Znanje i volju ne ubi ni batina

Izvor: Wikizvor
Znanje i volju ne ubi ni batina
autor: nepoznat


Bio u davna vrimena jedan kralj. Rodi se njemu sin. Tog dana i u taj čas rodi se sin i jednom njegovom slugi. Sluga se raduje što mu se sin rodio u isti čas kad i kraljev, al' se kralj ne raduje. Nije njemu pravo, što mu sin ima para u sluginom sinu. Još manje mu je bilo pravo, što su dica više rasla.

Nije prošlo ni šest miseci, a kralj jedno jutro izašo u obore, pa se svim fali, kako mu je sin već prohodo.

- To je lipo i fale vridno, - kaže na to onaj sluga, - al' moj već i prag priskoči.

Ne kaže kralj ništa, al' ko da mu se trn zabo pod rebra, tako se trgo i otrčo u svoje dvore.

Prošlo tu malo vrimena, a kralj jedno jutro osvane u košarama, pa se fali:

- Jutros mi sin proguguto ko golupčić, pa zove imenom i mater i mene.

Našo se tu opet onaj sluga, pa veli:

- Svitla kruno, to je fale vridno, al' moj već zna kazati, kad je gladan i žedan.

Kako i ne bi znao, kad je otac sluga, pa mu sin uvik željan i zalogaja i gutljaja.

Ne kaže kralj ni sad ništa, al' se trgo ko da mu se trn zabo u srce. Bio je on zlopamtilo. Doduše nije tog slugu napastovo više neg' druge, al' se star'o, da mu ni prid oči ne izađe.

Tako je to bilo dok dica nisu navršila deset godina. Onda kralj sazove goste, pa će pokazati kako mu sin sidi u sedlu ko jablan. Što je istina, sakriti se ne može. Ruku na srce, pa se mora kazati, da je kraljevski sin lipo sidio u sedlu. Al' baš kad se on prid gostima pokazo, otrgne se iz ergele divlji ždrijebac, pa upravo među svit. Od bisa krvavo zapinušio, a kopitima sve zemlju ore. Leti ko vijar, pa se, dok treneš, počelo sklanjati i malo i veliko. Bilo bi veće nevolje pod kopitima ždripca, al' se u to stvori prid njima slugin sin. Nit ga je ko vidio, nit ga čuo, stvorio se tu ko da je iz zemlje niko. Svi biže, al' ne biži on. Stao ko da se nogama u zemlju ukopo, pa kad je divlji ždribac sunio na njega, a momčuljak se samo izvio ko trava prid vitrom i nije se dobro desnicom grive ni dovatio, već je sidio na ždripcu.

Jašio je lipo i kraljev sin, al' u sedlu, na pitomoj kobili. Al' kad je slugin sin zajašio divljeg ždripca, ta ni triput ga nije nogama stisko, konj razigro pod njim ko sito mače. Stalo srce od čuda u svakog, kad su vidili momčuljka kako sve raste na ždripcu.

Kad je kralj čuo čiji je to sin, tu više nije bilo razgovora. Odma' dozove slugu i kaže mu:

- Il' se ti gubi iz kraljevine, il' tog derana šalji u svit, da mu se i trag zametne. A još najbolje će biti, da ga daš za šegrta kod jednog mog kovača, tamo na kraj moje kraljevine.

Kud će sluga drvetu kamenu, kad je u njega sijaset dice, već odvede sina kovaču. Taj kovač bio u jedoj pustolini za koju se i sunce svake sedme godine siti, a kralj mu već poručio, šta će činiti sa ovim momčuljkom.

Došo deran da uči bajage zanat kod kovača, a nakovanj onda vidi, kad ga majstor polegne priko njega, da bi ga batinom častio. Slugin sin je bio konten na svačeg ko strmoglavac, al' ni govora o tom da štogod uči il' zapita, već od jutra do mraka mora napajati i češljati pačiće.

Od jutra do mrknuća idje on po šumi za pačićima, a u ruke mu ne daju ni struk kukurušne. A njeg nazlaba i lisica, pa čak i kurjak. Tako ga jedared skoli čitav čopor kurjaka. Šta će on prazni' ruku, već potrže jedan 'rastić, koji nije bio mlađ od njega. Potrže on njega, pa kako ga se lako dovatio još i grumen-dva kamena mu je sa žilama iščupao.

Kad je onda počo kurjama činiti kože, na čas je svima odilio opaklije od mesa, a mesto od kostiju. I od tog vrimena kako ga buva dirne, a on dovati koje drvo, pa udri. I što dalje, a momak sve veća drva trza iz šume.

Nije prošla ni godina šegrtovanja, a u njega nabubrila pleća i mišice ko da je 'rastov panj. Majstor ga i jutrom i večerom časti i batinom i vrangijom, pa misli da je deran natečen, a ni u snu nebi pomislio, da na toj mršavoj 'rani deran mož' i jačati. Nije on mislio na to, kad je slipo slušo kraljevu zapovist i derana mučio, al' se jedno veče mogo zamisliti, samo nije imao kada.

Došo deran u mrak kući iz šume, a kovač po starom: nađe on uvik za što će derana natući, pa tako i sad.

- Kako ti pačići izgledaju?! Tako ti nji' češljaš? Vidi patka! Zašto se njemu rep zavrnio gori?! A perje u patke? Ko da se vitar ugnjizdio!

I odma' on derana po ušima, pa mu ni to nije dosta, neg' će ga poleći na nakovanj. To bi tako i bilo, da nakovanj nije bio pod velikim dudom. Al' kad se šegrt dovatio duda, pa počo s njim češljati kovača, za tren oka je kovačka žena ostala udovica.

