Đuka Begović/6

← 5

Đuka Begović autor: Ivan Kozarac

7 →

Đuka je Begović otada pregnuo udvostručeno. Laćao se svakakova posla. Od jutra do večeri samo je radio i radio. Radio je kao da neće dospjeti; kao da će mu smrt život prekinuti. Ljude je izbjegavao koliko god je mogao. Prije zore još je polazio na njive i na stan, u kasu... Ljudi, još u polusnu, nesabrani i krmeljivi, pri posluhu oštrog kaskanja, govorili:

- To je Đuka. Samo on tako goni, samo on tako rano ide. Provridio se ko niko. Čudo od čoeka. - On je postao malone čudo za te mlitave ljude. Do jeseni je podmirio oko šezdeset forinti zaostala poreza, platio do jednu stotinu forinata u ime kamata na pozajmljenu glavnicu u štedioni, zaodjeo sebe i popravio gdje god je što imao. Prvi je sve poorao i zasijao i drva si navezao i dvoje svinja uzeo toviti i još povrh toga vozio trgovcima dužice iz šuma i trupine golemih hrastova na željezničke stanice. I dospio je još sam skuhati, postelju namjestiti i razmjestiti, sobu izmesti. I bio čil i vedar. Na žene je rijetko kad pomišljao.

- Šta će mi one? Ja trebam mira, snage - mislio za njih.

U tome došla i zima... Đuka, kako je ojednom i s hitnjom radio i smagao, tako je ojednom i sustao. Dani, doba, baš kao da su bili za to... Bude dan pa vani romoni kiša, mrzla i lagana, sustajkiva na časove i opet onda udara mrzovoljno, vjetar lama, uzdiše i cvili od jutra do mraka i kao plače uvrh razora i pustote, a on samo sjedi i sjedi, bez volje za rad, bez pregnuća. Promišlja...

- Šta je to sa mnom? Je l' to život? - pita.

Bude, snijeg se spušta, i tek što se prostro izatkan na ravnicu, bajere, sokakove, već ga nanos juga nemilosrdno para i kida i topi ga, staplja u blatne mlake i mutne vode, a on, Đuka, šćućuren gdjegod u sobi ili do ognjišta ili u štali, razmišlja: u što li on to pati, za što li se muči i ljude zašto bježi...

- Ludo je to - veli.

Osvane i siv dan sa smrznutim čaporima iskasapljena blata po cestama, a po rijetkom snijegu stružu saone i zvoncad cinka. Golo drvlje povito je u srebrenje inja, sa streha vise ledene svijeće, po tvrdom ledu seoskog potoka onemoglo sunce tek slabe rasipa svjetlace i led taj krutâ se, puca. A rsk njegov i fijuk resko i okrutno reže kroz prozračje oteščano i puno dimova. Sokaci pusti. Avlije prazne. Život stihnuo. Kao zapao u jaz nijemosti i umrića. I samo uz tople peći, po bancima i zapećcima, budi se on uz lulu, preslicu, pljuckaj i pričanje. I mrakom po kiljerima djevojačkim ustrepti jače, uzromoni, uskrili.... Tek ovdje-ondje u kiljeru nije toga nego i kasno ide otud zabrinuta pjesma:

Šta j', di-ko, za-što li te ne-ma...

I onda dođe i drugi takav dan, pa treći, četvrti i - dalje... On, Đuka, samo je ožučen i tup, s okom nekako zablenutim, pa pregara u mračnosti i sve kao da bi nešto hotio a ne zna šta. A tamo duboko u noći, poslije drugih orozeva, a nakon kratka nemirna sna, diže se eno, sjeda u topao zapećak, puši i smišlja. A misli njegove?

- Čemu to?... Zašto si sad šćućuren u budžaku, sam, kao prst, kao pustinjak! Drugi ljudi spavaju kao pravednici. Danju opet sjede skupa, druževno, pa pripovijedaju, puše. I život im teče lagodnije. A ti? Utamničili te drugi četiri godine, a sad - tamničiš se sam. Sam zakidaš svoj život, obuzdavaš ga i žvališ kao kakovo siroto konjče...

Tako se on jadi i tmuri. Onda dalje još misli kako će za par godina ostarjeti, za desetak umrijeti.

- A na što ćeš se moći obazreti? - popitkiva sebe. Vidi: teško će se naći tko će ga plakati. Smilja mu je sve što ima. Pa eno kakova je! Tuđa, posve tuđa. Još nijednom nije ga kao oca pogledala. Ne trpi ga. Živi i ne misli na njega.... Onda se zaveze i dalje Đuka da pita da li itko misli na njega i odmah si odgovara da nije moguće da tko misli. I to što stiče on žuljevima i znojem, bog zna tko će zgrnuti - pada njemu na um.

- Zgrnut će neko. Zgrnut će samo zato što će biti muž moje ćeri, što će biti onaj koji će nju tući i gnjesti, darivati djecom i patnjom i varati je možda - vidjelo se njemu. Vidjelo mu se da će taj i lopovski i besramno kleti njegove kosti zato što je bio tako lud pa namro nikogoviću da se nezvan sladi.

