Zmaj od Bosne/VI

← V

Zmaj od Bosne —  VI. autor: Josip Eugen Tomić

VII →

Da se u Bosni kakav-takav red uzdrži, imenova sultan za tu zemlju novoga vezira koji je imao zamijeniti proćeranoga Avdurahima.

Morali-paša, novi taj vezir, stiže u Bosnu proljećem 1829, baš onda kad se je skadarski paša Mustafa Bušatli, koga su Turci i Arbanasi Škodra-paša zvali, spremao na put proti Rusima, da umiri sultana koji mu je u velikoj stisci neprestanim molbama dosađivao da krene proti Rusima i zapriječi prijelaz preko Balkana.

Mustafa-paša bijaše u to vrijeme znamenita osoba. Poslije smrti Ali-paše Janinskoga samo se je njegovo ime među Arbanasima spominjalo. Bijaše mu tada istom 25 godina i zapovijedaše već skadarskim pašalukom koji bijaše od pamtivijeka nasljedan u obitelji Bušatlija. I on bijaše neprijatelj Mahmudovih reforama. Nejedanput znao je reći da je vazda gotov šarom u ruci i u starom odijelu svojih predaka služiti sultanu, ali inače i u drugom odijelu nikada.

Javno mnijenje u Turskoj pripisivalo je sve nevolje u kojima se nalazilo carstvo i sultan samo tim reformama i zato je Mustafa-paša preko volje i da se očito ne raskrsti sa sultanom krenuo proti Rusima sa svojim Arbanasima. S kojih 35.000 momaka kršne vojske stiže u Vidin i poče se spremati za otpor. Nu to je činio samo naoko. Glavna mu skrb bijaše da spasi svoju vojsku, znajući da će ga sultan, bude li od Rusa poražen i ostane li bez vojske, nadariti svilenim konopcem. Njegovi pouzdanici govorahu, sada smo među dva dušmana, Moskovom i sultanom; tko zna koga se treba jače bojati, koji je od te dvojice pogubniji.

Nije zato čudo da ruska vojska nije nigdje naišla na ozbiljan otpor. Mustafa-paša, da je htio, bio bi možda mogao zapriječiti prijelaz Rusa preko Balkana. General Diebić prijeđe preko te planine s lakoćom koja je i njega samoga iznenadila. Nijedan grad, nijedna vojska ne mogaše mu se oprijeti. Posjednuvši Jedrene, odluči taj vojskovođa pitanje između tih dvaju velikih carstva.

U Stambulu nastade velika uzrujanost. Turbani i nošnja janjičarska počeše se ovdje-ondje viđati, nezadovoljnici držahu tajne sastanke u kojima bješe zaključeno da će sultana zbaciti s prijestolja čim se prve ruske čete pokažu pred Carigradom.

Sultan Mahmud, vidjevši taj opasni pokret, odluči od dvaju zla odabrati manje. Pošalje u ruski tabor svoga defterdara i kadi-askera da utanače s Rusima mir, a on isti dan kad su ova dvojica u tom poslu otputovala, stade užasno gospodariti u Stambulu. Urotnike i sve sumnjive osobe dade pohvatati i u času bijahu stambulske ulice pokrite lešinama pogubljenih nesretnika koji se usudiše snovati o zbačenju sultanovu.

Poslanici sultanovi sklope međutim s Rusima mir uslijed kojega izgubi sultan podunavske kneževine. Mustafa-paša, čuvši za događaje u Stambulu, diže se s vojskom i približi k Rusima. Njegova nakana bijaše krenuti prama Carigradu te zbaciti sultana i uspostaviti stari red. Putem namjeri se na Ruse koji su ga morali držati za svoga neprijatelja, te ga pod generalom Geismarom potisnu natrag. Mustafa-paša ostade još duže vremena u taboru kod Filipopolja. S njim bijaše i nekoliko tisuća Bošnjaka koji su tamo stigli tek onda kad bijaše već prekasno. Velikim nametima izvadi on silan novac iz pokrajine u kojoj ležaše s vojskom, k tome dobi znamenitu svotu novaca od sultana za poduzetu vojnu. S tim se vrati Mustafa-paša kući da čeka bolju priliku za svoje nakane. S njim se raziđu i Bošnjaci i ponesu ogromni plijen u svoje planine.

