Zmaj od Bosne/XI

← X

Zmaj od Bosne —  XI. autor: Josip Eugen Tomić

XII →

Kao slavodobitnik vrati se Zmaj Bosanski u Bosnu. Kud god je prolazio, svud ga je narod pozdravljao s najvećim ushitom i strahopočitanjem, kao božjega ugodnika. Staro i mlado, malo i veliko trčalo u susret spasitelju Bosne, klicalo mu u slavu i srećno se razilazilo ako je samo moglo vidjeti plemenito lice mladoga junaka. Husein gleda radost svojih zemljaka i od milja mu se suze natiskuju na oči. Sad istom osjeti on živo kako ugađa ljudskomu srcu ljubav naroda i neograničena privrženost njegova, u kojoj je spreman za svoga ljubimca oduševljeno žrtvovati imutak, život i sve svoje najmilije na svijetu.

U Sarajevu raspusti Husein svoju junačku vojsku i junaci s veselim srcem i pjevajući burne davorije raziđu se u svoje krajeve da tamo uživaju obiteljski svoj mir i plodove ove slavodobitne vojne. Poglavice vojske ostaše međutim uz Huseina, novoga vezira Bosne. Na čelu svoje hrabre posavske čete i praćen stotinama bosanskih begova i kapetana uđe Husein Gradaščević u starodrevni Travnik. Sa svih strana zapadne Bosne i iz kršne Hercegovine sabralo se tu nebrojeno ljudstvo da vidi i pozdravi svoga junaka koji je obranio vjeru Prorokovu i povlastice bosanskih muslimana.

Kroz nepregledne gomile svjetine ujaše mladi vezir u tvrđavu na kojoj Ali-paša Vidaić odmah usadi zelen-barjak porodice Gradaščevića. Grmljavina topova sa bedema stare tvrđave oglasi na daleko i široko da je novi vezir, junački sin ponosne Bosne, sio na stolicu bosanskih vezira.

Prijatelji Huseinovi sada se oproste s njim, obričući mu neuskolebivu vjernost i posluh, kao novomu poglavaru Bosne, uzdignutomu na tu čast voljom naroda. Na to otpusti mladi vezir i veliki dio svoje posavske čete i pridrža od nje u tvrđavi samo nekoliko stotina. I harambaša Marijan bješe sada otpušten sa svojim hajducima. - Pođi zbogom! - reče mu milostivo mladi vezir. - Ponio si se vazda kao junak kod Travnika, Banje, Peći i kod Lipljana; sad možeš uživati mirnu sreću sa svojom djevojkom. Ako doskora opet pozovem u boj junake, želio bih i tebe vidjeti pod svojim barjakom. - Husein nadari baš gospodski Marijana i njegove hajduke i ovi se tronuto rastanu s junačkim svojim vođom i zemlje poglavarom.

Ostavši Husein sam u vezirskom konaku, poče si dvor sasma po vezirsku uređivati. On postavi odmah vezirske dvorane, kao: ćehaju, divan-efendiju, kavazbašu i haznadara, a da pokaže pravi sjaj bosanskoga vezira, dade uveliko salijevati zlatne rušpe i čiste talire, ter kovati od njih toke i ilike, a vilovitim konjima sedla i uzde. Zatim sazva prve terzije i zlatare Bosne, koji su za njega i njegove dvorane napravili odijela od srebra i zlata, da se je sve sjalo kao sunce žarko, a prelijevalo kao ledenica. Povrh toga dade načiniti od zlata vezirski pečat koji ga je prikazivao nezavisnim gospodarom Bosne.

Sa svih strana Bosne i Hercegovine dolazili begovi, spahije, muselimi i hodže, došao biskup katolički iz samostana Kreševa i pravoslavni vladika iz Sarajeva, Zvornika i Mostara, da se poklone novomu veziru. Tri samo velikaša pokazivahu da ne haju za Huseina Gradaščevića, a ti bijahu: Tuzla-kapetan, nevjerni Mahmud-aga Vidaić i sultanov privrženik Ali-aga Rizvanbegović iz Stolca. Ovaj je bivšemu veziru Morali-paši, kad je iz Mostara utekao, dao zaklonište u svojoj kuli i otpratio ga poslije do dalmatinske međe, odakle je vezir s porodicom otputovao u Carigrad. Davši pomoć zbačenomu veziru, čekaše željno da sultan pošalje u Bosnu svoga osmanlijskoga vezira, da mu se pokloni i da ga, ako treba, i oružanom rukom podupre. Huseina nije priznavao vezirom jer je Husein bez carskoga fermana osvojio vezirsku stolicu.