- I onda - razabira on dalje - imetak! Šta je to imetak?... Sreća - ne, radost - ne, zadovoljstvo - ne, to nije. - I on vidi: imetak je imati nešto što će dušu kiniti, tijelo umarati, stvarati brige, gnjesti mozak. To je - bojati se i strepiti dan i noć da će se naći tkogod koji će ga htjeti posvojiti ili će vatra, poplava, led uništiti njega. To je - imati nešto čim ćeš dnevice trovati dušu i pokraćivati život. I naprama ljudima, rodovima i tuđinima imetak drži čovjeka u nepovjerljivosti.

Te i takove misli dnevno je Đuka ponavljao i raščinjavao. Iza njih se razvila mrzovolja, potištenost i ćutnja da on mnogo pregara, a u neopravdanom besmislenom prijegoru. U takovu stanju dolazili mu sati u koje se njemu ružnim činilo njegovo cijenjenje rada i izbjegavanje ljudi.

- To ti pod silu radiš! Nije to svojevoljno! - kazivao sebi.

- A živiti po volji, to je život - pa dokle - dotle.

Vidio je, izbjegavanje ljudi slabost je samo, mlitavilo i strah da će ga ljudi, dodir s njima, zavesti na stranputice. Stranputice! Šta - stranputice!... Ne pita se za to. Pita se za život po volji - dokrajčivao Đuka u sebi i dok je promišljao o tomu, već se i puštao pomalo srcu i krvi.

- Nek ide život kako oće! - domišljao. Rad mu omrznuo. Sam je sebi omrznuo. I blijedio je i mrknuo opet i mršavio. Žalovati je započeo za danima davnim, za momaštvom, za besnenim noćima, za potucanjima sokačkim. Onda ga je svako spominjao - mislio on. - Onda je svako o njemu vodio računa. I birtaši i općina i cure i snaše i sve lole i bećari. Ona silovitost njegova, kerenje, nehaj, to je gospodovalo nad svima. Svi se njega onda bojali. A sad? - Mrtva vuka ne plaše se janjci. -

Onda bi mu još i srce uzdrhtalo pri pomislima tima i dočaravala se ta njegova prošlost u sjajnim slikama pred njegovim okom. Jasno je gledao sav taj prijašnji život, život punoće i raspojasa. Vidio se živ uza živa, veseo uza vesela, tužan uza tužna druga. Spomenuo se mnogih i mnogih divana, šaljenja, parbe i zlića, gnjavljenja i tučnjava pa i osvećivanja, prolite krvi. A gdje istom pjesme, kolo plahovito i poskočljivo, sigre ispunjene djevojačkim kričem, trk, skrivanja, pritajivanja, ljubljenja, otimanja prvih poljubaca tek raspupaloj curi. Pa onda šuštaj skutî, noge, ruke, dojke... dah djevojački i ustanca mala i vrela kao užareno željezo! Samo srkni!... Pa piće, ciktave egede crnih u Cigana, tamburice u tavoru meku, rsak stakla!... Pa noći sa zvijezdama, krcate taja i čaranja ili kiše i blata, inja i cičevine! - A u ćošku gdjegod sa curom!... Ej, koliko li se to puta Đuki slučilo! Cura se omata, povija oko njega kao zmija, pa se razmiljava, a u njemu raspojasanost i draž, a iz njega jagma, lakomost u oblagivanju nje tašte i pristrasne... A šta istom dalje!... Onda kad uz jezd prigušenih i rastrgnutih uzdaha - upaljen - golu ruku među naga joj sune bedra!

Ona se tobože - bajage - brani, a ovamo sva dršće, gori, luduje! I oboje sopte, zagrcavaju, kao da će im suze. A ono se uistinu tek stisnu i sljube. Zamru u klonuću, pjani u pripoju slasti i razdrage... Dalje iskrsavalo pred njim i ono svagdašnje i svenoćno iskivanje namjera nekakovih, ona krcatost poriva mladenačkih. I zanos onaj padao mu na um, onaj zanos što ga ćutio kad se spuštao u ležaj kraj drage svoje i ispit kad se u njemu iz sna budio. Vidio se i u onoj krepčini što ga je toliko i toliko puta znala podići, napeti mu miške i japarna prsa. Sjetio se ohola osmijeha s proćućene snage, prezirnih pogleda što ih dobacivao slabićima, kršenja naporom nelomljenih prstiju. Pa ključanje krvi tek! Kako kad sagne glavu zemlji, po licima kao da cvatu ruže. I da ga bocnuo tkogod u žilu o laktu ruke - činilo mu se - prsk krepke i vrele krvi šiknuo bi bio put nebesa.

- A tu... ovdi... danas... sada šta imam? - Ništa! Mrtvu zemlju, žito, zob, brazde, gnoj, žuljeve, smrad! Ludo! - proiznosio bi Đuka sabirući se iza rasplinuća tih slika iz mladosti. U svom pak sadašnjem životu vidio je samo pustotu i tupost, bez ičega što bi moglo da srce pokrene i ponese, dušu uzbuni i uzvisi. I svaki čas, svaki disaj u osami činio mu se stoput gori od onog četverogodišnjeg tamnovanja; jer je bio bez trvenja, takme i borbe s drugima i jer u osami nije imao od šta da se opaja, od šta da divlja. I na mladost svoju i momaštvo svoje gledao je sada kao na nešto sjajno i nenatkriljeno. I požudno lakomo je iznova tu svoju prošlost Đuka Begović poželio. I dao se odmah na to da je povrati. Samoće se odrekao, posla se ostavio i uzeo živjeti kako i davno prije.