Na rastanku oproste se poglavice Bošnjaka i Arbanasa kao braća, kao saveznici: "Do zgode u Stambulu!" dovikivahu jedni drugima, a u tim riječima bijaše izražena njihova tvrda odluka, vojna osnova za skoru budućnost.

Te Bošnjake dovedoše nekoji bosanski kapetani koje je Avdurahim vezir u zadnji čas još nagovorio da krenu na obranu sultana proti narodnomu dušmaninu Moskovu. Došavši oni pod Filipopolje gdje se sastaše sa Mustafa-pašom i njegovim Arbanasima, postadoše ubrzo kao i ovi, prividnim naime braniteljima, a uistinu zakletim dušmanima sultanovim.

Sultan je za sve to dobro znao i zato je posve pravo imao, sudeći da pravi njegovi dušmani nisu u moskovskom taboru već u taboru Arbanasa i Bošnjaka. To ga i sklonu da se je požurio sklopiti s Rusima mir koji je za nj onako sramotno ispao. Sva Evropa čudila se toj nagloj odluci đaur-sultana, nu on je dobro znao što radi. Vladanje Bošnjaka u posljednje vrijeme, osobito događaji na Orlovom polju silno su pekli sultana na duši i on se zakle slavom svoga roda da mora slomiti snagu tvrdoglavih bosanskih velikaša. Divan carev uviđao je dan na dan sve to više da su ti bosanski muhamedovci izdajice, zlo kršteni đauri, i da carstvo neće imati mira dok im ne budu otete njihove povlastice i preimućstva. Morali-paša, koga bješe sultan poslao u Bosnu za vezira, imaše naputak da se posve mirno vlada i ne draži Bošnjaka dok iz Stambula ne dobije daljnjih naloga. Uslijed toga dogodi se da novi vezir na svom dolasku u Bosnu nije ni kretao u Sarajevo, već je ravno pošao u Travnik, staru stolicu bosanskih vezira. Bošnjaci se tomu nemalo radovahu, misleći da đaur-sultan uvlači rogove i da se opet vraćaju vremena staroga reda.

Međutim se je đaur-sultan spremao da lukavošću uništi glavnija lica bosanskih otpornika. On se je stoga vrlo slabo opirao kad je ruski poslanik kod carigradske Porte zahtijevao raskomadanje Bosne u prilog novo stvorenoj srpskoj državici. Sultan dozvoli to komadanje pod izlikom da se tobože imaju urediti stare granice među Bosnom i Srbijom. Turski komesari stignu u Beograd k Milošu knezu i tu bude ugovoreno da se ispravak međa ima najprije duž Drine obaviti. Komesari sultanovi, onda izaslanici kneza Miloša Veljković i Milosavljević, uzevši sa sobom inženjere, zađu najprije u zvornički pašaluk. Nastalo je proljeće 1829. Snijeg je već davno okopnio s bosanskih planina i brda, a s njim nestade glavne snage zimskoj dobi. Potoci i rijeke nabujali vodama, zelena trava uresila ravnice i doline, a i planine i brda stala već na se oblačiti zeleno ruho. Vrba i lijeska prolistale živim svijetlozelenim listom, a glog se okitio bijelim cvijetom. Najranije cvijeće jaglac i ljubica posulo brežuljke i doline, navješćujući milinje i krasotu najljepše dobe godišta.

