Vuci/2
| ← 1. | Vuci — 2. autor: Milutin Cihlar Nehajev |
3. → |
I.
[uredi]Od rana jutra zvonila su na koparskim crkvama sva zvona. Sa stolne crkve, stare talijanske građevine, brujalo je duboko veliko zvono kojemu su se kampanajući odazivali batovi dvih više ugođenih. Iz kapele na gradskim vratima cinkao je sitan zvončić, a na njegov drhtav, u vlažnom zimskom jutru preoštar glasić odjekivahu listom zvona sa tornjeva cijele okolice. Takav je propis crkve - kad mrtvac prolazi krajem, prati ga svaki hram i hramić Božji svojim glasom na posljednjem putu do groba. U koparsku stolnu crkvu unijeli su jutros zorom lijes sa smrtnim ostacima gospođe grofice Apolonije Frankopanke. Puk nije poznavao svoje gospodarice; no veličina smrti žene i majke ganula je sva srca. Staro i mlado čulo je legendu o prevelikoj ljubavi i vjernosti grofičinoj - priča se ovila oko njenog imena otkad se znalo da je grofica Apolonija, prkoseći svim zaprekama i volji mogućnika, bila pošla da u tamnici živi sa svojim mužem. Ni njega, grofa Krste, nije godinama bilo u Kopru - ali još od vremenâ kad se je ratovalo oko Milja kraj Trsta mnogi se sjećaju prvog cesarskog vojskovođe koji je po darovnici samoga cesara bio postao i njihov zemaljski gospodin. Apolonija nije u očima puka bila samo ljubeća žena koja je i isti život svoj žrtvovala za dobro i pomoć muža svoga, poginuvši u sužanjstvu od bolesti koja ju je dugo mučila. U mašti puka ona je postala i sveticom i vilom - djeca su slušala priče starijih kako je divna i bogata žena, sa blagim i prekrasnim licem, imala u svom srcu žar nadzemaljski, žrtvovavši se do kraja. U Veneciji je mjesecima boravila uz muža, bolna ali hrabra, dok ju nije bolest prisilila da traži lijeka u vodama od Abana. Rastanak grofičin s mužem, na kraju tamnovanja u Torreselli, spominjahu svećenici u svojim propovijedima kao primjer kršćanske uzornosti u braku. I u Milan je grofica bila pošla za mužem - ali ondje ju je nemoć tako prikovala uz postelju da joj nisu smjeli ni reći što o muževu bijegu. Dok se je knez Krsto skitao po gorama da se dokopa pedlja slobodne zemlje, grofica je u Milanu ležala u sve češćim nesvjesticama. Dogorijevala je - i ugasnula je poput luči koja je bila dala sve svoje svjetlo. Jednostavna ljudska nevolja, tuga ljubavi, bolesti i smrti brišu sve granice čina i staleža - obična pučanka osjećala je u grofici, izmučenoj do smrti i sada mrtvoj, supatnicu vlastitih jada. Vremena su i onako nevoljna - u najbližoj blizini Kopra strepili su ljudi od turskih četa, koje su se zalijetale sve dovle odvodeći u roblje momke i djecu. A i rat, koji je, primirjem između cesara i kralja francuskoga ili pak između cesara i Sinjorije, bio jenjao, ostavio je teških tragova. Opet ove zime prijeti nestašica svega - narod je očajan i utječe se utjehi crkve. Sprovod Apolonije Frankopanske okupio je ljude i žene što se tiskaju oko crkve i ulaze da u polutami hladnoga jutra, u očigled lešine, isplaču i svoju tugu u molitvi i da u žalosti svoga gospodara nađu odjek vlastite nevolje. A i sam sprovod primamio bi znatiželjnike, sve kad i ne bi o pokojnici tekla ona utješna i pobožna legenda. U Milanu tijelo je Apolonijino balzamirano solju i preneseno u Veneciju, otkud ga prate do kapele novigradske, posljednjeg stana grofičina. U crkvi koparskoj jutros je crna misa; mrtvo se tijelo blagoslivlje prije polaska u Novigrad, gdje će, u posebnoj grobnici, biti položeno na vječni počinak. Crkva je puna svijeta, ali se ne čuje ni glaska - crni ogromni katafalk u sredini pred oltarom zapovijeda opću šutnju i tišinu koja patri času kad se ljudi posljednji put praštaju s milim mrtvim. Na katafalku je lijes, uzak i gotovo djetinjski - pokojnica se pred smrt bila sasvim utanjila. Plašt od crne široke tkanine pokriva lijes, kojemu su na uzglavlje položene crne rukavice i tri sjajna crna pera – znaci dvorske časti pokojničine. Na sredini lijesa postavljen je križ sa rubinima, donesen sa lijesom iz Milana, a šest ogromnih lojanica čuva posljednju stražu. Puk prilazi katafalku i, prihvaćajući grančicu lovora, škropi lijes, šapće molitvu. Svako gibanje stane čim je pred oltarom započela služba crne mise. U crkvi je hladno, neudobno - žalost pogreba još je pojačana prodirnom vlagom i mutnim svjetlom zimskoga osvita. Svećenik čita misu na domaćem jeziku[1] - kraj koparski se u crkvi drži čvrsto starog privilegija što su ga mletački gospodari, gdje god su mogli, izgonili iz crkve u hrvatskim stranama. Pod križem na lijesu položena je knjiga - knjiga njemačka, onaj isti brevijar što ga je Apolonija dala štampati u Mlecima. Knjiga ima da govori za nju kod Boga njemačkim jezikom; ali svećenik zazivlje hrvatski mir pepelu grofičinu. Od puka nitko i ne misli na to da je ova žena, koju prate na posljednji počinak, Njemica i da je bila dvorska gospođa cesarova; ona je, svojom tugom i svojom ljubavlju, njihova. Na molitvu svećenika ozivlje se šapat puka koji izvire