Ovo preziranje peklo je u duši i Huseina i vjerna mu prijatelja Ali-pašu Vidaića.

- Samo dok stigne carski ferman - govoraše Husein svomu pobratimu - vidjet ću hoće li prignuti preda mnom tvrdu svoju šiju!

- A zašto da čekamo ferman kad imaš vlast u ruci i sva ti se zemlja pokorava? - primijeti žestoki Ali-paša Vidaić.

- Ne, neću nagliti. Moji dušmani kojih već imam u zemlji, mogli bi me ozloglasiti da sam gori od Osmanlije - odvrati Husein i umiri svoga pobratima.

Događaji u Bosni pod Huseinom pobudiše pozornost bečkoga dvora. Otkada su Hrvati izabrali na Cetinu Habsburgovca kraljem hrvatskim, od toga doba vrebao je bečki dvor zgodne prilike da oslobodi Bosnu od osmanlijskoga gospodstva, jer Bosna bijaše dio stare hrvatske države i spadaše pod hrvatsku krunu, koju habsburški dom primi od Hrvata. Sabori hrvatski čestoput su opominjali bečke cesare, a svoje kraljeve, da otmu ispod vlasti Osmanlija ponosnu Bosnu, u kojoj živi najljepši cvijet hrvatskoga naroda. I doista cesareve vojske i čete hrvatskih banova više puta su zalazile u Bosnu, sad sretno sad nesretno po se, nu nikad nije pošlo za rukom oteti tu zemlju ispod vlasti osmanskih careva. Jače negoli sami Osmanlije braniše se od toga muhamedovski Bošnjaci, a na čelu im silni begovi i kapetani Bosne.

Kad je turski car Mehmed na vjeri pogubio bosanskoga kralja Stipu Tomaševića u tvrdom gradu Ključu, i tužna kraljica Kata pobjegla iz jadne svoje zemlje u Rim, vidješe bosanski velikaši da im valja ili se iseliti iz zemlje, ili odbaciti Kristovu vjeru i prigrliti islam ako su htjeli da zadrže velika svoja imanja i povlastice. Tako se i dogodi. Nekoliko vlastele bosanske prebježe amo preko Save, ali najveći dio poturči se i zadrža svoje povlastice. Slijedeći primjer velikaša i od straha pred turskom silom prijeđe k islamu i velik dio ostaloga puka. Za malo vrijeme, već u prvom koljenu, bijahu njihovi potomci najžešći protivnici kršćana, a najvatreniji privrženici islama. Istina je živa da ne ima među sljedbenicima islama puka koji tako zaneseno ljubi svoju vjeru, kao muhamedovski Bošnjaci. "Tako ti lipe turske vire!" kažu oni kad jedan drugoga preklinje, a vidi se kolika u tim riječima leži snaga i oduševljenje njihovoga vjerskoga uvjerenja. U Bosni gdje je hrvatska vlast i hrvatska svijest nekoć cvala, poče se malo-pomalo gubiti ime hrvatsko, a to zato jer su Bošnjaci počeli zazirati od toga imena, pošto su Hrvati prvanjili u borbi kršćana proti Turčinu s kojim su graničili. Uza sve to ipak živi još i kod bosanskih begova staro predanje da su oni Hrvati od starine i da su prije osvojenja Bosne po Turcima smatrali se kao jedan rod i jedna krv sa svojom braćom u hrvatskim zemljama. Međutim, mada su Bošnjaci i prigrlili islam i kao ljuti zmajevi borili se za tu svoju novu vjeru, nisu oni kraj toga zaboravili na svoje stare povlastice uz koje su slobodno gospodovali u svojoj zemlji, nezavisno od osmanskih careva i stambulskoga divana. Oni se smatrahu ne podložnicima već saveznicima carigradskoga padiše čiji su glas slušali samo onda kada ih je kao glava muslimana pozvao u boj za vjeru Prorokovu. Inače su se Bošnjaci vazda tuđili od Osmanlija, a sultanovi veziri u Travniku ne imahu nad Bošnjacima nikakove vlasti ni snage. Kao zastupnik sultanov imaše vezir doduše vojničku upravu zemlje u svojim rukama, nu zato je bio pod nadzorom dvaju zemaljskih dostojanstvenika. Jedan od tih bijaše veliki kadija ili molah, glava bosanskih ulema i okružnih kadija, a drugi alaj-beg, biran od svih kapetana zemlje, koji je vodio narodnu vojsku. Istom sultan Mahmud II. pokuša da slomi vlast bosanskih velikaša. Veziri Dželaledin i Avdurahim pokoriše na vrijeme bosanske begove, nu oni se opet trgoše ispod nemila pritiska i pod svojim Bosanskim Zmajem zaprijetiše samomu Carigradu. Veliki vezir sultanov morade im potvrditi sve njihove stare povlastice i dati im domaćega sina za vezira, a taj bijaše Husein Gradaščević, mladi, bogati i junački kapetan posavski.