Nestalo majstora, pa sad ne će biti ni šegrta. Smisli momčuljak da krene u svit. Nakovanj natuče na dudovo deblo, pa sad ima buzdovan. Da bi od službe imo i zarade, pokupi on pačiće u jednu torbu, pa je baci priko buzdovana.

Ide on sada od drveta do kamena, pa traži službu. Kaže on da je kovač, al' kad vide kako u torbi nosi pačiće, ljudi mu se smiju:

- Ta nisi ti kovač, već pačiji čoban!

Ne mari on ništa, što mu se smiju, pa ni ne dira nikog, kad njega ne diraju. Tako je 'odio i brodio i po vrimenu dođe i do dvora kralja, u kojem je njegov otac bio sluga. Al' prije neg' će ući, on buzdovan sakrije u šumi, pa uzme u nidra samo svoje pačiće i tako se javi kralju.

- A što bi ti? - pita njeg' kralj, kad ga je pripozno.

- Pa ja bi da radim u svom zanatu, - kaže momčuljak.

Kralj misli, da je onaj kovač derana istiro iz pameti, pa ga je zato i poslo, da se tu osramoti, a kako to ne bi i mislio, kad vidi momka, koji bi tio biti kovački kalfa, a pačiće drži u nidrima. Unaprid se kralj već smije i odma' ga i primi, al' mu kaže:

- Slušaj ti momče, ja imam već devedesetidevet kovača, pa ćeš ti biti stoti. U tom zanatu sam i ja majstor, jer volim da jutrom jačam ruke. Primit ću te, al' kod mene nema buđenja. Ako te ma koje jutro zateknem da spavaš, po jedan prst ću ti otkinuti.

Pristane momak i tako, pa onda ode do svoji' roditelja. Kad ga je otac vidio, sirotom starcu i kosti zdr'ćale od stra', pa ga ovako dočeko:

- A koja te je nesrića, sinko, ovamo nanila?! Ta kralj će te stamaniti, samo ako dozna, da si ovamo smio koračiti.

- Ne će, babo, jer i da 'oče ne bi mogo. A još me je primio i za kovačkog kalfu, - kaže momčuljak, al' nije prićutio ni pod kakom pododbom ga primio.

- Di ćeš, po nesrići sinko, još i za kalfu kod njega, kad je kralj i u kovačkom zanatu majstor na glasu. A što si ti mogo za tako kratko vrime izučiti u toj pustolini? A kralj ustaje prija prvi' pivaca, a ti si mlad, pa će te tako nejakog san svladati.

- Ne bojte se vi, babo, ništa, već mi pokupite iz nidara ove pačiće, što sam u službi zapatio, - kaže momčuljak.

Starcu nije ni do čega, al' kad je sin navalio, uzet će već pačiće. Maši se otac, pa će i mater pomoći, al' kad prvo pače izvadili, a njima oči stale. To pače je zlatno. Iznenadi se i momčuljak, pa bržebolje vadi i on pačiće, al' kako kojeg izvadi, a ono svako zlatno. Navadio on tako dvadesetijedno pače, pa sva soba svitli.

- Šta je to postalo od moje službe?! - začudi se momčuljak. Sad se on čudi, al' se otac umirio kad je to vidio, pa kaže:

- Sinko moj, mora da si pošteno zaradio, kad ti se služba ovako platila.

Sad otac već viruje u sina, samo kaže da te pačiće zatvore, kako i' kralj ne bi opazio, jer će njim od zlobe napakostiti. Sin posluša oca i pačiće ponese na tavan, pa će njim dati pregršt kukuruza, da se zabave. Zavati on šakom iz krušne kotarice, pa baci zrnje prid pačiće. Baci momak, pa se opet ima čemu čuditi: kako zrno pade prid pačiće, a ono zlatno.

Zasvitle zrna, pa momak nije stigo ni da zalupi tavanska vrata, a kraljev pivac već spazio zlatna zrna. Skoči on sa pajate, pa s kraljevskog tavana upravo na slugin. Tira njega i momčuljak i sluga:

- Iša, đavolski skote! Da te gazda vidi, pa još da nas obedi! Ništa nije lakše reći, neg' da smo te mi, siromasi, ukrali.

Tiraju oni njega, al' jedva ga otirali.

Legli oni sad spavati, al' cila kuća strepi ne će l' momčuljak prispavati pivčije kukurikanje. A di ne bi i strepili, kad kraljev pivac svako jutro skoči s pajante, pa prvo kralju iznad glave zakukuriče. Al' ovo jutro pivcu prvi put nije bio do kraljevog kreveta, već na siromaškov tavan. Provuko se pivac kroz budžu, pa kad je volju napunio zlatnim kukuruzom, a on se oglasi:

- Kukuriku, privario sam vas! Kukuriku, ako i sve jame začepite na tavanu, ja ću se i kroz traku uvući, kukuriku!

Tako se on oglasi, pa iskoči kroz budžu i ode da budi kralja. Pivac iskoči, al' momak u opanke uskoči i već je u kraljevoj kovačnici. A kralj ni ne iđe u kovačnicu već do slugine kolibe, pa već vadi nož od trake. Kido bi on prst momčuljku, al' se grdno iznenadi, kad dođe do kolibe, a iz kovačnice začuje kako momčuljak piva i zvoni po nakovnju.

Tako jutro za jutrom, al' momčuljak uvik ranije stigne za nakovanj. Šta će sad kralj, već će zanovetati radu. A lako je zanovetati, kad momčuljak sad zapravo stao za nakovanj i uči ono što kradom mož' naučiti, jer je kralj zabranio svima, da ma što pokažu momku. Kvrca momak po nakovanju, pa što nauči, sve to dvared proznoji, al' di će šta i znati, kad je samo pačiće napajo. Nazlaba ga kralj iz dan u dan:

- Kako ti kuješ ovo, kako si iskovo ono?!