iz skrušena srca. Žene, sa uzdasima i suzama u očima, obraćaju poglede na desnu stranu oltara, gdje kraj gospode Frankopanâ kleči dijete, Marija Ana, kći pokojničina. Zlatokosa mala ljepotica i sama kao da je dio priče koja je satkana o pokojnici - djevojčica je milje i omilje sviju. Klečeći i moleći, gospoda Frankopani prate misu. Svita je njihova brojna - eno i iz Mletaka nekoliko gospode; a sasvim se ističu njemačka odijela rođaka iz grofičine domovine. Ženeu baršunu, u dubokoj crnini, odmah iza knezova Frankopanskih, to je gospođa Gjakobina Langova, Hrvatica Dragišićka. Kad je svećenik uzdigao glas da završi molitvu, Dragišićka je zajecala glasno. Muškarci se drže tvrđe - no kad sprovod treba opet krenuti iz crkve, vidi se kako gospodin knez Bernardin mora da rukom takne kneza Krstu, koji se nije podigao kako je kleknuo na početku crne mise. Povedavši djevojčicu za ruku, knez Krsto stao je s ocem čelo katafalka, dok su sluge skidali lijes da ga iznesu pred crkvu na nosiljku sa četiri crnim plaštevima pokrita konja. Spremanje traje dugo. Iz crkve izlaze polako ljudi - sad su knezovi bliže puku i svatko može da ih se nagleda. I Bernardin i Krsto odjeveni su u crni baršun, sa visokim čizmama, bez ikakva uresa. Bernardin je niži od sina, sa uglatim ramenima, već postar, ali živo gleda oko sebe. Oko ne miruje ni čas - stari knez prati svaki pokret slugu; a koji put obraća se i k oltaru, otkud mu prilaze gospoda mletačka i njemačka. S njima i šapće tiho dok se sa škripom, koja buni svečanost časa, pod lijes meću skoljke, a sluge se poslovno vrzu od katafalka do crkvenih vrata. Knez Krsto nije se ganuo sa svoga mjesta. U polutami crkve ni ne vide mu se, pod napola spuštenim vjeđama, oči - možda gledaju nekud u mračan kut ili u pod, blatan od čizama ljudi. Ruku s kapom spustio je uz bok i, ostavši s djetetom osamljen od kruga koji se je odmakao, kao da je zaboravio na sebe. Ove sluge, koji s odveć buke spremaju lijes na skoljke, odnose dio njegova života. Knez nije čovjek meke ćuti; tvrda ga je ratna služba naučila da se ne iznenađuje nesrećom, da ne roni suza. No svi vide da se u kneževoj duši vrši teški oproštaj - i sama dužnost plemićke udvornosti uzmakla je ovaj čas: - nitko ne prilazi čovjeku kojemu se je dijeliti zavazda s ovakovom ženom. Smrt nije došla naglo - liječnici su još u Torreselli opominjali Frankopana da će napori sužanjstva i brige za muža skršiti ono slabo stvorenje; u Milanu bolest nije popustila nikako - živci su grofičini sasvim rastrojeni, mozak se zapalio, kako rekoše - slabašno tijelo sušilo se, smanjivalo, rasplinjalo svaki dan. Bure zadnjih mjeseci, noć bijega, pogibeljno skrivanje u gorama, pa doček doma sa nemilim vijestima o raseljivanju ljudi, o bježanju ispred Turaka, o dušmanstvu susjeda plemića i vlastitih rođaka u Brinju i Slunju - sve je to navalilo na dušu Krstinu naglim i mnogostrukim trzajima. No sve kao da je odsječeno, zaboravljeno, nestalo danas - tu, u samoći crkve, ne videći i ne ćuteći nikoga oko sebe, knez proživljava sam u sebi svoj kratki život s njom, ženom srca svoga, život koji je bio njegov i njezin zajedno, i sad, kad je poginula ona, izginuo je od toga života najljepši, najbliži dio... Sjetio se svoga prvoga sastanka s njom kad ga je Dragišićka upoznala sa udovicom grofa Lodrona. Udovicom? Ta to bijaše dijete, djetence sa bistrim očima i rukama koje su imale oblinu i mekost ružine latice. Da, knez se je malo i plašio njene prenježne ljepote - kad bi mu otac kao mladiću govorio o ženi koju će dovesti u kuću, nikad nije u njihovim razgovorima bilo ovakve sitne, filigranske prikaze. "Ona je kao janje" - govorio je Krsto Dragišićki. Ali je janješce brzo ukrotilo vuka; ratnik se prometnuo u ljubavnika; Krsti se nije dalo s dvora doma, kamo ga je pozivao otac. Jest, i otac i kardinal, a i cesar, vidjeli su u njihovoj vezi možda samo dobrodošlu pomoć svojih državničkih računa. Ali Krsto je znao više od njih - on je čuo tihu riječ kojom mu se Apolonija zavjetovala na jaku i vječnu ljubav - on je pod svojom jakom pesti čuo drhtati srce ptičice. Rekla mu je da će svojom voljom biti njegova - i kasnije, kad je poslije sjajne svadbe sa igrama i svečanostima morao ostaviti mladu i krenuti na ratište, kasnije, kad je došlo sužanjstvo i nevolja, Krsto je spoznao do kraja koliko je istine bilo u onoj riječi. Ova sitna ženica bila je njegov drug po srcu, njegov prijatelj i pomoćnik; ona je, od žene dvorske i navikle svakoj raskoši i udobnosti, postala ženom ubogara i zarobljenika, da mu se preda sa cijelom strašću svoga ženstva, sa cijelom žrtvom svoga života. Da, sve do kraja, iza kojega je vječnost, sve do smrti. Sve što je kneza. stizavalo u životu bilo je oporo, grubo, nevoljko - udes roda i doma, neprilika s cesarom, spletke s Venecijom, tamnica i zapuštenje od svih ljudi – tamquam extraneus factus sum fratribus suis![2] Život je bio krut i nemilostiv - ona, jedina ona, bila