Prijeđi na sadržaj

Čovjek koji izgubi dugme/II.

Izvor: Wikizvor
I. Čovjek koji izgubi dugme
autor: Vladimir Nazor
III.


II.

[uredi]

[139]Al on je bio sretan.

- Taj je čovjek luđak, - govorili su jedni.

- Neki je mudrac ili pjesnik, - kazivali su drugi.

On nije slušao; nije mario zato.

Hodao je mnogo, tražeći proplanke i vrhunce, otkuda se nebo najbolje vidi, i obikao se držati uvijek rukom gornje dugme na haljetku. S rukom na prsima bilo mu je nekako lakše i hodati i gledati. Kad se najviše divio, on je najčvršće stiskao i najviše okretao palcem i kažiprstom ono puce, pa konac poče polagano popuštati.

I dogodi se jedne večeri, da čovjek vidje, e mu je dugme negdje ispalo. Dade sašiti novo; ali zora onog pramaljetnog dana pričini mu se siva, oblaci bez ikakva oblika, sunce obična kugla od plamena, u koju se ne da gledati, zvijezde hladne i daleke, mjesec nalik na srebrnu pustinju.

Čovjek izmijeni dugme.

Ali je sada bilo još gore.

Nije štedio dugmeta. Kupi koštanih i kovinskih, gospodskih i siromaških, ali sve badava. On se ražalosti; otuđi se još više od sviju. Osjeti, da će mu život postati nešto jadno i pusto, mnogo gore od smrti. Zatvorit će se nebo i pred njegovim oči­ma; i on će biti nevoljniji od drugih ljudi, jer oni i [140]ne mogu tugovati za nečim, što ne znadu. U onom jadu ne preosta mu drugo do nečesa, što je jedino moglo još pomoći.

On odluči potražiti izgubljeno dugme.


Sljedeća stranica