Zapisnik s 14. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika

< Zapisnik s 13. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika

Zapisnik s 14. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika autor: Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika

Zapisnik s 15. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika >

Pisanje stranih imena i od njih izvedenih pridjeva. 19. listopada 2006.

ZAPISNIK S 14. SJEDNICE
VIJEĆA ZA NORMU HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA

Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske sastalo se 19. listopada 2006. na svojoj četrnaestoj sjednici. Primjedaba na zapisnik 13. sjednice nije bilo.

Pristupivši prvoj točki dnevnoga reda “Pisanje stranih imena i od njih izvedenih pridjeva” obratio se predsjednik članovima Vijeća svojom riječi:

Ima pravopisnih pitanja o kojima se doduše zastupaju različita mišljenja, ali se oko njih, kako se jasno pokazalo, ne javljaju zauzeta sporenja. Simboličko im značenje očito nije veliko. Tu je na prvom mjestu pisanje stranih imena i od njih izvedenih pridjeva. Kako je došlo vrijeme izrađivanju jezičnih priručnika za budućnost, a to znači i ocjenjivanja njihovih rukopisa, dobro je razmotriti i to, te bar načelno nešto i reći o tome.

Pravopisna praksa kakva se tu uvelike ustalila pokazuje da se strana vlastita imena iz jezika koji se služe latinicom u načelu pišu izvorno, dakle onako kao i u tim jezicima. Imena iz jezika koji se ne služe latinicom transkribiraju se. Dakle Shakespeare i Mollière pišu se izvorno, a isto tako Plymouth i La Rochelle. Transkribirano se pišu Ljermontov, Čeljabinsk. Od toga se izuzimaju imena država, ali ne i njihovih dijelova, bez obzira na status. Ona se pišu u prijevodu ili prilagodbi. Tako Savezna Republika Njemačka, Obala Bjelokosti, Francuska, Monako, ali Hessen, Dacota. Ipak, treba dopustiti i izvorno pisanje imena država, ako bi glasovno prilagođena bila premalo prepoznatljiva. A dijelovi država kojima je ime udomaćeno pišu se u njegovu hrvatskom liku: Bavarska, Lombardija, Katalonija, Saska, Sjeverna Irska, Škotska.

Etnici i ktetici od tuđih imena mjesta pišu se glasovno prilagođeno. Tako Njujorčanin i njujorški od New York, Lajpcižanin i lajpciški od Leipzig. Od toga međutim valja odustati kad takvih pridjeva bude previše i njihov prilagođeni glasovni lik premalo prepoznatljiv ili zahtijeva previše znanja o dalekim i slabo poznatim jezicima. Nikoje načelo, pa niti najopravdanije, ne valja primjenjivati preko granice prave mjere i zdravoga razuma. Gdje se izvorno pisanje prema tuđem imenskom predlošku pri zapisu jedne riječi u sklonidbi ili tvorbi spaja s izvornim hrvatskim pisanjem najbolje je orijentirati se prema uobičajenom hrvatskom pisanju. Vokativ od imena grada Leipzig bit će stoga, ako se upotrijebi, Leipziže! Tu slovo z u imenskoj osnovi ima njemačku glasovnu vrijednost, a ono pod dijakritičkim znakom, dakako, hrvatsku.

Najskladnije je između glasa i i vokala koji slijedi za njim stavljati slovo j onako kako se stavlja i u hrvatskim riječima. Tako će se muško ime, danas često, u nominativu pisati Mario, kao Radmio, a u kosim padežima Marija. Taj je uzorak već konsenzualno prihvaćen u radio, genitiv radija, studio, genitiv studija. To pak što se vokativ od vrlo čestog ženskog imena Marija piše Marijo, a ne Mario, ne dolazi od glasovnoga lika, nego od toga što se čuva cjelovitost deklinacijske paradigme po uzoru na imenice kao galija ili nedođija. Tako je i s drugim imenima ženskoga roda na -ija, npr. Slavonijo! Jednako će se postupati kod imena što se pišu izvorno i završavaju na glas i umetati slovo j kako bi se umetalo pri pisanju hrvatskih riječi. Tako od Puccini genitiv Puccinija i posvojni pridjev Puccinijev, ili od Calgary genitiv Calgaryja. Dakako, i tu različita glasovna vrijednost istih slova u istoj riječi zahtijeva točno tumačenje. Stoga valja za riječi koje tu mogu slabije upućenima stvarati veće teškoće, kada to traži jasnoća, dopustiti i pisanje s j ispred o i bez j ispred drugih vokala.

Na to se nadovezala sadržajna rasprava. Prof. Tafra je upozorila na to da se u pravopisima, Hrvatskome i Školskom, daje prednost izvornom pisanju mjesnih imena u kteticima i etnicima sve do hrvatskih tvorbenih elemenata. Predsjednik je na to opet izrekao svoje mišljenje da tu treba dati prednost prilagođenom glasovnom liku. Prof. Tafra je rekla da se s time slaže, a u tome su joj se ne izražavajući svoje protivljenje pridružili i ostali članovi Vijeća. Dr. Peti je upozorio na kolebanje između imeničke i pridjevske deklinacije kod ruskih imena. Prof. Tafra je uzvratila da je to jezično, a ne pravopisno pitanje. Profesor Mamić postavio je pitanje kako pisati genitiv od imena Camus. Članovi Vijeća su se složili da to jedino može biti Camusa. Tomislav Ladan govorio je o nekim svojim nedoumicama oko umetanja slova j pred hrvatskim tvorbenim i flektivnim elementima. U diskusiji su se sa zacrtanim okvirom izričito složili dr. Dunja Brozović Rončević, prof. Dunja Pavličević-Franić i dr. Mirko Peti. Na izričito pitanje predsjednika tko se od članova Vijeća ne slaže sa zacrtanim okvirom nitko nije izrazio svoje neslaganje. Tako je zaključak o tome postignut konsenzusom.