Novi vezir poče vladati kao nezavisan gospodar u Bosni. I on i njegovi pristaše ispovijedahu javno da je sada nastao konac sultanovoj vlasti u Bosni. A i zbilja bijaše tako. Sultanova vlast nije se opažala nigdje po svoj zemlji. U Beču malo se zabrinuše s toga. Prije nekoliko godina ote se Srbija ispod Carigrada i postade samostalnom kneževinom, zar ćemo dopustiti da to bude i Bosna na koju odavna vrebamo i koja ima osigurati naš upliv na istoku? Tako govorahu državnici bečkoga dvora i odluče poslati u Bosnu nekoliko pouzdanih ljudi koji će paziti kako će se razviti to stanje kakova dosele u Bosni još ne bijaše.

U Travnik, da motri vezirovo djelovanje, poslaše Jurja Vidasa, umirovljenoga majora husarske jedne pukovnije. Oko godine 1780. preseli se otac Vidasov iz Travnika u Hrvatsku, nastanivši se u gradu Karlovcu gdje je nastavio svoj puškarski zanat. Njegov sinčić Juraj imaše tada istom sedam godina. Budući da je dječak pokazivao osobitu volju za vojnički stalež, dade ga otac zarana u vojnike, među konjanike. U francuskim ratovima odlikovao se Vidas natoliko da je poslije bitke kod Marenga (1800. godine) postao časnikom. Zadnjih godina napoleonskih vojna postade kapetanom i boraveći tada u posadi u Varaždinu, upozna se tu s hrvatskom jednom plemkinjom iz Zagorja kojom se oženi. Drugu godinu srećnoga braka rodi mu žena kćerku Mariju, ali ona umre u porodu. Nejako dijete putovalo je s ocem iz jedne posade u drugu, živući posve vojnički život. Od malih nogu, uvijek među konjanicima, zavoli nadasve konje, ter je već kao mala djevojčica umjela juriti na konju kao najvještiji konjanik. Oko godine 1825. kad se Evropa smirila, pođe major Vidas u mir i nastani se u Gospiću, samo da bude što bliže svojoj domovini Bosni koje se je kao kroz san sjećao, a ipak ju toplo na srcu nosio. Uvelike je bio obradovan kad dobi nalog da ima poći u Travnik da tamo motri novo stanje koje se je stvorilo pod Huseinom Gradaščevićem. U Travniku imaše on bliže rodbine, potomke svoje tetke. Njegova kći Marija, sada već djevojka od 20 godina, navali svom silom na oca da ju povede sa sobom. O novom veziru Huseinu pripovijedalo se i u Lici toliko divnih stvari: o njegovom junaštvu, ljepoti i bogatstvu, da je djevojka, koja od naravi bijaše vatrene i zanosite ćudi, vruće željela poznati toga zanimivoga junaka Bosne. Major Vidas, koji je bio veoma slab naprama svojoj jedinici, privoli napokon da i ona s njim na put krene i tako pod konac ljeta godine 1831. stignu njih dvoje u Travnik.

