Zmaj od Bosne/IV
| ← III | Zmaj od Bosne — IV. autor: Josip Eugen Tomić |
V → |
Ali-paša Vidaić ne odvede svoje čete natrag u Zvornik nego ju predade svomu rođaku Mahmud-agi, a sam pođe s Rustem-begom Altomanovićem koji ga bješe pozvao da sprovede neko vrijeme kod njega na njegovu dobru.
U društvu svojih vršnjaka Ahmeta i Jusufa, sinova Rustem-begovih, ugodno su mogli prolaziti dani Aliji Vidaiću. Sva trojica bijahu veliki ljubitelji lova, a u planini Majevici ima dosta lovine: srna, veprova, međeda, i druge divljači. Zato se Ali-paša unaprijed veselio boravku svojemu kod staroga Rustem-bega.
Drugi dan kako su stigli u Zvornik prispije za njima i Husein-kapetan sa svojom četom. Četu ostavi da počine, a sam pojaše prema kuli Rustem-begovoj. Pred kulom sjedio je stari sluga begov Zulfo.
- Je li kod kuće Rustem-beg? - upita Husein-kapetan, zaustavivši konja.
- Jest, kod kuće - odgovori Zulfo.
- Sam?
- Ali-paša Vidaić je kod njega u pohodima.
Huseinovo lice smrče se u tinji čas. Ne reče dalje ni riječi, već okrene konja i odjuri k svojoj četi. Zabezeknuto gledao je za njim starac Zulfo: "Nuto, pobježe! Čudan li je taj kapetan!"
Niti jedan sat ne počivaše četa i morade krenuti dalje. Husein htjede da sada na povratku isprosi Mejru, no čuvši da je mrski mu Ali Vidaić u pohodima kod Rustem-bega, predomisli se i odluči da će poslije, kada se Vidaić vrati u Zvornik, pohoditi bega Altomanovića i isprositi ljubovcu svoju. Zlovoljan što je morao odgoditi svoju namisao, jahaše muče pred pješadijom, gledajući mrko preda se. Lijepa Mejra sašla u bašču kad je čula da odlazi Huseinova četa. Gleda djevojka četu, poznaje u njoj svoga dragog i suze joj zaliju crne oči:
- Jaoh meni jadnoj! ode, a da me i vidio nije - zatuži turobno Mejra. - Poginut ću, Jurko, od boli, vidiš da se i ne obazire na me... Moj se Huso srdi, il ne mari za me - govoraše kroz plač ljubavlju zatravljeno djevojče.
- Ne srdi se on na te, ljubezna - stade ju tješiti Jurka - već se ljuti da ti nije babu sama zatekao... Nisi l' čula, što nam Zulfo reče?... Sigurno je pošao da te isprosi, al nije htio da drugi saznadu o čem se radi.
Mejra naslonila desnu ruku i glavu na rame Jurkino, pa sluša i ne sluša njezine riječi. Suznim okom i od čežnje napol otvorenih usta gleda za svojim dragim dok ga može pogledom sustizati. Njezina braća i s njima Ali Vidaić sašla također u bašču da vide kako odlazi velika četa Huseinova. Ta sva trojica ljube nadasve vojnički zanat, pa da propuste nagledati se takova prizora! Ni ne sluteći da je u bašči Mejra, približe joj se s boka na kojih deset koračaja a da ih djevojke ni opazile nisu. Ali-paša stade kao začaran, ugledavši nezastrto, divotno lice Mejrino.
- Je li to Mejra? - upita on braću glasom, dršćućim od nekušanog utiska.
- Jest, ona je! - odvrati Ahmet - a ona kaurkinja vazda je s njom, da joj vrijeme krati.
Mejra ne ču tihi taj razgovor u svojoj blizini, jer čovjek u ljubavnom opoju obnevidi i ogluši za sav ostali svijet, nu Jurku ne minuše ti posve zbliza dolazeći glasovi.
- Ajdemo, draga! - šapnu ona Mejri - motre nas.
Mejra se trgnu i žarkim okom ošinuvši oko sebe, pokri lice koprenom i brzim korakom ode s Jurkom iz bašče.