Tako to išlo jedno vrime, a momak ćuti sve dotle, dok nije naučio što mu triba. Niko njemu ne pokaziva ništa, al' on što danjom vidi to noćom na nakovnju uči. Kad se već izvištio, a kralj od bisa još jače počo zanovetati, momak onda skoči:

- A koliko puta triba da ja uranim prije vas, pa da vam jedan prst otkinem?!

- Šta je! Ti još smiš i zivati?! - drekne kralj, pa će nož od trake i osići momku obadva uva i jezik.

Oće kralj, al' oće i momak, pa kad je onda pačiji pastir podigo veliki čekić i malecno udario, nakovanj je u zemlju satiro. Kralj zinio, pa zanimio, al' se momčuljak zauko. Dovatio kralja za vrat, pa kaže:

- Šta zivaš sad ti?! Nisi valja pače, da te kljukam?!

I kad je onda s njim treso, tri zida je kovačnici izbio.

Slomio se kralju nož od trake, al' ga nije ni požalio, kad je opipo rebra i vidio da su mu sva čitava. Ode on iz kovačnice, pa je još manje žalio za nožom od trake, kad je vidio, da mu je i glava čitava ostala, samo se čvorgama načičkala. A momak poviče za njim:

- Svitla kruno, zanovetat' mi može onaj, ko me nečem uči il' me pouči. A ko me ničem nije učio ni poučio, a misli mi pokazati, kako ima suviše pameti, ja ću mu i na glavi lako udariti slavinu, da napravimo oduška za onu pamet, što pritiče.

Vidi sad car da sa momkom ne može ni prste vući, a kamo li mu prste kidati, pa bi ga se kurtalisao. A kako i ne bi, kad je momak taku snagu steko, dok je samo pačiće napajo; a šta će još postati od njega, ako ostane u kraljevskoj kovačnici.

Kaže kralj ženi svoje nevolje, a ona će ga svitovati:

- Znaš li, čoviče, šta ćeš s njim uraditi?! Kaži mu, da je svakog miseca red na jednog kalfu, da iđe po ugalj u šumu i pošalji ga u crnu planinu do zmajava od devet glava. Taj će ga valja stamaniti.

- Tako je ženo, - obraduje se kralj. - Tamo ćemo ga poslati, pa će mu zacrniti zmajev ugalj.

Odma' kralj otpremi momka po ugalj, al' dabome ne kaže, da je u toj planini devetoglavi zmaj. Ne kaže kralj, al' kaže jedan patak. Među zlatnim pačićima se izmetnio jedan, pa u toga izrasto crven oroz ko u u pivca, a kandže ko u orla, al' vatrene.

- Goso moj mladi, - javi se on momku, kad se ovaj spremo po ugalj, - oderi vola, pa u kožu uzmi smole. To ponesi, a mene povedi, kad pođeš u crnu planinu.

- Šta će mi to?!

- U uglju vatra, u smoli vatra: vatru ćeš doneti, vatru i ostavi, - kaže patak. - Nek' ne kaže goso od planine, da smo oštetili njegovo blago.

Učini momak tako i pođe, a patak crvenog oroza za njim. Srićno oni stigli u crnu planinu, al' je tu nikla nesrića. Jedva su došli do prve žile uglja, a iz planine se digne crni zmaj sa devet glava.

- Ko to hara moje blago, a za svaku glavu mi ni divojku ni jagnje nije donio, - zagrmi on iz oblaka.

- Otkud tvoje ovo blago, kad ni oro ni kopo nisi ovu planinu?! - kaže njemu momčuljak.

- Sa jačim nema divana, već smlati uši pa slušaj, ako ti je glava mila.

- Ko je jači, to će se na mejdanu viditi, a rič je svakom data, kome u glavi vitar ne ćarlija. Meni ugalj triba, da štogod korisno iskujem, a ne da glave kidam za njega, pa ću ga i uzeti, - kaže još momak.

Zmaju više nije tribalo. Kad se zaušiljo iz oblaka pa sunio na momka, čovik bi samo pomislio: sad je tu planina, al' sad je biti ne će. Strmoglavio se zmaj, a zlatni patak u to vikne:

- Goso mladi, volovskom mišinom po očima, a ja ću vatru iskresati!

Kako patak to izustio, a zmaj već iznad glave. Al' ga momak ošine mišinom po očima, pa zaspe sve zmajeve glave smolom. Jedva je polak mišine ispraznio, a patak skoči zmaju među oči, pa očeše kandžama crveni oroz. U to iz oroza sunu varnice, i smola bukne crnim i modrim plamenom. Upalila se smola, al' se sva i uvatila među oči i po krilima, pa zmaj za čas opigavio plamenim pigama. Zaurla on, pa sve lupa devet glava i o drvo i o panj i od muke sune među oblake, ne bi li ga oni orosili. Al' u to i zlatni patak prne pod oblake, pa kako u kojem začeprka s onim plamenim kandžama u njima sivne, i zmaj se sve više pali. Nije tu ni prošlo vrimena koliko da očima treneš, devetoglavi je misto krila imo prženicu i padne doli ko kamen.

- Sad ga zaspi smolom, što ti je još ostala u mišini, - naredi patak momku.

