Đerdan/II.

← I.

Đerdan —  II. autor: Dinko Šimunović

III. →

II.

Dotle je Tane revenlučio velikim putem među dôcima i šumom i baš sredinom njegovom, jer ga je radovalo što mu se čeljad uklanja i razgoni pred njim stoku, pozdravlja ga i opravdava, što su mu njegove životinje na putu. A svi oni što bi ih susreo poznavali su ga odavna, pa bili to ljudi iz gornje Krajine ili Primorja.

Odmah tu blizu imao on svoju kulu, uz veliki put, ali mu to ne bijaše rodna kuća već je on sam načinio otrag dvaestak godina. Rodna je kuća njegova bila daleko u selu i ništa bolja nego druge, a ova je sadanja kula podignuta čudnim načinom.

U tursko, mletačko i francusko doba postade ta dolina jatište svakakvih, ne pravo hajdučkih već razbojničkih četa, koje bi putnike i trgovce robile i ucjenjivale, a tuda im k moru bio jedini put. Nadaleko ni selašca, već guste šume, pa velika pustoš čeljadi, a osobito noću i zimi.

Te se četice vremenom prorijedile, a u šumicama i dôcima sagradila se i pokoja kućica, no ipak bi se svaki čas čulo da je orobljen koji prolaznik. A osobito u Krstaticama, gdje je dolina bila najuža, a šuma uz strminu najgušća.

Krstaticama se to mjesto zvalo, što je tuda i sad posađeno mnogo kamenih krstova kao spomen ondje poginulim ljudima.

Tada se pročuje kako je Tane Miokovac iz sela Vranovca od hajduka obranio nekoga kuma svoga, Bošnjaka, i petoricu ih natjerao u bijeg. Zatim, kako mu više puta smisliše osvetu i stupicu postaviše, no sveđer uzalud — i kako ga se napokon počeše bojati zbog domišljatosti i srčanosti njegove.

Iznenada pozove ga okružni kapetan, koga su tada zvali cirkulom, i stane ga nagovarati da bi u Krstaticama sagradio kuću za utočište i obranu putnika, ili makar za to da onaj klanac ne bude tako pust.

I zbilja uz neku pripomoć sagradi on tu kulu sa puškarnicama po iznesenim uglima, s visokom dvostrukom avlijom i dubokim podrumom koji je služio ne samo kao spremište za hranu i piće, već i kao tamnica gdje bi se zatvarali ulovljeni razbojnici ili druga nepokorna čeljad. U isto doba postade Tane i serdar nad rondarima čitavog onog okružja, što u ono doba bijaše ne samo velika čast, nego i moć.

Tane je imao sestru i brata koji se nije nikada ženio, jer bijaše gluh i nijem, pa strašno žestok i zao. Samo da mu se tkogod nasmije kad zaurla, Petraš Miokovac odmah vadi kuburu ili handžar pa srće, da ih je i dvadeset protiv njega.

No tada bijahu još dosta siromašni te sestru udadoše ondje blizu za čovjeka prema mirazu njezinu. Ali kasnije, rekao bi, obogatiše naglo, da se nije pravo znalo ni kada ni kako.

Samo se vidjelo da mnogi trgovci noćuju u kuli pa da ih gore ili dolje isprate, a potužio se nije nitko, već se čule same hvale. Jedino se govorilo da bogati bosanski beg, noseći iz Primorja pola bisaga dukata, ostavi ih u Tane, jer se pročula u planini neka nova hajdučka četa. Ali istu noć i pogibe u Prologu, pa se nitko od njegovih više i ne prijavi.

Tako Tane postade vladar ne samo cijele one doline, već i sviju sela naokolo, a bijaše tako i onda kad posve nestade hajdukovanja i četnika, serdara i rondara: iz Krstatica gospodovaše nadaleko, i nitko mu se ne smjede usprotiviti.

Kad nastadoše mirna vremena, namjesti Tane u kuli krčmu i postavi vjerna momka da se time bavi, a zato, da se ne reče kako postade običan krčmar, već ostade što i prije bješe: čuvar doline i zaštitnik putnika. Radi toga zadrža i sve pređašnje navike, da tako zadrži i dosadašnju vlast, bez koje ne bi imala nikakva smisla ni njegova ograđena kula, a još manje duboka tamnica.

Ali Miokovci ne bijahu tako bogati kako se mislilo, jer nitko od braće nije radio ništa, a htjedoše živjeti kao i onda kad se moglo na lak način pribaviti novaca.

Krčma u kuli bijaše im sve, a očinsko je imanjce bilo tako napušteno i zabitno da ga se malone i sjećali nijesu. Ali se zato ne imadoše ni starati za koga već za nećake i tu svoju Petricu, da je dobro udadu. To im pak bijaše lako kod njihova dobroga glasa i opreme, što joj namisliše pripraviti, a osobito sjajnog đerdana, najočitijeg znaka imućstva i odličja, koje prelazi sa koljena na koljeno. A još onakav đerdan, kakav Tane mišljaše skovati Petrici, bijaše dostojan njihova glasa te najbolje jamstvo za dobru udaju, i to ne samo njojzi, već i njezinoj kćeri, ako je bude imala.

Ali malo je koja kuća, a osobito u posljednje doba, imala pravi đerdan, već se zadovoljavahu prostim nizom srebrnih cvancika ispod grla pa gdjekojim takvim starim novcem na djevojčinoj kapi; a siromašnije nosile niz šarenih, staklenih zrnaca pod vratom.

