Čuvaj se senjske ruke/V

← IV

Čuvaj se senjske ruke —  V. autor: August Šenoa

VI →

Bilo je blizu Božića, vrijeme tmurno i burno. Oko osme ure večernje sjeđaše za dugačkim stolom refektorija u senjskom fratarskom samostanu vrlo živahno društvo. Braća izmoliv svoje obične molitve, bješe se već uklonila u svoje izbice, samo je otac Viktor, gvardijan samostana, čovjek jak, pun i visok, zaostao sa svojim gostima, odličnom senjskom gospodom. Sumorna svjetiljka sterala je slabo svjetlo svoje po kamenom podu dugačke dvorane, po čađavim slikama svetaca iz reda sv. Franje, po velikom bakrenom vrču nasred stola, po muževnim licima junačkih Senjana. U velikom kaminu od kamena plamsao je veseo plamen. Bijaše tu toplo i udobno, a gospoda su malo marila kako bura silovito bije u prozore, kako nemilo fijuče po dimnjacima. Čelo stola sjeđaše otac Viktor, čovjek crnih, pronicavih očiju, vrlo pametna lica. Do njega poredali se kapetan Danilo Barbo, knez Martin Posedarić, vojvode Đuro Daničić i Juriša Orlović, kastelan Vuk Hreljanović, vlastela i starješine Vuk Matijašević, Antun Mikulčić i Mihovil Radić, ljudi kršni i čestiti, a malo podalje, bliže kaminu, drijemao je prekrštenim na trbuhu rukama gradski notar. Otac gvardijan natakao je marljivo iz bakrenog vrča u čaše dalmatinsku rumenu kapljicu, a gosti gucajući razgovarahu vrlo živo, mašući silovito rukama.

- E bogami! kneže Martine! - protegnu se kapetan Barbo, klepećući lijevom rukom u džepu srebrnim novcima, a lupajući desnicom po stolu - baš si lijepo pogodio; dobit ćeš vrla zeta. Valjan si, Jure, valja ti glava, valja ti ruka. Gled'te, kako se je mladić zažario! Bog te vidio, čega se stidiš? Ta nijesi djevojka. Bog te živio, mladi junače! I tebe i tvoju mladu! - dignu kapetan čašu, i za njim svi gosti kličući: - U zdravlje, Jure!

Jure zahvali se pokorno.

- Hm! - pucnu kapetan jezikom isprazniv čašu - ala grije ta tvoja kaplja, oče gvardijane! Vidim da malo haješ za mletačke galije što nam opsjedaju luku, jer ili tvoja pivnica nema dna, kako je puncata, ili su ti taj divni napitak u mješinama krilati anđeli prenijeli preko brodova toga mletačkog pasoglavca Paskvaliga!

- Nijesu nam se, hvala bogu, bačve presušile - odgovori gvardijan kroz smijeh, pritočiv kapetanu - našla bi se u ovom našem siromaštvu još koja kapljica za ovu svijetlu gospodu koja se, mislim, ne mogu potužiti - -

- Da pater Viktor ne napaja žedne - zamumlja prenuv se od drijema gradski notar.

- Nu, ako se nama nijesu bačve presušile, nije vašemu gospodstvu kesa - nasmija se Viktor - jer sudeći po srebrnom zvonu u vašem džepu - -

- Ha! ha! ha! - primi se kapetan za trbuh - jeste li čuli, gospodo, kakav je klevetnik pater Viktor? - Na! - baci kapetan srebrnu škudu na stol - na, čitajte šta škuda piše. Nit vam je na njoj krilati grabežljivi lav, niti ime dužda Paškvala Čikonja ili Marina Grimana - ali borme, nećete na njoj naći slike ni svijetloga cara Rudolfa ili nadvojvode Ferdinanda. Škuda je od pokojnoga nadvojvode Karla. Po tom mora svaki pametan čovjek zaključiti da ta škuda nije mletačko mito, ni carska plaća, koje pod Ferdinandom još dobio nijesam, već mrvica od sretnijih vremena. A? Je l' tako? - sagnu kapetan glavu.

- Kapetane - lupnu kastelan Vuk Hreljanović Danila po plećima, ti si veseo svat i poštenjak, nu reci mi, poboga, šta nosiš na svome srcu ta srebrna tri križića kao nekakav biljeg smrti? Kazuj, šta će to - - -

- Jest biljeg smrti! - kriknu Barbo skočiv na noge, a oči mu planuše kao risu; - ali pustimo to, Vuče! - smrknu se sjednuv i spusti glavu.