Vijeće je zatim razmotrilo podnesak profesora Mislava Ježića, koji se ovdje donosi u cijelosti: Poseban je pravopisni problem pisanje vlastitih imena iz jezika iz kojega smo latinicu preuzeli, naime latinskoga, za koja se u razdoblju ujednačivanja latiničkoga pravopisa sa ćiriličkime uobičajilo i stalo propisivati pisanje npr. Cezar, Katul, Pretekstat, Plinije itd., jer bi se za njih po općem načelu pisanja imena iz jezika s latiničkim pismom moralo tražiti ili barem dopustiti pisanje (u skladu s oblikom osnove ispred nastavaka, a ne nominativa) Caesar, Catull, Praetextat, Plinij, itd. (kako su u načelu pisali Rabar i Tomić u Svjetskoj poviesti MH). Takvo dvojno pisanje nije neuobičajeno ni u engleskome ili njemačkome, barem za udomaćenija klasična imena. Još je složenije pitanje pisanja starogrčkih imena za koja se uobičajila slično pisanje, npr. Odisej, Ahilej, Eneja, Eshil itd., a po općem bi se načelu morala pisati ili u obliku rimske transkripcije Odyssej, Achillej, Ainei(j)a, Aeschyl itd. (kako je pisao Maretić u prvome izdanju prijevoda Homera, ili Manojlović u Svjetskoj povijesti MH), ili u obliku suvremene izravne transliteracije sa starogrčkoga Odyssej, Akhillej, Aiskhyl itd. (kako je pisao Tomić u Svjetskoj poviesti MH, i kako neki suvremeni autori pišu), pa bi se i takvo pisanje moralo barem dopustiti ako se ne bi i zahtijevalo. Naravno, očekivalo bi se od autora da u svojim djelima pišu dosljedno.

Između glasa i i vokala koji slijedi oblično se stavlja slovo j onako kako se stavlja i u hrvatskim riječima. Ipak ima slučajeva u kojima mislim da bi trebalo dopustiti da se toga preporučenoga načela odustane onda kada iz oblika takvih padeža osnova ili nominativ budu premalo prepoznatljivi ili zahtijevaju previše znanja o drugim jezicima, pa tako, među klasičnim jezicima, i o sanskrtu, npr. kod imena Prajapati, G. Prajapatia, Agni, G. Agnia, za razliku od rtvij, G. rtvija i sl. Stoga valja za riječi koje tu mogu slabije upućenima stvarati veće teškoće, kada to traži jasnoća, dopustiti i pisanje i bez j ispred vokala u nastavcima.

U diskusiji je taj problem, specijalan ali temeljan, jer se radi o samoj jezgri tradicije naše pismenosti, svestrano protumačen i rasvijetljen. Nije bilo teško uvidjeti da profesor Ježić svojom argumentacijom ima pravo, ali su se članovi Vijeća složili i u tome da je tradicija pisanja imena iz latinskoga i grčkog jezika, kakva god ona bila, prestara i da je pustila preduboko korijenje, a da bi se bez veće štete mogla normativno delegitimirati. Treba stoga ostati pri njoj dotjerujući ju prema stručnim mišljenjima i pazeći na latinsku predaju u kojoj su ta imena došla do nas (Cipar, Kapadocija, Macedonija, Bazilije naprama Kipar. Kapadokija, Makedonija, Basilije). Pisanje pak klasičnih latinskih imena onako kako se pišu u jeziku od kojega smo preuzeli latinicu i starogrčkih u obliku suvremene izravne transliteracije, kako to zastupa prof. Ježić, a pridružuju mu se i drugi suvremeni autori, treba dopustiti u stručnoj i drugoj zahtjevnijoj literaturi kad se to piscima učini primjerenijim. O tome je u vijeću postignut konsenzus.

Pod drugom točkom dnevnoga reda “Razno” predsjednik je konstatirao da će, kako je u raspravi na prethodnim sjednicama već rečeno, rad Vijeća biti zaokružen tek ako potakne pisanje i izdavanje temeljnih jezičnih priručnika (pravopisa, gramatike, rječnika, jezičnoga savjetnika, a možda i kojega drugog), koji će utemeljiti novo razdoblje hrvatskoga standardnog jezika onako kako su isto takvi priručnici utemeljili proteklo razdoblje, pa je dozrelo vrijeme da se pomišlja na raspisivanje natječajâ za njih. Tomu treba pristupiti promišljeno i postupno, a treba dati primjerene rokove koji nikoga ne će isključiti svojoj kratkoćom. To je dakako samo razmišljanje jer je raspisivanje natječaja u isključivoj nadležnosti Ministarstva.

Dr. Dunja Brozović Rončević iznijela je stav ustanove koju predstavlja u Vijeću, Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, da budući obvezujući pravopisni priručnik treba da ne bude autorsko djelo, nego rad skupine stručnjaka izrađen na temelju zaključaka Vijeća koji bi dobio potporu relevantnih znanstvenih i kulturnih ustanova jer je to jedini način da se konačno riješe prijepori i sredi pravopisna norma i praksa u Hrvatskoj. Za taj stav izraženo je razumijevanje, ali se smatralo da ipak nije primjereno unaprijed isključiti od natječaja autorska djela (Katičić, Ježić). U Vijeću se nije izrazilo neslaganje s tim konstatacijama.

Izvor

• Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (pristupljeno 2. kolovoza 2012.)
• Zapisnik (pristupljeno 2. kolovoza 2012.)