Zapisnik s 27. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
| < Zapisnik s 26. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika | Zapisnik s 27. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika autor: Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika |
|
Status hrvatskoga jezika u Europskoj uniji; Mišljenje o Nacrtu prijedloga Nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova za razdoblje od 2011. do 2015. godine. Dana 9. lipnja 2011. |
VIJEĆA ZA NORMU HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA
Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske sastalo se 9. lipnja 2011. na svojoj dvadesetsedmoj sjednici.
Dnevni red bio je:
1. Status hrvatskoga jezika u Europskoj uniji
2. Mišljenje o Nacrtu prijedloga Nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova za razdoblje od 2011. do 2015. godine
3. Razno.
Na početku sjednice predsjednik je upitao prisutne imaju li primjedaba na zapisnik 26. sjednice. B. Tafra upozorila je da treba ujednačiti pisanje velikoga slova u nazivu Europske unije. Vijeće je usvojilo tu primjedbu te je Zapisnik jednoglasno prihvaćen.
Potom je prihvaćen dnevni red kakav je predložen.
1. Zatim se je predsjednik obratio Vijeću kratkom Riječju uz prvu točku dnevnoga reda:
»Pitanje statusa hrvatskoga jezika u posljednje vrijeme zadobilo novu aktualnost. Do toga su dovela osporavanja što su oživjela novom žestinom i upornosti, a prije svega ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju, za koji nam govore da mu službeno zaključivanje neposredno predstoji. Nema dvojbe da se oko statusa hrvatskog jezika nastoji stvoriti nesigurnost ili u najmanju ruku nemir. Dosta je sjetiti se kako se pojavila knjiga Snježane Kordić “Jezik i nacionalizam” u kojoj ona žestoko i polemički zastupa gledište da su hrvatski i srpski zapravo isti jezik i kakav je zauzet publicitet dao velik dio medija toj autorici i njezinoj knjizi. Onaj koji upravlja medijima očito hoće uzdrmati status hrvatskoga jezika kakav je on dobio u ustavu Republike Hrvatske. A Haaško je sudište uvođenjem i priznavanjem jedino bosanskoga / hrvatskoga / srpskoga jezika kao jednoga te istog vrši stalan pritisak na hrvatski jezik i na Hrvatsku da se u međunarodnom prostoru prilagodi tomu okviru i skvrči u njem. Hoće se tako, bar zaobilazno, dokinuti ustavom stečena sloboda.
Kraj takva pritiska, poduprta iznutra i izvana, potrebno je da ovo Vijeće kao legitimirano državno stručno tijelo jasno izreče kakvo je držanje prema pitanju o tome kakav treba da je status hrvatskoga jezika primjeren i koliko je status koji mu daje hrvatski ustav i međunarodno trajno obvezatan.
Zapravo tu i nema mnogo što govoriti. Razumije se samo po sebi da je Ustav obvezatan za sve dok je na snazi, a promijeniti se može jedino takvom kvalificiranom većinom hrvatskih glasača i njihovih izabranih zastupnika kakvu svi oni koji rade na potkapanju i mrvljenju ustavnoga statusa hrvatskoga jezika za svoje nastojanje teško da mogu skupiti. Ipak, mnogo je načina da se na sitno i kroz mala vrata uvede ono što se ne može u krupnome i na velika. Stoga ovo Vijeće svim dužnosnicima i predstavnicima hrvatske Države glasno i neprečujno mora reći ovo:
Hrvatski jezik nedvojbeno je među jezicima svijeta poseban jezik za sebe. Bez obzira na to kako se to pokazuje s drugih gledišta, on to kao književni i standardni jezik sigurno jest. Ima svoje pomno izbaždarene izražajne vrijednosti i njihovu istančanu hijerarhiju. To je izraz kulture u sredinama kojima hrvatski jezik služi kao sredstvo komunikacije i ekspresije. Izvorni govornici po tome točno znaju što mu pripada, a što ne, koliko god inače slično, srodno, poznato i prepoznatljivo bilo. Nesigurni su u tome samo onoliko koliko su svi izvorni govornici na svijetu nesigurni prema nadosobnom autoritetu svojih književnih jezika.