- Kazuj, Danilo! Šta je to? - zamoli knez Martin.

- Kazujte! - navališe svi.

- Pa da! Pa hoću! - dignu kapetan glavu i, istrusiv čašu, prihvati: - Ta tri križića znače smrt - znače osvetu. Čujte me. Dvadeseta teče tomu godina. Bijah mladić kao dren i zastavnik kranjskih arkebuzira u Gorici. Čuvali smo onda među od Mletaka. Sa mnom življaše mati i sestra. Plemići smo od starine, negdje iz Italije, ali rod vojnički - pa tu se živi od spore plaće, a kesa nije nikad puna. I mi izim moje plaćice ne imađasmo nego dvije tisuće cekina imetka, a od tih stavismo tisuću pod ključ, nek žutaci čekaju dok mi se sestra ne uda. Moja sestra! Bože moj! Krasna li bijaše ta zlatokosa djevica, kao ružica, kao zvijezda, kao anđeo! - Zvaše se Karlota. Pa toli stidna, toli ljupka, toli mila - oh! Ta nijesam pjesničar da vam je ljudski opišem, ali velim vam, u crkvi ljepšeg anđela vidjeli nijeste. Življasmo tiho u zakutku, ja hodajući po vojničkoj službi, mati i sestra radeći kod kuće. Ja niti sam pio, nit kockao se, i kako me nijesu viđevali kod veselih pijanka, prišili mi drugovi nadimak: "Svetac Danilo". Briga mene! Življah veseleći se sa mojom majkom i zlatokosom sekom. Bijasmo sretni i presretni. Ujedanput dođe mojoj četi zapovijed da krene put mletačke međe. Valjalo je ženske ostaviti u Gorici. Majka ionako od uloga ne mogaše izlaziti iz kuće, pa šta će i ženske pod vojničkim šatorom? Nekako mi je teško bilo; kad je nekog jutra bubnjar moju kumpaniju sazivao na pohod, kao da je po mojem srcu lupao. Majka plakaše, plakaše sestra, plakah - sablje mi - i ja. Odoh. Tri mjeseca čarkasmo se sa Mlečićima po međi, pa se napokon povratismo u Goricu. Sretna li mene! Ali kad ja tamo, čudne li promjene! Majka ni da makne, a Karlota, moja rumena, puna, vesela Karlota - blijeda, suha, nevesela, sve preda mnom gleda u zemlju. Gledao sam dan, dva, tri dana, gledao tjedan dana, ja kao da sam Karloti na neprilici bio. Napokon rekoh sestri oštro: Govori! a ona u plač. Govori! dogrmih joj jače, i ona mi je govorila - - ah, šta! Bio vam tu neki bogat plemčić, đavolast prevrtljivac glatka lica. Taj je uvrebao Karlotu kad je išla u crkvu. Zapali se usijana glava. Vrti se, namiguj, uzdiši, pa ovo, pa ono, i kad na sve to kucanje nije bilo odziva, podmiti staru služavku, zavuci se pod mrak u kuću kad je mati spavala - i - i moja sestra imala je biti majkom - a nije imala muža. Majka dakako nije ništa o tom znala. Lupih se šakom u čelo, protjerah služavku, opasah sablju, pođoh k plemiću. Čudeći se mojemu gnjevu, odgovori ljubezno da će uzeti djevojku. Zavjerio se, i djevojka mu voljela. Neka bude i tako, rekoh i sve potiho dokazah majci. Plemić je dolazio u kuću, uročismo dan za svatove. Bijaše preša. Dođe rok, ali nema mladoženje. Potražim ga, nema ga kod kuće, nema ga u Gorici - pobjegao u svijet - - - Ubila ga puška! - planu Juriša posegnuv za svojim nožem.

- Za pol godine umre mi od žalosti sestra, umre i njezino čedo, dva mjeseca iza toga zakopao sam majku. Poslije dočuh da je božji taj grešnik oženio bogatu kćer sestre biskupa lavantinskoga, s kojom je već od više godina zaručen bio. Krenulo me iz Gorice; prije odlaska pohodih na groblju tri mila križa; na njih zakleh se pred bogom da ću se osvetiti. Onog dana priših si na srce ova tri križića, nek me sjećaju osvete - i, imena mi moga, osvetit ću se. Dvadeset godina ih nosim i nadam se skoroj prilici. - A taj plemić - ta hulja? - zapita knez Martin.