je njegov tračak sunca, njegovo janješce koje je smio gladiti svojim rukama a da se ne maša mača, a da ne grči pesti. Nisu ovi osjećaji danas navirali u srce knezu ni redom ni u punoj jasnoći - a nije u njima bilo ni očajne boli. Ali janješce je mrtvo - i sve ono što je bilo lijepo i milo u životu odnose sada ove sluge na konopcima i letvama. U vlažnom zraku crkve na dušu se kneževu sliježe neki čudan mir, odaljenost od ljudi, spokoj samoće u kojem on jedini znade tko je i što je bila ova, njegova žena. U maglušastim svojim osjećajima on joj je zahvalio za sve dobro i oprostio se s njom - a to oproštenje nije bila tuga mladosti za izgubljenom srećom, u njem je bilo sve odricanje muža koji pozna vrijednost života. Sjetio se kako je prior spasovački jednom na Modruš donio, za potvrdu u nekoj raspri, jednu darovnicu strašnoga Anža Brinjskoga - i strašni Anž je Brinjski svoje darivanje počimao ovim riječima: "Mi smišljajući nestanovito stanje svega svita i poznavajući kratkost života tjelesnoga, u kom jesmo postavljeni, i prihodeći na pamet pisma svetoga rečenje ko reče David prorok: Človik kako trava, a dni njega kako cvet poljski tako procvatnut i paki usahnut"
Pred crkvom, pod kamenim portalom, svećenik je opet zapjevao pogrebni pijev. Riječi obreda sasvim se pokrivaju sa "rečenjem" Davidovim. "A dni njega kako cvet poljski tako procvatnut i paki usahnut" - - Cvijet je poljski procvao i usahnuo, njegova je ljubav uginula na mrazu života. Na hladnom zraku siječanjskoga jutra knez se, stojeći gologlav iza lijesa, stresao iz svojih misli. ... Ona je mrtva; i on je sam, sam sa svojim nevoljama, sa onim krutim i teškim življenjem u kojem je jedino janješce i njemu znalo tepati... Odnose mu taj bijedni komadić života... i ostaje samo hlad i tvrdoća. Knez krene okom, kano da se je začudio što je oko njega toliko njemačke i venecijanske gospode - i što pred crkvom u redu stoji šarena vojska, njegovi ljudi sa kranjskih i istarskih imanja. I otac je tuj... i ovo dijete što stupa uza nj. I puk je tuj - sad ćemo u kaštel novigradski, na pokop, i onda - - onda, kneže, na konja! Opet u borbu, u klanje za sam život! Knez digne glavu i, pustivši ruku male Ane Marije, zakorači čvrsto.
II.
[uredi]Pred crkvicom sv. Roka, na putu između Bakarca i Drivenika, posjedali su na kamenitoj ogradi sami starci. Dvanaest je ljudi, sve stariji od starijega. Koščata lica i ruke, nagrešpane od rada, ni ne miču se - skup je šutljiv; svatko mirno čeka kad će ga bribirski plovan Jurko pozvati da svojim glasom dâ odobrenje. Nit se jede nit se pije, premda su svi u blagdanskim odorama od prugastog zelenog velura, sa košuljama od tvrdog bijelog platna, koje su široko otvorene na rutavim prsima, i pod pustenim šeširima širokoga primorskoga kroja. Gospodin knez Bernardin hoće da završi staru raspru o međama između Bribira na jednoj i Hreljina s Bakarcem na drugoj strani, pa je po svom kaštelanu, Jurju Hromčiću hreljinskom, sazvao "dobre ljude" da sporazumno urede granice pašnjaka i vinograda, nestalne od vremena kad je kralj Matijaš bio oteo Bribir Frankopanima i poklonio svomu službeniku Maroju Žunjeviću Dubrovčaninu, kapitanu senjskom. Bribirci su ostali u vlasti Žunjevićâ dugo; još g. 1490. Mikula Žunjević, nasljednik Marojev, nazivao se ponosno "gospodin Bribira, podanik svitlog kralja Matijaša". Poslije smrti kraljeve knez Bernardin nije časio časa i silom istjerao Žunjeviće sa svoje očevine, makar su Dubrovčani nastojali da se kod kralja Vladislava II. zametne za Žunjeviće pravda s Bernardinom radi Bribira. Žunjevići su, po uzoru Frankopana i vladajući se kao gospodari Bribira, raspoklanjali mnoge livade i vinograde što samostanima, što inim svojim službenicima. Pa kad je Bernardin Frankopan došao opet u posjed Bribira, ostalo je dosta zapletenih stvari o međama, naročito glede pašnjakâ na hreljinskoj visoravni, kud su i Hreljani i Bribirci tjerali svoju stoku preko ljeta. Bakarac, kao hreljinska luka, spada skupa s Hreljinom, pak su i bakarački starci imali riječ kad se određuju nove i stalne međe. Zato je i sazvan skup "dobrih ljudi" kod sv. Roka da tu, u miru i ne blizu svojim selima, rasprave i urede stare sporove. Prošlih se dana mjerilo na planini i udarili križevi, sad će da se napiše povelja o međama. Pred crkvom prisustvuju vijeću dva potknežina Frankopanova, kastelan Hromčić, pop Jurko, plovan bribirski i kanonik Mikula, koji - pošto je morao bježati s Modruša s kaptolom - biva na Hreljinu i tamo vrši službu župničku. Pred crkvu je iznesen stol na kom pop Jurko na "harti bumbažini" popisuje svjedočanstva staraca i zaključke koji su stvoreni. Kad bude posao gotov, prepisat će se razvod na "hartu pergaminu" i predložiti na potpis knezu Bernardinu, gospodaru Bribira, Hreljina i Bakarca. Starci, na upite popa i kanonika, izriču svoje pristajanje. Jedva je komu manje od osamdeset; za Martina Blaževića iz Bakarca i ne zna se koliko mu je - neki