Lišće/Lišće/Usidjelica
← Alfred | LIŠĆE Usidjelica autor: Fran Mažuranić |
Sjena → |
Usidjelica[uredi]
když sníh pozdní na ní padá,
a vítr chladný její lístečky
mrazem usvadlé odkrývá...[1]
Stara djevojka! Usidjelica! — — Ne rugaj joj se!
Ako joj je i tijelo i lice »epigramatično« zašiljeno, ako se i oblači nešto »premlado«, ako se i zacrveni kad se govorio »goloj istini« — — ne rugaj joj se!
Ako ti se — čim ju upoznaš — i prituži da već sirotica ni oca ni majčice nema — a ti misliš da bi i sama već mogla unučad gojiti — — pogledaj malo dublje u to napol ugaslo, od suza crveno oko — i ne rugaj joj se!
Kako smiješnom i suvišnom vidi nam se stara djevojka! Ali, ako je svoju svrhu na svijetu i promašila — istražuj zašto? — — i ne rugaj joj se!
Jedna je grda i siromašna — požali ju! Druga nije grda, ali je njezin odabranik slomiv joj srce i vjeru slomio — uzev bogatu.
Treća čeka još i danas — plačuć neće li se dragi povratiti s vojne...
U romanima rado čitaš frazu »vjerna do groba« — ako se kada u životu na nju namjeriš — — — ne rugaj joj se!
Kakav je ono listić što ga danomice čita i strastveno ljubi?
Kakvo je ono suho cvijeće što ga svaki dan suzama zalijeva? — U žene ostari prije lice nego srce. Ne rugaj joj se!
Upoznaj se s njom bolje — pak ćeš — skoro uvijek — vidjeti da je uboga usidjelica nježne — rekao bih djetinjske — duše, meka i ćutljiva srca i na svaku žrtvu pripravna.
Možda bi bila bolja od mnoge i mnoge majke, da nije ostala na cjedilu.
Ne rugaj joj se!
- ^ Ah, kako je teško proljetnoj ruži / kad na nju pada kasni snijeg / a hladni vjetar otkriva njene latice / uvenule od studeni... — Čelakovský, Odlazak