Sretna gospodarica pravog đerdana nosila ga ne samo djevojkom, već i kao mlada nevjesta, a onda se polagao duboko u kovčeg pod drugo svetačno ruho kao osobito blago i mila uspomena sretnih dana. Krio se osobito kod slučajne pljenidbe za porez ili kakav dug, jer su oružnici osobito vrebali na đerdane znajući da bi Zagorke lašnje pregorjele i najljepše podvornice negoli taj amanet, koji će svakako iskupiti: on se bilo uz koji god napor uvijek povraćao na staro mjesto.

I zbilja bi zveket srebra na đerdanu uzbudio i staricu kakvu sjećajući je rođene mladosti i cike u šarenom kolu, kad je oborene glave pod težinom toga nakita ćutjela na sebi vatrene poglede čile momčadi. Pa što je koja djevojka ili nevjesta morala niže obarati glavu pod teretom srebra, to je sve više rastao njezin ponos i njezina sreća.

Tane je znao za sve to pak bi, čim što skupi, promijenio obični novac u talire, a u posljednje doba i u dukate, da ih Petrici dariva, jedan po jedan, neka joj radost potraje dulje.

Još davno bijaše odlučio čekati da se javi što više prosaca, te onda izabrati momka prikladna i kršna, pa i siromašan da mnogo ne bude.

Ali, kad je upoznao Juricu Orlića iz malog selašca Vrbika, u polju, prekide čekanje jer takova momka Tane ne samo da nije još vidio, nego nije ni pomislio da bi ga moglo biti.

Vrbičani bijahu ponajviše kmeti varoške gospode, i već odavna oni su jedini odlazili u svijet da na različit način što zasluže i tako lašnje prežive. A dotičući se s gospodom, bili nekako pitomiji, mekši nego u ostalim selima oko doline.

Jure Orlić, iako njegovi ne bijahu kmeti, otišao kad još bijaše golobrad momčić, ali se nije povratio iz svijeta tako brzo kao drugi, već istom poslije desetak godina kao zreo momak.

Drugi, što se domala vraćali, nastaviše živjeti po prilici kao i prije, no Jure se posve izmijenio i ne bijaše nalik ni na jednog momka u svemu njihovu kraju. Jedino odijelo ostade na njemu narodno, ali oružja ipak nije nosio, a drugi i nadalje voljeli pušku nego motiku, konja nego vola, a kolo, krčmu i tučnjavu negoli kuću i poljski rad.

U drugih, što se imutkom oporaviše, kuća velika, ali po starom običaju unutra bez ikakvih pregrada i neoklačena, uvijek puna dima i vonja stoke; a u Orlića svijetle sobice, stakleni prozori, a postelje bijele i čiste. Izvana kućica također bijela, zaklonjena voćnjakom i grmljem jorgovana i ruža. Podalje staja za blago, također prijatna i čista, pa mali viganj u kojem je Jurica vješto kovao različite stvari za sebe i drugoga. Imao je staricu majku i dva brata, oba mlađa, no i oni kao da se brzo navikoše živjeti ljepše, iako im se zbog toga rugali i nazivali ih lacmanima.

No za Tanu sve to bijaše još ništa, ali u Jurice nađe toliko razbora i začu toliko mudrih riječi, da mu Tane u svemu davaše razlog, što dotada nikome nije. Bit će zato što bi ga Jurica mirno i bez nametanja kakva znao uvjeriti, kako bi trebalo da i ostali promijene stare navike koje ne vode nikakvu dobru i kakvih se ne drži nitko više u drugom svijetu.

A videći kako mu sve napreduje i cvate, promisli da ne treba dulje čekati pa da za Petricu ne može naći prikladnijeg muža.

Viđao ga je češće, no upoznao se s njime bolje istom kad se Jurica poče baviti i trgovinom govoreći da manji seljak ne može dandanas živjeti dobro samim obrađivanjem polja.

Kako ni Tane ne bijaše osobito sklon motici i plugu, svidi mu se i ta misao pa se napokon odluči za Juricu Orlića, samo ako se Petrica i on zavole.

Radi toga je i bio danas kod sestre, i kad joj sve ispripovjedi, veselo uglave neka bude ovako: Petrici Jurica i đerdan odmah, a nećacima kasnije kula, krčma i sve ostalo.

Zato je Tane popijevajući jahao velikim putem među dôcima, ali na pogledu kule odjednom pustio uzde i potjera bijelca u najveći trk.

Pred onim krilom gdje bijaše krčma sjedilo u hladu odrine i pilo za kamenim stolovima mnogo ljudi, i kad se ždrijebac Tanin pred njima prope pak stade, desetak ih se diže da mu prihvate konja i pomognu da sjaše. No prije negoli dospješe on već skoči te, predajući najbližemu uzdu i pušku s ramena, korači brzo k visoku, koščatu momku, što je skrštenih ruku stajao oslonjen na kućni prag.

To bijaše Jurica Orlić u novom momačkom odijelu, samo nekako finijem, tanjem, pa je Tane odmah naslutio da čeka baš njega.

A gore u kuli, razgovarajući s Juricom, oslobodi se i posljednje brige. Uvijek je mislio kako će biti nečasno i teško navesti momka do toga da na njihovu curu pomisli, a onda, hoće li se sviđati jedno drugomu kad se uoče.

No danas, na svoje veliko čudo, doznade od mladog Orlića kako se oni već poznaju i vole, te je pače došao pitati bi li je mogao zaprositi u njih.

Ali Tanino čuđenje potraje samo časak. Odmah pomisli kako je i ovu zgodnu priliku za svoj rod stvorio samo on, i njegovo se čudo zamalo pretvori u obijest.

— Kolji! Toči! — viknu sa stepenica kule momku, a dolje se odmah užurbaše mnogi sluteći da ni oni te večeri ne ostadoše gladni, pa makar ih koliko bilo.

— Kolji! Toči! — krikne Tane još jače, zadrma Jurici rukom i razbije čašu.

Sljedeća stranica→