tvrde da mu ima preko stotina. No još je bistar - žmirka i ne vidi dobro, iz čeljusti ispali mu svi zubi, samo jedna sasvim pocrnjela škrba viri na desnoj strani gornje usnice; mljaskajući jezikom o tu jedinu škrbu, Martin govori malo nejasno, ali sasvim razumno. Raspra o međama u isti mah je i povijest godina koje su prošle - starci se dobro sjećaju kako je bilo pod Žunjevićima i što sada traži za sebe Hreljin ili Bribir. Oni znaju važnost svoga stanka - što se utanači danas, potvrdit će knez kao zakon koji ostaje trajan i zaštićen ne samo silom kneževskom nego i pristankom "dobrih ljudi", kojima je dano da vijećaju ne samo o granicama nego i o krivicama ljudi. Pučki je sud ozbiljan; istom gdjekad, kad tko od "mlađih" - a to su oni oko sedamdesete - uzdigne glas, treba posredovanja obih župnika. Posao napreduje dobro, već je riješen i Črni Kal, o kom je bilo teško naći pravicu, i sad plovan Jurko čita sa svoje harte kakav je oblik dao zaključku. "Va vrime kneza Bernardina, krčkoga, modruškoga, senjskoga i pročaja, na dan sv. Jurja, da idesmo i da smesmo govor i svet ljubljen kako prijatelji i susjedi bližnji, pojti na meje i kunfini gledati za volju mirna žitija meju sobom i našim poslidim dati obraz na znanje da bi se i oni v ko vrime neshovali no ljubili..." Pop se žuri sa svojim sastavkom jer je podne blizu, a rečeno je da će oko podneva k sv. Roku sam knez Krsto da pozdravi ljude i pregleda, u ime očevo, pučku odluku. Sa bakarske strane već se vidi barka kneževa - platneni ju zastor štiti od sunca i to je siguran znak da barka nije ribarska, nego vlasteoska. Bakarski je zaliv još jedini komadić mora gdje slobodno prolaze domaće lađice - jer i sami ribari, koji voze tunu, u Kvarneru i Kanalu nisu sigurni od mletačke pretrage. Dalmatinsku su obalu Mlečani uzeli sasvim i more uz nju; ovdje gore još se može malo gusariti i kriomčariti protiv njihove volje, jer se i mletačke brodice, koje krstare kao straža, preplaše bure. Bakarski je zaliv još sasvim slobodan - preko uskog ulaza ne ufa se ni stijeg sv. Marka ako nisu Mleci u očitom ratu s Frankopanima. Kneževa je barka već pod Gavranićem, gdje će pristati uz ribarski stan. Starci se odmaraju, stanak je zaključen - čeka se samo na to da plovan Jurko dovrši pismo koje će pročitati knez. Za crkvom je spremljen lagvić vina i sir s kruhom da se, poslije posla, proslavi sporazumak i mir. Ali još nije potknežin Jive ni nabio bačvicu kad se sa staze koja vodi s brijega, od Drivenika, začula vika. Čopor dječurlije trči uzagrepce niz stazu i lomata rukama kričeći u strahu. Plovan Jurko ostavi pero, starci naćuliše uši; ali se isprva nije razabiralo pravo što djeca hoće. - Ča je, ča je, po Boga svetoga! Jedan momčić, krupniji i jači, preteče ostalu djecu i, upavši među starce, lane kao u ludilu: - Bribir gori! Cijeli se stanak smuti. Djeca, navrvjevši, opetuju u strahu i krici: - Bribir gori! Ništa drugo ne znaju. Gore, s Križišća, vidi se dim - od Bribira do Belgrada mora da gore kuće. Na kneza Krstu nije više čekati; starci dali se na noge; i tko može, vere se obronkom uz gromaču, po kvrgavom putu od crvene zemlje. Prostor pred crkvom ostane prazan; kanonik i župnik potekoše s ostalima. Požar je u ovom žarkom ljetu strašna pogibelj; ako - ne daj Bog! - zapraši malo topla burica, suho će grmlje primiti oganj i raznijeti ga, Bog opčuvaj kuda. Jedino je starac Martin zaostao. Noge ga više ne služe, ne može s drugima. Sio je na kamen kraj puta i zagledao se preda se. Starac je mutno slutio otkud požar - doživio je više tih strahota. Ali nije zaplakao - nit je tužba nit kletva ispala iza onog njegova jedinog škrbavog zuba. Starac je skinuo šešir i u žezi podneva prekrižio se motajući krunicu, koju je vazda nosio sa sobom. Tako ga nađu ljudi kneževi što su s Hreljina doveli konje za kneza i kneževe ljude koji dolaze iz Bakra. - Bribir gori! - prošaptao je starac i pokazao na brijeg. Konjanici, koji su već sa Hreljina bili opazili požar, trče u susret knezu da mu jave - i začas je mimo starca preletjelo petoro ljudi na konjima. Kopita udaraju iskrom o kamen; brz je knez Krsto! S vrha obronka knez gleda požar. Ne, to nije slučajna nesreća - dim se ne vidi samo na jednom mjestu ili nablizu - gori kraj crkve pod Belgradom i opet niže vinogradima, pa i uz brijeg je zapaljena šumica. - Turci su, Bog ih ubio! - zavikne knez i okrene se kaštelanu Hromčiću. - Kud su smjeli do Bribira, tako vam vjere Božje! Hromčić ne shvaća ni sam. Istina, ni Bribir ni Ledenice nemaju praha, i straža je u njima slaba, nekoliko ljudi - ali Turci su morali proći Modruš, Otočac, Senj - kud li su se proverali! - Platit će mi to paša! - krikne knez i bez daha stane davati naloge. - Iz Drivenika, iz Hreljina, odmah na noge svi! Tko nema oružja, uzmi sjekiru ili kosu. U Bakar i na Trsat da smjesta ide ulak. - Moje gori! Moje gori! - vapiju dva od "dobrih ljudi" upoznavši mjesto požara iz daljine. - A gdje ćemo vas