- Jest gospodin barun Josip Rabata, vicedom kranjski - odgovori kapetan.

- Ubio ga trijes božji! - zagrmi Juriša.

Gosti mučahu. Kapetanu vinula se suza na brk. Malko se zamisli i isprazni drugu čašu. Mrk nastavi:

- Pustimo to! Moja je stvar! Ne tiče se vas! Govorimo o drugom. Da, oče Viktore, šta ste čuli na Rijeci o našim senjskim poslovima? - Raspitivao sam dosta; ništa nijesam saznao, van da se biskup Mark-Antun voza radi tih poslova ovamo i onamo.

- Sve mi se čini - prihvati ozbiljno knez Posedarić - da nijeste pametno uradili, potpisav proljetos onaj mir sa Mlečićima. Mi ga Senjani držimo, drže li ga oni? Smiju li naše lađe slobodno izlaziti iz luke? Pa tko se je zajamčio za Mlečiće? - Senjski biskup! - Istina! Istina! - potvrdi stari vlastelin Radić.

- A kako ne bi to pismo valjalo, kad sam ga ja pisao in optima forma i na to udario pečat - doda notar Srebrnjak.

- Prevariše nas na vjeri, gospodo! - planu vojvoda Orlović.

- Čini mi se - nastavi knez Martin - da nam baciše tu meku, neka mirujemo dok ne spletu oko nas mrežu. Ja ne vjerujem biskupu. - I narod se silovito buni! - primijeti Jure Daničić.

- Gospodo! - progovori kapetan Barbo - ne mislite da se meni taj račun čist čini. Vidim to i sam. Uzdao sam se u biskupa. A bio sam rad umiriti senjski narod, jer ovamo mletačka nevolja, onamo - osobito kod Kaniže - turska. Ma se eto prevarih.

- Sa Mlečićima nema nikad mira nit će ga biti - osovi knez Posedarić junačku glavu, i oči mu planuše življe. - Ili će oni nas izjesti, ili mi njih skončati. Dok bude u meni duše, kucat će u tom srcu živa mržnja na Mlečiće, jer su oni zator roda našega, jer rade da im budemo roblje - pusto roblje. Moj rod polazi iz stare djedovine hrvatske - iz Dalmacije. Gledajte tu nekad lijepu - sada jadnu zemlju. Istrijebiše vinograde, posjekoše masline da tjeraju naš narod na more, iskorijeniše naše šume da sagrade korablje, u kojima će rob Dalmatinac svojim znojem, svojom krvlju stjecati bogatstvo i slavu oholoj Veneciji. Pitajte Carigrad, Moreju, Famagustu, Lepanto! Čija li je to slava? Mletačka. A čija je sijevala sablja, čija li tekla krv? Zar himbene senatorske čete sa Markova trga, zar bogatih kramara sa Rialta? Nipošto. Hrvatska je sijevala posjeklica, iz hrvatskoga srca tekla je junačka krv za tuđu slavu! Što čeka vas budete li meki, pokorni, vas, slobodne junake, dične plemiće? Ropstvo, vječito, kleto ropstvo, lanac na mletačkoj galiji, muka pod olovnim krovom ili smrt u podzemnom duplju duždeve palače. Ta gledajte mene! Moj rod je napustio staru domovinu, lijepu Dalmaciju, gdje sada našinac ne vrijedi ništa, gdje mu tuđinska noga stoji za vratom, gdje ne smiješ slobodno junakovati disati ni misliti. Pa pitam vas, koja obitelj u ovom gradu nema od Mletaka tražiti brata, oca, sina, muža ili vjerenika? I ako vam to dosta nije, sjećajte se krvave rane naše, sjećajte se slavnoga Klisa, tog vječnog spomenika junaka Petra Kružića! Na ove svoje oči gledah tu vječnu sramotu slavne Venecije. Četvrta tomu teče godina. Vi znate kako je knez Bartolović oteo pomoću senjskih junaka tvrdi Klis iz pandža osmanskog zmaja, vi znate kako je slavni kapetan Albričić branio junački to gorsko gnijezdo, vi znate kako mu naši junaci pod pokojnim biskupom Antunom pritekoše u pomoć, kako je i biskup pao, kako general Lenković, moj rođak Jure i ja jedva živi utekosmo od zasjede turske, za koju su Mlečići dobro znali, kako Albričić, predavši se na vjeru, izgubi glavu. I viđasmo jedra mletačkih galija, da, mletački general Benedikto Moro stojeći sa svojom vojskom - kršćanskom vojskom - pod oružjem, gledaše mirno kako stostruka turska vojska na prijevaru skončava kršćanske junake - i mletački general ne pomože. Ja sam to gledao. To vam je slavna Venecija, to vam je stara ona varalica s kojom sklopiste mir. Nu ja se zakleh onog dana na sablju svoga oca da ću do groba mrziti Mletke, osvećivati im se do smrti svoje.

