Čuvaj se senjske ruke/VI
| ← V | Čuvaj se senjske ruke — VI. autor: August Šenoa |
VII → |
Sredinom mjeseca siječnja 1601. bijaše na Rijeci van reda živo. Tijesne ulice, niske krčme staroga grada bijahu puncate raznolike, šarene vojske, a dan za danom dolazile nove čete iz Gorice, Pazina, Trsta, Karlovca i Ljubljane. Najviše buke pako bijaše dne 26. siječnja prije podne, jer je imala stići zadnja kumpanija goričkih arkebuzira pod kapetanom Odoardom Locatellom. Redovnici, gradski starješine, kramari, postolari, piljarice, kranjski oružnici od žute kumpanije, istarski bijeli konjanici, njemački mušketiri, karlovački laki katane i štajerski zeleni oklopnici - sve je to jurilo na gradska vrata kod mora, jer su Goričani imali doći na brodovima iz Trsta, čemu je privolio i gospodin Gierolamo Cornaro, mladi upravitelj mletačke Istre, i gospodin Filip Paskvaligo, zapovjednik mletačke mornarice u Jadranskom zaljevu, koji je sa svojim brodovima stajao u Omišlju na otoku Krku. Svijet se je dosta čudio toj nenadanoj milosti mletačke gospode, koja nijesu trpjela oružane nemletačke lađe u tom moru, nu ljudi su dobro znali da su se mletački generali i gospodin carski povjerenik Rabata o tom lijepo dogovorili bili, svijet je po tom slutio da će koga toga Uskoka zaboljeti glava - jer se je sva ta vojska spremala na Senj.
Pred vratima pod velikim gradskim tornjem kod mora bio se naslonio o zid malen bradat časnik u arkebuzirskom odijelu pod širokim šeširom, gledajući mirnim ali pozornim okom tu šarenu vrevu. Taj časnik bijaše signor Antonio Capogrosso, pobočnik carskoga povjerenika Rabate. Gledao je on tu radoznalu gomilu ljudi kanda ga se sve to i ne tiče, kanda se naslađuje tim bučnim prizorom. Iznenada ustavi se pred njim drugi časnik, brkata ljudina crvena nosa, pod trošnom kacigom. Iz očiju sijevaše tomu čovjeku svjetlost rakije.
- Zdravo, druže! - viknu promuklim glasom - drago mi je da te vidim. Anastasius sam Holcinger, zastavnik prve čete njemačkih mušketira!
- Ne razumijem njemački - odvrati mu arkebuzir talijanskim jezikom slegnuv ramenima.
- A - a! - natucaše zastavnik talijanski - niente tedesco! Bene! Ma znaš, druže arkebuziru - mi Uskoke pekli, sjekli ovako, ovako! - I pritom je Holcinger stao unakrst presijecati zrak rukom: - per Bacco! si - mi pojeli Uskoke - sve! Maledetti ladri!
- Bene! - nasmjehnu se Capogrosso slegnuv i opet ramenima.
- In verita ladri ladrissimi! Pogani! Turci! Vragovi! Piju krv - jedu ljudsko meso - sono canibali, in verita canibali! Per Bacco! - grmio zastavnik dalje zibljući se na nestalnim nogama i presijecajući zrak: - Ali mi ovako - ovako!
- Bene, bene! - odvrati nestrpljivo Capogrosso.
- Na komade, parola d' onore! Ja sam trijezan, veoma trijezan, parola d' onore! Šta vi mislite da nijesam trijezan? - U taj par opazi Antonio bodulsku barku koja je upravo uz kraj pristala bila. Oči mu planuše i, skupiv obrve, reče dosadnomu junaku:
- Addio, Signor Olcinger.
- Mio rispetto! - pokloni se mušketir skinuv kacigu i pokloniv se tri puta: - Mio rispetto! - zatim otklipsa prema moru.
Iz bodulske barke izađe bradat crkovnjak. Baciv brodaru mletačku škudu, protisnu se brzo poniknute glave svjetinom i krenu prema gradskim vratima.
- Dobro došli, reverendissimo! - pozdravi ga Antonio.
- Oj, da si mi zdrav, junače! - odvrati mu došljak, biskup de Dominis.
- Gospodin me carski povjerenik posla da vas dočekam. Kako naši poslovi? Jeste li našli generala Paskvaliga?
- Baš idem komesaru - odvrati biskup. - Naši poslovi? Nikad bolje. Paskvaligo dozvoljava da se vojska preveze morem u Senj.
- Benissime!