- Poplašili smo ju! - reče Ali, sabravši se ponešto. - Ma je krasna, braćo, ta seja vaša - primijeti Ali u svom zanosu u kom se još nije umio pravo snaći.
Braća Mejrina nasmjehnu se toj primjedbi svoga druga, ne rekavši ništa.
Od toga časa bijaše Mejra neprestanom, slatkom hranom misli i želja Alijinih. Mladić postade zamišljen i mučaljiv; lovi, jaše, razgovara se preko volje. Najvoli ostati kod kuće i šuljati se okolo kule, motreći neprestance u zastrte prozore Mejrine neće li ga odonud sunce ogrijati. No uzalud mu čekanje, uzalud nadanje. Mejra se nijedanput ne pokaza ni na prozoru, ni na trijemu, a u dvorište i u bašču silažaše samo onda kad je znala da je Ali-paša s braćom nekamo otišo. Ubogi Ali hoće da poludi od očajane ljubavi.
Jedanput sustavi u dvorištu Jurku kad je baš nosila u vedrici hladne vode za svoju gospodaricu i drugu, i utisnu joj u ruku kitu cvijeća:
- Tako ti bogomolje! - progovori Ali-paša - predaj tu kitu cvijeća Mejri i kaži joj neka me ne ubija i ne krije se preda mnom; kaži joj da mi je draža od očiju, da ju volim neg dušu, neg život svoj.
Sažaljivim okom pogleda Jurka lijepoga mladića kojemu su te riječi iz dna srca tekle.
- Žao mi te je, čestiti pašo! - reče Jurka nesigurnim glasom.
- Ti me žališ? Zašto? Kazuj samo! Ne boj se! - saleti ju Ali.
- Mejra već ljubi drugoga! - izusti Jurka potiho.
- Drugoga? - ponovi Ali i usne mu poblijedješe, nu uza sve to činilo se je ipak da je bio pripravan čuti takav odgovor. - Ti znaš koga, imenuj ga! - nastavi Ali glasom koji je zanosio na zapovijed.
- Ne smijem, gospodaru! - promuca Jurka i stade drhtati. Sad je istom uvidjela kako je ludo uradila, izdavši tajnu svoje gospodarice.
- Moraš mi reći, ja ga moram znati - govoraše dršćućim glasom Ali, i pograbi grčevito Jurkinu ruku.
- Ne mogu, ne smijem, gospodaru! - moljaše kroz plač djevojka. - Smiluj se i pusti me!
Ali-paša škrinu zubima, ispusti djevojčinu ruku i pošeta dalje dvorištem.
Jurka sva izvan sebe hrupi u Mejrinu sobu.
- Što ti je, curo? - upita ju prestrašena Mejra.
- Zlo uradih, Mejro! Ti ćeš me karati! - odgovori kroz plač djevojka i pripovjedi sve što se je maloprije zbilo u dvorištu među njom i Ali-pašom.
- Umiri se! - utješi Mejra napol očajanu Jurku. - Dobro si uradila; sada će sigurno zamrziti na me i prije odavle otići. Ionako je na putu, meni i Huseinu.
- A ta kita cvijeća koju ti po meni šalje, hoćeš li ju zadržati? - upita Jurka Mejru.
Kod bosanskih muhamedovaca, kada momak šalje djevojci kakav ljubavni dar a ova ga primi, ili štoviše uzvraća, uzima se pod izvjesno da djevojka toga momka voli, i obratno. Kad zato Jurka spomenu Mejri darovanu kitu cvijeća, reče ova:
- Zadrži ju samo za sebe. Ako ju vidi kod tebe, znat će da sam odbila njegov dar; ako ne opazi, svejedno; zna on i bez toga da za nj ne marim.
Pri tome i ostade. Jurka zataknu cvijeće u svoju kosu, nu ono je prije uvenulo i ona ga baci a da Ali-paša od svega toga ništa vidio, ni znao nije. Od onoga svoga razgovora s Jurkom bijaše još mrči negoli prije, ter bi jedva koju riječ progovorio s Rustem-begom i njegovim sinovima, svojim drugovima. Kad ga ovi jednom upitaju za uzrok toga duševnoga raspoloženja, ispovjedi im Ali svu tajnu svoga srca i onaj kobni razgovor s Jurkom.
