Čudnovate zgode šegrta Hlapića/Šesti dan putovanja/III

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
II Čudnovate zgode šegrta Hlapića —  - III. Dva košarača
autor: Ivana Brlić-Mažuranić
IV


Zasada je Giti i Hlapiću bilo dakako vrlo lijepo i zabavno na sajmu.

Došli su najprije do jednoga mjesta gdje se još jače vikalo nego drugdje po sajmu.

Tamo su bila dva košarača.

Jedan je košarač imao velik šator plave i bijele boje. Pod šatorom stajali su redovi košara žutih kao zlato. A gore su visjeli na konopcima redovi košara crvenih i plavih, malih i velikih, i šarenih i pozlaćenih. A upravo u sredini visio je velik krasan koš. "Ovamo! Ovamo!" vikao je košarač pod šatorom. "Košare! Košare! Zlatom pletene! Svilom vezene!"

I kupci su dolazili pod njegov šator kao pčele, jer kupci najviše trče onamo gdje je najveća vika i pozlaćena roba.

A nedaleko sjedio je na zemlji drugi košarač. Bio je siromah i nije imao šatora. Sjedio je na vreći, a oko njega stajalo samo desetak prostih i sivih košara, jer drugih nije imao. On je šutio, jer nije znao da se hvali. A kod kuće je imao mnogo gladne djece, pa je bio žalostan što nitko ne kupuje njegovu robu.

Kad god bi se koja žena približila da pogleda siromahove košare, počeo je onaj košarač pod šatorom vikati:

"Ostavi tu robu! Ovamo, ovamo! Ne kupuj sa zemlje košara! Smijat će ti se susjeda da si na smeću našla robu. Ovdje je kod mene zlato!"

I svi su ostavljali siromaha pa išli pod šator kupovati robu.

Gita i Hlapić dugo su gledali što to biva. Gita je imala dobro srce, a još bolji jezik pa reče:

"Da hoće grom da udari u taj njegov šator pa da ga poklopi taj veliki koš!"

Baš u to vrijeme dolazilo je opet mnogo žena prema košaračima da kupuju robu.

Već izdaleka stade vikati onaj ispod šatora:

"Ovamo! Ovamo! Tu su košare kao zlatne jabuke!" i počeo je rukom njihati i tresti košare nad svojom glavom.

"Hlapiću!" najedanput reče Gita, "ja sam se nešto dosjetila! Brže, Hlapiću, daj mi tvoj nož. O! To će biti smiješno!"

I Gita sama turne ruku u Hlapićevu torbu i izvadi nož. Onda kao vjeverica potrči i sakrije se iza šatora.

"Što će to sada biti", pomisli Hlapić.

Ali da vidiš!

Baš kad su žene došle do šatora da kupuju košare, dogodi se nešto takva da su svi koji su tamo stajali htjeli popucati od smijeha! Iznenada naime počele su padati kao kiša košare koje su visjele nad onim košaračem u šatoru.

Najprije jedna, pa onda četiri, pa deset! Tok! tok! tok! padale su košare i zlatne i bijele i plave i šarene.

To je pukao konopac na kojem su visjele košare!

"Uf! uf!" vikao je košarač i branio se rukama i nogama kao bijesna osa.

Ali uto - naopako! - pukne i drugi konopac!

Iznova se spuste košare! Tok! tok! tok! udarale su košare po glavi i po leđima košarača. A on je mahao, i skakao i vikao - tako dugo dok nije i on pao.

Sad da vidiš! Valja se košarač među košarama i sve viče i kriješti!

"Uf! uf!" hoće da se iskoprca.

Ali uto "bum!" Srušio se i veliki koš pa poklopio košarača! I nije ga više bilo vidjeti! Samo su ruke i noge virile iz koša. Košarice su letjele na sve strane, gdje se on valjao pod košem i mahao rukama i nogama!

Svi su se smijali kao pomamni i nitko nije znao kako se to dogodilo.

Iza šatora čučala je Gita i gledala kroz jednu rupicu u platnu pa se smijala.

Smijala se većma nego drugi zato jer je ona prerezala Hlapićevim nožem iza šatora krajeve oba konopca. Do nje čučao je Hlapić i gledao kroz rupicu.

On je odmah znao čim su košare počele padati da je to Gitin posao, pa je dotrčao za šator.

Hlapić doduše ne bi nikada učinio ovo što je Gita učinila. Ali sada kad je kroz rupicu gledao kako se valja košarač kao velik crn kukac među žutim košarama - sad se Hlapić počeo tako smijati da mu je torba poskakivala na leđima. A Gita je držala usta rukom samo da ne vrišti od smijeha.

"Ali sad bježimo da nas ne opazi!" reče Gita. "Dok se on valja, prodavat ćemo mi košare onoga siromaha."

Gita potrči do onoga siromašnog košarača i reče:

"Ako vam je pravo, prodat ću ja vašu robu."

I odmah pograbi Gita limeni tanjur koji je siromašni košarač pripravio za novce. Tanjur je bio još prazan.

Gita počne udarati komadom drveta u tanjur i počne vikati:

"Košare! Košare!"

A ona podigne jednu košaru na rame i metne na nju papigu. Papiga je s Gitom kriještala:

"Košare! Košare!" Gita je lupala u tanjur iz svih sila.

I odmah je došlo puno ljudi i žena. Čim je oko košara počela kriještati papiga i bubnjati limeni tanjur, odmah su svi opazili da su te sive košare i bolje i čvršće negoli one pozlaćene. Tako biva na sajmu a i drugdje.

Svi su sada počeli kupovati košaru za košarom od siromaha.

Još nije bijesni košarač pod šatorom pravo ni izvukao svoju crvenu glavu ispod velikog koša, a Gita i Hlapić već su prodali sve siromahove košare.

Siromah se čudio, radovao i smijao od sreće. On je mislio da je Gita sa svojom lijepom svijetlom kosom s neba pala da mu pomogne. Kad su bile košare rasprodane, istrese Gita sav novac u limeni tanjur i pruži ga siromahu košaraču. O, kako im je on hvalio! Košarač im nato još ponudi da odu s njim u njegov siromašni stan i da tamo prenoće. Ali Hlapić i Gita htjeli su još da vide sajam, zato zahvališe košaraču na njegovoj ponudi.

A Hlapić reče:

"Hajdemo sad dalje da nas ne uhvati onaj ispod koša."

I Hlapić i Gita odoše. Nitko ih više ne bi našao među tolikim ljudima.

A siromah košarač sjedne i izbroji krajcare u limenom tanjuru. Bilo je upravo šezdeset kruna.

"E, kad su tako dobra ta djeca, neka ih sreća prati", reče on sam u sebi.

Da je znao siromah košarač kakvo zlo još danas čeka Hlapića i Gitu, sigurno bi ih odveo u svoj siromašni stan da ih očuva.