Čuvaj se senjske ruke/XIII

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XII Čuvaj se senjske ruke —  XIII.
autor: August Šenoa
XIV



U prostranoj sobi gradačkog nadvojvodskog dvora sjeđaše do prozora gospođa pristara, prosijeda, u širokom odijelu od crne kadife, pod crnom koprenom; vrh širokog i jakog joj čela blistaše dijadem od alema. Gospođa, složiv u krilo ruke, gledaše jasnim modrim okom dva čovjeka koja pokorno pred njom stajahu. Jedan od njih bijaše vojnik - kapetan Barbo, a drugi redovnik - Cipriano Guidi.

- Kapetane! - reče nadvojvotkinja, mati nadvojvode Ferdinanda - vaša me priča dira u srce. I ja sam majka, i ja razumijem da je vaša sirota majka poginuti morala, i ja mislim da u toga Rabata nema srca ni poštenja, ako je istina što mi evo dokazaste.

- Tako mi krsta, tako mi rana štono ih dopadoh za slavnu carsku kuću, sve je živa istina, prejasna gospo! - reče vojnik.

- Nu - nastavi vojvotkinja - po čemu sudite da je Rabata, smaknuv Posedarića, krivo uradio, da on nije po našu korist ukrotio Uskoke? Vaša tužba tiče se vas, nu senjski poslovi su javni, spadaju u politiku o kojoj ja, žena, malo razumijem, ali je opet Rabata pravo uraditi mogao.

- Oprostite mi, prejasna gospo, što pred vašim svijetlim licem smiono govorim.

- Govorite, govorite - odvrati nadvojvotkinja - zapovijedam dapače da govorite istinu!

- Ja mislim, prejasna gospo, da čovjek, nevjera u privatnom životu, može lako vjerom krenuti i u javnom zvanju, jer se poštenje ne da lučiti u javno i privatno.

- Istina je - odvrati žena - govorite dalje.

- Rabata je izdajica svijetle krune, čovjek naprasit, krvolok, ali opet slab i kukavica; Rabata je zadužen i rastrošen.

- Ali o izdaji govoriste?

- Imajte milosti, prejasna gospo, pročitajte ova pisma što ih ovaj vrijedni svećenik dobi od poručnika generala Rabate. Neka su od ruke biskupa Dominisa, neka od mletačkog generala Paskvaliga, a pisana su Rabati.

- Dajte! - reče nadvojvotkinja i uze čitati pisma što ih joj je kapetan predao bio.

Čitajući, problijednu časimice nadvojvotkinja. Pročitav ih, skoči na noge.

- Strahota! - viknu - istinu rekoste. Pa tim ljudima pokloni prejasni moj sin svoju milost! Ta to je upravo paklena mreža po kojoj je carstvo imalo izgubiti Primorje. Pa Dominis, taj sveti Dominis! Bože! Bože!

- Uviđate li, prejasna gospo, da je kneza Posedarića smakla ona ista ruka koja prejasnome domu htjede oteti more?

- Da, da, kapetane, uviđam i zgražam se sa opakosti ljudske.

- Jednu milost, prejasna gospo! - kleknu kapetan pred nadvojvotkinju.

- Budi vam, valjani kapetane moj!

Barbo pođe do vrata i, odgrnuv zavjese od damaska, uvede krasnu, crnooku, bljedoliku djevojku, odjevenu u crno. Djevojka kleknu pred nadvojvotkinju, i gorke suze kanuše na mlade grudi.

- Evo, prejasna gospo, suze ove nevine djevojke govore jasnije od mojih riječi. Ova bijedna sirotica što kleči pred vašim prejasnim licem jest kneginjica Klara Posedarićeva, kojoj pradjedovi prolijevahu rijeke krvi za svetu vjeru Isusovu, kojoj oca, slavna junaka, objesi sramota Giuseppe Rabata, kojoj babu ubi žalost za milim jedincem, kojoj zaručnika, junaka i plemića Đuru Daničića, progna iz Senja isti Rabata u Krajinu, pošto je uklonio ostale Uskoke, koji junak leži smrtno ranjen u borbi proti Turcima!

- Bog mu izvidao rane! - uzdahnu redovnik.

- Siroto djevojko! - prihvati kroz suze nadvojvotkinja - žalim te od srca. Govori, kakvu milost tražiš?

Djevojka dignuv glavu, pogleda velikim suznim okom nadvojvotkinju, zatim kapetana.

