Čudnovate zgode šegrta Hlapića/Peti dan putovanja/II
| ← I | Čudnovate zgode šegrta Hlapića — - II. Otkuda je pao čovjek pred Hlapića autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
III → |
Istom što je to pastir izrekao, začuje se veliki štropot s one ceste koja je išla u brda. Nešto je jurilo i kotrljalo se putem. Čula se vika i psovanje.
Hlapić i svi ostali pogledaju po cesti.
S brda jurila su po cesti kola. Konji su bili poplašeni te su strašnom brzinom trčali.
Dizali su glave i bacali oko sebe pjenu kao da su bijesni. Kola se kotrljala i nagibala s jedne strane na drugu kao njihaljka. Činilo se da će se svaki čas stropoštati u jarak.
U kolima su sjedjela dva čovjeka prestravljena lica. Jedan od njih vukao je k sebi jednu uzdu. Druga je uzda pukla i udarala je po konjima koji su sve bjesnije jurili.
"Oh!" vikne Hlapić, "zaustavimo ta kola!"
I potrča na cestu, stane nasred puta, podigne obje ruke uvis, vičući iz svega grla i mašući rukama. Hlapić je više puta vidio da se tako zaustavljaju poplašeni konji.
Kola su bila još daleko. No bilo je ipak pogibeljno vidjeti kako jure ravno prema Hlapiću.
Ali prije negoli će doći do Hlapića, zanjišu se kola, nalete jednim točkom na kamenje kraj ceste i prevrnu se velikom silom.
Konji se propeše kao dvije kule i u isti čas budu iz kola izbačena dva čovjeka, pa se skotrljaju ravno u grabu kraj Hlapića.
"Oha!" viknuše Gita i svi pastirići, koji su dotrčali na cestu.
A konji, koji su disali kao dva ognjena zmaja - stali su kao ukopani kad su se kola izvrnula.
"O, o!" priskoči Gita i prihvati konje za uzde, "alaj je lijep i krasan ovaj konjić! Hajde da ga ispregnemo. Ja bih jahala! O, taj je konj gotovo tako lijep kao i moj Soko!"
Ona se, naime, sjetila svojega konjica u cirkusu, i to ju je tako razdragalo da nije mislila ni na što drugo. To se češće događa kod djevojčica.
No Hlapić je znao da sada imadu ozbiljnijega posla. Zato ostavi konje Giti i pastirima, a on pođe do grabe da vidi što je s ona dva čovjeka što su pala s kola.
Da je Hlapić znao kakvo ga iznenađenje čeka, zaista bi malo promislio što da učini. Ali onda dakako ne bi bilo iznenađenja.
U grabi su, naime, ležali - Bože moj! ipak je Hlapića zazeblo srce! - u grabi su ležali crni čovjek i Rđavi Grga, i upravo su se počeli dizati kad je Hlapić došao do njih.
Pošto nije znao što bi sada bilo najpametnije da učini, to Hlapić reče ono što se uvijek može reći:
"Dobar dan!"
"Upravo je dobar dan! Valjda zato što smo se izvrnuli?" upita crni čovjek iz grabe tako dubokim glasom kao iz groba.
"Dobar dan je zato što ste ostali živi", odvrati Hlapić naglas. Ali odmah pomisli na sebe: "I dobar je dan zato što ću moći Grgi dati rubac i forintu."
A onda pomisli Hlapić: "Kako li će se to svršiti kad crni čovjek opazi da sam našao svoje čizme?"
No crni čovjek nije ni pogledao Hlapića, tako se žurio. Čim je ustao, ljutito vikne Grgi:
"A što sjediš? Noge su nam i ruke ostale čitave, a za razgovor nemamo vremena. Hajde da vidimo što je s konjima."
Vidjelo se da mu se jako žuri. Izađu dakle crni čovjek i Grga iz grabe i pođu prema kolima.
Ali sada je Bundaš prepoznao crnoga čovjeka. Kao bijesan zareži na njega, skoči prema njemu i uhvati ga za njegovu crnu kabanicu.
Crni čovjek gurnu nogom Bundaša, no onda se okrene prema njemu i reče:
"Oho! Tebe sam ja već jedanput negdje čuo režati!"
Kraj Bundaša je stajao Hlapić.
I sad istom opazi i prepozna crni čovjek Hlapića i... njegove čizme.
Jedan čas je stajao kao ukopan. Vidjelo se da se svakojake crne misli gone u njegovoj crnoj glavi.
Gledao je Hlapića kao jastreb plijen.
A Hlapić, premda malen, stajao je ravan kao svijeća i gledao je crnom čovjeku ravno u oči i mislio:
"Bilo kako bilo, mojih čizama neće dobiti dok sam ja živ!"
A Bundaš je pokazao svoje bijele zube i mislio: "Ne diraj mojega Hlapića!"
Činilo se, sad će biti zlo.
No to je trajalo samo čas, a onda crni čovjek promrmlja:
"Nemamo vremena!" i odmah vikne Grgi, koji je stajao kraj konja:
"Preži konje, nesrećo!"
"Uzde su potrgane", odgovori zlovoljno Grga. "Ne možemo dalje."
"Moramo dalje!" ljutito vikne crni čovjek i pograbi uzde da vidi što je s njima.
Sad se dogodilo nešto takva čemu se crni čovjek najmanje nadao.
Hlapić, naime, pristupi k njemu i reče:
"Ja ću vam popraviti uzde."
"Kako ćeš ti, obuveni mačak, krpati uzde!" otrese se crni čovjek i odmjeri Hlapića od čizama do kape.
"Obuven jesam, premda sam dva dana bio bos", odgovori Hlapić, "ali mačak nijesam. Da sam mačak ne bih znao krpati, ali ja sam šegrt Hlapić, nosim u torbi šilo i dretve i pokrpat ću vam uzde jer vidim da vam se žuri."
To je zbilja bilo lijepo od Hlapića, jer ima malo ljudi koji bi pokrpali uzde onomu koji im je ukrao čizme.
Zatim skine Hlapić svoju torbu s ramena, pa izvadi iz nje šilo, dretvu i malo kože.
Onda pristupi konjima i počne skidati uzde i remenje.
Kad je vidio crni čovjek da se Hlapić hvata ozbiljnog posla reče:
"No, mali, hrabar si ti. Krpaj samo brzo, pa ćemo izbrisati iz pameti što je bilo s čizmama."
"Ja i onako radije nosim čizme na nogama, negoli u pameti", odgovori Hlapić.
Zatim sjedne na kamenje kraj ceste i počne krpati uzde.
Pravo je čudo kako je veseo taj postolarski zanat! Čim je Hlapić počeo bosti šilom i izvlačiti dretvu, počeo je odmah i pjevati i fućkati upravo kao u radionici majstora Mrkonje!
Umalo da nije i zaboravio kako ima ozbiljna razgovora s Grgom.
Grga je sio sada kraj Hlapića da mu pomogne raditi, a crni čovjek ode da popravi na kolima što se pokvarilo.
Gita i pastirići odvedoše konje na livadu u pašu.