Čudnovate zgode šegrta Hlapića/Zaglavak/II

← I

Čudnovate zgode šegrta Hlapića —  - II. Marica autor: Ivana Brlić-Mažuranić

III →

Malo poslije sjedjeli su u sobi za stolom majstor Mrkonja, majstorica, Hlapić i Gita.

Pošto su se okrijepili i odmorili - sjedjeli su svi mirna i blažena lica.

Samo majstorica je još uvijek tužnim i milim pogledom promatrala Gitu.

Napokon reče majstorica majstoru:

"Tako velika kao Gita bila bi sada naša Marica."

Nato uzdahnuše i majstor i majstorica, a majstor reče Hlapiću:

"Obećao sam ti da ću ti pripovijedati kakva nas je nesreća zatekla jednoć na sajmu. Slušaj što je bilo. Prije osam godina stanovali smo u drugom gradu. Imali smo malu lijepu kćerku koja se zvala Marica. Bile su joj tri godine - a bila je sve naše veselje. Jednoga dana bio je u onom gradu sajam. Ja sam otišao s mojom robom na sajam i poveo sam svoju malu Maricu. Dok sam ja prodavao robu, izgubilo se najedanput dijete među ljudima na sajmu. Tražili smo je i tražili - ali djeteta je nestalo. Tražili smo je onaj cijeli dan, a zatim osam dana - i mjesec dana i godinu dana. - Ali nikada više ne nađosmo naše male Marice. Bilo je na onom sajmu svakojakoga svijeta. Bogzna koji su opaki ljudi odveli naše dijete i bogzna koliko je pretrpjela ona - a i mi!

Jer što god roditelji misle da dijete trpi, to i oni sami osjećaju. - Napokon smo odselili iz onoga grada da ne vidimo više ono mjesto na kojem nas je takva nesreća zatekla. I od ono doba, mali moj Hlapiću, otvrdnulo je moje srce, i ti si mnogo zato pretrpio. - Ali sad će biti bolje, jer da nije bilo tvoje dobrote, nikada se ne bi Grga popravio ni meni pomogao da utečem."

Kad je majstor Mrkonja počeo hvaliti Hlapića, bilo je to Hlapiću neobično da nije znao kud bi pogledao. Počeo se od neprilika grepsti za uhom, a onda se sagnuo i počeo brisati čizmice svojim crvenim rukavom.

Napokon upita Hlapić u neprilici:

"A sada dakako ne biste više mogli ni naći ni prepoznati vaše male Marice?"

"Naći je nećemo nikada!" uzdahne majstorica i obriše suzu s lica. "Ali prepoznati bismo je uvijek mogli."

"Kako biste je prepoznali kad je bila onda tako malena?" upita sada Gita, koja sama umalo da nije počela plakati nad žalošću dobre majstorice.

"Prepoznali bismo je", odvrati majstorica, "jer kad je bila Marica sasvim malena, uhvatila je nož te sebi porezala palac. Od onog doba imala je na palcu brazgotinu koja je izgledala kao krst."

O Bože, Bože! Je li tko vidio kako se grle majka i dijete kad se nađu nakon mnogo godina?

Dakako da je Gita bila ona mala Marica - i nosila je brazgotinu na palcu.

"O majko! Moja majko! Dobra majko! Mila moja! Ja sam tvoja Marica!" kliknula je Gita i potrčala u naručaj majstorici.

"Marice moja! Srce moje!" zajeca od sreće majstorica i privine svoje dijete.

Dva puta i tri puta i deset puta grlile se one. U sobi se nije čulo ništa drugo nego radosno jecanje.

Majstor Mrkonja pristupio je Giti, položio je ruku na njenu lijepu glavicu i nije znao od sreće ni riječi da progovori. Činilo se kao da je cijela njihova sobica rasvijetljena zlatnim svjetlom same sreće.

A malomu, dobrom Hlapiću činilo se kao da je u crkvi. On je stajao posve miran, oborio je oči i sklopio ruke, jer mu je samo tako došlo.

Dugo su oni sjedjeli iza toga, dugo su razgovarali, a Gita je s krila majčina prešla na koljena očeva i sve ljepša im se učinila Gita i sve bolji činili se Giti njezini roditelji.

Roditelji su je dakako sada zvali "Maricom". Ali mi ćemo je do kraja ove knjige zvati Gitom, jer se teško naučiti novom imenu. I Hlapić je rekao:

"Ja ću te i dalje zvati Gita. Kad kažem 'Gita', čini mi se da vidim pred sobom sve one zgode koje smo zajedno doživjeli. A kad kažem 'Marica', ne čini mi se ništa. Kao da nijesam ništa rekao!"

"Dosta je bilo zgoda, mali moj Hlapiću", reče majstor "Nikada nećemo doznati tko je našu Maricu na onom sajmu odveo i tko ju je predao gospodaru cirkusa. No moglo bi biti da je to bio onaj crni čovjek koji je mene orobio i koji je, kako pripovijedaš, doveo ukradenoga vranca u cirkus. A da nije bilo tebe, moj Hlapiću, nikada se ne bi Marica vratila k nama."

"Nemojte me hvaliti", reče Hlapić. "Da vi nijeste bili tako oštri sa mnom, nikad ja ne bih bio pobjegao od vas, niti bih našao Gitu. Možda je to vaša zasluga. To se nikada ne zna."

Hlapić je imao pravo kad je tako govorio. Kad čovjek čovjeka hvali, nikada ne zna je li pogodio. Zato je najpametnije da obojica Bogu zahvale.

To oni i učiniše.

Drugog dana ujutru kupiše majstor i majstorica najprije nova odijela Hlapiću i Giti, a zatim se opremiše svi lijepo i odoše u crkvu. Kad su stupili u crkvu, sinulo je upravo na sve crkvene prozore veselo sunce - i tako su oni vidjeli da su sada pogodili i da se sam Bog raduje sreći koju im je udijelio.