Čudnovate zgode šegrta Hlapića/Peti dan putovanja/III
| ← II | Čudnovate zgode šegrta Hlapića — - III. Grga i Hlapić autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
IV → |
Kad su Grga i Hlapić ostali sami, reče Hlapić tiho Grgi.
"Grga, ja ću dobro pokrpati uzde, a ti se s njima odvezi daleko i ne idi u selo. Tamo čekaju seljaci da te ubiju."
Grga je šutio i gledao u Hlapićeve čizme. Po tim čizmama znao je Grga da seljaci uistinu znadu da je on s crnim čovjekom krao.
"Grga", reče Hlapić opet, "tvoja majka šalje ti nešto: neću da ti dadem dok mi ne obećaš što te budem molio."
"Što hoćeš da ti obećam?" upita tiho Grga.
"Obećaj mi da ćeš ostaviti crnoga čovjeka i da ćeš otići daleko u svijet. Tamo ostani sam i budi pošten. To ti je poručila tvoja bolesna majka i plakala je kad mi je ovo za tebe dala."
Onda izvadi Hlapić iz torbe rubac u kojem je bila umotana forinta i dade ga Grgi.
Kad je Grga vidio rubac svoje majke i kad je čuo što mu je poručila, bilo mu je žao kao malomu djetetu. Više puta kad se veliki ljudi sjete svoje majke, bude im u srcu milo kao i maloj djeci. Ali Grga nije dospio da mnogo odgovara Hlapiću, jer je već dolazio crni čovjek. Grga brže metne u džep rubac s forintom i šapne Hlapiću:
"Krpaj dobro uzde i hvala ti, dobri Hlapiću!"
Uto je došao crni čovjek.
"Gotovo je", reče Hlapić koji je upravo svršio posao s uzdama.
"Ovamo konje! Brzo!" vikne crni čovjek.
Pastirići i Gita doveli su nato konje. Jedan od konja bio je crn kao gavran, a sjajan kao sunce. Imao je dugačku grivu i rep. Pravi pravcati vranac.
"Bogzna hoću li ikada opet vidjeti toga konjića", uzdahnu Gita kad su konji već biti upregnuti.
"Bome nećeš, skakavice!" reče onaj crni čovjek. "Tamo kud taj konj ide nećeš ti sigurno nikada doći. Hajdemo žurno! Nema razgovora!" Sve je bilo spremno.
Crni čovjek skoči u kola, a do njega sjedne Grga.
Hlapić pogleda Grgu i učini mu se da je žalostan.
"To je dobro", pomisli Hlapić, "jer tko može da bude žalostan, taj će biti i dobar!"
Crni čovjek ošinu vranca i konji potrčaše kao strijele dalje po ravnoj cesti. Hlapić, Gita i pastiri gledahu za njima. Jedan pastir reče:
"Tjeraju tako brzo kao da su nešto krivi."
"Neka samo tjeraju", odvrati Hlapić. "Ne bih rado više susreo crnoga čovjeka."
"Kako bi ga mogao opet susresti kad si rekao da je ova zemlja velika?" upita Gita.
"Kad sam pošao da tražim čizme, učinila mi se velika i široka kao sedam carevina - a sada kad se bojim da ću susresti crnoga čovjeka, čini mi se malena i tijesna kao rog!" odvrati Hlapić.
Nato su sjeli svi oko vatre. Hlapić je izvadio pečenku i gibanicu i kako ih je sedmero sjedjelo oko vatre, to je Hlapićeva torba začas bila prazna. Sad nije više izgledala kao bumbar, nego je bila tanka i plosnata kao knjiga od tri lista.