Đerdan/III.

← II.

Đerdan —  III. autor: Dinko Šimunović

IV. →

III.

U šumi je, povrh onoga zlatnog dočića, postajala Petrica u misli sve bogatija bacajući još uvijek cekin u travu i poslije kratka traženja grabeći ga svojom lijepom šačicom i vičući veselo.

Zlatni su traci prodirali sve kosije ispod gustih krošanja i, što je sunce padalo na niže, bivalo u šumi sve to svjetlije i življe. Sad i crni kosovi prelijetali iz grma u grm, a i druge ptičice zacrvrkutale na visokim ograncima i pod sjajno zelenim lišćem ljeskovine.

— Šest!... Sedam!... Osam! — kliktala Petrica skačući po svježoj travi, što je prema nutrini dubrave postajala sve gušća.

— Devet! — čuo se još jednom zvonki joj usklik, a onda nastade duboka tišina.

Ona se uspravila i gledala srdito u plavušasto momče što je stajalo napola zaklonjeno iza grma pred njom, pa se čudilo i smiješilo gledajući je što radi.

Bio je to njezin komšija Boško, veselo čobanče, čije se ojkanje, diple ili radosna vika neprestano orili po toj dubravi. Na njemu same modre gaće i bijela košulja sa vezenom ogrlicom, torbicom čobanskom preko ramena i sa diplama za crvenim pasom.

— Što si ti amo došo! — prodere se Petrica na nj i ne mičući se s mjesta, da ne zaboravi položaj.

— Pa ništa... eno mi koze tamo, a došao sam vidjeti što to vičeš. — A Petrica, ne progovorivši dalje riječi, stade tražiti zbunjeno očima po travi sveđer stojeći na istom mjestu. No kad ne ugleda ništa, poče lagano koračati jednako uprtim očima među zeleno vlaće.

Boško ju je još uvijek gledao začuđen, i baš kad htjede zapitati što traži, Petrica sjede u travu i gorko zaplaka.

A Boško upropašćen priskoči k njoj, no još prije nego joj uzmože što reći ona se uspravi i, turajući ga od sebe, vikne:

— Odlazi, odlazi, od mene, ti si mi kriv! — i plačući još jače, nastavi tražiti sve nestrpljivije i brže, ali od suza nije vidjela više ništa.

— A što si to izgubila, kad tako plačeš? — zapita Boško tako blago i milo, da mu je Petrica, iako srdita, ipak odgovorila:

— Cekin sam izgubila, nov novcat, a ti si kriv!

— Cekin! — usklikne Boško. — A odakle tebi cekin?

— Ujak mi ga darovao večeras, a sad sam ga izgubila, a ti si mi kriv! — ponovi djevojka i zaplaka opet iza glasa.

— Cekin! — ponovi i Boško tužno, vjerujući sada što mu je rekla.

— Pa mi ćemo ga naći, mi ćemo ga zastalno naći, ta ima još dosta sunca! — nadoda življe i poče odmah da joj pomaže u tome mučnom iskanju.

I tražeći tako zajedno Boško hodaše kraj nje gledajući sad u travu, a sad u njezino zaplakano lice. Nekoliko je puta pokušao da je obuhvati oko pasa i tako da traže kao nekada u polju strništu jagode; ali bi ga ona svaki put odrinula ponavljajući još uvijek kroj plač:

— Ti si mi kriv! I ne traži samo gdje i ja, jer više ne znam gdje mi je pao.

Tada on stade tražiti na svoju ruku, oprezno razgrćući travu nogom i uzdišući kad bi god Petrica zajecala glasnije.

Sunce je sve više tonulo za brijeg i stalo bacati posljednje svoje zrake na ovo dvoje mlade čeljadi što su očajno koračali mekom travom, ne videći ni sjajnog titranja svjetla kroz šumu niti čujući sve življeg cvrkuta ptica.

I baš, baš kad se utrnu posljednja sjajna zraka za Vučjom Glavicom, Boško joj naglo dovikne:

— Evo ga, Petrica, evo cekina tvoga!

— Je-e-e? — otegne ona drhtavo i skoči hitro k njemu.

Uza sve što je u šumi naglo potamnjelo, blještio se cekin na njegovu dlanu lijepim sjajem žutoga zlata.

Petrica krikne pa uzdahne duboko, a onda ga uzme i stade, smijući se, otirati suze što su joj se caklile na rumenkastim jagodicama. I kao da više nema snage da išta drugo čini, sjede u travu, te prevrćući svoj cekin s jednoga dlana na drugi, govoraše tiho:

— Dukate moj lijepi, dukate moj zlatni! — i tako nježno, kao da je sama u šumi.

A Boško gledao samo u njezino lišce što se u sumraku činilo još ljepše, a onda sjedne kraj nje.

Odjednom, kao da ne može više izdržati, obuhvati je čvrsto oko vrata i stade je ljubiti u sjajne oči i u napolak otvorena usta.

— Petrica moja lijepa! Petrica moja zlatna! — govoraše joj među poljupcima, a ona jedva pomicala glavu da mu se otme, no kamo se god njezine usne pomakle, dočekao ih njegov žarki cjelov.

A onda se smiriše kao umorni i poslije neduga muka upita Boško:

— Zašto ti ujak dade dukat?... Što će on tebi!

— Kako bi htio da sve znaš. To su moji posli!

— Da je koji drugi novac, znao bih da ćeš za nj štogod kupiti, ali se dukat ne razmjenjuje tako lako.

— Opet ti kažem da su to moji posli. Neka mi stoji!

— Ali ja sam ti ga našao! I da ne bijaše mene, sad ga više ne bi imala.