- Sad čuste što mi je na duši - završi Ali-paša svoje pripovijedanje - znate zašto sam ovakav: Mejra ljubi drugoga!
- To su djetinjarije mlade djevojke - uze stariji brat Ahmet tješiti prijatelja. - Mejra je još dijete; istom joj je osamnaest godina; šta ona zna o ljubavi? Prije pol godine bijaše u Gradačcu kod tetke u pohodima. Tamo se, kako nam sama povjeri, upozna s Husein-kapetanom, koji lijepim besjedama zaludi neiskusno djevojče i sada misli da joj bez Huseina nema života.
- Dakle Husein je taj! - reče gorko Ali-paša. - Moj dušmanin, koji me iz dna duše mrzi i prezire!
- Žao mi te je da se bez nužde pečališ - poče opet Ahmet - zar se tko brine za hire lude djece, kao što su mlade djevojke. Minut će nju to ludovanje čim se uda.
Ali-paša ni ne sluša što mu drug govori, već ukočeno gleda jednim pravcem. Čelo mu se mršti, obrve stežu, a žilice oko slijepih očiju titraju. Tad ujedanput otvori usta na pakostan osmijeh.
- Da, to ću uraditi. Njemu nek ostane ljubav, meni osveta - izusti poluglasno kao da sam sa sobom govori.
Braća se zgledala, ne shvativši doseg Alijinih riječi.
Ali-paša ode na to ravno k Rustem-begu i bez okolišanja zaprosi od njega Mejru.
Starac se obradova, ogrli Aliju i tronut progovori: - Ne mogu željeti milijega zeta: rado ti dajem kćer svoju. Živi i budi srećan s njom.
U jednom času bijaše tako odlučeno o budućnosti uboge Mejre, a nju nisu ni pitali, nit marili znati da li joj je to pravo, ili ne. Nemila je sudbina muhamedovske Bosanke. Otac se niti ne veseli ženskomu čedu kad mu se rodi, jer ono je stvoreno za harem, ne za svijet. U haremu se rodi, u njem živi, u njem umire, strana svijetu, vječna ropkinja tuđe volje, za djevovanja roditelja, kasnije vojna svoga. Usuprot nema veće radosti muhamedovskomu Bošnjaku već kad mu se rodi sin. Sinovi, oni su milinje i uzdanje očevo, oni su njegovi golubovi, njegovi sokolovi, jer oni će danas-sutra kad porastu, krotiti bijesne ate, vladat vjernom šarom i britkom ćordom, oživiti uspomenu slavnih djedova i ostati ugledom svomu potomstvu.
I Rustem-beg ljubljaše nadasve svoja dva sina, nu ne manje ljubio je on i Mejru koja bijaše u svem slika i prilika pokojne mu žene. Mejri nisu bile ni pune četiri godine kad joj majka umrije; u najnevinijoj svojoj dobi osta ubogo dijete bez ljubavi materinske, bez njezina materinskog milovanja. Rustem-beg se ražali s toga i odsada bijaše dvostruko nježan i ljubezan s kćerkom, želeći joj donekle bar nadoknaditi gubitak majke. Gledao je on da gdje može ugodi svojemu djetetu, nu sada kad se je radilo o njezinoj udaji, ne pade mu na um da upita kćer je li joj po volji ta udaja. U Bosni nije to običaj; tu volja roditelja udaje kćeri često i proti njihovoj volji.
Ne sluteći ništa zla pođe Rustem-beg u harem k svojoj kćerci da joj priopći skoru udaju. Čuvši Mejra kobnu vijest, osta kao okamenjena. Lice joj poblijedjelo, a nozdrvice od boli i gnjeva zadrhtale, kao da će u plač udariti.
- Tako ti groba materina! - progovori djevojka iza male stanke glasom u kom se odavaše očajnost, gnjev i silovita bol ljubećega joj srca - ne udaji me za Aliju, babo! Ta udaja sigurna je smrt moja!
Rustem-beg, iznenađen tim odgovorom svoje kćeri, omjeri ju ozbiljnim i radoznalim pogledom.
