Lišće/Lišće/Usidjelica

Izvor: Wikizvor
Alfred LIŠĆE Usidjelica
autor: Fran Mažuranić
Sjena


Usidjelica[uredi]

Ach jak těžko jarní růži,

když sníh pozdní na ní padá,
a vítr chladný její lístečky
mrazem usvadlé odkrývá...[1]

Čelakovský, Odchod


Stara djevojka! Usidjelica! — — Ne rugaj joj se!

Ako joj je i tijelo i lice »epigramatično« zašiljeno, ako se i oblači nešto »premlado«, ako se i zacrveni kad se govorio »goloj istini« — — ne rugaj joj se!

Ako ti se — čim ju upoznaš — i prituži da već sirotica ni oca ni majčice nema — a ti misliš da bi i sama već mogla unučad gojiti — — pogledaj malo dublje u to napol ugaslo, od suza crveno oko — i ne rugaj joj se!

Kako smiješnom i suvišnom vidi nam se stara djevojka! Ali, ako je svoju svrhu na svijetu i promašila — istražuj zašto? — — i ne rugaj joj se!

Jedna je grda i siromašna — požali ju! Druga nije grda, ali je njezin odabranik slomiv joj srce i vjeru slomio — uzev bogatu.

Treća čeka još i danas — plačuć neće li se dragi povratiti s vojne...

U romanima rado čitaš frazu »vjerna do groba« — ako se kada u životu na nju namjeriš — — — ne rugaj joj se!

Kakav je ono listić što ga danomice čita i strastveno ljubi?

Kakvo je ono suho cvijeće što ga svaki dan suzama zalijeva? — U žene ostari prije lice nego srce. Ne rugaj joj se!

Upoznaj se s njom bolje — pak ćeš — skoro uvijek — vidjeti da je uboga usidjelica nježne — rekao bih djetinjske — duše, meka i ćutljiva srca i na svaku žrtvu pripravna.

Možda bi bila bolja od mnoge i mnoge majke, da nije ostala na cjedilu.

Ne rugaj joj se!



  1. ^  Ah, kako je teško proljetnoj ruži / kad na nju pada kasni snijeg / a hladni vjetar otkriva njene latice / uvenule od studeni... — Čelakovský, Odlazak