crvene ko poluzrela trešnja - bez premca u selu. Đuka je pošao za njom... Rade dolazio u selo nedjeljom po jedanput, a inače se nije micao s njiva i od ovaca. Ruža mu češće podnevom odnosila ručak i vraćala se sama nazad. A on, Đuka, vrebao na nju svednevice. I tek kod kakove živice, onizice ili šamca izroni preda nju. Ona zadršće. Bojala se Đuke od prvoga dana. Plašila je mrkost njegova lica, sabir debelih obrva, reskost glasa, bezobzirnost riječi. Ali kad je vidjela kako on to nju pozdravlja pri susretima i kako slabim, stihnutim i raznježenim glasom s njome razgovara - nestalo je bojazni. I dopao joj se Đuka. Ona je ćutjela da on nije kakovi su drugi ljudi oko nje. Ona je osjećala moć nekakovu u njegovu oku. A Đuka opet nije baš okolišao, skrivao svoje namjere, pritajivao svoje želje.

- Znaš, Ružo, ne da se - kazivao on njoj.

- Šta se ne da? - pitala ona.

- Pa to eto, to tako, ko dosad...

- ?! -

- Ne da se, kad... ovaj, vraškava si, đavolja... Smutiš. Zavolit ću te, sunca mi.

Kad bi se spustili u kakovu onizicu ili zašli među grmlje, odmah je prilazio k njoj, doticao joj se tijela i snizivao glas do šaptaja. I zavodio je...

- Ah pa šta Rade, pa šta selo, šta sve to! Živi dok se dade!... I ne puštaj mene da se kidam, jer...

Isprva i dva-trikrat dapače, ona se branila od njegovih doticaja i njegovih šaputanja. I srdito se otresala na nj. Ali kod petog, šestog susreta i to se lomilo. Nije mogla drugačije. Kod gumana stanarskih, na široku vijugavu putu, među ovisokim grmljem žestilovine, gloga i svibovine - prvi put je popustila. Naprečac joj došlo pa nije mogla dignuti se proti njegovu podraživu šaputanju i riječi nije mogla naći da bi odbila njegovo zavođenje i njegove nagovore. I samo se privila uza nj... A on joj uzeo ljubiti usne, milovati grudi i sašaptavati o sreći kojoj idu u susret. I tako se tim počelo. Prvo su ročište ugovorili za selom, kraj potoka pod vrbama, u dubok mrak. I dalje su svagda onamo išli, ondje se sastajali.

- Pod vrbama! Vrbe! - sjećao se Đuka sada i cijeli onaj kraj za selom s potokom i vrbama gledao je pred sobom.

- One vrbe, aj...! Pa trava, štrepavac, široki listovi podbjelja, ivanjsko cvijeće, siručica!... I tamo niže, uz samu vodu - konjska metvica... njen miris! Pa u vodi - široki šaš, drezga, nizovi drezge, žutkasti cvijeci ko očice kakove! A lopoč tek!

Drago mu bilo oživljavanje svega toga u sebi i pred sobom. I čudio se kako se sve to dade u samom priviđaju vidjeti bistro i jasno.