- Zar ga mrziš?
- Ne mrzim ga, al ljubim drugoga! - odgovori Mejra. - Nećeš se srditi kada čuješ koga. Slavna je roda, bogat je, lijep i junačkoga srca - ti ga poznaš - Husein-kapetana.
- Huseina? - trgnu se Rustem-beg.
- Njega, babo moj, njega! - potvrdi djevojka i ispripovjedi ocu svoje ašikovanje s Husein-kapetanom, počam od Gradačca gdje se je s njim, kad je bila kod tetke, upoznala, pa do najnovijega sastanka u bašči. - Ono posljednji put - završi djevojka, kad je, vraćajući se s Orlova polja, htio se k tebi navrnuti, sigurno je imao nakanu isprositi me. Slučaj htjede da je tada odustao od svoje nakane, a uto ga drugi preteče.
- Valjda je suđeno tako - reče Rustem-beg. - Ja sam te Aliji već obećao, sad se više ne da ništa promijeniti. Za mjesec dana doći će svatovi po te, a dotle gledaj da ti srce ozdravi. - Na te riječi izađe beg Altomanović, s mrkim licem iz Mejrine sobe.
Rustem-beg nije se više ljutio na Huseina. Od onoga časa kada je u čadoru bega Kulenovića kazao ćehaji istinu u lice ter izjavio da nije voljan ići u pomoć Avdurahimu veziru, opsjednutomu u sarajevskoj tvrđavi. Od toga časa je Husein ušao u volju Rustem-begu jer je ovaj vidio da mladi kapetan nije slijepo oruđe osmanlijsko nego da radi onako kako mu um i srce kaže. Stoga mu bijaše upravo nemilo čuti da se Husein i Mejra ljube, a on mora da razvrgne tu ljubav i uništi nade mlađahnih ljubavnika. Nu tu ne bijaše već lijeka, ni pomoći. Rustem-beg je dao riječ Aliji Vidaiću, a on je dosele svakomu umio održati riječ, pa da ne bi jedincu svoga najboljega prijatelja. "Valjda je suđeno tako!" ponavljaše starac u sebi, razmišljajući o tom neugodnom događaju.
Ostavši Mejra sama u svojoj sobi, popade se sva očajna obim rukama za glavu i briznu gorko plakati. Nadođe Jurka, čuje što se je dogodilo i od tuge ne može da smogne i jedne riječi. Htjela bi da tješi nesrećnu drugaricu, a osjeća da joj samoj treba utjehe, jer ju je već počela savjest gristi da je samo ona kriva nesreći Mejrinoj, izlanuv se pred Ali-pašom o tajnoj ljubavi begove kćeri.
- Još nije sve propalo! - skoči ujedanput Mejra s meka dušeka i oko joj planu neobičnim žarom. - Još imam jednu nadu... dat će Alah, pa me ona neće prevariti. Husein me ljubi, a junak je od mejdana, on će me na silu oteti kad me oni s dobra neće da mu dadu.
- Trebalo bi mu za dobe poručiti - primijeti Jurka.
- To je tvoja briga, Jurko! - Tu skide Mejra s vrata jedan niz đerdana od žutih dukata i tisnu ga Jurki u ruku. - Evo uzmi i nađi uzdana momka koji će donijeti taj glas Huseinu. Samo neka odmah krene, jer ću poginuti od želje čekajući njegovu poruku.
Jurka pođe odmah da izvrši Mejrin nalog. Njezin bratučed Frano, uzdan momak, zajaše sat kasnije paripa i odjuri kao poruk k Husein-kapetanu.
Tri dana poslije isprosa oprosti se Ali Vidaić s Rustem-begom da se vrati u svoj Zvornik. Na rastanku ogrli ga Rustem-beg i reče: "Kupi poizbor svatove i dođi što prije; za mjesec dana valja da odvedeš djevojku".