U gradu Zvorniku, sazidanom na strmom brdu Mlađevca, vladao je tada Ali-paša Vidaić, nasljedni beg zvornički i glavar zvorničkoga pašaluka. Kao orao na svojoj nepristupnoj klisuri, tako je Ali-paša sjedio u svom tvrdom, visokom gradu, opasanom dvojim jakim zidom, ne bojeći se navale svojih dušmana. Na gradskim bedemima zjaju golemi, starinski topovi, a u gradskim dvorištima ima dosta momčadi koja stoji u službi Ali-pašinoj. Od više mjeseci stanuje tu i Mejra, kćer Rustem-begova, sada žena Ali-pašina. Kao sužnju, koji prikovan lancem u tamnici čami, bez nade da će ikada na slobodu doći i riješiti se nesnosna stanja, tako su upravo i Mejri tekli dani u njezinom novom prebivalištu. Svaki dan ista žalost, isto očajanje, počevši od onoga nesretnoga časa kad ju je Husein-kapetan na mejdanu izgubio. On je i danas njezina jedina želja, goruća ljubav ranjenoga joj srca, ali ta želja, ta ljubav ubija njezinu mladost, podgriza klice njezina života. Oči mlade pašinice gotovo su vazda suzama orošene, lica upala, a usne kao da su izgorjele od nutarnje pečalne boli. Njezin vojno, Ali-paša, vidi svaki dan žalost svoje mlade žene, zna i njezin uzrok, nu ne ima srca tješiti ju. Isprva je mislio: jadnica je mlada, zaboravit će, nu opazivši da njezina sjeta biva sve to većom, poče gubiti nadu da će mu Mejra prikloniti ljubav svoju. Mladi paša bijaše nesretan u tom svojem uvjerenju; mrk i oborene glave hoda samotan po gradskim prostorijama, ne nalazeći nigdje mira ni pokoja. Svoju čast, blago, sreću rado bi žrtvovao da može u krasnoj ženi probuditi najmanji osjećaj za se i povratiti joj makar i samo jedan maleni dio prijašnjega zadovoljstva. Prije mjesec dana, samo da joj ugodi, dade u Zvornik dopremiti Jurku, njezinu drugaricu od malih nogu. Mejri prija društvo dobre seoske djevojke jer sada ima bar da se potuži stvoru koji ju je razumio. Kad su obje nasamu, ni o čem drugom i ne govore već o Huseinu i nesretnoj ljubavi njegovoj i Mejrinoj. Ali-paši je drago da je makar nečim ugodio Mejri, premda u drugu ruku zna da tim nije ni najmanje izliječio bolest njezina srca, nit u njem probudio saučešće za se.

Mejra sjedi do prozora svoje sobe koji je otvoren, tako da popoldanje toplo sunce i blagi zrak proljeća prodire kroz rešetku kojom je prozor s vana zaklonjen.

- Kako je vani lijepo! - progovori Mejra. - Još koji dan i sva će priroda oživjeti.

- Tad će i tebi odlanuti, gospo! Bit ćeš mnogo veselija.

- Nemoj, Jurko; nema meni veselja bez njega. Oh, da ga bar vidjeti mogu.

- Ne boj se za nj; sigurno je već posve ozdravio; a vidjeti ga, što ti hasni? Bilo bi to zlo i po nj i po te.

- Mislim, ozdravila bi onaj čas; srce mi kaže da bi tad bila najsretnija.

- Ali te srce vara, gospo! Bila bi sretna jedan trenutak, a poslije stoput nesretnija. Ne vjeruj tomu što ti srce govori.

- Kaži mi, Jurko, hoće li me Husein ikada zaboraviti?

- Mislim da neće, a bolje bi bilo da zaboravi; to bi možda izliječilo bolest tvoga srca.

- Ne, ne! Neka samo misli na me, bar dok živim, ta neće dugo trajati... Je li? u bolesti svojoj me je često spominjao?

- Jest, gospo!, u najvećim bolima i kad bijaše izvan sebe, spominjao je tvoje ime.

