Čudnovate zgode šegrta Hlapića/Zaglavak/III
| ← II | Čudnovate zgode šegrta Hlapića — - III. Hlapićeva baština autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
Svršetak → |
Kad su se vratili iz crkve, reče Hlapić:
"Ja imam još posla napolju. Molim vas, majstore, da mi dopustite da odem na po sata."
Majstor mu to dopusti, jer je sada bilo sve drugačije nego onda kad je Hlapić u zelenim hlačama kreketao.
Hlapić zatim uzme onu kitu crvenog maka i bijelih katarinčica i reče: "To sam nekomu obećao."
Sada može svatko uvidjeti kako je mudar i pošten bio Hlapić. Kroz sve one mnoge pogibelji i neprilike na svom putu nije on zaboravio da je obećao donijeti cvijeće onoj služavki bude li starcu mljekaru pomogla da ne mora sam nositi mlijeko uza stube.
Hlapić je, dakle, sada išao kroz grad i nosio je svoju kitu cvijeća onoj služavki. Odmah je našao i prepoznao onu visoku kuću. Popeo se u treći kat i pozvonio na vratima.
Sluškinja je otvorila vrata i sva se začudila kad je vidjela onoga šarenog Hlapića sada tako lijepo obučena. No ipak ga je odmah prepoznala, jer se ljudi ne poznaju po odijelu nego po očima.
"Gospojice, donio sam vam obećano cvijeće", reče Hlapić i pruži joj onu kitu maka i katarinčica.
"O, kako si ti pošten, mali!", reče sluškinja, "i kako si srećan. Ima za tebe jedno pismo ovdje. Da nijesi došao s cvijećem, nikada ga ne bi dobio."
Hlapić je mnogo toga doživio na svom putu, ali još nikada u svom životu nije dobio pismo.
Zato se upravo prenerazio kad je sluškinja unišla u svoju sobu i donijela veliko pismo te ga predala Hlapiću i rekla:
"Ovo pismo je donio neki dječak. Rekao je da je starac mljekar umro od starosti. A ovo je pismo dao napisati prije smrti. Ako šegrt Hlapić dođe s cvijećem k meni, neka mu predam ovo pismo", rekao je dječak.
Tako je pripovijedala sluškinja, a Hlapić je stao sav zamišljen i okretao je pismo u ruci. Nije pravo znao što da učini s pismom, i već je pomislio ne bi li najbolje bilo da ga pokloni sluškinji zajedno s cvijećem.
"No to ipak ne bi imalo smisla", pomisli on zatim, "jer na pismu je natpis 'Šegrtu Hlapiću', a to sam samo ja na cijelom svijetu." Nato se Hlapić odluči i brže-bolje raskine pismo.
To je bilo vrlo mudro. I tko god se boji kojega pisma, neka isto tako učini jer je svako pismo još mnogo strašnije dok je zatvoreno i dok se ne zna što je u njemu.
No to je bilo zaista veselo pismo! U njemu je velikim slovima pisalo ovo:
"Umro je starac mljekar bez djece, bez rođaka i bez kumova. Na smrtnoj postelji sjetio se šegrta Hlapića i ostavio mu svoja kola i svoga magarca. Ovo se daje na znanje šegrtu Hlapiću s pozivom da dođe po svoju baštinu u starčev bivši stan kraj gradske malte."
Ozgo i ozdo na pismu još je nešto bilo napisano slovima i brojevima. To je valjda bio natpis i potpis. Ali to nije Hlapić ni sada ni poslije pročitao. Kada je on čuo da je baštinio kola i magarca, nije se zaista više brinuo tko mu to javlja.
Njegovo je srce bilo sada puno zahvalnosti.
"O, kako je bio dobar taj starac! Kako bih mu rado zahvalio!" kliknuo je Hlapić. "Kad bi on barem mogao vidjeti kako ćemo Gita i ja timariti i čuvati njegova magarca!"
"Zbogom! zbogom! gospojice, žurim se da javim Giti veselu vijest!"
Hlapić htjede da potrči na stube.
Ali uto je izašla iz sobe stara i otmjena gospođa, kod koje je služila ona sluškinja. Gospođa je bila u crnoj svilenoj haljini s bijelom kapicom na glavi.
Ona je čula od svoje sluškinje kako je dobar i neobičan taj šegrt Hlapić.
Dakako da mu je ona sada ponudila da će ga primiti za svoga sina i da će ga dati izučiti gospodske škole.
Ali Hlapić skine kapu, pristupi k otmjenoj gospođi, pa je poljubi u ruku i reče:
"Ja ću ostati postolar, jer mi je taj zanat najviše omilio."
A zatim reče još Hlapić:
"Ionako ima više ljudi koji deru cipele, nego onakvih koji ih prave."
Otmjena gospođa se nasmijala i odmah je uvidjela da bi za Hlapića zaista šteta bila kad ne bi postao postolar. A Hlapić poljubi je još jednom u ruku, a onda potrči sav srećan sa svojim pismom niza stube.
Uistinu je Hlapić ljubio svoj postolarski zanat, no u ovaj čas je više mislio na svoga magarca, kojemu kod otmjene gospoje nikako ne bi bilo mjesta.
Hlapić je hrlio gradskim ulicama i bio je začas kod kuće.
"Vozit ćemo cipele na magarcu!" vikne on već na vratima majstoru Mrkonji, a onda pokaže svoje pismo i pripovjedi svima što se dogodilo.
Toga dana poslije podne odoše Gita i Hlapić po magarca i po kola.
Dakako da bi oni teško našli starčevu kućicu, ali u pismu je pisalo da je starac stanovao kod gradske malte. A malta je visoka i strši uvis tako da ju je lako naći.
Kad je Hlapić pokazao svoje pismo, dadoše mu oni ljudi koji su stanovali prije sa starcem magarca i kola.
Zaista bi bilo vrijedno vidjeti kako su se Gita i Hlapić vozili u grad na Hlapićevu magarcu!
To je bilo tako lijepo i veselo da je Gita samo žalila što sad nema svoju zlatnu trublju da u nju trubi. Poznalo joj se još uvijek da je odrasla u cirkusu!
No Hlapić joj odmah reče da kćeri majstora Mrkonje ne bi pristajalo da kroz grad trubi kad se vozi na magarcu.
I tako su oni samo tiho i radosno pjevali cijelim putem i pucali bičem nad mudrim magarcem, koji je strigao svojim visokim ušima.
No pred kućom majstora Mrkonje nije Hlapić mogao da se od radosti suzdrži, nego je skočio s kola i bacio svoju kapu visoko. Onda je potrčao do kućnih vrata i pružio glavu unutra, i viknuo u sav glas:
"Eto magarca!"
"O, što si to rekao!" nasmija se Gita i stade se rugati Hlapiću.
Dakako da su svi ljudi znali da Hlapić nije mislio sebe kad je pružio glavu kroz vrata i rekao: "Eto magarca!" - ali obijesna Gita ipak mu se rugala i obadvoje se smijalo.
Da ne bi više bilo zabune, odmah okrstiše magarca i to imenom "Kokodan".
Tamo je stajala jedna žena, pa kad je vidjela kako su se krasno dovezli Gita i Hlapić na magarcu i kako su veseli i srećni, rekla je:
"Bože moj, kako bi djeci lijepo bilo da uvijek ostanu tako malena!"
"Onda bismo morali cijeli naš život ići u isti razred", reče Hlapić.
"A to ne bi učitelji dopustili pa bi bilo neprilika. Zato je najbolje da se sad igramo, a poslije ćemo morati kao i drugi ljudi."