Došavši major Vidas u Travnik, odsjede u Dolcu kod svojih rođaka koji su ga dočekali starom hrvatskom gostoljubivosti, radujući se da su mogli svoju krv poslije toliko godina pozdraviti pod svojim krovom. Drugi dan bila je nedjelja i major odluči da će taj dan otpočinuti i sutradan otići k veziru da mu se pokloni. Puk bijaše izašao iz crkve sa večernje i išetao izvan mjesta na tratinu da se malo pozabavi. Pod Huseinom vezirom bijahu kršćani posve slobodni i niko im ne smjede sile činiti. Osobito su Travničani i Dolčani mogli slobodno vršiti sve obrede svoje vjere i svoje narodne običaje. Tako je svijet kršćanski iz Dolca svake nedjelje poslije večernje išetao izvan mjesta i tu se je mladež na tratini šalila, pjevala i kolo igrala, dočim bi stariji svijet, motreći sa strane, razgovarao o ozbiljnim stvarima.

I major Vidas išetao s kćerkom na polje. Marija, da ne bude kao bijela vrana među drugima u francuskom odijelu, obukla također bosansko narodno odijelo, dimije od modre svile i zlatom vezeni svileni jelečić, pak se opasala mukadem-pasom, a na glavu nakrivila fino-fesić. Da se obrani od sunčane žege, držaše nad sobom malen, ukusan suncobran, čim se jedino razlikovala od drugih djevojaka koje su i bez toga od malih nogu učne bile podnositi sunčani žar. To odijelo tako joj divno pristajalo da je svačije oko zapinjalo o krasnu djevojku. Stariji svijet, nekadašnji vršnjaci majorovi, sakupili se oko njega i pustili se u srdačan razgovor o dobi svoga djetinjstva i o sadašnjosti. Marija, stojeći uz oca, bijaše svojom živom dušom među djevojkama. Prohtjelo joj se vidjeti kako svijet ovdje kolo igra i umoli starce da na to obodre mladež. Ovi to odmah drage volje učine i za čas uhvati se veliko kolo krasnih momaka i djevojaka, jer su Travničani na glasu radi svoje tjelesne ljepote i čistoće u nošnji. Kolo se dražesno raznjihalo. Momci pripijevaju, a djevojke otpijevaju, a njihov se okrug vrti tako hrlo i lagano da se jedva čuje topot prebirućih nogu. Majorova kćerka bijaše sva ushićena tim prizorom. Ovako lijepa kola nije još vidjela u svom životu. Taj narodni ples godio je njezinoj duši više negoli najsjajniji plesovi u velikaškim dvoranama, jer ovdje pod vedrim nebom i na tratini gleda samu narav, srdačnost i iskrenu radost, a na plesovima u sjajnim dvoranama gledala je ukočenost, prenemaganje i smiješno prenavljanje.

Uto ujedanput nasta žamor među starijim motriocima: "Stante, djeco! Vezir dolazi!" doviknuše mladeži i kolo se u trenuće ustavi.

Vraćajući se iz varošice Viteza stiže vezir Husein do predgrađa travničkoga, Dolca. U njegovoj pratnji bijahu osim dvorana nerazdruživi mu pobratim Ali-paša Vidaić i beg Zlatarević. Skačući na svom vatrenom bijelcu zakrenu na tratinu gdje bijaše sakupljen narod. Svi poskidaju kape i duboko se poklone, a mladi vezir zapovjedi neka samo dalje igraju kolo.

- Nisam vas došao smetati, igrajte samo! - reče milostivo, a mladež čuvši vezirove riječi uhvati se opet u kolo i nastavi svoju milu zabavu. Muhamedovski Bošnjaci, premda sami ne igraju kola jer im to običaj krati, ipak ga vrlo rado gledaju. Tako i Husein Gradaščević pozastade s pratnjom i uze motriti narodnu igru i svijet koji se bješe tu sabrao: Ujedanput mu zape oko o majorovu kćer koja nešto podalje od svoga oca stajaše sa sestričnom svojom, mladom ženom.