Izgori zmaj ko suv ugarak, a mast mu se topi i sve potokom lije, pa tako poplavi i momkove opanke. Kako se mast opanaka dotakla, tako se na nji' vaća kost, i opanci čvršći od čelika. Kad je momak to vidio, nije mu patak tribo kazati, da se u zmajevoj masti okupa. Uvatila se na njega kost, al' od pete do glave, pa da se bucka s bikom kamenog čela, ta i tog bi smrsko u paramparčad.

Nije njemu ni tribo sad ni budak, ni čakanjac, već šakama načupa uglja, na napuni mišinu. Zabacit će on nju na rame, al' se javi zlatni patak:

- A što bi, goso moj mladi, išo pišice, kad imaš konjica!

- Otkud mi sad i konjic? - začudi se momak.

- A što sam ja?! - izbekari se patak i kaže mu, samo nek ga jaši i mišinu tovari.

Kad je to patak reko, tu riči ne triba trošiti, i momak ga je već i zajašio. Jedva on mišinu pribacio, a patak zastrugo onim plamenim kandžama, pa sve put izorava kudan kasa.

Skloni se patak na tavan, a momak s mišinom uglja u kovačnicu. Kad ga je kralj ugledo zdravog i veselog i još s toliko uglja, bome mu se žuč uzmutila od bisa, pa ga pita:

- Zar nisi nikog susrio u crnoj planini?!

- Jesam niku zoljicu. Uzmuvala mi se oko nosa, al' kad sam je zvrcnio malim prstom, od nje ni pepela nije ostalo, - nasmije se momak.

Kralj bi od bisa skočio sebi u usta, al' vidi da se momka ne će ružnim kurtalisati. Mora sad i lipim samo da momak ode, jer će u kralja oči pobiliti od zlobe, ako ga iz dana u dan stane gledati, kako je bolji junak od njegovog sina. Nema druge, već se kralj stane prinemagati i kaže momku:

- Sinko, vidim da ti sve iđe od ruke, al' tvoji deset nokata pritvrdi za moje nakovnje, pa pođi u svit tražit' boljeg majstora.

Momak se nije ni zgrijo na svom ognjištu, pa mu baš nije pravo da opet krene od nemila do nedraga, al' nije još ni zaustio, vikne mu s tavana zlatan patak:

- A divojku tribaš tražiti, kad si već dorasto za ženidbu.

Ne bi momak poslušo kralja, al' kad se patak tako misli, tu nema pokrke.

- Što si mi dosad služio, platit ću ti dobro, da imaš usput za lulu duvana i na čašu vina, - prinemaže se kralj i dalje, samo da bi ga otpravio u svit.

- Ne triba meni ništa, samo mi dajte nakovanj i drugo na čemu sam zanat učio, a dok ja imam deset nokata i zdravu pamet, nastaći ću ja sebi svega, - lipo odgovori momak.

- I za tolike godine službe oca ledinu u planini devetoglavog zmaja i da ga tu niko ne nazlaba, - vikne patak s tavana.

Dat će kralj sve, a najviše bi dao otrova, da i' pomori ko pacove. Momak sad odma' za nakovanj, pa će ga u volovsku mišinu, a kralj još zapita:

- A ko to viče s tavana?!

- Ta jedan moj pobratim, koji je još jači i još više konten na sve neg' ja. Taj di pomiluje, tamo živa rana ostane, a di udari tamo i sunčev zrak pogrudi, samo što njemu nije još vrime, jer mu još nisu izrasli zubi.

Kad je kralj tako što čuo, odma' je priskočio i sam počo tovariti momkovu prćiju. Kurtala i ovakog kalfe, - misli se kralj, - a još više kurtala takog pobratima. Nit' pita, nit' želi čuti više za tog pobratima, al' momak već vidi, da kralj ne zna, je l' krv crvena je l' žuta, pa veli:

- Otići ću ja, svitla kruno, al' mi je žao, što mi niste dali vrimena, da s mojim pobratimom pokažem, što znamo. On bi još siso nikoliko nedilja i linčario se, al' posli tog bi bilo zašto oči razrogačiti.

- Ne kažem da ne bi to volio viditi, - prinemaže se kralj, - al' nisam ja toliko bogat, da možem toliku snagu 'raniti. Prid vama je srića, a svit je širok.

Tako kralj kaže, pa još i uzicu veže na mišini, samo da momak, što brže krene. Ode momak smijući se, pa krene i svoje roditelje. Nije nji' bilo teško krenuti, kad su kod kralja bili i soparni i goli. Uzeli starci ono malo bućurića, pa usput pitaju sina, kuda će on s njima.

- To nek vam kaže moj konjic, - nasmije se momak.

- Kazat ću ja. Usta su mi prorizana, a rič nije u njima zamrla, - nasmije se sad i patak onim njegovim pačijim smijanjem, - samo kad stignemo na vaše ognjište. A sad se tovarite svi na moja pleća.

Za čas on nji' stovari u planini, di je kadgod haro i pustošio devetoglavi zmaj, pa zastruže vatrenim kandžama po jednom velikom kamenu. Kako ga optrčo, a tu lipa koliba. Spolja drvena, a iznutra zlatnim cigljama ziđana.

- Sad svakom pačetu istrgnite po jednom perce iz desnog, a jedno iz livog krila, - kaže on momkovim roditeljima, - pa i' zadite u zemlju oko kolibe. Kako rečeno, tako i uređeno, i taj čas misto zlatni' pera oko kolibe stoje lipe mlade voćke i na njima rod, da ti srce lipšeg ne može zaželiti.

- Sad vi samo timarite moju braću i sestrice, - kaže onda patak, - a oni će vam danas snesti četri zlatna jajeta, pa onda po četri svakog mladog misica. Prva četri bacite na četri strane oko kolibe, pa vam niko ne će moći tisnit' na nju, ta ni vitar ni snig ne će prići priko nji'. A kad vam što triba, vi samo zakoturuškajte po jedno jaje po ledini, pa će vam se sve stvoriti, dok nas dvojica ne dovedemo sebi mlade.

