Zmaj od Bosne/I

Zmaj od Bosne — I.
autor: Josip Eugen Tomić

II →

Bilo je godine 1828. U Bosni je sjedio tada na vezirskoj stolici u Sarajevu Avdurahim-paša, prije zapovjednik beogradske tvrđave. Kad su silnoga i radi svoje strogosti još i sada u Bosni spominjanoga vezira Dželaledina porazili Crnogorci u moračkim klancima, i on se, kako kažu, zbog toga godine 1821. sam otrovao, dođe poslije njegove smrti u Bosnu za vezira čovjek koji je proti Bosancima bio toliko slab i nemoćan da mu se ni ime ne spominje. Taj nije imao ni izdaleka one snage kao Dželaledin vezir da održi na uzdi silne bosanske begove koji su odlučili na život i smrt boriti se proti reformama cara Mahmuda II, koga su zbog tih reforma zvali porugljivim imenom đaur-sultan. Bosanski begovi zakleše se vjerom svojih djedova da će proti tim novotama ustati sa sabljom u ruci i braniti stare svoje povlastice i čistu vjeru Prorokovu. Čim je Dželaledin vezir zaklopio oči, morali su njegovi pristaše, odrješiti prijatelji reforama, bježati iz zemlje. Među tima bijahu braća Đindžafići, Đul-aga i mnogi drugi bosanski otmjenici. Oni koji ostaše imali su da brane svoj život i imetak oružanom rukom. U svoj zemlji nasta nered i metež. Plemena ustajala su na plemena, gradovi na gradove, iste porodice borile su se među sobom. Dok je trajalo to trvenje u Bosni, spremaše se đaur-sultan da u carstvu izvrši zasnovane reforme. Dne 28. svibnja 1826. bude u svečanoj sjednici divana stvorena fetva "da se za obranu božje riječi i radi otpora proti sili nevjernika imaju i muslimani podložiti zaptu i naučiti vojnička vježbanja". Ova fetva bijaše najviše uperena proti janjičarima kojih većina bijaše iz Bosne. Oni to odmah i opaziše te se stadoše, kao navadno, rotiti proti sultanu. Nu ovaj put izdade ih sreća. Đaur-sultan pobije ih nemilice i učini kraj njihovoj moći od koje zazirahu i sami silni otomanski carevi. S janjičarima pade najjača potpora muslimanskih velikaša, protivnika Mahmudovim reformama. Savladav sultan starovjerski otpor u Stambulu, svojoj prijestolnici, pođe da i u pokrajinama učvrsti svoju vlast, bez čega nije mogao uvađati svojih novota. I zbilja posla sultan još iste godine 1826. u Bosnu za vezira Hadži Mustafu sa šest komesara da izvađa reforme. Nu zla sreća posluži novomu veziru i njegovim komesarima. Janjičari koji su srećom umakli osveti đaur-sultana, skloniše se u Bosnu gdje ih muslimani raširenih ruku dočekaše, štujući ih kao neka viša bića. Sva srca planuše gnjevom proti đaur-sultanu, koji onako nemilo uništi prve branitelje čiste vjere Prorokove. Nu ogorčenost bosanskih muslimana prevrši mjeru kad u pratnji novoga vezira ugledaše na evropejski odjevene vojnike. Remenje o kom višaše sablja i patronka skapčalo se unakrst na prsima. Vidjevši to starovjernici Bošnjaci stadoše jarosno govoriti:

"Šta! da se još i krstiti damo? Šta će nam onda sultan? Moskovski car i bečki cesar bolje će nam kumovati na krstu od sina Osmanova". I digoše se na noge, malo i veliko, te po najljućoj zimi proćeraju iz Bosne novoga vezira i njegove komesare. U siječnju 1827. godine stigoše prognanici iza velikih patnji na svom dugom putu u Beograd. Vijest o tom događaju ne smete nimalo sultana. Malo zatim imenova on bosanskim vezirom beogradskog pašu Avdurahima, čovjeka slaba i boležljiva, nu jake volje i svom dušom odana sultanu. Rijetkom vještinom lati se novi vezir velemučna posla. Pomoću svoga prijatelja, srpskoga kneza Miloša, sakupi oko sebe nekoliko stotina momaka i krenu s njima u Bosnu. Prešavši Drinu pođe mu za rukom predobiti za se mladoga Ali-pašu Vidaića, nasljednoga zvorničkoga kapetana, koji vezira primi u svoj grad Zvornik. Iz toga grada, koji se sa sjeveroistočne strane smatra ključem Bosne, razasla novi vezir u puk ovaj proglas:

"Muhamedovski Bošnjaci! Donosim vam iz daljine poljubac mira i bratinskoga jedinstva. Zaboravljajući vaše budalaštine i želeći otvoriti vaše oči svjetlu, priopćujem vam svete zapovijedi najsilnijega od svih vladara. Ako se pokorite, imam vlast da vam oprostim. Birajte dakle, ili život ili smrt. Dobro razmislite, da se kasnije ne pokajete".

Ovaj proglas nemilo se kosnuo bosanskih begova i spahija. Iza poraza janjičara u Stambulu dobro su oni znali da neće dugo trajati njihova vlast i stara sloboda. Većina gledala je kako da se spasi i održi. Osim ovih bijaše još i takovih koji bijahu već otprije potajni prijatelji Mahmudovih reforama, željno iščekujući zgodu da mogu uzraditi u prilog njegovim ciljevima. Kad su se zato prijatelji Dželaledina vezira, a među njima moguća braća Džindžafići, Đul-aga i mnogi drugi, vratili u svoju domovinu s novim vezirom Avdurahimom, nađe se mnogo bosanskih begova koji se s njima udružiše u nakani da im pomognu osvojiti imovinu koju su prije više godina morali napustiti samo da život spase. Braća Džindžafići, dobivši punomoći u zemlji i imajući u novom veziru svoga zaštitnika, krenu put Sarajeva s četom koja bijaše po novom redu na franačku odjevena i uvježbana. U Sarajevu imahu oni svoja očinska ognjišta i svoju domovinu, zato im bijaše prvi posao da osvoje Sarajevo. Zalud se borahu spahije i njihovi pristaše najvećom žestinom na gradskim vratima i u samim ulicama proti napadačima. Džindžafići slomiše taj otpor svojom dobro uvježbanom četom i zagnaše spahije u tvrđavu gdje se ovi zatvoriše. Nu to im ništa ne pomože. Ne imajući nikakove hrane u tvrđavi, prisili glad ove junake da se predadu svomu neprijatelju.

Sedam najodličnijih poglavica: Pinu Bajraktara, Ibrahim-agu Bakarovića, dva brata Tahmiždžića, Feiz-agu Turnadžiju, Hadži Alud-agu Turnadžiju i janjičarskog agu Ruščukliju poslaše Džindžafići okovane u Zvornik, gdje ih vezir s reda pogubi. Kad bijaše to učinjeno, diže se vezir iz Zvornika put Sarajeva, kamo i s velikom slavom uniđe. Usprkos hatišerifima, koji branjahu bosanskim vezirima boraviti u Sarajevu duže od dvadeset i četiri sata, ostade vezir Avdurahim stalno u prijestolnici bosanskoj da tu vlada kao osvojitelj, ili bolje kao pravi krvnik. Jedne jedine noći smakne on trideset begova, stotinama građana odrubi glave, pače ni same raje ne poštedi nametnuv joj golem ratni harač. I same pristaše svoje, koji mu se činjahu nepouzdani, rastavi on sa životom. Strah i strava zavlada među bosanskim begovima. Najljući protivnici reformama padahu na koljena pred okrutnim vezirom, kunući se da primaju franačke adete, i tako se dogodi da ono malo što još preostade spahija obuče krstačko nizamsko odijelo. Gotovo čitavu jednu godinu trajaše ta grozna vladavina novoga vezira. Na stotinama junačkih lešina podiže Avdurahim zgradu sultanovih reforama, i kada je iza tolika pokolja, umaranja i strahovanja nastala u Bosni tišina kao u grobnici, tro si je Avdurahim vezir s velikim zadovoljstvom ruke, govoreći porugljivo: Račun je sada čist i mirna Bosna!