U susjedstvu hrvatskoga rabe se drugi standardizirani južnoslavenski književni jezici: srpski, bošnjački i crnogorski, slovenski, makedonski i bugarski. Prva tri su i po svojim dijalekatskim obilježjima hrvatskomu vrlo usko srodni i stoga njegovim govornicima uvelike razumljivi, iako ne uvijek i u svemu i ne uvijek baš sasvim lako i točno. Stoga tu uglavnom nije potreban tumač osim kada se radi o terminološkim i frazeološkim tančinama. Zato se nekima čini da bi sve to valjalo uzimati kao da je jedan te isti književni jezik, a pripravni su mu priznati tek to da je razuđen na “varijante”. Pa i kad govore o njima, frazeološki je dominantan kontekst u kojem su to onda “samo varijante”. Do toga im je najviše i stalo da ono što mi samorazumljivo doživljavamo kao hrvatski jezik bude “samo varijanta”. Na nju se onda ne treba osvrtati, nju ne treba njegovati i ona nema nikakvih prava, ne predstavlja nikakvu vrijednost, ne iziskuje nikakav obzir. Nema je u izobrazbi i školovanju. Nekima je tako prikladnije. Olakšava manipuliranje i vladanje na širem prostoru. No takvo izjednačivanje jasno različitoga, koliko god su te razlike tanke, nemoguće je drukčije nego kao pritisak. To je nasilje. Hrvatski narod i hrvatski glasači jasno su rekli što misle o tome. I time bi to pitanje trebalo biti skinuto s dnevnog reda. Ali i dalje nema mira.
Stoga valja nepopustljivo ustrajati na ustavnom statusu hrvatskoga jezika, na njegovu statusu kao jezika među jezicima svijeta. Tu nema mjesta nikakvoj pragmatičkoj elastičnosti. No to ne znači da treba zatvarati oči pred posebnim položajem hrvatskoga jezika u odnosu na spomenute druge južnoslavenske jezike. Oni, kao što svi znamo, doista predstavljaju mogućnost zajedničkoga prostora jezične komunikacije. U normalnim prilikama i pri razumnom i pragmatičkom pristupu ta se mogućnost na njoj primjeren način i ostvaruje. Ne pada nam na pamet da se kad uđemo u Bosnu, Srbiju ili Crnu Goru jezično ponašamo kao da smo ušli u Mađarsku.
Nažalost, prilike već dugo nisu baš normalne i stanje duhova tu već dugo vremena otežava onakvo ponašanje kakvo bi inače bilo najpragmatičnije. To je uvelike posljedica pritiska da se srodno i slično, ali u svojoj različitosti razgovjetno, uzima kao da je posve isto, kao da je jedno. Taj pritisak, kako vidimo, ne jenjava niti u slobodi. Ne prestaje stoga dražiti i uzbuđivati, otežavati da se oko toga postavljamo razumno. Najneposrednije aktualne ostaju tako riječi kojima je u svoje vrijeme Julije Benešić odgovorio na anketu kojom se pripremao “Novosadski dogovor”: „Pustite nas na miru! Što nas više budete puštali na miru, to ćemo se oko jezika bolje slagati.” Ali pritisak nije prestao. A samo ako potpuno prestane taj pritisak na izjednačavanje više jezika kao da su samo jedan, stvaraju se pretpostavke za razumno rješavanje jezičnih odnosa, kako načelnih, tako pragmatičnih.
Gdje se dosljedno poštuje sloboda i kulturni identitet, gdje se dosljedno poštuje kultura koju neki jezik izražava i posreduje, tu se može bez straha u opuštenoj porabi ubirati korist od međusobne razumljivosti književnih jezika koliko god ih se dosljedno razlikuje.