- Valja ti riječ, kneže! - skoči vojvoda Orlović - valja ti, kao da si je uz gusle slagao. Nestalo im traga sa svijeta od naše sablje! Da bog da!

- Da bog da! - ozva se društvo.

U taj par otvoriše se neopazice vrata refektorija, a u sobu stupi prekrštenih ruku visok, suh, blijed redovnik u bijeloj halji sa crnim talarom. Oči mu plamćahu čudnovato. Ustaviv se neopažen na vratima, reče:

- Da bog da! Amen.

Sve se glave okrenuše prema vratima u čudu.

- Mir s vama, i blagoslov Gospoda na vas! - produži redovnik. - Duh Gospodinov nadahnu me, i bura na svojim krilima donese me k vama kojima podade bog Izraela plameni mač da obranite sveti znamen križa od pogana i lažnih proroka! Mir s tobom, slavni rode makabejski, koji si skrhao lance Irudove, koji si razmrskao glave vragova, kao što Gedeon crepove. Uljezi u tebe moć i jakost Gospodina da ti junačko srce odoli himbi paklenoj! - Redovnik umuknu časak, zatim nastavi: - U čudu me gledate, zatočnici svetoga krsta, neznan sam vam po vidu, stran po jeziku. Ali po srcu sam vaš. Natovarih na leđa svoja težak kamen da me bura ne odnese u valovito more, i pješice prevalih planinu da vam javim kako ručeći lav obilazi oko vas, ne bi li među vama ugrabio plijen. Jeste li čuli za patra Ciprijana Guidija iz Luke, koji se pred licem svetoga oca dignu da obrani junake Uskoke proti paklenoj himbi bludne Venecije, koga zloba mletačka okova u teške verige, baci u mračnu tamnicu, koji je stresao te lance i dogrmio cincarskomu plemstvu na Rialtu: "Lažeš na Uskoke, božje zatočnike!" Jeste li čuli o božjem službeniku, koji stoji na desnici slavnog Hrvata, generala Lenkovića?

- Jesmo! - skočiše gosti na noge.

- Taj Cipriano Guidi - sam ja!

- Cipriano Guidi! - začudiše se svi.

- Taj Cipriano dođe da vam kaže da se Senju sprema zlo. Vaš pastir, Mark-Antun, vas je izdao Mlečiću. Zavjerio se tajno da će svoje stado izdati vuku. Prevario je cara hineći pravicu, prevario je vas hineći mir. Rastjerati vas rade iz Senja u sve krajeve svijeta, iskorijeniti vaše lijepe šume, smaći vaše vojvode, sažeći brodove, oteti vam glavu, blago, sablju, ime, domovinu - a himba Marka Antuna izabra svojim oruđem mićenika mletačkog, generala Josipa Rabatu.

- Sangue di dio! Rabata! - kliknu kapetan lupiv se šakom u prsa. - Hora se primiče. Smrt izdajicama! - dignu kapetan čašu.

U isti hip zabljesnuše sablje i noževi. Junaci prekrstiše svijetlo oružje, a gvardijan položi na nj raspelo.

- Junaci! - progovori knez Posedarić mirno i svečano - tako nam raja i zavičaja, tako nam vjere i poštenja, tako nam imena i plemena, tako nam sablje i slave, proklet onaj među nama koji ne obrani dom od izdaje, narod od nevolje, grad od propasti! - Proklet! - zagrmiše gosti.

- Osveta Veneciji. Smrt Dominisu i Rabati!

- Smrt! - odazva se društvo.

- Amen! - završi redovnik, raširiv nad glavama ruke.

Amen! Amen! - ruknu bura nad Senjem poput trublje sudnjega dana.