Jurka je to bar stoput Mejri kazala, nu ova je to tako željno slušala da ju je prečesto za to pitala. Treba znati da su Husein-kapetana sa mejdana teško ranjena donesli do kule Rustem-bega Altomanovića gdje je tri nedjelje dana bolestan ležao dok je utoliko prizdravio da su ga mogli kući otpremiti. U bolesti dvorila ga Jurka, jer je tako sam želio.

- Oh, dragi moj! nesuđeni ljubimče duše moje! - zatuži Mejra i obuhvati uvelo lice obima rukama kojim između bijelih prsti prokapnuše vrele suze.

- Opet plačeš, gospo! - opomenu je Jurka, naučena već gledati te prizore.

- Mani se, mani,... bit će mi lakše... već mi je sada puno lakše.

Uto stupi u sobu Ali-paša Vidaić. Jurka ga opazi, diže se odmah sa svoga mjesta i izađe iz sobe. Ali-paša pogleda Mejru, vidje zaplakano joj lice i namrgodi se:

- Već su mi dodijale te tvoje suze, Mejro. Ja sam gledao da te razveselim, ali mi ne pođe za rukom. Ti si svejednako ovdje nujna i žalosna. Možda ćeš kod kuće, kod baba svoga veselija biti. Sad je snijeg okopnio, za koji dan bit će sva planina u listu i nastat će za putovanje najljepše vrijeme. Ja ću te odvesti kući tvojoj, u pohode ocu i braći, pa ćemo ostati tamo dok je tebe volja.

- Hvala ti, gospodaru, ne želim si toga. Volim ostati ovdje.

- Šta? Ti ne želiš vidjeti oca, braću, svoj zavičaj gdje si se rodila i odrasla?

- Oca i braću mogu i ovdje vidjeti; njima je lakše putovati amo, ako žele biti sa mnom.

- A ja sam mislio da ti to želiš?

- Ne, gospodaru! - odgovori Mejra. I uistinu ona nije željela da se vrati svojoj kući. Više put je i ona na to pomislila al se je uvijek zgrozila, sjetivši se da mora proći mimo mjesta gdje je za sav svoj život nesretnom postala, gdje je njezin dragi nemilim slučajem izgubio nju, a umalo i sam život svoj. A kod kuće? Tamo uboga nema ništa što bi ju veselilo. Otac i braća na strani su Ali-pašinoj, a to bi žalost njezinu još više hranilo. Huseina, znala je unaprijed, da ne bi nigdje mogla vidjeti; za to bi već skrbio njezin vojno i braća njezina. Jedini stvor iz njezina zavičaja koji je razumio njezine jade i trpio s njom, Jurka - uz nju je. Ona je zato živu istinu govorila rekavši da ne želi pohoditi svoj zavičaj.

- Što, dakle, želiš? Kaži, sve ću ti ispuniti. - produži Ali-paša iza male stanke.

- Ništa, Ali-pašo!

- Da, da! - primijeti Ali-paša, kao za se. - Ti znaš da ono što želiš ne mogu ti ispuniti. Mejra je šutjela, a lice joj je bilo ledeno kao led. Njezino mučanje značilo je da je Ali-paša samo istinu izustio.

- Ti si velika briga moja, Mejro! - poče opet Ali-paša.

- Ja te u svem slušam, gospodaru! - odvrati Mejra. - Što tražiš više od mene?

- Što tražim? - ponovi mladi paša drhtavim glasom Mejrine riječi i oko mu kao munja sinu od nutarnjega ganuća. - Ljubav tražim Mejro! To je što od tebe, žene svoje, želim.

- Ljubav? - kriknu Mejra, uznesavši ponosito glavu. - Ti si ju u krvi ugušio!

- Nesretnice! - planu Ali-paša i oštri kindžal sijevnu u uzdignutoj mu ruci. - Tako li odgovaraš meni, svomu gospodaru?

- Na, ubij me! - reče Mejra, koraknuv naprijed. - Bolje je da poginem i sa mnom plod koji od tebe nosim.

