Čuvaj se senjske ruke/XII
| ← XI | Čuvaj se senjske ruke — XII. autor: August Šenoa |
XIII → |
O devetoj uri razlijegaše se nad Senjom gromorno zvono stolne crkve Svetoga Jurja, "confaluna i patrona" grada. Kroz visoke prozore crkve titralo sunce, sterući svoje zlato nad narodom, nad gospodom, nad kamenom. Pred oltarom gorahu silne voštanice, dim tamjana vitlao se čudno o suncu, a orgulje grmljahu širom visokog svoda. U crkvi stajaše poredano trista uskočkih vojnika pod oružjem. Na svakoj glavi sjedaše crn kalpak, na svakim prsima sijevahu toke, za svakim pojasom blistaše nož, u svakoj desnici počivaše diljka, a sa ramena padaše crvena kabanica. Pred četama stajahu vojvode pod perjanicom, zastavnici pod izderanom zastavom. Veselo titralo sunce nad njima, a oni? Mrki i tužni. Trista Uskoka, ta trista lavova. Lavova? Da, o ropskom lancu. Poći je, ostaviti Senj. Tako hoće mletački poslanik, tako zapovijeda general Rabata koji se kraj velikog žrtvenika bani sred svojih časnika. Poći je u Otočac, u Brinje, u Prozor, dalje od mora, sa ženama djecom, starcima. Zašutješe orgulje. Sva Rabatina vojska, stojeći pred kaštelom, izbaci puške, bubnji zabubnjaše, svirale zasviraše - a plač žena što su sjedile na kolima pred crkvom prodiraše zrak, i mnoga suza vinu se u crkvi niz junačke brkove. U crkvi umuknu sve. Sa oratorija gledaše zaklonjen Barbaro i poručnik Capogrosso.
- Ljepše parade nije doživjela mletačka republika - nasmija se Vittorio.
- I nije - odvrati časnik.
Sad se okrenu biskup de Dominis da blagoslovi narod. U jedan hip zadrhta, problijedi. Oku mu zape na slici, na krvavoj glavi svetog Ivana Krstitelja. Bilo je biskupu kanda živa krv teče iz glave. I dignu biskup ruku, a jače problijedi. Nedaleko od žrtvenika klečaše na kamenu u crno zavita - Klara. I kako biskup dignu ruku, dignu Klara veliko, sjajno oko - i pogleda Dominisa. "Ne mori!", jeknu tajanstven glas u njegovoj duši paklenom jekom i, svršiv blagoslov, pohiti bez obzira u sakristiju.
Polagano pomicaše se uskočki narod kroz Velja vrata na Vratnik. Vojnici, konji, kola, djeca, djevojke, starice, starci - sva ta čudna povorka komešala se gorskim putem; sve je šutjelo, plakalo, molilo, sve je to nijemo prolazilo kraj kaštela, gdjeno stajaše osovljene glave slavni junak Rabata, igrajući prstima sa velikom, zlatnom kolajnom na prsima, a uz njega blagosivljao putnike biskup. Nadođe i četa starca Milovčića.
- Zbogom, vojvodo! - podviknu mu de Dominis.
Starac se ustavi i, omjeriv biskupa okom sokolovim, reče:
- Ti blagosivlješ taj narod? Pamtiš li naš ugovor u tom kaštelu? Bog ti prostio!
Četa krenu dalje, a Dominis poniknu nikom.
Narod stajaše nad Vratnikom. Kao alem blistalo more, a iz njega provirivahu pitomi otoci. Evo i bijele crkvice na rtu, eno i starca Nehaja - evo podno gore na obali morskoj staroga slavnoga Senja - a nada svim širilo se jasno, plavetno nebo, kao čaroban krov. Još jedan hip, još jedan mig - i uminut će more, uminuti otoci, masline, Senj - kolijevka, grobovi - slava - sve što je srcu milo i drago. Tu stade uskočki narod, a preda nj izađe stari vojvoda Milovčić. I skinu kapu, i reče narodu:
- Evo, djeco! Poći nam je! Kamo? To bog zna. Još jednom pustite oko niz goru - zadnji put, još jednom poglednite slavno mjesto što vas porodi na ovaj svijet, što vam čuva kosti vaših otaca - još jednom to zlatno more, puno vašeg slavnoga imena. A sada, gdje vam je ime? Nema ga. U pustinju ideš, narode moj, pošteni narode, u pustinji odnjihat će majka svoje čedo, i samo majčina pjesma spominjat će Senjane Uskoke. Zbogom, zipko naša, zbogom, slavo naša, zbogom, štite! Pogledaj još jednom ovu tvoju siročad koju pognaše da obija bijeli svijet kao ptica bez gnijezda! Zbogom! Čuvala te ruka nebesnica, i cvala ti sreća!
Muklo jecanje odazva se starcu. I kleknu narod da poljubi svetu hrvatsku zemlju, za koju je prolijevao toliko krvi - a jadna i bijedna starica dignu kamečak s puta i dade ga sinčiću rekav:
- Drž', djeni to za srce, rodna ti je to, sveta zemlja, ugrijat će ti dušu i u kasne dane!
Narod dignu se na put idući lako, lagano, dok ga nestade u pustome gorju, ali na pećini kraj Vratnika sjedaše blijedi Dominikanac pokrivajući rukama lice, plačući kao što je Jeremija plakao nad Jerusolimom.
Uvečer pokuca na Klarinim vratima kapetan Barbo. Klara sjeđaše u kutu sa Dumom.
- Dođoh - reče kapetan - da vam kažem zbogom. Za jednu uru polazim u Gradec pred nadvojvodu da mu dojavim što se tu zbilo. Vidite! Na prsima mi je uvezen četvrti križ - vaš otac. Čuvao vas bog i moj prijatelj Đure!