- Ali brzo valja raditi. Senjani su nešta načuli o našim namjerama. Netko nas je morao izdati.
- A da? Koja to hulja?
- Ne znam. Vittorio Barbaro, pobočnik Paskvaligov, govorio mi je o tom u Omišlju. Veli da se spremaju Senjani na otpor, da tu ima neka zavjera.
- Je l' moguće?
- Glava da je svemu knez Posedarić, a uz njega pristaju i Daničić, razbojnik Juriša, pače i gvardijan Viktor. Ni Barbo nije čist čovjek.
- To mislim i ja - odvrati uhoda.
- Ti međutim ne govori ništa Rabati. Piši slobodno vijeću desetorice. Da, reci da je Rabata nešta mekši. Nu treba mu novaca.
- Bene.
Obojica dođoše govorkajući tako pred patricijsku kuću blizu crkve Sv. Vida, u koju brzo uđoše.
U sobi prvog sprata ležaše na postelji, posvema obučen, Josip Rabata. Bijaše nešto blijed, sumoran, a oči mu neobično mutne. Opaziv biskupa, pridignu se malko i pruži mu ruku.
- Ah, reverendissimo, - dobro mi došli! Brzo li se povratiste.
- Da ste mi zdravo, illustrissimo! - pozdravi ga biskup.
- Zdravo! zdravo! K vragu mi je zdravlje! Vidite, opet me trese groznica koja me je u Gorici uhvatila bila.
- Vi dakle nećete moći u Senj?
- Hoću, moram. Al kazujte, nađoste li Paskvaliga? - da, čujte, poručniče Capogrosso!
- Na vašu zapovijed, illustrissimo! - ispravi se časnik.
- Je l' kapetan Locatello prispio sa svojom četom?
- Nije, ali mu se nadamo svakim časom.
- Pišite mi ordonanciju svim vođama četa. Nek su mi sve čete spremne na pohod. Prvi će njemački mušketiri. Zastavnik Holcinger neka manje pije, ili ću ga protjerati. Zatim će - -
- Kapetan Gallo?
- Nipošto. Gallo ima u svojoj kumpaniji mnogo Hrvata, a i gospodin Vid Kleković. Momčad im je nepouzdana, ne ide rado na Uskoke, pucat će u zrak - a Kleković je meka srca čovjek. Ti će ići zadnji. Drugi će ići arkebuziri gorički, kranjski i tršćanski pod Locatellom i Grasellom. To su moji ljudi. U njih mogu se pouzdati. S njima će i štajerski draguni i čički bijeli konjanici. Odmah da se svima razdijeli hrana i streljivo, i da bude dosta. U Senju nećemo ništa naći. Idite, Capogrosso. Za dvije ure donesite mi ordonancije da ih potpišem. Da, pođite kapetanu mušketira na Trsat, neka još danas k meni dođe.
- Na vašu zapovijed, generale! - pokloni se poručnik te iziđe, sporazumiv se neopazice jednim migom sa biskupom.
- Dakle, što veli general Paskvaligo? - upita željno Rabata.
- Ljuti se, strahovito se ljuti - odgovori biskup.
- A zašto?
- Kada dođoh u Omišlju pred njega, nahrupi na mene da vam, illustrissimo, ne vjeruje, i da ne kanite ovršiti što Republici obećaste. "Sramota je", reče, "što se dan na dan zbiva. Uskočki đavoli opet oplijeniše kod Zadra nekoliko mletačkih lađa ulja, kod Hvara oteše cijeli brod sardilja, a proveditor mi Cornaro piše da je u istarska sela provalila pod carskom zastavom četa zlokobnika Juriše. Je li to strogost koju nam Rabata obeća, jesu li to zasluge za koje traži nagradu?"
- Ali, reverendissimo, ne rekoste li generalu da ću tu vražju gamad uništiti jednim mahom? Pa jesam li ja kriv da se je nesretnik Barbo oglušio mojim strogim zapovijedima?
- Dokazah mu dakako sve, govorio sam mu četiri pune ure, ta vaše gospodstvo zna kakov sam vam prijatelj; ali vjerujte, Mlečić je tvrde glave.
- Nu, svetoga mi Josipa, šta ću? Muči me groznica, muče me vjerovnici. Sav sam se istrošio. Trebao bi za kratko pet tisuća cekina, inače zlo po mene!
- Žurite se zato, generale, ovršite generalove uvjete, pa onda dobit ćete šta tražite, pače više.
- Onda istom! - Biskupe! Biskupe! Šta će to biti?