Lipo se oni sad oproste od staraca i od oni' drugi' zlatni' pačića, i momak zajaši svog konjica, pa i' za čas nestane iza planine.

- A kud mi to sad iđemo? - zapita jedared momak.

- Isprostiti divojke tebi i meni i naći mladoženje za moji dvadeset sestara.

Iđu oni sad, kad li se momak siti:

- Pobratime, ja sam zaboravio svoj buzdovan!

- A šta će ti taj nakovanj, imaš već jednog u torbi!

- Imam, imam, al' na ovom sam učio raditi, pa ću to i otsele činiti, a na onom su me samo tukli, pa ako dođe usput do kavge, i ja bi s njim po neprijateljima.

- Tamo, di mi iđemo ne ćemo zamećati kavge, već pamet osvitlati, - kaže na to patak. - A kad dođe do kavge, mi ćemo se vratiti do tvog buzdovana.

Momak se već naučio da sluša svog pobratima i ni sad mu se ne protivi.

Putovali su oni tako do druge misečeve mine i dođu do komšijskog kralja. Kako stigli prid dvor, a patak se pritvori u običnog, i momak ga uzme u nidra. Tako se javi kralju i kaže, da ima kovački zanat i alat, pa bi rad bio kod njega kruv zaraditi.

- Kod mene možeš, al' od mene ne možeš kruv zaraditi, sinko moj, - kaže mu taj kralj.

- Kako to?! - začudi se momak.

- Tako, što sam i ja majstor od tog zanata. Možeš tu raditi, al' kod mene nema ni plaće, nit' ću ti ja zapovidati. Kod mene je služba ovaka: što znaš, nauči me, a što znam, nauči od mene, - to će ti biti zarada, a što je u mojoj zdili to će biti i u tvojoj, jer mi svi iz jedne jidemo.

- Pristajem ja, svitla kruno, samo ja imam i jednog patka, - pa da se i njemu nađe zalogaj, - kaže momak.

A kralj njemu odgovara ovako:

- Što ti je u nidrima, to ti je na srcu, - a što ti je na srcu, to će pokazati plod tvoji' ruku. Kako bilo tebi, tako će biti i tvom patku.

Tu je sad pogodba bila gotova, i momak odma' ode u kovačnicu. Tu dvadeset jedan nakovanj, pa za dvadeset momci, al' na dlaku ko novi kalfa, a jedan nakovanj je za kralja ostavljen. Odma' momak svoj nakovanj i alat iz mišine, pa se uputio u poso. Zna i on iskovat, što ovi još nisu vidili, al' bome tu svaki nakovanj izgleda ko rodna njiva: ugrijano gvožđe je sime, a kad momci počnu kovati, gotov i dobar rod. Pa još kad se stari kralj lati! Iskuje on i ružu od cvića, pa se sve rumeni.

Tako samo oni rade od ishoda sunca do mrknuća, a za zdilom svi zajedno, pa i patak, al' i kraljeva 'ćer jedinica. A ta jedinica bila lipa ko da je zora svaki dan u obraze ljubila, a sunce joj kosu milovalo. Dorasla divojka za udaju, i kralj oglasi, da će je dati za onog, ko iskuje klivku od zlata, ali da bude laka ko perje.

Jedva to kralj razglasio, kad mu stiže u goste mlađi brat, koji je imo kraljevinu u komšiluku. I u ovog kralja 'ćer jedinica, mezimica, al' ko jaje jajetu slična jedinici kralja-kovača. Kad je gost čuo kako stariji brat udaje 'ćer, razglasi sad i ovaj, da će svoju 'ćer udati za onog, ko mu donese zlatnog patka.

Kažu još obadva kralja:

- Ostavit ćemo mi mladencima zlatnu kolivku i patka, ne triba to nama. Mi ćemo samo da vikimo, kojiko koji mladoženja vridi!

Diglo se sad mladoženja sa svi' strana, kad su udavače lipotice na glasu, a koliko su lipe, nisu manje ni dobre ni vridne. Nije to šala take dobre žene zapatiti, jer ništa na svitu ne vridi toliko, ko dobro čeljade s kojim ćeš vik vikovati. Bilo je sad sijaset mladoženja, koji u životu ruke radom nisu natrudili, al' se sad svi dali, koji u kovače, koji u lovce. A dva kralja kažu:

- Divojke će dobiti samo dvojica, al' će bar tu šta nji' naučiti pošten poso.

Dabome, da su se prvi latiti posla kraljevi kovači, pa dan noć kolivke iskivaju, a novi kalfa samo plugove kuje. Čudi se ono dvadeset momaka, što se najmlađi kalfa ne laća posla, a ni ne primjećuju, da ti' dana nema njegovog patka.

- Ti se ne misliš ženiti?! - pitaju momci patkovog gosu.

- Kako da ne mislim, kad ćemo se svi zajedno okućiti, - kaže on.

- Kako to?! - čude se momci još više.

- Uskoro će biti, pa ćete onda čuti i viditi, a sad me više ne pitajte, jer i da 'oću, ne smim vam ništa kazati.

A ne može njim' reći, kad ga je patak učvrstio, da samo ćuti i radi svoj poso, dok se on ne vrati od kuće. Kad su kraljevi razglasili, kako će udati svoje ćeri, patak to veče reko momku:

- To su divojke za nas. Našeg gose 'ćer će biti tvoja, njegovog brata 'ćer moja. A ovo dvadeset momaka će biti moji šogori.