Starac nije bez razloga preporučio Aliji da kupi poizbor svatove. Čuvši od Mejre za njezinu ljubav s Huseinom, poboja se odmah da bi moglo do otmice doći, nu taj svoj strah je ipak zatajio budućemu zetu. Sinovi Altomanovićevi isprate na konjima svoga prijatelja daleko preko međe svoga begluka. Praštajući se s njima, reče im Ali-paša: "Pazite mi na Mejru, čuvajte ju od Huseina!" Braća mu zadadu vjeru da će mu ispuniti želju i krenuše svaki na svoju stranu.
I otac i braća i budući vojno boje se Huseina, zaziru od njegove osvete. Znadu oni da će Bošnjak zaboraviti prije oca i majku, pregorjeti blago, sjaj svijeta i sam život negoli će dati da mu tko preotme neljubljeno još njegovo drago.
Svake noći, poslije odlaska Alijina, stražare oružani ljudi u dvorištu, u bašči i oko cijele kule Rustem-begove. Mejri se je reklo da je to radi hajduka koji su se počeli u okolici javljati, nu ona je ipak slutila da se te straže namještaju od straha pred Huseinom. Ta i prije bijaše hajduka, nu straže nisu čuvale begove kule.
Najmljeni glasnik Mejrin Frano povrati se isti dan kad je otišao Ali Vidaić i donese od Huseina poruku Mejri da će ovaj odmah doći čim se Ali-paša vrati u Zvornik. I zbilja, peti dan po odlasku Alijinu, stiže Husein i ujaše u Rustem-begovu kulu.
Rustem-beg Altomanović dočeka vrlo ljubazno mladoga kapetana i ponudi ga kavom i čibukom. Ne čekajuć dugo poče Husein odmah govoriti o onom rad čega bješe došao.
- Čuo sam, dedo, da si obećao Mejru Aliji Vidaiću?
- Tako je, sinče! - potvrdi starac.
- To je zlo, dedo - produži Husein - jer ja se i Mejra milujemo, a ja Mejre pregorjeti ne mogu. Znam ja da i ti ne možeš pogaziti svoje riječi, al baš zato velim da je zlo, i bit će zlo.
- A zašto?
- Jer će sablja među nama suditi čija da bude Mejra, ako Ali ne odstupi; jednog od nas dvojice mora nestati... Dođoh ti to reći da svjetuješ Aliji neka drugu ljubu traži, a ostavi meni djevojku koju sam odabrao i koja želi samo za me poći.
- Svjetovat mu ne mogu ništa, al ću mu javit što od njega tražiš - reče Rustem-beg.
- Učini to, a što ti odgovori, poruči meni.
Rustem-beg dade mu vjeru da će mu ispuniti želju.
Husein na to ustade i oprosti se sa starcem koji sav tronut isprati kapetana do na dvorište, gdje ovaj zajaše bijelca i ispade iz kule.
Rustem-beg vratio se natrag u svoju sobu i postade mrk i zamišljen. "Žao mi ga je", govorio je sam sobom, "jer je viteška srca i ljubi moje dijete. Da se je na vrijeme javio, bio bi danas mojim zetom. Zašto ne imam dvije kćeri. Onda bi Mejru dao Huseinu, a drugu Aliji!" Prvi put u životu poželio si Rustem-beg dvije kćeri, tako mu bijaše nemilo suparništvo ovih dvaju mladića, nu starac nije slutio da je Ali više od osvete isprosio Mejru negoli od ljubavi. Da je to starac znao, tko zna kako bi stvar krenula bila!
Iza rešetaka prozora gledaše Mejra svoga dragoga kako jaše kroz dvorište, Husein, obazirući se prema haremu, opazi sliku drage iza prozora i srećan da je bar to vidio, pozdravi ju uzmahom glave, zatim lijevom rukom uhvati po sredini demeškinju u zlatnim koricama i diže ju prema svom licu, pokazujući ju ljubovci. Ona ga je razumjela.
- Sabljom ćeš me oteti, je li? - govorila je sa zanosom Mejra, kao da se s njim razgovara. - Alah ti pomogao, junače moj!
Podalje od kule srete se Husein s Jurkom koja se tamo, ne zna se da li naumice ili slučajno nađe. Mladi kapetan progovori s njom živo nekoliko riječi, podbode zatim vatreno konjče i poput vihra odjuri poljem prama zapadu, put Gradačca.