Zaplijenit će meni i mojoj ženi sve što imamo, a carsku plaću čekati? - -
- Žurite se, prijatelju, jer Senjani su nešto nanjušili. Vojvode i vlastela bune se, najviše Posedarić -
- A Barbo?
- Ne radi ništa. Evo uvjeta! Zapisasmo ih zajedno ja i Paskvaligo. Po moru možete dakle voditi vojsku. Ovaj papir vrijedi najmanje pet tisuća mletačkih cekina.
- Ali tajna da je odana, velite? - problijedi Rabata silno. - Po kom? Da gradački dvor - - ?
- Mirujte! Ne stoji li uz vas Marko Antun Dominis? Idem u trsatski manastir po važnome poslu. Do večera povratih se; vi proučite uvjete i izdajte zapovijedi. Mir s vama! - reče biskup i iziđe.
Za jedno pol ure penjahu se senjski biskup i poručnik Capogrosso uz silne one stube, kojima se dolazi do hrama čudotvorne majke božje trsatske nad Rijekom. Govorahu živo, žestoko. Došavši dovrh stuba, reče biskup:
- To su ti, dragi Antonio, uvjeti uglavljeni sa Paskvaligom. Što si čuo ne treba pisati u Mletke. Za prvo nije dobro da se odavle takva šta piše, za drugo, obavit će to Paskvaligo sam. Tvoja budi skrb jariti Rabatu na Uskoke i pripaziti što radi. Nu sada zbogom, ja idem u samostan, a tebe zove dužnost u mjestance Trsat. Ne čekaj, ja ću se duže pozabaviti, pa fratri su Hrvati - ljudi nepouzdani. Ne treba da te vide. Zbogom!
- Sve po vašoj zapovijedi - poljubi Capogrosso biskupa u ruku. - Učinit ću kako rekoste. Rabata je ionako moj!
Za pol ure povrati se poručnik iz sela Trsata. Veselo pjevušeći koracao je uhoda Republike, pa da se spusti niz stepenice. Bijaše mu voljko, veselo pri duši. Poslovi njegovi nikad bolje. Dan vedar i miran. Ujedanput ozva se iz bližnje šume poznat glas:
- Stani, Capogrosso! - Poručnik, protrnuv, stade, a iz šume iziđe čovjek - Cipriano Guidi.
- Vi - i - i, ujače? - izmuca poručnik.
- Ja, kukavice! Govorio si s biskupom. Bio je kod Paskvaliga u Omišlju. Šta su uglavili? Govori.
- Kašu Uskocima. Sad je kraj šali. Rabata ide zbilja na Senj. Ljuti se pletu konopci.
- Šta uglaviše, pitam te?
- Sa svih strana prikvačiti Senjane. Sa mora zatvorit će Senj Paskvaligo sa brodovljem, sa kopna Rabata sa vojskom. Po turskoj međi namjestit će bosanski paša vojsku. Pa onda davi, sijeci, haraj. Prava stupica. Najviše se vesele Orlovićevoj glavi, i za kneza Posedarića ne bih mnogo dao. Barke će im sažgati, mletačke podanike izdati, a prostu momčad premjestiti u Otočac. To je onako po prilici sve, ujače.
- A dalje, dalje?
- Dalje? - Hm! Kad se sve to ovrši, dobit će Rabata pet tisuća cekina.
- Poharaj ga, bože - planu redovnik - a kada će vojska krenuti u Senj?
- Kada? - opetova poručnik, pogledav dominikanca ispod oka - hm, za tri-četiri nedjelje dana.
- Za osam dana pričekaj me na ovom mjestu - zapovjedi Cipriano podav mu kesu - a pamti: uskočki nož ili mletačka vješala! - i nestade ga u šumi.
- E, vidiš, Antonio! - mrmljaše poručnik silazeći niz stepenice i zvekećući punom kesom - ti si više sreće iskusio negoli zaslužio! Svi ti vjeruju, svi te plaćaju, a ti - ti - nikomu na svijetu - ni bogu ni svim svecima, izim svetomu Antunu Padovanskomu. Baš mi je dobro došla ta kesa. Krčmarica je Pepina lijepa glavica, a srce joj odmah zadršće kad zazvone cekini. Ti sveti novci moraju mi danas donijeti blagoslova u Pepininoj krčmi. Hvala, ujače dragi!