I kaže momku, da on samo i nadalje kuje plugove. Patak se to veče digne na put i ode do svoji' sestara. Sedmi dan se vrati i donese tri torbe zlatnog maška, što je napirčio od sestara. Kad su uveče svi zaspali, patak razbudi svog pobratima i šapne mu:

- Hajde, sad ćemo nas dvojica kovati zlatnu kolivku.

Patak grije i drži zlatan mašak, a momak kuje, i kad zora na prag, a zlatna kolivka gotova.

- Sad ti pođi do našeg gose, pa pridaj dar njegovoj 'ćeri, a ja ću u stopu za tobom do moje divojke.

Odma' momak posluša, i kad je kralj-kovač uzo kolivku u ruke, od radosti je momka poljubio u obadva obraza.

- Sinko moj, pa ovo je lakše od paperja, a lipo je, da bi se svaka tica pozlatila, koja bi na nju stala.

Kako on to kazo, a vrata se otvore i na kolivku skoči momakov pobratim patak. Kako skočio, on se u zlatnog pritvorio.

- Evo i mojoj ćeri jabuka, - obraduje se mlađi brat kralja-kovača.

- A di je đuvegija? - zapita onda kralj-kovač.

- Mora da je stidljiv, kad je osto napolju, - kaže mlađi kralj.

- Nit je stidljiv, nit je osto napolju, - začuju oni na to glas.

Pogledaju oni, ko to govori, al' tu đuvegije nema, pa će vratima, a na patka ni ne gledaju, kad su sad svi na đuvegiju ljubopitljivi. Nagrnu svi na vrata, al' ni prid vratima nikog nema.

- Pa di je taj đuvegija, kad mu glas čujemo, a njega nema?!

- Evo ga! - vikne onda patak i skoči svojoj divojki u krilo.

- Ko, zar ti?! - začude se sad svi osim patkovog pobratima.

- A šta se čudite?! Vi ste razglasili, - kaže sad patak svom didi, - da će biti divojka onog, ko donese zlatnog patka. Ja sam došo eto sam.

- Kad si došo sam, ja ću se za tebe udati, - kaže na to divojka.

Kako ona to izustila, a patak vatrenim kandžama očeše svoj crveni oroz, i patak zine, a iz usta mu iskoči momak ni manje ni više lip, neg' njegov pobratim.

Sad je tu bilo veselja i veselja, pa obadva kralja pitaju, kako je on to bio običan patak, pa zlatan patak i sad posto ovako lip momak. Kaže on njima sve po redu.

- Moj otac je bio kralj, al' ko što ste vas dvojica braća, kaže kraljevima, - tako je imo i on jednog mlađeg brata. Pazio ga i mazio, al' taj mlađi brat je bio zloban i nenavidan, pa u potaji smisli, da mom ocu dođe glave i kraljevine.

- Da to nije onaj pogani kralj, kod koga je moj otac bio sluga?! - zapita patkov pobratim.

- Dobro pogađaš, - kaže momak-patak.

I onda dalje ispripovida, šta je bilo. Ta pogana duša ode u svit, da bajagi uči kovački zanat, a zapravo je pošo u svit, da nauči, kako će svog rođenog brata stamaniti, samo da bi svoju lakomost zasitio. A zloban je on bio na svog starijeg brata i zato, što je ovaj imo sina i dvadeset lipi ćeri, a u njeg nikako poroda.

Vrati se ta pogana duša kroz godinu u dvorac svog brata i odma' se pofali, da je zapatio taku vodu s kojom može vola u panj pritvoriti, drvo u kamen i druga čuda stvarati.

- Samo me niko ne smi' gledati, kad ja s tom vodicom škropim, - kaže on još bratu, patkovom ocu.

Odma' će on kralju i pokazati, šta zna i može, pa kralj i kraljica i sva njegva dica krenu s ovim nesrićnikom u šumu. Jedva su oni stigli u šumu, kaže njim' ova pogana duša, da se svi okrenu od njega, pa će viditi čuda.

Poslušaju oni njega, a on iza leđa poškropi sve nji', i svog brata pritvori u 'rast, kraljicu u vitu jelu, a svu dicu u pačiće. Utamanio on nji' al' je 'tio ostat i čisti' ruku. Niko mu ne može kazati, da i' je ubio, al' u sebi je mislio ovako: 'rast i jelu će kogod posići, il' će i' grom opaliti, a pačiće će valja koja lisica za vrat ščepati. I još da bi mu duša bila mirnija, odnese pačiće svom kovaču tamo u pustolinu, di je i patkovog pobratima otpravio, pa mu još zabrani, da ni za živu glavu ne zakolje ni jednog.

Uzo on sad i dvorac i kraljevinu svog brata, pa ga ni brige. Al' nije on znao jedno: ako kogod tim pačićima pokloni svu svoju muku, bar za tri misečeve mine, onda će se oni pritvoriti u zlatne, a ako se koje od nji' oženi il' uda u kraljevski rod, onda će se svi spasiti.

- Eto, - pokaže on onda na svog pobratima kovača, - on nam je poklonio sav svoj trud, pa smo postali zlatni pačići, a ja sam dobio za ženu kraljevsku 'ćer, i evo od pačića momak, a kod kuće moji' dvadeset sestara sad već čekaju mladoženje.

Sad je tu bilo veselja, pa se svi grle i ljube, a najviše dva pobratima. Dva kralja bi odma' i svatove sazivali, al' će na to dva pobratima:

- I oni naši dvadeset drugova iz kovačnice će se zajedno s nama ženiti.

- Da nam ne će biti šogori, - patkova divojka će.