Mučan je bio doživljaj kad je visoka dužnosnica Haaškoga suda na televiziji progovarala slabim srpskim jezikom. I nije bilo mučno to što je taj jezik bio srpski i slab, jer tako je i toliko naučila, nego je bilo mučno to što je u tome bio impliciran zahtjev da moramo prihvatiti kako nam ona govori našim jezikom. A to se ne može iskreno prihvatiti. Stoga je od svega najbitnije oduprijeti se svakomu pokušaju da se hrvatskomu uskrati status posebnoga jezika, izravno ili neizravno. Popustiti u tome znači oslobađati bezobzirne i od svake obveze na obzirnost prema hrvatskomu jeziku. Tu treba biti željezno načelan. Poštivanje različitih identiteta i jezika koji ih izražavaju temeljno je napokon načelo udruživanja u Europsku uniju.
Ne valja stoga dolaziti s nerazumnim zahtjevima niti protiviti se da se praktički iskorišćuje dalekosežna uzajamna razumljivost spomenutih južnoslavenskih književnih jezika, koliko to ostaje na sasvim pragmatičkoj razini i ne dira u vlastitost hrvatskoga jezika. Treba postojano zahtijevati da se on uvijek uzima u obzir kao samosvojan. Ne može se pristajati na to da se rabi srpski, pa da to bude kao da je hrvatski.
Ne će uvijek biti lako u praksi povlačiti tu granicu, ali mi moramo umjeti i to. Ne vrijedi ustrajati na nerazumnim zahtjevima i očekivanjima da se hrvatski svugdje poučava odvojeno od srodnih slavenskih jezika jer to dugoročno samo slabi međunarodni položaj hrvatskoga jezika. Na kraju krajeva ugrožava njegovu opstojnost u međunarodnom prostoru. No mora se zahtijevati da se uvijek od tih srodnih jezika, s kojima se može zajedno studirati, ipak jasno razlikuje kao poseban jezik i primjereno opisuje i poučava.
Na svim hrvatskim predstavnicima i pregovaračima koji uglavljuju položaj i porabu hrvatskoga jezika u Europskoj uniji leži stoga vrlo velika odgovornost. Ovo je Vijeće bilo dužno upozoriti na to.
Ono mora reći i to da se nikako ne može pristati na to da u Europskoj uniji bude samo jedan ured za prevođenje na hrvatski i druge njemu srodne jezike, pa kako god velika ta srodnost bila. Isto tako, ne može se na to pristajati niti na suđenjima pred Haaškim sudom. Temeljno je pravo svakoga optuženika da mu se barem presuda i njezino obrazloženje prevodi na jezik koji je doista njegov. Pri objavljivanju presude našim generalima to nije bilo tako. Protiv toga treba prosvjedovati i tražiti da se to više ne događa. Time se hrvatskomu jeziku uskraćuje status koji mu daje Ustav. A na to naša Vlada ne može pristajati.«
Na Riječ predsjednika nadovezala se živa rasprava u kojoj su svi sudionici, svaki na svoj način, poduprli ono što je u njoj rečeno. Prva je govorila dr. Dunja Brozović Rončević i izvijestila o posjetu predstavnika Direktorata za prevođenje iz Bruxellesa Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Oni su potvrdili da se planira otvoriti „Ured za hrvatski jezik“, i da se ne razmišlja o drugim nazivima. Dogovoreno je da će se Direktorat moći služiti terminološkom građom s projekta Struna koji koordinira IHJJ. Zatim je prof. Mile Mamić izrazio zadovoljstvo da je današnja tema došla na dnevni red Vijeća. Izrazio je želju da se ta tema proširi i na pitanje imena katedara za južnoslavenske jezike u svijetu, na to kako nazivaju jezike obilježene novoštokavskom stilizacijom. Založio se za to da Hrvatska prihvati suradnju i s učilištima na kojima se poučavaju bošnjački, srpski i hrvatski zajedno, s time da gost lektor na njima poučava svoj jezik, ali objašnjava i postojeće razlike prema