- Je li to san ili java? - progovori poluglasno mladi vezir sam sobom. - Takva, baš takva bijaše moja Mejra! - Podbode nehotice konja i stade pred majorovom kćerju koja se nemalo s toga zabuni.

- Zašto i ti ne igraš, lijepa djevojko? - upita vezir ljupkim glasom, motreći žarkim pogledom krasno lice djevojačko.

- Ja sam strana ovdje - odgovori Marija, poklonivši se veziru i smotavši svoj suncobran.

- Otkuda si?

- Iz Hrvatske, čestiti vezire! - odvrati djevojka, dražesno se nasmiješivši - tamo mi je otac. - I pokaza majora, koji odjeven uniformom konjaničkoga četnika slušaše dva-tri koraka dalje taj razgovor. Čuvši da ga je kćerka pokazala veziru, stupi pred Huseina i pozdravivši ga na vojničku, reče:

- Ja sam, čestiti vezire, konjanički major Juraj Vidas iz Like, otac ove djevojke.

Husein Gradaščević obradova se, vidjevši pred sobom austrijskoga časnika koji govori jezikom hrvatskim. Kao kapetan u Gradačcu on je mnogo općio i prijateljevao s časnicima brodske krajiške pukovnije koji su ga osobito uvažavali radi toga jer je držao uzoran red u svojoj kapetaniji.

- Koja te je kob nanijela ovamo, gospodine majore? - upita prijazno Husein majora.

- Valja ti znati, čestiti vezire - odgovori major - da sam rodom iz Travnika, i moj se otac kad sam bio sedam godina star, odovud iselio u Hrvatsku. Sad pod stare dane poželjeh vidjeti svoj zavičaj i svoju rodbinu, i tako prispjeh jučer ovamo.

- Dobro došo - odvrati Husein - ugodit ćeš mi ako me pohodiš. Milo će mi biti ako i kćerku sa sobom dovedeš,... valjda se neće bojati Turčina - dodade k tomu u šali i okrenuvši hitro konja, te pogledavši u isti čas Mariju, odjuri dalje sa svojom pratnjom.

- Isto lice, isti stas, isti glas, posmijeh isti, ime isto - cijela Mejra - govoraše sam sobom Husein, vraćajući se u svoj konak. Majorova kći pomutila mu um i srce.

Podvečer, pošto se je mladež do mile volje zabavila, krenu Dolčani sa zabave kući. Prije nego će leći na počinak, reče major Vidas svojoj kćerki: - Sutra ću poći u pohode k veziru. Spremi se i ti da ideš sa mnom kad tako želi. Vezir je čestit čovjek!

- Čestit, ali opasan djevojkama! - pomisli u sebi Marija koja ujedanput postade nešto nujna i šutljiva kao da joj se je nešto neugodna dogodilo. Husein joj nikako nije išao iz glave. Ovako lijepa, junačkoga izgleda muškarca nije u svom životu vidjela. Pa ta njegova mila riječ, taj istočni sjaj u kom živi, koji ga svuda prati, a nadasve slava junačka koja mu svijetom ime nosi! Sve to razigra do skrajnosti ionako bujnu maštu Marijinu.

Sutradan oko podne pođe major Vidas u sjajnoj uniformi konjaničkoj u pohode veziru. Dršćućim srcem išla je Marija s njim. Husein, čuvši da major dolazi u konak, sađe mu u susret na stube i primi ga najljubeznijim načinom.

Svoje pohodnike uvede Husein u poveću dvoranu kojoj stijene bijahu obložene tapetama od teške zelene svile, izvezene srebrenim listovima, a pod pokrit dragocjenim, ogromnim sagom. Posadivši oca i kćer na svilene dušeke, ponudi majora čibukom i kavom, a Mariji zapovjedi donijeti šerbeta.

- Misliš li duže vremena ostati ovdje, gospodine majore? - upita Husein.

- Nekoliko nedjelja? - odvrati major - a mogao bih i prije otići.

- Što govore tamo kod vas o našim događajima? - prihvati Husein iza kratke stanke.

- Dive se tvomu junaštvu, vezire! - odgovori major - ali se boje da sultan neće mirovati.

