Zvijezde/I.

← Naslovnica

Zvijezde —  I. autor: Dinko Šimunović

II. →

I.

Iako bijaše početak ljeta i napolju mirisala topla noć, penzionirani sudac Jugović sjedio u radnoj sobi. Pred njim stajalo mnogo naučnih revija i knjiga te na policama, stočićima i na samom podu svesci različite veličine i šare. Na zidovima sličice pravnika i filozofa, ali nigdje cvjetića ni liska, koji bi mu spomenuli da se poče razgarati ljeto.

Već u desetoj godini stao se zadubljivati u knjige, a zatim, kao student pa sudac, u socijalne prilike i duše ljudske. Oženjen, bavio se mnogo i porodicom te mu nikada ne padalo na um da se obazre i po ostaloj Božjoj prirodi pa da vidi kako je beskrajno golema i lijepa. I ovog časa za njega ne postojala divotna večer, te je i okna pozatvarao da ne bi k njemu dopirala buka s ulice ni drugo, što bi ga moglo rastresti.

Sjedi i sjedi pa niti što čita ni piše, već drži oveliku fotografiju i zamišljeno je promatra. A da se izba odveć ne grije, mjesto petrolejske lampe užegao lojane svjećice i kod treptavih plamečaka razglédao sliku: sebe, ženu, pet sinova i jedinicu kćer. Fotografija je čak iz onog doba kad mu djeca bijahu u nižim školama, i sada promatrao drage mu likove.

Rano se oženio, te je već u pedeset i devetoj godini osamljen: žena mrtva, kći se udala, a sinovi namješteni kojekuda pa sami zarađuju hljeb. Samotuje prekopavajući uspomene i knjige, a izvan grada ne bi otišao ni po danu. Zato i govore da se je prerano toliko zgrbio i oćelavio, a posluga njegova tužila se da je često osoran i zagrižljiv.

Te večeri Jugović se zamislio više nego drugda, jer je bila godišnjica ženine smrti. Njemu je vazda takav dan mnogo značio, pa jutrom zašao i u crkvu i pomolio se u nadi kako će time obveseliti dušu Olginu... Davno je povečerao, a sada jaku kavu srkuće i puši cigarete jednu za drugom. Ruka mu podrhtavala kao i plamečci lojanih svijeća, i pred njegovim očima vio se dim. No baš zato u njegovoj fantaziji ona lica pričinjala se živima, smiješe se i kao da mu nešto govore.

Još davno je napisao podno slike: — Moja Plejada — nešto odmila, a nešto i radi toga što ih bijaše sedmoro, baš koliko se u Vlašićima prostim okom razabira zvjezdica. Pa i zato što su u njegovim očima sjali ljepotom, ali Plejade nebeske još nikad ne vide.

Iz te fotografije virio i on s bujnom kosom i crnim brčićima, no jedva trenutak ustavi oči na sebi: prividi mu se kako je to drugi čovjek njemu nesličan i neznan. Dalje pogledom lijetaše s jednoga na drugo, a onda, kad su ti likovi, kroz treperenje svijeća i dima, počeli sve više oživljavati, dugo ustavljaše oči na svakome od njih.

Najprvo se zagleda u ženu, koja je već tada imala šestoro poodrasle djece, a priviđala se djevojkom, što je tek prekoračila dvadesetu. I on je zvaše nadimkom, što joj ga mati dala: za njeg je ostala Titrica jer, od neke unutarnje radosti, treperilo u njoj. Pa i sad, na slici s onog obličja izbijalo veselje života, a najviše iz krupnih i živih očiju.

Ne samo da je milo promatrao lica svojih zvjezdica, svoje Plejade, već kadikad poglédaše u kut, gdje davno objesi nešto ženina i dječjeg ruha. Ono ga na njih življe sjećalo te u njemu budilo nekada radost, a nekad sjetu. Tu je bila jedna široka kabanica Titričina, pa haljeci njegove kćeri Ljube i sinova gotovo istoga kroja i šare. No po veličini ne bi mogao lako prepoznati čija je koja kabanica, jer se njihova djeca rađala svake godine i u rastu bijahu gotovo jednaka. No čim bi zavirio u džepić nekog haljetka, znao bi kome pripada.

U jednom bi našao mrvice kruha i sira, orahove ljuske i davno sasušene kore od naranača. To je haljetak najmlađega sina Iva »žderonje«.

U džepovima Miodraga »skitalice« našlo bi se puceta svake vrste, novčić i kuglice za igru.

Kad bi turio prste u haljetak Bogdana »momčeta«, napipao bi prašinu duhana, prosute žigice i zgužvane papiriće za cigarete, jer se rano zamomčio i stao pušiti.

Džepovi Sretena »crkvenjaka« bijahu puni komada voštanih svjećica, zrnaca tamjana i kojekakih svetih ikonica, a haljetak najstarijega, Miloša, »slikara« nabubrio olovkama, bojama i kartonima za crtež.

I u jedinom džepu Ljube »kućanice« bilo uvijek nešto: računi, s kojima bi se vraćala iz kupovine, molitvena brojanica pa latice sasušenog cvijeća.

Tako bijaše nekad, a sada su ti džepovi valjda prazni, kao što je pusta i cijela kuća.

A do tih odorica eno i jako široke, zimske kabanice, bez rukava i bez ijednoga džepa. Toga se ogrtača živo sjeća kao nijemog svjedoka Titričine ljubavi i dobrote.

Još onda, kad bijaše sudac u Jablancu, zavoli kćerku obrazovana posjednika, a i on kao da je njojzi omilio, i svaki dan se družili. Bijaše priprosta i lijepa, a takovo joj bilo i ime: zvahu je Marija.