naći, gospodine kneže? - zapita Hromčić, koji će na Hreljin po pomoć. - Ondje gdje gori! I ne pazeći ni na koga, knez podbode konja, a ona četiri čovjeka što su s njim udare za njim. U čitavoj dolini Vinodola susreće ih plač i lelek. Strašno je bilo. Turska je četa od nekih pedeset ljudi iznikla jutros, Bog bi znao otkud. Prati ih čovjek na mazgi, poturica, koji pozna kraj. Ljudi su se digli, oprli; no čim ćeš, goloruk? Praha nema ni u kulama; sa Badnja su dva stražara poginula. Pljačkali su, otjerali stoku, odnijeli žitka - tražili su zlato, naušnice, oplijenili belgradsku crkvu i zapalili je. Zažgali su tri kuće pod Bribirom, vinograd popa Martina, vinograd Mohorićev, popalili šumu, u kojoj ih je i nestalo. U kući pod Bribirom izgorjelo je dijete - još se sad osjeća oduran miris sažganih vlasi. - I ljudi su odveli sobom - četiri pastira od Belgrada. Stari Janković ubio je jednoga njihovoga - svega su ga izmrcvarili - leži tamo kraj zidića. A požar se širio. Ljudi su od nagle nesreće izgubili glavu. Nije bilo ni vode da se gasi - a suha su trava i drač primali vatru, koja doduše nije nigdje plamtjela, ali se tinjajući širila neprestano. Knez je, na konju, bez prestanka hitao amo-tamo - zapovjedio je da se siječe drač, tjerao sve mlađe ljude da se prihvate makar kakva oružja, a žene da u brentama nose vodu. Opaljen i sam, crn od znoja, letio je poljem hripteći od bijesa. Kraj napola izgorjele niske kuće stajale su žene s plaščanicama i naricale luđačkim riječima. Jedna se je od njih tresla u očajnom grču i otimala ostalima. - Uzeli su mi sina! Uzeli mi sina-a! I kao mahnita bacila se pod konja kneževa. Užas je ljudi bio još strašniji od nesreće same - i usred toga svijeta koji je bježao, rušio se po kamenju sa zamotima odijela i vrećama hrane, knezu se činilo strahotnije nego u pravoj bici, gdje nema žena, nema djece. Ljudi više nemaju vjere ni u koga, ostavljeni su sami svojoj nesreći i proklinju život svoj. Ni tu, u dolu Vina, u kraju koji je Bog blagoslovio, ne možeš da ostaneš, da imaš svoj dom - bježi, idi u svijet, budi prosjak i prokletnik kad te zaštititi nema tko! Knez pohiti u šumu. Ne mareći za opasnost, on i njegova četiri konjanika udare smjerom kuda su - kako govore ljudi - morali otići Turci. Ali zgaženo se grmlje širi daleko, navala je turska bila jutros rano; sad su oni negdje već u gudurama pod Fužinama ili još dalje. Ni potjera, koja je podvečer spremljena kad je došla pomoć sa Hreljina, iz Bakra i iz Drivenika, nije pomogla. Svećenici su dohitali odasvud, fratri tješili narod. Ali požar još nije prestajao - i kroz oduran miris sažganih ljudskih vlasi, kroz dim koji je u sparnoj ljetnoj noći vonjao na vunu i ulje još se uvijek čuo mahnit krik žene kojoj više nije bilo pomoći. - Uzeli su mi sina! Uzeli su mi sina! Bijedna luđakinja-mati nije znala više ništa drugo. Ponavljala je svoju jadikovku na užas ljudi, koji su okamenjeni gledali svoje, od ognja pocrnjele, napola srušene domove i upirali oči prema nebu ožarenom od vatre. - Sud je svita došal! Sud svita! - šaptao je stogodišnji starac, koji se je cijeli dan vukao od sv. Roka do svoga Bribira moleći podjednako krunicu i ne shvatajući pravo otkud ta strahota glada i požara, pljačke i sužanjstva, koje nije bilo u njegovoj mladosti.
III.
[uredi]Istoga dana kad je gorio Bribir na trsatskom gradu bio je stanak gospode. Prema dogovoru, kako je bilo urečeno prošloga mjeseca na Bernardinovu gradu Steničnjaku, na Trsat je stigla ovoga dana jaka četa bana Petra Berislavića sa samim gospodinom banom na čelu. Dvije stotine ratnika nije imalo ni mjesta na Trsatu, pa su se vojnici utaborili u selima od Drage do Martinjšćice na utjehu puka, koji je sada vidio kolika je sila vojske u domaće gospode. U sam grad ujahalo je tek nekoliko konjanika, a s njima i gospoda ban Petar, knez Ivan Karlović od roda Kurjakovića Krbavskih, Ivan Kožulić od Ostrovice i Juraj plemić od Mrsinja grada. Kod kneza Bernardina sakupljeni su svi osim kneza Karlovića Krbavskog - on se je tobož nešto zadržao kod fratara. Svi prisutni znadu da je to izlika - između Bernardina i Ivana Karlovića treba da se prekine staro neprijateljstvo i izvrši pomirenje. Zato je i došao na Trsat ban Petar - a da ne prežure stvar, oni će se najprije posavjetovati za se. Jer knez Ivan još je vazdan nepovjerljiv; jutros ga je trebalo dugo nagovarati da svoju konjicu, koja doduše nije veoma brojna, ostavi van gradskih zidina. Kod fratara je Jožefić i taj će već učiniti svoje da se knez Ivan smiri i pomiri. Ban je Petar živahan kao uvijek. Ni neprilike banstva ni napori vojevanja s Turcima nisu mogli pomutiti njegove vedrine i pouzdanja. Rodom Trogiranin, Berislavić je kao mlad svećenik ostavio mletačko zemljište i brojne, u sadašnjoj mletačkoj Dalmaciji moćne, rođake da služi kralja Vladislava ugarskoga. Papin je nuncij u Budimu brzo upoznao vrijednost čovjeka koji nije nikad mogao zaboraviti da je u Dalmaciji