- Baš tako, - odgovori patak, - jer su moje sestre divojke baš za nji' stvorene. A svatove ćemo zvati, kad i moji siroti roditelji budu tu.

Svima je to i pravo i drago, pa se obadva kralja i svi mladenci skupe i odoše u patkovu kraljevinu. Tu je sad bilo radosti već kod kovačeve kolibice. Kad su stari sluga i njegova baba vidili, kako snaju vodi sin, njima srce umalo nije puklo od dragosti. A kad su dvadeset kovački' momaka vidili, kake sestre ima patak, bome je i njevim srcima bilo tisno u prsima. Sad su svi pošli do onog starog' rasta i vite jele.

Kad su oni stigli, a stari rast se orosio zlatnim suzama, pa mu pukne najdeblja žila u panju, i iz nje skoči patkov otac zdrav i ves'o. Kako on iskočio, a 'rast sav zasja, a kako i ne bi, kad je posto zlatan.

Odma' oni otrče i do vite jele. Zasuzi ona srebrnim suzama, i u to i na njoj pukne najveća žila na panju, i iz nje iskoči zdrava i vesela stara kraljica. Kako je kraljica svoju dicu zagrlila i izljubila, sva se jela zasja, a kako i ne bi zasjala, kad je postala srebrna.

- A kuda ćemo sad? - zapita kralj-kovač.

- U tvoje dvore, pretelju, - progovori prve riči patkov otac. - Svetkovat ćemo, a ne ćemo se u radosti svetiti onoj nesrićim, mom crnom bratu.

Kako rekoše tako i učiniše, al' još nisu bili ni priko planine u kojoj se sad sjao zlatni 'rast i srebrna jela, a ona crna duša već dotrčala sa slugama. Udario sjaj čak do dvorca, pa je on potrčo na svitlost ko mušica. Čim je stigo, vidio je, da je zlo za njega, al' je prva kod njega lakomost. Odma' on vikne sluge, da siku zlatno i srebno drvo. Poslušaju sluge, al' kako koji udari, sikira sklizne, a varnice udaraju u oči. Kralj se malo nije zagušio od srdžbe, pa dovati on sikiru, al' kad je udario, na 'rastu nisu varnice iskočile, već crven plamen mu obavio glavu.

Kad je onda bacio sikiru, do dvorca se ni zaustavio nije. Ode on kukajući, a svatovi sa planine poviču za njim:

- Ej, nevoljo nenasita!

Odoše sad oni, pa kad su se siti nasvatkovali, onda su se opet latili svaki svog nakovnja, a žene preslica, i živili su u srići i blagoslovu.

Al' nije to potrajalo dugo. Onoj crnoj duši sad nije bilo mira. Dan za danom se muva oko zlatnog rasta i srebrne jele, pa tumara okolo po šumi i jedared naiđe i na buzdovan sluginog sina. Sad mu se klin još više zabio u glavu, krene i u planinu, di je bio kadgod devetoglavi zmaj. Nađe on tu kolibicu za najlipšim voćem na leđini, pa će njoj. Pođe, al' jedared mu se noge usikle u zemlju, pa ni stope dalje. Pogleda on, a prid njim zlatno pačije jaje. Odma' se on maši, al' jaje ni da pomakne. Krene on okolo, al' i tu naiđe na jaje, i tako sa sve četri strane. Što onaj buzdovan nije mogo niko živ pomakniti, to ga nije ni čudilo, al' se bome grdno začudio, što ova jaja ne može ni dignuti, a ni prići priko nji'.

Buzdovan je pozno po nakovnju, pa mu se sad uvrtilo u glavu, da su u svem ovom prsti sluginog sina. I odma' pošalje svog povirnog čovika u pustolinu kod onog svog kovača. Kad je dozno, kako je taj kovač prošo od sluginog sina, onda ovoj poganoj duši nije tribalo drugo znamenje. Procunja on okolo i čuje, di je slugin sin i šta je od njega postalo, al' bome čuje i to, kako mu je brat oživio sa svom čeljadi.

Odma' on pošalje onom kralju, čiji je zet bio slugin sin, svog povirljivog čovika s ovakom porukom: neka mu kralj-kovač za tri dana odgovori, ko ima duži korak pivac il' riba. Ako odgovor ne bude kako triba, on će udariti na kralja-kovača s velikom silom.

Kod kralja-kovača baš bilo prelo, pa svi na okupu, ko što su bili u svatovima. Dvadeset mlada, koje su bile zlatne patke, namotavaju vunicu na svoje ranije zlatno tilo, žena njevog brata namotava na zlatnog patka, a mlada sluginog sina namotava oko zlatne kolivke. Ljudi, kad svrše poso, pomažu ženama, a starci ko starci. I baš su bili tako na okupu, kad dođe poruka od one pogane duše.

- Baš ne će da se smiri, ta nevolja nikaka, - kaže njegov brat, patkov otac.

- Šta ćemo sad s njim?! - na to će kovač-kralj. - Bez nevolje čovik da ima s njim nevolje. Name nije do kavge, a ako mu ne odgovorimo, eto nam krvnika na pragu.

Javi se u to slugin sin:

- Ajde, da mu odgovorimo. Nek ga nosi andrak, šta da nam smeta prelu.

- A šta ćemo mu odgovoriti?!

- Šta?! Sitio se taj kako narod kaže: drugom u oku vidiš trna, a sebi ni balvan. Misli on, da mi vodu imamo u glavi, pa se vode ne ćemo ni sititi.

- Kako to?! - začude se svi.

- Tako, - na to će ko razgaljena glava slugin sin, - što ni pivac nema duži korak od ribe, a ni riba od pivca, a i tako što pivac ima duži korak od ribe, a i riba duži od pivca.