drugima. Prof. Branka Tafra upozorila je na potrebu obzirnoga postupanja pri redakcijskim zahvatima na prinosima na srodnim jezicima prilikom objavljivanja u hrvatskim časopisima. Upozorila je i na potrebu da se u svijet šalju hrvatski jezični priručnici. Prof. Ljiljana Kolenić predložila je da se s ovom temom Vijeće obrati nadležnim mjestima i široj javnosti. Dr. Brozović Rončević upitala je bi li se Vijeće moglo obratiti Haaškomu sudu, i upozorila da UN priznaju hrvatski, srpski i bošnjački kao različite jezike, a da Haaški sud kao sud UN ne poštuje tu službenu podjelu. Članovi Vijeća smatrali su da se takva obavijest može poslati Vladi, ali da Vijeće ne može ulaziti u međunarodno dopisivanje. Prof. Joško Božanić upozorio je da Ustav zemlje obavezuje i međunarodnu zajednicu i da je priznavanje simboličke vrijednosti pojedinoga jezika, u ovome slučaju hrvatskoga, pitanje međunarodnoga bontona. Prof. Ivan Zoričić je naglasio da je ovo pravi trenutak za izlazak u javnost s ovom temom kako je obrađena u Riječi predsjednika.
Predsjednik je prihvatio prijedlog više članova Vijeća da se pošalje takva promemorija Vladi i javnosti.
2. U svezi s dopisom Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH, Vijeće je, nakon rasprave i uvida u podastrijeto mišljenje djelatnica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, usvojilo ovaj zaključak koji je formuliralo kao svoje mišljenje o tome pitanju:
Mišljenje Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika o uporabi oblika ženskoga roda za zvanja kao izraza poštovanja ravnopravnosti spolova
U hrvatskome jeziku postoje veće mogućnosti tvorbe imeničkih (mocijskih, fleksijskih) parnjaka ženskoga roda imenicama za zvanja i vršitelje radnje u neutralnome (muškome) rodu nego u nekima od najznatnijih europskih jezika poput engleskoga i francuskoga. Tim se mogućnostima vrijedi služiti kada je god to jezičnome ustroju primjereno. Često se ne zna da je u hrvatskome (kao i u drugim indoeuropskim jezicima i većini jezika svijeta) jedan rod neobilježen, i to je tzv. muški rod, a drugi su obilježeni, a takav je ženski (i srednji) rod. Također osobe bez jezikoslovne naobrazbe često ne znaju, odnosno nisu si posvijestile očitu činjenicu, da jezični rod nije nipošto isto što i spol: inače ne bi svaka stvar, npr. svaki komad posuđa ili pribora za jelo (žlica, vilica, nož; der Loeffel, die Gabel, das Messer, la fourchette, la cuillere, le couteau), imala rod jer nema spola. Stoga se u hrvatskome i većini jezika imenicom muškoga roda često označuju osobe i muškoga i ženskoga spola. Isto tako prirok (predikat) mora stajati u muškome rodu ako ima više podmeta (subjekata) u rečenici, a nisu svi ženskoga roda. Tu nema pomoći nego treba poštovati ustroj jezika ili razumijevanje postaje nemoguće. A to nema veze s neravnopravnošću spolova. Zbog toga Vijeće prilaže poučnu argumentaciju kolegica iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kao ilustraciju i dodatak svojemu mišljenju. Vijeće preporučuje razlikovanje spolova u rodu imenica za zanimanja i vršitelje radnje gdje je to god tvorbeno moguće i gdje se odnosi na pojedine osobe određenoga spola. Jedino takvi slučajevi imaju veze s poštovanjem osobe i s ravnopravnošću spolova. Opća uporaba imenica za zanimanja i vršitelje radnje ima veze samo s općim ustrojem jezika i njegovom ekonomičnošću, koje svaka obrazovana osoba mora poštovati, i jezikoslovno je posve pogrješno smatrati ju izrazom nepoštovanja ravnopravnosti spolova.