- Eno vrbe! - Stisle se jedna uz drugu i nadvirile se nad tihe vode nizine i ravni. I samo šute... Najniže - tanane duge grančice dotiču se glatke površine, rone u nju. A zapad je, suton je... Da. Obično je bio suton kad je prilazio vrbama. Sjećao se on i vidi kako daleko, negdje iza šljivika, tone sunce. Kroz vrblje teče rumen njegova, igra na bljeskavu lišću i hrapavoj kori starih kukastih debala i lako bojadiše tihe vode potoka. Ko mlada krv čine se oku. A i ona ide... Svagda on opazi nju. Eno nje od sela! - upozorava sam sebe i ne skida oka s nje. Ona ide pognute glave, s maramom navučenom nad oči. Onda kad podiže glavu, meće ruku nad oči i zagleda vrbama. Tamo gdje on leži, tamo je odronak, onizica bajerova. Ne vidi ga. A on vidi sve na njoj. Vidi košulju, vidi crvenčastu pregaču, vidi skuta s plavim vezovima i znade već: potpregnuta su pod lijevi kuk. I čisto čuje kako šuška osnažena, rascvjetala livada pod njenim nogama u žutim opancima. A daleko bude još... Rumen sutona u dugim trakama hrli prema njoj, plazi niza livadu i ogrljava nju, poskakuje oko nje. I smiješi se nad njom i njenom mladošću. I vrbe - čini se njemu - vide nju i šapuću: evo je, evo je!... I mirne vode nizine kao da se bude, pa u laku drhtu svoje površine nose šapat vrba drezgi, lopočima, šašu, daljini... I evo sad će stići ona! Gle - evo još dvadeset... deset... devet... osam koraka. Još skok. I on osjeća: raste on. Njegove se ruke same pružaju prema njoj, a dosad mirna trava kao progovara, priča u šuštaju, kao - divi se. I dođe ona... Sjeda do njega... Garavo joj lice zapureno, usne vlažne. I samo se priviju jedno uz drugo, samo se sljube. Vrbe su onda tihe, zamukle, veličajne. Rumen se rastiplje, gubi, a s vrblja, priviđa se, prokapavaju osjenci, sjenčaci. Potok tamni, grančice što se sljube s vodama njegovim zaspivaju na njima kao na meku uzglavlju. I osjenci se stapaju u sjene. I puno ih već, tih sjena. Pod njima dvoma šuškaju, sašaptivaju trave, poželjno podrhtava štrepavac i s obruba odronka snažno diši metvica. Oni govore... Pa kako govore! Ludo govore! Ma šta kažu! I smiju se tim samo onako izuštenim riječima. Onda pošute načas. U krošnji koje vrbe takne nešto koju grančicu, drmne lišćem. A ona i opet tek progovori o čemugod. Srce joj čuješ u glasu. Đuki se činilo, srce joj čuje u glasu, duša njena kroza nj progovara. I priča ona: kako je cijeli dan mislila na njega i na ono sinoćnje tu pod vrbama, kako nitko još ne zna za njihovu voljbu i kako uživa u taju tomu.

- I sad sam rekla - kazuje ona - u selo ću, a eto prokrala sam se. Eto me tebi, 'uncute ti jedan!... - mazi se ona, a on onda uživa, topli se čovjek, zagrijava se. I mrak već ide, vere se kroz sve grane i grančice, optiče svaki listić, svaku travku, cijelu ledinu, njih, livadu i dalje... I potok zakrije. Na nebu samo pokoja zvijezda pa nečujno roni kroz vodu, u tihu se svjetlucaju vozika uspavanom površinom. Odmah su i slobodniji. Njegova se ruka maša njenih njedara i bedara, njena se zariva u njegovu kosu i stišću se jedno uz drugo kao da se žele srasti, ujediniti. I usne im se ne rastavljaju. U njemu se burka i razmiljava sladak osjećaj, na njenu licu iskrsava izražaj zadovoljstva, na njegovu sreće. Kao da je odnekud i zadovoljstvo i sreća - piće, pa se sacjediva u jednu čašu, a oni to piju, požudno srču. I koliko god ispiju, toliko se i opet sacijedi. A strast, uzrujanost raste, plavi. Ona mu već golica vrat, duboko odihava, nemirna razbacuje noge, a njegova ruka nizak oplećak povlači još niže i toplu hvata grud. Ona proteže noge do sama ruba odronka bajerova i svija ruke oko njegova vrata. S odronka se tek otkine komadićak žiličave zemlje i čapne u vodu, digne kolobare, rastepe vozikajuće zvijezde.

- Viš ga! Ti moj -

- Pojô bi te - kaže on njoj, a njene ruke ojednom samo se razbace. Začupkaju travu...

- Đavole, umrt ću! - šapuće ona i nasmijava se prigušeno i mameno. S odrona pak samo učesta čupkanje komadićaka žiličave zemlje. I odisaj strasti i instinkta presmagao, drhtav i glasan ide kroz vrbe, vozi se kroz mir uspavanih vodâ.... .

- I koliko večeri, koliko li noći! - namitalo mu se sada. - Koliko slatka, lipa, aj!... A žena je ona, žena! Radetova je! - korio sebe, zamišljao se u brak, mozgao o bračnim obvezama, o vjenčanju, o djeci, doumljivao kako bi bjesnio, tukao, ubijao, da njemu tkogod u ženu dirne.

- Uh, ja kad bi imao ženu... ko bi prst samo metnuo na nju - odma bi trunuo.

- A šta ti radiš? Šta ti radiš s tuđom ženom? - pitalo nešto u njemu. Tako mu se mnogo puta dogodi. Tek ga najednom nešto upita. I on, kao čuje glas, a nigdje ni žive duše. Svagda pak poćuti, pa i sad je poćutio, da se tu radi o opstojnosti nečega u njemu što se diže nad njegove misli i što sudi o svim njegovim činima. Njemu je to bilo nejasno, nerastumačivo, ali je ćutio da opstoji i da ga nikad ne ostavlja. Je li to duša, je li razum - nije znao reći. Jer on je sebi i razum i dušu predočivao kao nešto jedinstveno, cjelovito. Njemu je to, razum i duša, bilo - krv. I umiranje čovječije on je vidio u ohladnuću krvi. Krv mu je bila pokretač života. A o duši samoj šta da reče...