Bome su sad sva čeljad pripazila na ovaj zamršen divan, a momak onda kaže i šta misli.

- Evo, da mi tom mom crnom gosi ovako odgovorimo: metni pivca do ribe u vodu, pa će riba imati duži korak, a izvadi ribu iz vode, pa je metni na suvo do pivca, pa će pivac imati duži korak.

Cilo prelo vidi, da je to tako, pa odma' taj odgovor i vrate onoj poganoj duši. E, al' se prelo nije još ni razišlo, već je stigla i druga poruka. Poslo onaj sad tri ždribeta, jedno od godine, drugo od dvi, a treće od tri godine, al' sva tri jednaka ko tri jajeta. Ako mu za tri dana ne kažu, koje je koliko lita, on će udariti velikom silom. Opet se prelo pomutilo, al' se slugin sin nije dugo mislio, već kaže svom didi:

- Imamo l' mi babo, zobne slame od ove, lanjske i priklanjske godine?

- Kako ne bi imali?!

- No, onda će ždribad dati odgovor.

Odma' momak ode na guvno, pa jedan naramak zobne slame od ove godine, dva naramka od lanjske i tri naramka od priklanjske godine, pa to lipo metne na ledinu. Onda pušti ždribad, a ono od jedne godine odma' na naramak slame od ove godine, ždribe o dvi godine na lanjsku, a ždribe od tri godine na priklanjsku slamu.

Tako oni udare žig na svako ždribe i vrate i' natrag.

Misle sad ljudi, da će onom dodijati nazlabanje, al' se ljuto prevariše. Nisu za ždribad još ni zaboravili, a prid dvorac pade buzdovan. Bacio onaj buzdovan i poručio, da će udariti velikom silom, ako mu budzovan ne dobace natrag.

- Možemo mi njega i malo dalje dobaciti, - nasmije se slugin sin i odma' se lati buzdovana.

- Ne moraš dalje, - kaže na to patkov otac, - samo do njega, jer u ovo vrime on uvik puši lulu.

- E, da mu dim ne bi nagrizo oči, onda ćemo baš po luli, - nasmije se slugin sin i kad je onda zaušiljo buzdovan, za čas je onoj crnoj duši izbio lulu iz usta i još sedam zidova na dvorcu.

Onaj je po buzdovanu pozno sluginog sina i odma' poruči, da mu se pošalje taj delija, koji je buzdovan vratio, jer će drugačije udariti velikom silom.

- E, sad je došlo vrime, da se vratimo rad tvog buzdovana, - kaže momak-patak i skoči na noge. - Ne ćeš ić' sam, već ću i ja i moji' dvadeset šogora s tobom.

Naoružali se svi ko jedan, obukli se svi ko jedan, pa su nalik ko jaje jajetu. Tako oni odoše do tog poganca. Dočeko on nji', pa bi da zna, koje je slugin sin, al' štogod on zapita svi odgovore, štogod naredi, da uradi njegov bivši kovački kalfa, svi ko jedan urade.

Šta će on, već njim' u sobu sakrije svog sina, pa će taj priko noći izvrebati koji je slugin sin. Nije to bilo ni teško, jer čim su momci ostali sami, a slugin sin počo pripovidati, kako je tu kadgod patio. Kako on rič izustio, a ruka ispod kreveta se pruži, pa mu osiće skut. E, al' je tu ruku odma' i vidio momak-patak, pa onog ispod kreveta i utamane ga ko gnjidu.

Ujutro oni izašli prid ovog kralja poganca, a svakom momku osičen skut.

Šta će kralj, već iznese prid nji' bili kruv za ručak, al' sladak kako se ritki nađe, pa pita:

- Zašto je ovaj kruv tako sladak?! Ako mi odma' ne odgovorite, svima će vam kosti u podrumu istruniti.

- Zašto?! To je bar lako pogoditi?! Možeš se čime većma zasladiti, neg materinim mlikom?! Ovaj kruv je kaka dojilja zakuvala, pa joj kaplo mliko u tisto, zato je tako sladak, - odgovori odma' slugin sin.

- Ti se taj, kojeg ja tražim, - drekne kralj, pa poviče svoje ljude i sune na momka sabljom.

Navali poganac, al' u to vikne i patak:

- A ti si taj, kome nikad nije dosta tuđe nevolje, pa je i sebi vazda tražiš!

Zgrabi one velike zdile vrilog mlika, u koje su kruv drobili, pa vikne na sluginog sina:

- Pobratime, ja ću polivati, a ti suši!

Odma' on i žbućne svom stricu vrilog mlika međ oči, a slugin sin se maši u zapećak za svojim buzdovanom, pa kad je po pogancu udario, odma' mu je desno rame odvalio. Kad je drugiput udario, na zemlju ga prikovo, a kad je treći put zamanio, na buzdovanu ga je izno zajedno sa dvanaest zidova.

Buzdovan se nije ni zaustavio, dok ovoj crnoj duši ono malo kosti nije stiro u zemlju baš na tom mistu, di je momak devetoglavog zmaja spalio.

I onda spale i sve dvore, da ni spomena ne bi ostalo tom mistu, di je za nji' toliko nevolja nicalo, pa se svi zdravi i veseli vrate po patkovog oca, dovedu natrag na njegovo ognjište i tu mu pod zlatnim rastom i srebrnom jelom sazidaju nove dvore od zlatni cigalja.

Tako su sad svi srićno i dugo živili, ljudi kovali, mlade vunicu na zlatne patke namotavale, a starci ko starci žive još i sada, ako nisu umrli; a ako su umrli, onda je iza nji' ostala ova pripovetka.