Sve više je ginuo dan. Žarka rumen sterala se po sjajnome moru, žarka rumen na nebu za Učkom gorom, koja se ljubičinom bojom odbijala od plamenog zaneblja. Poput crnih nemani pružahu se sred kristalnog zaljeva Cres i Krk, oko obale morske prostirala se sijeda, kamena Rijeka, opasana zidom i kulama, a pred Rijekom drhtahu glačinom morskom lađe bjelojedrice poput bijelih golubova. Od trsatskog samostana čulo se večernje zvono, naoko zelenio se ružmarin, bujna lovorika i sred zime. Navrh trsatskog brda stajaše blijedi dominikanac Guidi prekrštenih ruku, zadubiv se u taj divni, sjajni prizor. U tamnim mu očima plamćaše zlato zalazećeg sunca, na blijedom mu licu drhtaše večernje rumenilo. U jedan mah osovi glave, i krenu glavom. Od samostana iđaše polagano poniknute glave - biskup senjski.
Dominikanac zakrči biskupu put. Mark Antun prenuv se, dignu glavu.
- Mir božji s tobom! - pozdravi ga redovnik.
- I svi božji anđeli s tobom! - odzdravi mu biskup - tko si?
- Božji, kako vidiš, Mark-Antune!
- Ti me poznaješ? Ja te se ne sjećam. Talijan si?
- Da me ne poznaješ? Sjećaš li se, kad je jedne nedjelje u crkvi Ara coeli u Rimu neki dominikanac propovijedao o Makabejcima kršćanstva? Sjećaš li se, Marko Antune, kad si jednog petka sreo na "Foru" blijedog dominikanca u lancima, koga su sluge "svetoga ureda" na zahtjev mletačkoga poslanika Ivana Moceniga tjerali u tamnicu? Sjećaš li se?
- Cipriano! - osupnu se biskup.
- Da, Cipriano, Marko Antune!
- Šta ti tu tražiš?
- Ja sam glas vapijućega u pustinji, ja sam vihor koji izlazi na usta boga gromovnika, ja sam sluga sina božjeg, poslan da iščupam drač i kukolj iz srdaca ljudskih, ja, tvoj anđeo, tvoj demon, tvoja zvijezda, tvoja sjena, dočekah te, Marko Antonio!
- Ti? - uzmaknu biskup.
- Antonio! Zaklinjem te starim našim prijateljstvom, žarom naših mladih osjećaja, čuj me! - kleknu redovnik pred biskupa uhvativ ga za desnicu. - Sjećaš li se mladoga Isusovca koji je govorio gromove, koji je iz ustiju sipao strijele, koji je znao zamahnuti raspelom srebrnim kao mačem arhanđelovim kad je govorio o slavi jadnog naroda, o mukama kršćanstva, o zvjerstvu osmanstva? O plamenu njegove riječi zapalilo se srce moje. Gledah ga pred sobom, poput keruba komu se glava visi u oblake, komu se krila prostiru nad kopnom i morem - a sada? Savija mu se zlatna mletačka zmija oko srca, u tom negda proročkom srcu nikao je sjajan, otrovan cvijet, koji obori anđele s neba. Da, taj plemeniti mladić izdajica je roda svoga - bogovati mu se hoće. Prijatelju Antonio, gledaj ono rumeno more u kojem se zrcali božje nebo! Je l' tvoja duša takva? Gledaj bijela jedra hitrih lađica, je l' tvoja savjest toli čista? Čuj srebrni zvuk božjega zvona, kuca li tvoje srce tako? Nije, nije, nije! Ti oštriš nož na božje zatočnike, ti prodaješ bogom povjereno stado vukovima, ti daviš nevinu djecu kao kralj Irud, jer ti je srce prekipjelo s oholosti, jer se plaćom Judinom uznijeti radiš put vječnih nebeskih zvijezda - ti - grešnik - ti izdajica! Poznajem tanke tvoje i mletačke mreže. Antonio! - nastavi redovnik, i suza zadrhta o večernjem rumenilu - prijatelju, zaklinjem te - ja stranac - ne pogazi naroda svoga, sjećaj se boga! Vrati se s puta grijeha, izbavi Senjane!
- Mahniče! - planu blijedi biskup istrgnuv se iz Ciprijanove ruke - napasniče, umini! Neću! neću, neću! Ti gmižeš po talogu, moj je cilj sunce!
- Pa proklet bio! - skoči dominikanac na noge - dovini se sunca, sažgi krila i padni na dno paklenog jaza. Dovini se sunca, ali ono će zapasti. Prinosi krvave žrtve kumiru tvojega srca, ali ti, umniče nad umnicima svoga vijeka, ti slavni mužu, jak ugrabiti nebu zvijezde, ti izdajice naroda svoga i krsta, bio proklet! Još jednom ćemo se vidjeti, a donle bio proklet!