Mejra se već više mjeseci osjećala majkom, a to bijaše jedina utjeha Ali-paši u tom nesretnom braku. - Samo da mi rodi sina, pa će sve biti bolje! - znao je on često puta sam sebi reći, nadajući se da će nevino čedo koje željno očekuje, biti sponom koja će bar zbližiti oca i majku.

Zato čuvši Ali-paša posljednje riječi Mejrine, baci žestoko kindžal u kut.

- Umiri se! - progovori iza stanke mirnim i žalosnim glasom. - Ti si bolesna; ne znaš što govoriš... Tvoju dušu obavija oblak žalosti, ali će granuti sunce koje će rastjerati taj oblak. Ja ti praštam!... U taj par začu se silna graja i vika u prvom gradskom dvorištu.

- Što je to? - upita se Ali-paša i hrupi napolje iz Mejrine sobe.

U gradsko dvorište navrla sila ljudstva. Kakovih petnaest golačana koje je Ali-paša u svom pašaluku upotrebljavao za uhodarske službe, doćeralo u dvorište petero svezanih otmjenih kršćana i dva odlična Turčina koji uz ove slobodni stupahu. Svezani kršćani bili su srpski izaslanici za uređenje granica među Bosnom i Srbijom: Veljković i Milosavljević i trojica inženjera, najmljenih iz Austrije. Ona dva Turčina bijahu Čakif-beg i Abdul-aga, turski povjerenici za taj isti posao. Svjetina oko njih grdi i psuje ih kao kakove zločince.

- Šta su skrivili ti ljudi? - upita Ali-paša svjetinu kad je sišao.

- Čestiti pašo! - poče smjerno izaslanik Veljković - svih nas najviši gospodar, svijetli padišah, odredio je da se imaju urediti granice među Bosnom i Srbijom. Moj poglavar, srpski knez Miloš u čijoj se službi nalazim, izaslao mene i evo moga druga da s ovom gospodom iz Stambula obavimo taj posao. Mi povedosmo ove ljude - pokaza na inženjere - te započesmo mjerenje u tvom pašaluku, nu dođoše tvoji najmljenici, golačani, pa ne samo da nam ne dadoše dalje mjeriti, već nas svezane, kao lopove, doćeraše ovamo.

- Jer nam rekoše njihovi momci da će od tvog pašaluka dobar komad otkinuti - doviknu Ali-paši jedan od golačana.

- I bit će tako čim sultan odobri ono što mi izradimo - progovori naduto Abdul-aga. - Pozivam te, pašo - produži sad, oštro gledajući Aliju Vidaića - da pustiš slobodne te ljude, jer inače uzet će se da si se usprotivio sultanu i njegovim zapovijedima.

Ali Vidaić razabra odmah bistrim svojim umom o čem se radi. On uvidi da sultan, samo da oslabi svoje bosanske protivnike, ide komadati Bosnu u prilog Milošu koji je proti bosanskim begovima bio oduvijek pouzdan saveznik sultanov. Ali Vidaić ispravi visoki svoj stas i omjeri ponosnim pogledom drzovitoga Osmanliju pa reče:

- Ako je istina što sam čuo, tad je njemu, gospodaru, mrsko; branit ću granice njegova carstva! Dok ja ovu sablju pašem i zapovijedam u mom pašaluku, neće se od njega ni gruda zemlje drugamo privaliti.

- Zar tako mariš za volju sultanovu? - promuca kipeć od jada Čakif-beg.

- Toliko, koliko i on za nas Bošnjake - odsiječe muževno Ali-paša.

- Nevrijedniče! - povika Abdul-aga, zagrozivši se zgrčenom pesnicom Ali-paši. Ovaj dostojanstveno okrenu se i mahnu rukom svojim kavazima, koji podalje stajahu, spremni svaki čas na zapovijed svoga gospodara.

- Ove ljude vodite u tamnicu i okujte ih u gvožđa - zapovjedi glasno Ali-paša.