bila kolijevka hrvatskog kraljevstva i zato nije htio ostati pod Mlecima, makar je zarana bilo jasno da će brzo dospjeti do visokih crkvenih časti. Petar Berislavić bio je svećenik uzorna života - ne posjedujući osim svojih crkvenih dohodaka nikakva imanja, nije se ni htio ni mogao zaraziti onim grešnim i za sve javne posle, za svu državnu korist nemarnim životom o kojem je Lav X. sa dvora ugarskoga dobivao nemile izvještaje. Ali za papu ne bi vrijedila samo ta odlika gospodina biskupa vesprimskoga, koji je sad hrvatski ban. U Rimu se, od Pija II, nije napustila misao da bi prva potreba kršćanstva bila sloga svih kršćanskih vladara, koja bi stavila zid turskoj najezdi. Vatikanski diplomate, s jedne strane zaneseni svim ljepotama umjetnosti koja cvate u miru, a s druge strane posmatrajući zajednicu i univerzalnost crkve glavnim temeljem svega života prosvijetljenog svijeta, osjećali su pogibao od turskih navala mnogo jasnije od polunaobraženih careva na prijestoljima zapada. Osmanlije nisu rušili samo kraljevstva nego su udarali na onu prosvjetu, onu umjetnost, onaj život u višoj sferi koji je od papa činio zaštitnike umnika, pjesnika, slikara i kipara. A još gore - Osmanlije su otimali ne samo zemlje nego i duše kršćanskom stadu. Rim se je smatrao izravnim zaštitnikom Bosne i Hercegovine, susretajući ondje sumnjivo i neprijateljski domaću vjeru, koja se bila raširila među velmožama. Pade Hercegovina, pade Bosna[3]- Ostojićâ nestade, a Kosača pobježe pod zaštitu Venecije. Ono što je od bosanske vlastele ostalo na rođenoj grudi odvrglo se od kršćanstva. Bilo je i par plemića koji su se - primivši Muhamedovu vjeru - i opet povratili u krilo crkve, pak bježali iz Bosne; za njih se je Rim zauzimao kod kralja ugarskoga da dobiju imanja i imetka. Ali mjesto križarske vojne, o kojoj je snovala sveta apostolska stolica, ratovanje s Osmanlijama pretvaralo se sve više u polagano priznavanje turske moći, pri čem Turci nisu uspijevali samo oružjem nego i državničkom mudrošću. Venecija se nagađala sa Carigradom, vazali su plaćali danke, kraljevi ugarski sklapali s Turcima primirja. Osmanska je vlast bunila kršćanske kmete da će ih osloboditi kmetstva kad ona osvoji zemlju; u redovima osmanskih vođa stali se javljati ljudi podrijetla "šćavonskoga", Dalmatinci i Bošnjaci koji su dopirali do visokih časti. Mnogi Talijani nisu se stidili služiti u turskoj vojsci kao topnici; na međama vlastela se pregovarala s pašama - Turčin nije više neprijatelj vjere koga treba uništiti pod svaku cijenu, nego je turska država ratujuća sila, poput svake ine. O navali na Vrhbosnu, kako je snovana pod kraljem Matijom, sinom Sibinjanin Janka, nije bilo više ni govora. U sporu s papom Venecija se ne boji šurovati s Turcima - u pogibelji nije samo kršćanstvo nego i Italija, Rim. Nije doduše nitko još sasvim ozbiljno uzimao prijetnju sultanovu da će udariti džamije u Budimu, Beču i Rimu - ali na istočnoj obali mora Jadranskoga doista se sve više, sve bliže osjeća snaga turska. Cesar Karlo, nasljednik Maksimilijanov, odgojen u strogoj školi Ferdinanda katoličkog u Španiji, kano gorljiv vjernik razumije težnje papine; no sasvim je inako na dvoru ugarskom. Svađe velikaških porodica, razdor velikog i malog plemstva, raspre oko nastupa Habsburgovaca na prijestolje ugarsko, stvorili su u zemlji takvu opću slabost da za obranu od pogibelji, što ju je nazirao papa, nije bilo ni shvaćanja a kamoli oduševljenja. Gospoda ugarska kolju se među sobom i prenu se načas samo onda kad dođu glasi kao što je onaj o padu Šapca ili o Turcima u Severinu. Pravi je zid, prava tvrđava dolje, u Hrvatskoj i Slavoniji. Ali očaj osamljenih i na posljednje ostatke satrvenih Hrvata slabo nalazi odziva u Budimu i u Stolnom Biogradu. U Njemačkoj razgrijala se popovska buna[4]; no za tu stvar je Rim imao spretnih teologa i vještih pobijača. Na ovoj strani, gdje su prodirali Turci, svetoj stolici nije trebalo ni dogmatičara ni apologetičara crkve - valjalo je naći ljude, barem čovjeka koji bi sa odanošću vjeri i crkvi, kao svećenik, imao ujedno i sva svojstva vojskovođe - ovdje je valjalo ratovati mačem, ne riječju. Takav je čovjek bio Petar Berislavić, biskup vesprimski. Davno je već odložio biskupsko odijelo - otkad je pod Dubicom hametom porazio Turke[5] i svojom pobjedom zadivio kršćanski svijet, njegovo mjesto nije kod oltara ni na propovjedaonici. Papa mu je, za hvalu i čast, poslao mač i kapu - i taj mač, sjajno urešen, Petar Berislavić nije više skidao. Kralj Vladislav vjeruje mu i pouzdaje se u dostojanstvenika koji nikad ništa ne traži za sebe. Ne pije, ne rasiplje novce, ne bi prosudio krivično ni da se radi o najvećoj vlastitoj koristi - posred onih svadljivaca, otimača, pijanica i kockara što ih je Vladislav gledao oko sebe, blagi i slabi kralj upravo se osjeća preporođenim kad bi mogao slušati Berislavića i pomagati mu. Ali to se može teško. O vještini vojničkoj Petra