Čudnovate zgode šegrta Hlapića/Šesti dan putovanja/IV
| ← III | Čudnovate zgode šegrta Hlapića — - IV. Na vrtuljku autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
V → |
Već su svi prodavači promukli od vike - a to je na sajmu znak da je večer blizu.
Hlapić i Gita došli su u to vrijeme na ono mjesto sajma gdje se okreću vrtuljci i gdje pucaju male puške.
Tamo je najveselije zato jer tko god se jedanput okrene na vrtuljku, tomu se zavrti u glavi i on zaboravi na sve brige.
Svi su se vrtuljci okretali, samo je jedan stajao.
A baš taj bio je najljepši, jer je imao hiljadu malih zvončića i sav je bio srebren.
Ali gospodaru toga vrtuljka utekle su dvije sluge. Jedan od njih morao bi prodavati karte za vrtuljak, a drugi bi morao zvati ljude na vrtuljak, jahati na drvenim konjima i labudovima, te pokazivati svakojake vještine. A obojica se moraju neprestano vrtjeti na vrtuljku.
Dakako da gospodar to nije mogao sam obavljati, jer je bio vrlo debeo pa bi mu pozlilo.
"To je dobro!" reče Gita. "Mi ćemo mu se ponuditi za taj posao pa ćemo dobiti večeru i noćište."
Oni se dakle ponude gospodaru vrtuljka. Kad je gospodar vidio zelene hlače i sjajnu kapu Hlapićevu i kad je opazio papigu i srebrnu suknjicu Gitinu, obradovao se vrlo. Oni su izgledali kao da su se upravo za vrtuljak obukli. Odmah ih je primio u službu.
Gospodar ode unutra i navije stroj. Hlapić i Gita sjednu svaki na jednoga konja. Trublja zatrubi: tra! tra! - i za jedan čas zavrti se srebrni vrtuljak i zazvone svi zvonci - hiljadu zvonaca! To je bila radost! Gita je stajala na konju, mahala rukama i nagibala se desno i lijevo, a Hlapić je vikao: "Samo dvije krune!" A vrtuljak se okretao s njima da je sve sijevalo.
Ljudi su ostavili druge vrtuljke i svi su došli na ovoga, jer takve lijepe djevojčice i tako šarenog sluge u čizmama nije bilo nigdje.
To je trajalo kasno u noć. Sve veselije bivalo je na vrtuljku, a najveseliji je bio gospodar koji je nabrao punu vreću novaca. Hlapić mu je neprestano nosio pune tanjure kruna.
Toliko koliko se Hlapić toga dana vozio na vrtuljku, sigurno se još nijedan postolarski šegrt nije vozio. To bi jedva i kalfa mogao da naplati.
Samo je Bundaš sjedio i gledao za vrtuljkom i čudio se što li je Hlapiću palo na pamet da se toliko okreće?
Bilo je već jako kasno. Ali dok se vrtuljak okreće, ne može nitko znati koliko je sati.
Zato se Hlapić i Gita začudiše kad je stroj iznenada stao i gospodar viknuo debelim glasom ljudima:
"Hvala lijepa. Jedanaest je sati! Sjutra ćemo dalje!
Ljudi se raziđoše, a gospodar vrtuljka donese velike plahte. Gita, Hlapić i on zamotaše cijeli vrtuljak u plahte. Sad se nije vidjelo ni tisuću zvonaca, ni srebro, ni konji, ni labudovi, nego je vrtuljak bio kao velika siva gljiva.
Onda gospodar odvede Gitu i Hlapića pod jedan šator gdje se prodavalo jelo.
Već je bilo prazno na sajmu. Samo još nekoliko ljudi s dugim brkovima sjedjelo je pod tim šatorima.
Giti i Hlapiću već nije bilo tako lijepo na sajmu kao po danu.
Gospodar vrtuljka naruči večeru, pa onda Gita, Hlapić i Bundaš večerahu. Svi su šutjeli, jer su bili umorni i nekako neveseli. Kad su bili gotovi s večerom, ustane gospodar, plati večeru, i oni pođoše natrag do vrtuljka.
Kad su došli tamo, reče gospodar:
"Sad zbogom, djeco; hvala vam!"
Hlapić i Gita začude se i uplaše. Oni su mislili, da će ih gospodar vrtuljka primiti na konak.
Hlapić to reče gospodaru.
Gospodar odgovori da je unutra u vrtuljku samo jedan krevet za njega i da nema mjesta za njih.
To je bila istina, jer je gospodar bio tako debeo da je jedva mogao unutra kraj stroja spavati.
"A kraj konja i labudova ne dam spavati", reče gospodar kratko. Zatim još reče:
"Nije zima napolju, a pijaca je velika. Možete spavati gdje god hoćete. Zbogom! Laku noć!"
Nato odgrne gospodar malo plahtu s vrtuljka, uvuče se unutra i nije ga više bilo.
A Gita, Hlapić, Bundaš i papiga ostadoše u mraku, u noći, sami samcati na velikoj pijaci.
Nigdje nije bilo nikoga samo mrak.
Iz svih se šatora čulo samo hrkanje trgovaca koji su spavali kraj svoje robe.
To je bilo doista žalosno i neugodno. Grad je bio tako velik - imao je sto ulica, a u svakoj ulici stotinu kuća, pa ipak su Hlapić i Gita stajali pod vedrim nebom i znali su da ne mogu nigdje pokucati i da noćas nemaju noćišta.