Gleda Jugović i zelenkasti, široki ogrtač i sjeća se neke od mnogih večeri, koje su jedna drugoj sličile. Bijaše nekog dana među Božićima, kad je Marija sjedila kod njih i čavrljala. Minuo dan vedar i tih, pa je djevojčica imala na sebi laganu opravicu, pače i nekakav jesenski cvijetak u tamnoj kosi. No kad je napokon došlo vrijeme ispraćaja i otvorili kućna vrata, jako se začude: duhao je oštar zapadnjak noseći koso pahuljice snijega, a cijelo dvorište i vrt bjelasali u novom ruhu. Začas njegova žena otrči i brzo se vrati: donijela svoju zalenkastu i prostranu kabanicu da ih ogrne i od mećave zaštiti. Sluškinja je na vratima držala fenjer, iz koga sijaše nejako, žuto svjetlo, a on je prema slabašnom plamečku vidio kako oči i usta njegove žene od radosti titraju. Među njima dvoma i Olgom radosno lepršale snježne pahulje, a ženino lice smiješkom prosjalo. Tada je pomislio: — Da, prava je Titrica, a ljepšega imena za nju i nema! — Tada ih je redom izljubila, Mariju pa njega, no kao da joj ne bijaše dosta, prekrstila ih sve u praminjanju snijega i tankom fijuku vjetra na uglovima.

Kuća Marijina bila u ravnici podalje od varoši, među voćnjacima i vrtovima. Putem je osjećao golemu radost, jedno radi ljubavi ženine, a zatim i radi one mile mu djevojčice što se, u laganoj odorici, čvrsto privila uza nj. Nisu govorili, već laganim koracima gazili mekani snijeg. Fenjeri na ulici bijahu rijetki i zamagljeni, a izvan varoši drveta s jedne i s druge strane kazivahu im put. I svuda oko njih tišina, osim kad bi jače pirnuo vjetar te, šumeći i njišući granama, obarao nakupljeni snijeg... A kad se u kasno doba vratio kući, našao je Olgu da već spava s dlanom ispod glave kao mlada žetelica među snopljem. I u snu bijaše prava Titrica, jer joj na usnicama i okolo očiju lepršao smiješak.

Ona prostrana kabanica sjećala se i drugih večeri, ne samo zimskih već i ljetnih, a iz svake uspomene javljala se Olgina ljubav. Na tom ogrtaču, kad se pobacio, sjedila bi često s najmlađim djetetom i zabavljala ga, uvijek zadovoljna i beskrajno strpljiva. Taj stari komad njezine odore služio i za drugo: kad bi ljeti večerali u bašti, prostirala ispod njega da ne sjedne na vlažnu zemlju, a zimi, dok bi pisao, omatala mu noge... Jednom se Miodrag ožegao pokraj ognjišta, a materi se u rukama odmah našao taj isti ogrtač, kojim je dječačića omotala i ugasila vatru, no samo je prste opekla... A u toj istoj kabanici, kad bi se grudao s Marijom, donosila mu gotove kugle snijega pa se od srca smijala videći da je gruda njezina muža pogodila djevojku i rasprsla se na zatioku:

— Udri, Danilo!... Još, još, još!... — Ne bijaše tako ni vesela ni mila s tuđom čeljadi: s onima što se uže nisu vezali s porodicom, vladala se gotovo neprijazno. Njezina kuća bila joj čitav svijet, a s dana u dan činilo se i Jugoviću da izvan porodice ništa drugo i ne postoji, a događajâ, osim onih u varoši i u novinama, ne zbiva se. Ali takovi bijahu i svi drugi što ih je poznavao ne samo u Jablancu, već za cijeloga svoga studentskog i sudačkog življenja.

Jedino kadikad čudne i neuke protivne misli razbijale sklad i hladni mir, što ga je kroz dugi niz godina u sebi i oko sebe stvorio. Tako mu padalo na um pitanje zašto se je onda, kad mu se rodilo prvo dijete, oćutio mnogo starijim, a nekoliko iza ženine smrti, kao da je pomlađen?... Možda radi toga što se netko stara kako bi utišao veliku žalost, a tako isto da umanji osjećaj radosti. Iako mišljaše jedino o svojoj porodici i znancima, o pročitanim knjigama i licima iz sudbenih spisa, ipak mu se činio taj njegov svijet golemim, a on da mu je središte. Zato, može biti, i smatrao se da u to područje ne bi prodrlo ništa od onoga što bi umanjilo njegovu vlast u tome čvrsto ograđenom carstvu.

Jugović još uvijek srkuće i puši misleći o svojoj Plejadi te kadikad pogleda u njihova odijela, a kadikad u sliku. Ipak mu bivalo sve neugodnije, jer mu se fantazija izmučila, a u nevelikoj sobi vruće i puno dima. No kad je otvorio prozor, sune mu u lice svjež i mirisan uzduh, pa osjeti kao da se prenuo iz teška sna. Srce mu se od pušenja i kave jače no ikad prije uznemirilo i sjeti se kako ga liječnik svjetovao da što više hoda po čistom uzduhu.

U to kasno doba ulica pred njegovom kućom bila pusta i osvijetljena te kao da jedva čekaše hoće li njome odjeknuti koraci. Danilo Jugović trzne glavom i ramenima kao spremajući se na dug i mučan put. A izlazeći bilo mu kao djetetu što se rastaje od omiljele knjige pune krasnih slika.

Sljedeća stranica→