- Zar i nas? - zapitaše naglo Čakif-beg i Abdul-aga, mašivši se za balčake svojih sabalja.

- Vodite ih! - ponovi Ali-paša jačim glasom, i kavazi spopadnu najprije turske povjerenike, razoružaju ih i s ostalom petoricom kršćana odvedu u tamnicu gdje ih okuju u teška gvožđa.

Prezirnim okom pratijaše ih Ali-paša: - Moći ćete obveselit sultana da ste već svršili mučni svoj posao! - reče porugljivo za uzapćenicima i ode u svoje odaje, na što se malo-pomalo i svjetina posve zadovoljna raziđe.

Ali-pašini sužnji sprovedoše u groznoj tamnici možda najtežu noć svoga života. Nijedan od njih nije bio vičan takovu stanovanju i zato čim je svanuo dan, stanu zaklinjati stražara koji im bješe donesao hljeba i vode, da ih pred pašu odvede.

Prozebli i izmučeni nespavanjem stupe sužnji pred Ali-pašu koji bijaše radoznao čuti što traže od njega.

- Što želite od mene? - upita ih ovaj kratko.

- Čestiti pašo! - poče mekim glasom prije toli naduti Abdul-aga. - Mi smo careve sluge, a ovi kršćani imaju također svoga gospodara. Jedni i drugi moramo slušati što nam se zapovjedi. Nismo od svoje volje, već slušajući višu volju, zašli u tvoj pašaluk da radimo ono što nam je kazano. Pusti nas na slobodu i ne drži nas u tamnici kao lupeže i razbojnike.

- Da vas pustim? - prihvati Ali-paša poslije kratka razmišljanja. - A tko mi jamči da malo za tim što vas pustim, ne nastavite opet što ste bili započeli?

- Dajemo ti vjeru da nećemo - rekoše u jedan glas oba turska povjerenika.

- I mi, gospodaru! - prihvate naglo srpski izaslanici i inženjeri.

- Kad je tako - odluči Ali-paša - a vi ćete se zakleti, svaki po svom zakonu, da nećete više staviti nogu u moj pašaluk. Onda možete otići i kazati svojim gospodarima što vam se desilo. Komesarima ne preosta drugo nego se pokoriti volji odvažnoga paše.

Čakif-beg i Abdul-aga uzevši abdest zakleše se na Koran, a kršćani u prisutnosti zvorničkog vladike, pred gorućim voštanicama prisegnu na sveto Evanđelje da neće više prestupiti granice zvorničkoga pašaluka.

- Sad idite! - reče im tada Ali-paša. - Ako li mi još jedanput dopadnete ruku, onda ću vas ponaticati na kolce na pravoj međi, da vide koji za vama dođu kako Ali-paša umije bilježiti granicu Bosne. Komesari odoše pokunjeni, ali i sretni da su iznijeli žive glave.

Sultan Mahmud i knez Miloš nisu više slali svojih komesara da urede granice. Oni se zadovoljiše time da su dvije-tri godine zatim priredili nacrte novih granica i kad su ih odobrili, poslaše ih petrogradskomu dvoru koji je najviše radio o tom da se Bosna u prilog nove srpske državice okrnji.

Za nekoliko tjedana poslije ovog događaja s komesarima Donese tatar bosanskoga vezira Morali-paše u Zvornik ferman sultanov kojim se Ali-paša svrgava sa svoje časti. To bijaše kazna kojom je sultan mislio uništiti drzovitoga otpornika u Zvorniku. Ovaj međutim nije se ni najmanje našao u neprilici, već je vladao u svom pašaluku kao i prije fermana. "Svoje volje ne puštam vlast iz ruke", govoraše Ali-paša, "a tko hoće da mi ju silom otme, neka dođe!" Međutim do sile nije došlo. Ni sultan, ni vezir ne imahu snage da Ali-pašu oružanom rukom pokore.