- Djevojka ne razumije talijanskog jezika, prejasna gospo - reče kapetan - govori samo svojim - hrvatskim jezikom.

- Šta dakle traži? Da joj osvetim oca?

- Nipošto, prejasna gospo, njeno srce ne poznaje toga čuvstva; ona traži da se njezinu ocu, njezinu rodu vrati ime i poštenje, da se njoj vrati zaručnik koga joj prije jedanaest mjeseci otkinu od vjerna srca silnik Rabata.

- Bit će joj po volji! - reče gospođa poljubiv djevojku u čelo.

Za posljednjih riječi kapetana razmaknuše se zastori visokih vrata, a na pragu se pojavi u crnom španjolskom odijelu čovjek omalen pod crnom kapom, dugačke, šiljaste brade. Zamalo koraknu u sobu.

- Hvaljen Isus, ljubezna nadvojvotkinjo i majko - progovori došljak; - nadam se da vam je zdravlje, za koje se svaki dan bogu molim, dobro. Nu u vas se skupilo društvo, kako vidim; vi se mimo vašeg običaja zabavljate politikom; vi ste - okrenu se kapetanu - ne varam li se, kapetan Barbo?

- Na službu, carska visosti! - pokloni se kapetan.

- To je don Cipriano, je l'? A ta djevojka?

- Klara, kći Martina Posedarića - odgovori Ferdinandova mati.

Nadvojvoda skupiv obrve, nastavi:

- I opet senjski poslovi? A da! Već jedanput bijaste u tom poslu preda mnom, Barbo. Tužiste Rabatu.

- Jesam, prejasni gospodaru!

- Pošto dođoste drugi put? Bio sam se sa vaše tužbe rasrdio na gospodina Rabatu i na biskupa. Nijesam generala ni pustio pred svoje lice. Ali poslije saznah da je Rabata pravo uradio, da je sve to vaša privatna osveta i spletka mojih protestantskih vijećnika koji mrze na generala. A Rabata se je preda mnom i opravdao. Što ste opet došli? Čuvajte se, Barbo; znam da ste junak, pa bi mi žao bilo vaše glave. Rabata je pošten čovjek. Idite!

- Nipošto! - zakrči mu riječ nadvojvotkinja - prejasni sine moj, čitajte ova pisma, pa onda sudite pravedni sud!

- Pisma? Čija? - zapita u čudu nadvojvoda.

- Čitajte!

Ferdinand spusti se na sjedalo.

- Valga me dios! - planu pročitav prvi list - u što sam se uštapio? Vidim, vidim tajne nokte mletačkog lava, pokarao ga bog! I s Turčinom?! - Pa ja slab - ja kukavica. O, himbo ljudska! Na svome srcu sam grijao zmiju! I lijepe senjske šume da poharaju Mlečići za šuplji dinar. Tako mi rana božjih! - skoči Ferdinand ljutit, baciv pisma na zemlju - sudit ću strašan sud! Ali - okrenu se kapetanu - Barbo! ako su pisma kriva? Ta kako mi je biskup neki dan sve živo razložio - Barbo! Ako vas je strast zanijela, ako je to lutorska ruka pisala?

- Serenissime! - stupi Cipriano pred Ferdinanda - vjerujete li da sam pravi sin crkve?

- Vjerujem.

- Serenissime! Na raspelo božjega sina zaklet ću se da su ta pisma istinita. Dva puta nas odbiste rekav: "Dajte mi dokaza!" Evo ih donijesmo. Štaviše; vaša slavna kuća nema zaista vjernijih slugu od bana Draškovića i slavnoga generala Lenkovića!

- Vjere mi, nema - potvrdi Ferdinand.

- Oni su moji svjedoci - nastavi fratar predav nadvojvodi pisma - po njihovim riječima neka sudi vaša svjetlost, govori li skromni sluga božji laž.

Ferdinand uze čitati. Oči mu plamćahu, lice mu se osu, rumenilom. Čitajući prokliknuo kadšto:

- Čuješ li, majko! I ban veli tako. - - Da, izdaše nas - ljudi kršćani! Govorahu klevete na Uskoke - poubiše! Bože milostivi, kako ću se za taj grijeh opravdati? - Da čujemo našega Lenkovića. - I on tako. - Bože! I Daničić da nam pogine? Ima l' nade da će ozdraviti, oče Cipriano?

- Ima, hvala bogu, svjetlosti! - pokloni se Dominikanac.