Berislavića nema spora, njegovi su zaštitnici u Rimu i na cesarskom dvoru znani - no tko da savlada Tomu Bakača, tko da se snađe u vječitim bunama gospode ugarske? Petar Berislavić je već ljeta ban hrvatski, a iz Budima mu bacaju klipove pod noge gdje mogu. I sad je stigao ravno s dvora. Vedar je, pouzdan, siguran u svojim odlukama, mlad u svom zanosu, a čist ko zlato. Bilo je dosta nevolje i na oktavalnim sudima banovim radi parnica koje su razdvajale velikaše kraljevske; no banu Petru nitko nije mogao spočitnuti pristranosti. Riječi njegove nisu samo umne i pravedne nego i vrijedne, stoje ko da su u kamen urezane. Ne plete tajnih niti, ne zavlači, ne koleba - u tri godine banovanja dobio je zbilja pomoći od pape i cesara, iznudio dohotke za uzdržavanje banske vojske, snabdio kraljevske gradove kojima zapovijeda kao ban i ukrotio samovolju kapetanâ. A nije ni koristi svađati se s njim; što ban kaže, primaju svi, "više je otac nego ban svojoj zemlji". Poslušat će ga i danas knez Bernardin i knez Ivan. Jer sad nema ni kralja Vladislava; na prijestolu je mlađahni Ljudevit,[6], i ako se gospoda hrvatska na stanku ne dogovore, zima može proći kako tako, ali na ljeto neće Turci čekati - ne spreme li se hrvatska vlastela zajedno, bit će propast i nevolja velika. - Pitate me, gospodo - govori Petar Berislavić - što nosim iz Budima? Da pravo kažem, ako mi sami sebi ne pomognemo, uzalud ćemo čekati dok se oni u Budimu opamete. Piju i luduju. Poslije objeda ne možeš naći trijezna čovjeka. Kralj je bistro dijete, no što ću od djeteta? Biju se oko njega kao gavrani - svaki nateže na svoju stranu. Pokojni Maksimilijan htio je da mu bude skrbnikom - Ugri neće ni skrbništva ni gospodstva od stranca. Većina je velikaša još uvijek za onaj rakuški zaključak[7] čovjek tuđega jezika ne može nikad doći na kraljevsko prijestolje. Ali na dvoru Nijemci su sad jači jer su se s Batorom složili protiv Zapolje i Verbecija. Bator je pobijedio kod izbora; palatin je on, a nije Zapolja - no gdje su krajnje niti toga svega, Bog zna! Markulab Brandenburški tobož odgaja mladoga kralja; a samo ga kvari i uči svom vlastitom lakoumlju. Pod Vladislavom (Bog mu dao duši lako, bio je dobar čovjek) već su bili rastepli sve do posljednjeg zlatnika. Još kad je Vladislav živio, posuđivali su za dvor vino od kanonika; ama sad ima dana da nemaju čim večeru skuhati. Posuđuju na forinte od nuncija. Bio je u Budimu nekakvi pop mudrac iz Njemačke, suh i zelen, ali je pravo kazao da ne može dugo trajati ta slava. Samo igre i zabave - mlađi luduju, a starci se kockaju i opijaju. Reže jedni na druge. Sakmariju su se rugali da je krojački sin, ama ni Salkaj nije bolji. Sad vlada Toma Bakač - njega poznate. Nema gospodina Karlovića, možemo govoriti. Kardinal ostrogonski nema mjere u svom nasilju i pohlepi. Priča se da je Bakač bio kriv što su se pobunili oni vojnici i kmeti križari, sabrani da idu na Turke. Sinjorija je Bakača napravila kardinalom ostrogonskim - a sad misli da će ga napraviti i papom. Zapolja i Bakač zavadit će se jednoga dana do krvi - u Budimu su sa tvrđe već i pucali na Zapolju. Sabori su ratišta - malo je plemstvo bijesno na velikaše, velikaši jedan na drugoga. Starac Perenji leži bolestan, na dvoru se koče Nijemci, po zemlji prijete Nijemcima Ugri. Za nas im je bilo glavno da mene skinu s banstva - naprtio mi Bakač kod kralja štošta. Za taj put smo pobijedili - to jest, ja sam se izmirio s kardinalom ostrogonskim. - Izmirio s Tomom Bakačem? - zgraža se knez Bernardin. - Ti, bane, koga je Bakač, kao i mene, tužio i papi i Mlecima i Bogu i vragu! - Izmirio. Da budem prav, moram reći i to da Blagaji imadu krivo u svojoj parnici protiv kardinala. Neka mu dakle bude. Ja se ne držim banstva; ali za nas je prvo da spasavamo sebe i svoje. Od pape ne dolaze samo obećanja; poslano je opeta dvije hiljade dukata, praha, solitra, soli i par topova. Cesar Karlo mi piše kao sinu i moli me da uzdržim banstvo. On ima Španiju, a Španija ima zlato. Pričaju se čudesa o tom - preko mora, s druge strane Oceana, našli su zemlju Indiju, u kojoj se zlato kopa kao kamen kod nas. Pustimo mi sad Ugre po strani - tko zna dokle će ovo i moći trajati kod njih? Tamo svaki za sebe živi i na svoju korist pazi. Ali ni kod nas ljudi ne shvaćaju što nam treba. Dobio sam ovlast da pobirem ratnu daću; a sad mi kralj piše da ja nemam pravo pobirati od gričkih purgera - i za pavline u Lepoglavi[8]. Odavle su me tužili u Budim! Odavle! Ugri su raspustili svoju vojsku; ne plaćaju, pa misle da ćemo i mi tako. Nasadaši se rastepli jer nisu dobili plaće - kad sultan dođe pod Budim, vidjet će Ugri što je značilo pustiti šajke sa Dunava. Ja ću Jajce držati - inače ćemo mi stradati prvi. - A donji kraji? - pita Kožulić, koji je bio ostao bez doma. - U Skradinu je zlo. Skradinjani su se, čujem, već pogodili s Turcima. - Bila je i meni došla voda do grla - promrmlja muklo knez Bernardin. - Nije mi bilo