Zagreb, 9. lipnja 2011.
Prilog:
Mišljenje kolegica iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje koje Vijeće u cijelosti prihvaća:
Hrvatski su jezikoslovci već poodavno, jer ih je na to prisiljavala logika i gramatika hrvatskog jezika, dali puno pravo građanstva ženskim mocijskim parnjacima (jer se imenice ženskog roda najčešće tvore od imenica muškog roda), pa su se tako počeli uvoditi i realni i potencijalni (potvrđeni i sustavno načinjeni) nazivi za vršiteljice radnje, nositeljice zvanja, zanimanja i osobina, stanovnice sela, gradova, pokrajina i država, sljedbenice i pripadnice pokreta, pravaca itd.
S jezikoslovnoga je stajališta prijedlog koji se često čuje da se u svim zakonskim tekstovima dosljedno vodi računa o ravnopravnosti spolova neekonomičan i neprihvatljiv jer prihvaćanje toga prijedloga ne bi doprinijelo ravnopravnosti spolova, nego bi proizvelo značenjsku i svaku drugu zbrku.
Pogledajmo kako bi izgledao jedan pravni tekst tako jezično preuređen:
Koordinacija ima predsjednika/predsjednicu i šest članova/članica.
Predsjednika/predsjednicu i četiri člana/članice Koordinacije imenuje Gradska skupština Grada Zagreba iz reda gradskih zastupnika/zastupnica, i to: predsjednika/predsjednicu i jednog člana/članicu iz reda gradskih zastupnika/zastupnica SDP-a, jednoga člana/članicu iz reda gradskih zastupnika/zastupnica HNS-a i dva člana/članice iz reda gradskih zastupnika/zastupnica oporbenih političkih stranaka.
Dva člana / dvije članice (ili dva/dvije člana/članice) Koordinacije imenuje Gradska skupština iz reda javnih djelatnika/djelatnica.
Još bi se veći problemi pojavili ako je potrebno dva slična zanimanja ili funkcije odijeliti kosom crtom, npr. direktori/rukovoditelji. U tome bi slučaju trebalo pisati direktori/direktorice/rukovoditelji/rukovoditeljice ili u zanimanjima ili funkcijama kao što su pomoćnik voditelja prodaje i vršitelj dužnosti ravnatelja. Bi li tu onda trebao pisati pomoćnik/pomoćnica voditelja/voditeljice prodaje ili vršitelj/vršiteljica dužnosti ravnatelja/ravnateljice.
Navedeni su problemi prouzročeni usvajanjem Zakona o ravnopravnosti spolova. Međutim, ni u tome zakonu nije dosljedno provedeno načelo za koje se sam zakon zalaže. U inačici zakona iz 2003. nalazimo npr. rečenicu:
Za pravobranitelja/icu i njegovog/njezinog zamjenika/icu može biti imenovan hrvatski državljanin/ka koji ima visoku stručnu spremu i koji je osobnim zalaganjem poznat javnosti u području zaštite ljudskih prava.
Ista je rečenica djelomično prilagođena i usklađena u inačici iz 2008. i glasi:
Za pravobranitelja/icu i njegovog/njezinog zamjenika/icu može biti imenovan hrvatski državljanin/ka koji ima završen diplomski sveučilišni studij i koji/a je osobnim zalaganjem poznat/a javnosti u području zaštite ljudskih prava.
U navedenim su rečenicama podcrtana mjesta na kojima zakon još uvijek odstupa od načela dosljednoga navođenja muškoga i ženskoga mocijskog parnjaka i odgovarajućeg usklađivanja svih rečeničnih dijelova.