- Čekajte - stade Ferdinand dalje čitati - Orlović, Orlović? - A da, to, reć bi da je onaj zloglasni Juriša za koga mi je biskup toliko govorio, koga su Mlečići toliko željni. Neće ga imati, vjere mi, neće! Divna li junaka. Čujte, prejasna majko, što piše Lenković: "Ne mogu vašoj svjetlosti dosta nahvaliti vojvodu Jurišu Orlovića, koga je Rabata objesiti htio. Orlović pođe sa šakom valjanih junaka četovati na Turčina u Liku. U nekom klancu sukobi se sa velikom turskom četom, koja se je digla bila da robi po hrvatskom zemljištu. Živa se zametnu sječa, te trajaše pol dana. Juriša zaustavljaše sa trideset svojih ljudi do sto pedeset nevjernika od podne do mraka, te poubi polovicu tih pustih razbojnika. Ostali klonuv duhom, uzmakoše natrag u Liku, i tako bude bijedna Krajina spašena od nemila pogana. Nu malo da to nije Juriša platio glavom. Razigran pobjedom, pohiti dalje u tursku zemlju, izgubiv kod prvog okršaja trećinu svojih vojnika. Kod turskog nekog čardaka zametnu se snova boj, u koji jača sila turska navali. U ravnici, nezaklonjeni ničim, popadahu naši vojnici, i kad napokon preostali uzmicati počeše u bregove, gdje ih je po dogovoru druga uskočka četa dočekati imala, bude Juriša ranjen u nogu i uhvaćen od Turaka, te je svatko mislio da će taj junak kukavno zaglaviti. Mlečići pako i njihovi prijatelji silno se radovahu njegovoj propasti. Nu zamalo pojavi se na svačije veliko čudo vojvoda živ u Otočcu. Ležeći u okovima u turskome čardaku, slušao je Juriša kako se Turci dogovaraju da će ga sutradan povesti agi i nabiti na kolac. Još je i to čuo kako će oni po prah, jer da ga ima samo malo ondje u kutu čardaka. Juriša stavio se kao da spava, te Turci i ne slutili zla. Kad je bilo oko ponoći, svi su već Turci usnuli, samo je jedan stražanin napol bdio, napol drijemao. Lagano dopuza Juriša do stražara i začepiv mu šakom usta, udari mu nož njegova druga u srce. Zatim uze iz kuta prah, spusti se niz stube, priveza smotak praha jednomu stupu na kojem stajaše čardak, zataknu u nj dugu, suhu šibu, zapali je gubom i udasi onako u okovima u bijeg. Udaljiv se jedno trista koraka, zakloni se pod pećinu da vidi što će biti. Ali ujedanput potrese se zemlja, planu plamen sred tamne noći, i čardak i Turci poletješe u zrak, a Juriša izbavi našu Krajinu od nekoliko najljućih krvnika. Oprosti mi Vaša svjetlosti, što toliko toga pišem, ali po tome će Vaše prejasno gospodstvo suditi da li je Juriša Orlović čovjek koji se ima tjerati iz Senja, koga kani Rabata objesiti." - - -

- Grozno! - zadrhta nadvojvotkinja.

- Da, grozno, prejasna majko - odvrati Ferdinand - ali sto puta groznije su muke kojima osmanski vragovi muče nevini kršćanski svijet. Kapetane! Gdje je Rabata?

- Na Rijeci, vaša svjetlosti, otprema vojsku Njegove Svetosti i velikog vojvode toskanskog u Zagreb, da idu na Turke. Nu valjda se je već povratio u Senj.

- Kapetane, hvala vam - nastavi nadvojvoda - a i vama oče! Dođite sutra u ovaj moj dvor da ponesete Orloviću kapetanski patent, i Đuri Daničiću zlatan lanac, i nek se povrati u Senj. Rabati sudit ću sud, suditi i Dominisu, ali to se ne tiče vas, vi šutite. Samo to možete svijetu reći da sam vam poštenjacima poklonio svu svoju milost, a Rabata da ju je izgubio. Dakle sutra dođite. Zbogom!

- A toj bijednoj djevojci - reče Ferdinandova mati - recite da ću joj vazda biti vjernom zaštitnicom, da ću joj povratiti ime, poštenje i zaručnika.

- Tako će biti. Amen! - doda nadvojvoda. - Pa Rabatu htjedoh počastiti hrvatskom generalijom!