- Duša! Kakva duša!... Gdi je duša u čoeka! Da čoek ima dušu - ne bi krao, varo, lagao, otimo. Pa zar bi i umro! Ovako, što dođe pod zemlju - to je sve, sav čoek. A to se ismrdi, izgnjije, istrune, nestane i ništa ne ostane.

Sad kad je i opet čuo to pitanje u sebi, to: »Šta ti radiš s tuđom ženom?« - poćutio je lak drhtaj, prenuo se i potišten se osjetio. Osam se mjeseci voli s Ružom, varaju joj muža, Radeta, skrivaju se kojekuda. A zašto? Šta je to da su taki? - Šta? - Krv.

Tako si je svagda pa i sada odgovorio. Nego, to ga nije utješilo. On je ćutio da to nije pošteno, da je prevarenom teško, da su njegovi užici muke za prevarena.

- A on, Rade, on sumnja. Sigurno! - vjerovao je. Jer kakav je eno Rade kad on pohodi njega kod letava. Kako ga mjeri. I nju, Ružu, kako motri. I kako se stuži kad njih dvoje veselo i ohitro uzajedno odlaze natrag, u selo. Mora sumnjati kad ih vidi tako često uskupa, a oprijateljene, pritajeno radosne.

- Ali kaki je on čovjek baš! Nikaki! - vidi se Đuki. - Slabićak!

- Kako samo govori polako - spominje se Đuka. - Uvik izgleda ko uplašen. I boji se mene - sigurno. A ja ga opet i udobrovoljim - i on se sjeti kako Rade postane odmah razgovorniji čim mu pruži svoju duvankesu s duvanom, a kad ga još pozove na koju čašicu u birtiju pri susretu u selu - onda eno sav blažen bude u licu i hvali njega, Đuku. I po sto puta mu kaže da bi za nj svašta učinio, krov i uzglavlje podijelio. I eno ono jedanput kad ga dobro opio, u birtiji »kraj crkve«, Đuka dometnuo:

- I ženu, Ružu, podijelio bi sa mnom, a?...

- I to... i nju. Da. Bi, za tebe bi, boga ne vidio! - preklinjao se Rade. I mnogo toga još padalo Đuki na pamet i pomalo slabilo osjećaj da je ta njihova voljba nepoštena. Đuka je mislio i ovako: Neće li on, naći će se tkogod drugi. Pa zar to nije svejedno za Radeta? A za njega? Ovako uživa. A godine idu, i samo će najednom doći te neće biti ni za što. Zato sad barem živi. I poslije svega toga promišljanja onaj stari Đuka, onaj Đuka iz dobi momaštva, nadvisio i nadjačao onog drugog što je vidio u voljbi s Ružom nepoštenje. Pa kad malo potom, s prvim sumrakom, došla Ruža, on je skočio s postelje, digao je na svoja prsa i pritisnuo uza se sa strašću koja je bila jednaka onoj kojom je ispijao čaše i lomio staklad po birtijama. I cjelivao je i ogoljivao sa zanosom koji je bio jednak onomu u kojem je mnogo puta - raspaljen tužnim i ciktavim strunama ciganskih egeda - bacao mnoge krune i forinte od kojih je svaka predstavljala čest njegova imetka, mjerov žitka, četvorni metar djedovske grude koja ga othranila...

Iz sobice su izišli kasno, u dubok mrak... Od sela nekojega brujali tugaljivi i mračni jecaji napukla zvona kad su pošli puteljkom što napoprijeko vijuga preko livada pod Hajkom i otiče prema selu uporedo s dubokim odvodnim jarcima. Niz ravan poplivale duge sjene, krstarili doglasi, strujao tihan hladak i dizao se svjež zapah snažne zemlje. Mirisi polja i livada ćutili se svuda, tekli od svih strana. Iza njih daleko budila se i prva pjesma u nujnoj melodiji, pjesma konjara. Čulo se i kako se sukobljuje u zraku, uvrh njihovih glava, sa razbivenim cinkajima zvona. Ko da se to sudaraju disonance licemjerja sa samim životom zanosa i čeznuća koji u djedovskoj nujnonježnoj melodiji klikće i prisiže da bi trgnô s neba sunce i srce iz grudi, da ga dika sa svog krila poljubljaji budi...