- Misliš? - upita Husein sa smrknutim na čas čelom. - Neka samo pokuša sreću - produži na to i lice mu planu viteškim zanosom. - Zmaj Bosanski znat će ga dočekati.

- A zašto se zoveš Zmajem, gospodaru - progovori Marija ljupkim glasom - ta zmaj je gadno, odurno zvijere, svirepo i nemila srca, nije tebi baš nikakova slika ni prilika. Ja bih znala za te puno ljepše ime! - dodade k tomu vragoljasto.

- Nuder kaži, tako ti zdravlja! - reče živo Husein, motreći vatrenim okom djevojku.

- Da sam na tvom mjestu - odvrati Marija sa slatkim posmijehom - ja bih se prozvala Vitezom od Bosne. Nit je svaka ptica sokol, niti svaki vojnik vitez. A ti jesi pravi vitez i po izgledu i po svojim djelima.

- Kad ti to kažeš, lijepa gospojice - reče Husein koji je zaneseno slušao Mariju - onda ću vjerovati. Evo ti desnice! od danas neću se više zvati Zmajem već Vitezom od Bosne.

- Moja kći - progovori sada major - čim su počeli stizati k nama glasovi o tvojoj slavnoj vojni, željela je da te može ma kad u životu vidjeti. Zato kad sam se ja riješio da pođem u Travnik, ne dade mi mira dok joj ne obećah da ću ju povesti sa sobom.

- Pa je i pravo da si ju poveo, majore! - primijeti Husein - samo se bojim da će joj doskora postati dosadno kod nas. Tu nema za vaše djevojke zabava koje bi nju razveselile. Da bar znaš jahati, gospojice?... - pridoda okrenuv se prama Mariji.

- Oj znam i kako, samo da vidiš! - reče Marija smijući se.

- Aj, šta govoriš, sigurno se šališ! - primijeti vezir.

- Ne, ne šali se ona - prihvati major riječ - jaše izvrsno, kao najbolji konjanik. Od malih nogu učio sam je jahati, dok sam još služio.

- Kad je tako - progovori Husein, očito vas obradovan - onda ćemo, ako želiš, svaki dan jahati krasnim travanjskim poljem. U mom aharu ima vilovitih konja, čiste arapske krvi, možeš izabrati koga hoćeš.

- Rado primam tvoju ponudu, gospodaru - zahvali Marija - kad bi moglo biti na moju, još bi se danas projahali.

- Danas želiš? I bit će danas! - prihvati radosno vezir. - Poslije podne dat ću osedlati konje i mi ćemo izjahati u polje. Je li, gospodine majore?

- Ja sam vazda gotov na takav posao! - odgovori stari konjanik.

Pri tom ostane. Poslije dužega, svesrdnoga razgovora oproste se pohodnici s mladim vezirom, obećavši da će poslije podne opet doći.

Kad je sunce nagnulo k zapadu i žega dana jenjala, izjahala je iz vezirova konaka čitava četa jahača. Na čelu jahao je vezir u sjajnom odijelu na svom vatrenom bijelcu. Uz njega sjedjela je Marija na krasnom arapskom vrancu. Imala je na sebi usko k tijelu krojenu opravu od zelene svile, a na glavi zlatom obrubljeni fes s koga je lepršala duga bijela koprena. Za njima jahao je major Vidas, razgovarajući se s Ali-pašom Vidaićem, zatim begovi Zlatarević i Teskeredžić, vezirov ćehaja i još nekoliko dvorana. Kud su jahali, svuda ostavljahu za sobom gledaoce, zadivljene s ljepote majorove kćeri.

- Ala krasne zgode za vezira - primijetiše mnogi - u svoj Bosni ne bi našao ljepše žene. Samo šteta da je kaurkinja.

- Bolan, poturčit će se ona - rekoše drugi na to - samo ako ju vezir begeniše.

- Evo glave da se je pomamio za njom - prihvati treći - gledajte samo kako ju zoblje očima. Ljudi kimali glavom i premišljali u sebi koješta.

