ne mogu tugovati za nečim, što ne znadu. U onom jadu ne preosta mu drugo do nečesa, što je jedino moglo još pomoći.
On odluči potražiti izgubljeno dugme.
III.
I jednog dana čovjek, koji izgubi dugme, prekorači prag svoje kuće s očima uprtim u zemlju.
Ali već kod prvoga koraka stade, neodlučan.
A kojim putem da udari? Gdje da potraži?
On nije više znao putove zemaljske. Nije na njih nikada ni gledao. Hodao je dosad, gazeći preko svih zapreka, ugibajući se u posljednji čas grabi, rijeci, ponoru. On je kao lastavica znao samo vazdušni put, koji vodi do gnijezda. Imao je o svojim dosadašnjim putovima samo neka mutna naslućivanja.
Nema druge no ići i sada samo naprijed, hodati i hodati, kud te noge nose, ali gledajući uvijek u zemlju: vidjeti na njoj sve, i najmanju stvarcu, jer je dugme sivkasto i maleno.
I čovjek pođe. Polako. Ne osvrćući se ni na što. Ne trenuvši trepavicama.
Njegova je kuća bila predzadnja na onom krilu varošice. Nađe se zato odmah na stazi, što je vodila vrhuncu obližnjega brežuljka.
Nešto se mutno sjećao o nekoj uzvisini nedaleko od njegove kuće. Jest! Bio je već mrak, kad je onog dana gledao prve zvijezde na nebu, a smetao ga večernji žamor varošice, na koju se i ne obazre.