Navedena bi rečenica trebala glasiti:
Za pravobranitelja/icu i njegova/njezina zamjenika/icu može biti imenovan/a hrvatski/a državljanin/ka koji/a ima završen diplomski sveučilišni studij i koji/a je osobnim zalaganjem poznat/a javnosti u području zaštite ljudskih prava.
Međutim, treba napomenuti da je i takav tekst nedosljedan jer nije jasan kriterij ispisivanja ili neispisivanja cijeloga lika koji dolazi iza znaka /. Ispisuje li se samo završetak (od prvoga nezajedničkog slova ili ponavljajući i posljednje zajedničko slovo), ispisuje li se tvorbeni sufiks, zašto se zamjenica njegovog (treba njegova) i njezinog (treba njezina) ispisuje u cijelosti, a zamjenica koji/a ne. Jasno je da uz oblik imenovan treba stajati i imenovana, ali treba li ispisati čitav lik ili samo a (ili ana). Kako postupiti u slučajevima kao što su državljanin/državljanka u kojima se nastavak ka ne dodaje na čitav muški lik nego na osnovu državljan-. Jasno je da bi tako prilagođen Zakon bio ne samo nečitak i nerazumljiv nego ga ni školovani lektori ne bi znali dosljedno jezično urediti. Stoga smatramo da bi navedena rečenica trebala glasiti:
Za pravobranitelja i njegova zamjenika može biti imenovan hrvatski državljanin koji ima završen diplomski sveučilišni studij i koji je osobnim zalaganjem poznat javnosti u području zaštite ljudskih prava.
Osim toga ni Ustav Republike Hrvatske nije usklađen s navedenim načelom pa u njemu npr. piše:
Hrvatski sabor ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika … U slučaju kraće spriječenosti uslijed odsutnosti, bolesti ili korištenja godišnjeg odmora, Predsjednik Republike može povjeriti predsjedniku Hrvatskoga sabora da ga zamjenjuje.
Iz svega rečenoga možemo zaključiti da u hrvatskome jeziku, barem što se tiče tvorbe i uporabe ženskih mocijskih parnjaka, nema jezične nejednakosti spolova. Kad je prividno ima (kao u članku 5.), ona je posljedica unutarjezičnih i značenjskih razloga.
S druge strane kad je riječ o konkretnoj ženi (kao npr. na diplomi, posjetnici ili svjedodžbi), nema razloga da se ne navode nazivi zanimanja u ženskome rodu, dakle: Ana Horvat, pomoćnica direktora, Maja Novak, inženjerka prodaje, Iva Petrović, komercijalistica, Ivana Marković, vodeća inženjerka prodaje (ovaj nam se naziv čini prihvatljiviji od naziva prodajna inženjerka), Nada Kovačević, voditeljica projekta, Vida Marić, vršiteljica dužnosti direktora ili v. d. direktora itd.
Jezici kao što su engleski i francuski imaju veoma oskudne i ograničene mogućnosti mocijske tvorbe, pa čak i ograničene mogućnosti izricanja spolne ravnopravnosti analitičkim ili sintaktičkim sredstvima. U tim je jezicima moguće upotrebljavati dvostruke ili neutralne likove i u zakonskome tekstu (npr. chairperson umjesto chairman).
Zaključak: Za sva zanimanja potrebno je izvesti i ženske mocijske parnjake. Uz ime i prezime ženske osobe treba uvijek navesti i naziv zanimanja u ženskome rodu. Kada je riječ o općemu značenju (muškarac, žena ili množina), npr. u natječaju za posao, naziv zanimanja navodi se u muškome rodu. Dakle, stječe se stručni naziv prvostupnika i inženjera, ali je Maja Petrović prvostupnica i inženjerka.
3. Pod točkom „Razno“ nije bilo dodatnih prijedloga za raspravu.
Vijeće je završilo s radom oko 13.00 sati.