Jahači proletješe oštrim kasom kroz Travnik i Dolac i brzo ostavili za sobom potoke Grovnicu i Grmavicu. Tada udarili k jugu po travnicima što se steru uz ogranke planine Štita. Krasan bijaše predjel kojim su sada jahali. Zdesna digla se planina s obroncima, gustom šumom obraštenim, uz njih se prostrli zeleni travnici, a tamo dalje k istoku puklo ravno polje, žareći se od zreloga žita. Iz planine popuhuje hladan vjetrić i mjestimice se čuje žubor planinskoga potoka. Krasota prirode razigra Marijino srce i ona pustivši srebrnu uzdu svomu vrancu, poleti skokom naprijed.

- Utekoh ti, vezire! - reče smijući se veziru, odmaknuvši nekoliko skokova.

- Ne, nećeš mi uteći! - odvrati vezir, obode ata i poput munje poleti za Marijom. Za nekoliko časova dostiže ju i jahaše s njom usporedo.

- Tebe bih stigao, ma te gonio do nakraj svijeta - reče Husein, motreći žarkim pogledom krasnu djevojku.

Marija pogleda samo vezira i ne reče ništa. I Husein zašuti; pustio uzde konju, prikovao oči na djevojku i naslađuje se čarima njezine ljepote. Marija jezdi skokom bezobzirce. Ubavi njezin stas previja se dražesno u bijesnom letu, grudi se burno dižu, a lijepo lice žari se kao vatra od bujnoga rumenila. Visoko nad njom leprša u zraku bijela koprena kao da izaziva za njom jezdeće jahače. Nu ovi bijahu podaleko zaostali, ne imaju velike volje za utrkivanje. Husein kao izvan sebe motri djevojku, sav zanesen burnim osjećajima. Tu u divnoj prirodi pričinila mu se Marija kao planinkinja vila, a on kao pobratim njezin koga ona čuva u ljutom boju i pomaže na junačkom mejdanu. Ujedanput, zamaknuv u rub grabrove šumice, zakrijesile mu se oči kao u sokola, on priskoči k Mariji i silovito ju uhvati za ruku. Djevojka zaustavila svoga vranca i u čudu pogledala vezira.

- Budi mojom vilom - progovori strastveno Husein, pristavši na dotik djevojci - i metnut ću ti krunu Bosne na glavu.

- Što mi to govoriš, vezire? - odvrati Marija u razigranoj smetnji.

- Zašto me tako pitaš? - prihvati živo Husein - zar ne vidiš da te ljubim više nego život, nego slavu i sve blago svijeta. Tako ti očinjega vida, daj mi srce svoje!

- Ti si vitez, osvoji ga! - odvrati vragoljasto djevojka, i dražesno se ispravi u sedlu.

- Ne vitez, rob tvoj želim biti! - odvrati istim žarom Husein i snažnom rukom obuhvati vitki stas djevojčin.

- A ti robuj - prozbori potiše Marija - evo ti sindžir oko vrata! - I savila bijelu ruku oko grla vezirova.

- Carice moja! - kliknu van sebe junak, pritisnuvši djevojku na uzburkane grudi.

Uto zavriskao at vezirov i trgnuo naprijed. Husein se obazreo i vidio da se ostali jahači primiču šumici.

- Vratimo se! - reče sav satrven čuvstvom Mariji i oboje polete u susret ostaloj družini.

- Doba je da krenemo kući! - reče vezir svojoj pratnji i pogna naprijed konja. Natrag je jahalo društvo na okupu. U Dolcu oprosti se Husein s majorom i njegovom kćerju i odjaše u svoj konak. Cijelim putem nije ni s kim govorio ni riječi.

- Što ti je, pobro? - upita Ali-paša Vidaić, ostavši sam s Huseinom koji bijaše uzrujan kao da je u groznici.

- Nije mi ništa, bolan - odvrati vezir - vidiš da sam slomljen.

- A ti počini! - reče Ali-paša i kimnuvši glavom ispade iz sobe.

Husein prišao k prozoru i uznesao oči k nebu koje se bješe već osulo zvijezdama: - Otelo mi se srce ispod vlasti - progovori snatreno samu sebi - sad i sam vidim da sam rob - rob srca i ljubavi!