Zvijezde/III.

← II.

Zvijezde —  III. autor: Dinko Šimunović

III.

U njegovoj sobici bilo još tamno, pa užeže ostatke stearinskih svijeća. Na stolu je odmah vidio fotografiju svoje Plejade, a na zidu Marijinu sliku što mu je na rastanku darovala. U pustošnoj kući iznova ga popade čežnja za njima kao da i ne bijaše onih misli što ga snađoše kad je gledao ljeskanje zvijezda na visokom nebu. I šum bijelog slapa, i žamor tamne šume, i miris noći kao da odjednom iz njegove svijesti iščezoše. Tada cvijeće i obje fotografije ponese u izbu gdje je spavao, te ih postavi uz krevet. Svuče se i legne, ali ne s odlukom da odmah zaspi.

Gledao je i opet u likove svoje žene i djece pa i u Marijin lik, a kroz treperenje slabih plamenčaka njihova lica milo gledala i osmjehivala se. Sad ne da je baš mislio, nego i osjećao, kako je porodica, i uopće ljubav, ono glavno što daje smisao životu, makar oni što se vole bili razasuti po cijeloj zemlji. Veza ljubavi nije ništa slabija i manja od gravitacije, koja drži na okupu beskonačno udaljene planete... Sad bi pregorio cijelo nebo sa svim zvijezdama, samo da mu je vratiti jedan cigli dan svoje mladosti kad je u crnokosu Mariju bacao snijeg i kad mu je Olga donosila snježne grude...

— No kad sam pravo mislio? Na breščiću promatrajući veličajno nebo ili sada u ovoj tijesnoj izbi, kad gledam u ženin lik, u malenu djecu i dragu Mariju?

Ovakve misli počeše ga umarati, pa stari Jugović zatvori očnje kapke. Poče ga svladavati jaki drijem, te zaboravi i da svjećice utrne. No, i u polusnu uznemireni mozak kušao je nastaviti započeti rad: — Što je veliko, a što je sitno?... što je važnije: čovječji osjećaj ili neizmjerje svemirskog prostora i njegovih zvijezda?

Bogu nije ništa ni veliko ni maleno, za veliki duh nema prostora, ni prošlosti, ni budućnosti!... Ali, kako da to razumijem?

Misli se u njegovoj duši sve jače zamagljivale, te napokon čvrsto usne, bešćutan i nepomičan poput lešine.

Domalo se u sobi razdani, a onda vesele jutarnje zrake padoše i na golišavu lubanju starog Jugovića, po kojoj odmah stade čeprkati nekoliko muha. Još sasvim nedogorene svjećice u tolikoj svjetlosti žalostivo drhtale, kao da im se neće umirati.

A golemo plameno sunce i sitne, crne muhe, jednako se rugahu čovječjim moždanima pod onim golim tjemenom.

1929.

Povratak na vrh stranice.