— Radi tebe sam ga i izgubila bila... A znaš li, kad sam ja tebi našla britvu?

Kad mu je spomenula britvu, Boško se opet nagne i htjede je poljubiti u usta. No ona se ovaj put otme i reče mu ozbiljno, kako samo može govoriti ozbiljno djevojčica od četrnaest godina:

— Zar ne znaš da se brzo udajem?

Boško ne reče ništa, već samo uzdahne. A onda iza kratka mučanja:

— Bože, sa srećom! A koji je tvoj momak?

— Još ne znam, ali mi je rekao ujak da će brzo k meni doći. Ipak se mogu dosjetiti na koga on misli.

— Možeš!... A na koga?

— Ja mislim Juru Orlića. Čula sam da ga materi spominje.

— Juricu iz Vrbika! — klikne Boško. — Ono lacmanče zar?

— Nije on lacmanin već bolji od sviju drugih.

Boško se počeše po svojoj plavoj, dugoj kosi i, gledajući u Petricu, tužno zavikne:

— Pa on da je tebi dragi!

— A zašto mi ne bi bio drag? Lijep je i kršan momak i dobro živi — reče Petrica kao da govori napamet naučene riječi.

— Pa neka, kad je tako. A sad znadem zašto je taj dukat: to ćeš ti ponijeti njemu za miraz.

— Ph!... Jedan dukat za miraz! Što si ti lud! Ujac će meni dati ih još, pak će biti cio niz dukata meni na đerdanu, a sav ostali od samih talijera...

Pod krošnjama se razlijevalo samo slabo večernje svjetlo, i već zapjevao prvi slavuj a oni se ne sjetiše da se dignu i odu. Petrica se zamislila u nešto, a Boško se tužno zagleda u malo izdignuti vez na njezinim prsima.

No iznenada se digne na noge i reče prkosno:

— A ja ću svojoj curi skovati đerdan od samih dukata, i bit će još ljepši od tvoga!

Zatim se podiže i Petrica — te klikne:

— Uh!... od samih dukata đerdan! Pa tvoj je otac siromašan...

— Neka je siromašan! A ja ću prodati sve koze i livadu u polju, no đerdan će od dukata ipak za nju biti!

— Pa ti si još puno mlad... i gdje je ta tvoja cura?

— Ja ću je naći, ne boj se... a meni je već osamnaest godina. Vidjet ćeš već ti! — govoraše joj Boško glasno i čvrsto je gledao u oči kao da joj ih želi ispiti.

Gledali se tako muče, jer mu djevojčica nije znala odgovoriti, sve dok se ne oču doziv iz šume.

— Petrica-a-a! — zazvuči starački glas u tišini.

— Petrica-a-a! — zazove je majka još jednom, a krava se iz dôca odjavi mučeći.

— Neću ti ni kravu pomoći dognati! — reče Boško.

— Pa i ne treba, ja ću i sama — odgovori ona, pa odmah zatim glasno:

— Eto me, nane, odmah kući, eto-o-o!

No Boško joj ipak dogna kravu te praćaše pogledom njezin vitki struk u bijelom sadačiću kroz večernji suton, sve do ulaza u ogradu pred kućom.

— Dobra ti noć! — dovikne mu Petrica izdaleka, ali joj Boško ne odgovori, već izvadi diple te stade odlazeći prebirati prstima i puhati svom snagom da utiša uskovitlane misli.

A tiha ljetna večer ispunjaše dolinu sve više laganim mračkom, i već se stadoše javljati tajnoviti glasovi šume, i dašak noćni poče donositi mirise zemlje, kakvi se po danu nikad ne ćute.

S ulaza ograde ugleda Petrica majku i malu braću pred vratima kućnim, sve ožarene velikom vatrom s ognjišta.

— Pa gdje si više, mala, ili zar ne vidiš noć! — reče joj mati, a braća, krupni, plavokosi dječaci, potrčaše k njoj da prihvate i odvedu kravu. A ona im, dižući cekin među prstima uvis, radosno dovikne:

— Evo mi ujak dade dukat, mamo! -

A oni, ne videći u mraku ništa, skupe se oko nje, stadoše ga pipati i dizati svjetlu pa dodavati jedan drugomu.

— Dukat za đerdan! Cio niz dukata! — vikala Petrica njima i žurila se da ga spremi.

— Večeras ti dolazi momak s ujcem — progovori stara — pa valja da se opremiš i pomogneš meni srediti. A ti u dubravi sve dosad...

— Što, momak u prošnju, majo?

— Ne baš u prošnju, dijete, ali onako... na prvi dogovor.

Petrica se časkom zamisli i htjede zapjevati, što će eto da bude nešto novo, no pomisli, da ipak ne bi lijepo bilo zapjevati na takvu vijest. No ne izdrža, a da ne zapita majku:

— Je li to Orlić, nane?

— Da. Orlić, ta tko bi bio drugi — reče odlučno stara, kao da je tko zna koliko puta o tome govorila s njom.

I dok je stara Marija u staji muzla kravu, miješaše Petrica u kovčegu svoje talijere, dočim je cekin metnula napose u novi obojak. A miješajući ih, pjevuckala kao večeras u šumi:

— Dukate moj lijepi! Dukate moj zlatni! — i pade joj na pamet, kako joj Boško reče da će on prodati livadu i koze pa skovati svojoj curi đerdan od samih cekina zlatnih.

— Oh... pa đerdan od samih sitnih dukata i ne bi bio toliko lijep — reče u sebi i zatvori kovčeg, no ipak joj Boško cijele večeri ne ode s pameti, kao ni njegovi poljupci što ih je još na usnama ćutjela.

Sljedeća stranica→