Zmožnost sriče k suncu spodoblena

Izvor: Wikizvor
Zmožnost sriče k suncu spodoblena
autor: [[Autor:|]]




Ki pravo razmisli nature zmožnosti,
   tulikaj vrimena njegove čudnosti,
   tomu ni potribno u dobru zgizditi
   nit prišastnoj sriči zavsima zdvojiti;
ar i samo sunce u svojoj svitlosti
   od oblakov mora podnašat tamnosti,
   gda zmišani vitri u jedno shajaju,
   po vedromu nebu nemilo zastaju.
Jedan drugom neče mesto valovati,
   u naglosti svojoj ništar odpuščati,
   neg razajti mora vsa lipa vedrina,
   u oka magnutje postati škurina.
I to ni zadosta, neg moraš viditi
   okol naokolo prestrašno germiti,
   prez mire i broja odurno bliskanje,
   nigda doletiti ogneno triskanje.
Vihri ne smajnkuju vse nevojlno zvirje
   ganut iz počinka i ptičneno gnizdje,
   još i ljudem kvara buduje v letini,
   ko ne more vujti tuči i godini.
Onda strah, nevolja bantuje vsakoga,
   Bogu preporučat čini nemarnoga.
   Al ni toga dugo, vrime razhajuje,
   kolobar sunčeni bolje nazvistuje;
ar ni moči sunce tako potamniti
   da b' svitlostjom svojom ne moglo svititi:
   akoprem ku vuru zakrito prebiva,
   zatim vekšu jakost neg prija dobiva.
Oh, kuliku radost, kuliko veselje
   v sercu svojem čuti vse živo stvorenje
   kad vitri razajdu, triskanje prestane,
   a žarkimi traki vse svitlo postane.
Ravno tako morem srična prispodobit
   koga jad i nazlob nigda zna obborit
   da se mora podat u svojoj zmožnosti
   i preterpit oblak hude čalarnosti.
Onda mu ne prudi Šamšonova jakost
   niti Šalamona nezgovorna mudrost;
   man je Alekšandra prezmožno gospocstvo
   ili Darijuša veliko bogatstvo.
Navale tad vitri z jadnim govorenjem,
   zatim germlavine s krivim svidočenjem,
   bliskanje povsuda strašnim ogovorom,
   triskavine guste s čemernim progonom.
Prijatelje vidit ni mu dopuščeno,
   z rodbinom zastati zavsima skračeno;
   nigdir ne zna najti pravo smilovanje,
   a kamo spoznati vridno proštimanje.
Kad jur štima nebog u zlu izdvojiti,
   nastore, sramote ne moč preboliti,
   al nut svitlost sunca, rekoh, dobre sriče,
   ona stira tamnost, ova pak teškoče.
Oh, sriča ljublena, oh, stokrat blažena,
   ti si človičanstvu na pomoč stvorena;
   vsaki u nevolji tebi se utiče,
   u veselju pako još bolje primiče.
Akoprem kot suncu nigda t' je merčati,
   da s tim činiš svitlost neg jače sijati;
   potom ne zgubivaš naturalsku vridnost,
   pače tad dobivaš povekšanu kripost.
Nigda ti prepuščaš človika terpiti,
   ali potom ne daš zavsima zdvojiti;
   daš ga potlačiti, al ne daš zaterti,
   kad štimaju mertva, digneš ga od smerti.
Vred znaš oprostiti nevojlno sužajnstvo,
   batrivo suzderžat čemerno progonstvo;
   što je kvara bilo, z duplom ga naplačaš,
   proti hudobnosti prezmožno ojačaš.
Vsaku žalost vreda od serca protiraš,
   jad, nazlob, čalarnost batrivo zatiraš;
   diku i gospocstvo činiš vred spraviti,
   glas, ime, poštenje još veče dobiti.
Al verh vsega štimam največe veselje
   kad nesričan more spunit si želenje:
   verhu zatočnikov oblast zadobiti,
   suprotivne svoje pod noge spraviti.
Nut kako zna sriča to lipo speljati:
   proštimanje tvoje čini vred valjati,
   ku si pervo imal pri drugih nemilost,
   povekšanu daje poglavničku milost;
ki su pervo bili največ suprotivni,
   ti se sad skazuju nazopet ponizni;
   ki su šetovali na tvoje skončanje,
   sada potribuju milo smilovanje.
Ada, sriča draga, gdo te more zdičit,
   po vridnosti tvojoj zadovojlno zvišit?
   Zato ja henjujem, drugomu izručam,
   u milošču tvoju sebe preporučam.