lako, ali sam morao reći još kralju Vladislavu da mi neće preostati nego da selim ili da pašu bosanskoga u miru pustim. - Eto, kneže. Knez Ivan misli da se damo pod Mletke - njegova mati Dora i Blagaji već su se morali otkupljivati od Turaka, a i vama je teško. Nemaju ljudi vjere. Treba priskočiti svagdje i odmah. A prvo je da zaboravimo što je bilo. Brate Bernardine, evo ti ruke - da zovemo Karlovića! Bernardin nije bio nepripravan na taj poziv. Ali prijepor između knezova krbavskih i frankopanskih nije od jučer - uz koju su stranu bili otac Bernardinov Stjepan i sam Bernardin, ta je strana imala protivnike u Kurjakovićima. Mlečani su uzeli Frankopanima Krk, Karlovići su uvijek uz Veneciju; Krsto je vojevao za cesara, Karlović se pridružio Bakaču i priženio kardinalovu sestru. I sad Bernardin spominje ovo rođaštvo Karlovića s Bakačima. - Mani rođake, Bernardine - govori ban. - Ta nisu li Perenji tvoja rodbina po majci Izoti?[9] A Juraj Brandenburški, a herceg Ivaniš? Bilo je svašta među vama. A kad je do rođaštva, zar nije Dora Karlovićka od tvoje krvi?[10] Pustimo svađe - Alibegović ne čeka. Alibegović je sandžak turski na međi bosanskoj. Knez Juraj Mrsinjski mlad je i ne pača se u razgovor. Ali sad je stupio pred Bernardina. - Gospodine kneže, kule naše padaju od izdaje. Narod bježi - do ljeta nećemo imati o što da se svađamo! Skupimo se uz bana Petra - past će i Modruš i Senj ako budemo kao Ugri. Sjetite se kud je lutao Ivan Krčki i Anž Brinjski - hoćete li da sin vaš svrši tako? - Obrekao sam na Steničnjaku - odgovara polako knez Bernardin. - Neka je vjera, bane Petre! Bog te pomogao! Odmah su poručili po Karlovića. Knez Ivan uđe bez pratnje. Golema je ljudeskara - sa rukama koje se kano lopate spuštaju niz širok trup, sav u gvožđu. Kurjakovići ili, kako su se sad po ocu Karlu zvali, Karlovići čuvali su najugroženiju među prema Turcima; neprestana pljačkanja i opsade gradova rastjeraše sve njihove podanike. Držali su tek po koju napola srušenu tvrdinju, sa par posljednjih vojnika-kmetova koji svoga gospodara od nevolje prate od nemila do nedraga. Knez Ivan gotovo i nema ništa svoga osim gvožđa na sebi - on je poverissimo, kako zapisa mletački izvjestilac. Frankopanovo se imanje proteglo u mirniji, napučeniji, plodniji kraj, na sjever i zapad do Ozlja i do kranjskih strana - na negdašnjoj zemlji kneza Ivana nije više bilo nit čovjeka da ore, nit trgovca da mitnicu plati, nit stražara da granicu čuva. Od nevolja zadnjih godina knez se Ivan ukrutio sasvim, podivljao, ne vjeruje nikomu. Teško mu je prići da se izmiri s Bernardinom; ali ban Petar brzo pogađa u čem će se njih dvojica složiti najprije. Čim su se mučke pozdravili i pružili si ruke, Berislavić pozove Kožulića da pročita napisanu osnovu kako bi se razdijelila vojska, prah i oružje po donjim stranama. Zakratko gospoda sjede kraj stola, kao da i nije bilo spora od davnine - i Bernardin i Ivan su ratnici koji se nadmeću u svojim razumnim i vještim savjetima. Kad je riječ o bojovanju, slože se mahom. Na tornju franjevačke crkve oglasio se zvon. Vrijeme je večernje i nitko se u prvi tren ne čudi što fratri zvone. Ali Bernardin stavi ruku na uho - ne, to nije zvonilo na blagoslov - to cinka čudnovato, kao od straha. - Kod fratara zvone na uzbunu! Berislavić se gane i susretne pogled Bernardinov. Ta nije moguće da netko snuje izdaju? Ali Bernardin je već stao u stranu i upro živo oči u kneza Ivana, s rukom na maču. A i knez Ivan ustaje - glomazna mu ruka dršće. Prastara je svađa obih koljena oživjela u trenutačnoj sumnji. - Što je, za volju Božju! - pita ban Petar Jožefića, koji se je pojavio na vratima. - Bribir gori! Turci su popalili Belgrad! Ban Petar udari šakom o stol. - Nisam li kazao, gospodo! Ni jednoga časa ne valja gubiti! Za pola sata čete su pripremljene i dana zapovijed. Knez Ivan će sa banom Petrom pod Otočac - Krsto i Bernardin treba da se nađu u Ogulinu, sa onim vojnicima koje mogu sakupiti. Zvono još uvijek cinka na uzbunu kad ban Petar s knezom Ivanom, gospodinom Mrsinjskim i Kožulićem silaze sa Trsata niz Dragu. Vijest o novoj opasnosti učvrstila je danas vjeru - knez Bernardin gleda s trsatskih vrata radosno vojsku koja će ostati na okupu i biti još pojačana njegovom. Nije ni slutio da je ovo bio njegov zadnji razgovor s banom. Ista ova zvona ozvanjala su, nakon mjesec dana, no ne na uzbunu, nego na žalost. Petar Berislavić poginuo je od turske zasjede kraj Otočca.[11]- I Bog nas ostavlja! - plakao je puk tužeći za onim koji je bio "više otac nego ban zemlji".
IV.
[uredi]- Nikakva sila ne može razoriti ono što je sazdano od samog Boga! - govorio je, razmahnuvši ruke i pokazujući Rim, drugog dana kolovoza g. 1523. biskup Šime Kozičić knezu Krsti Frankopanu na najvišoj terasi tvrđe Sant Angelo[12]. Knez je Krsto dobio dopuštenje da kao znani ratnik razgleda utvrdu - pregledao je kruništa i topove i sad se spušta s biskupom niz utvrdu. Već četiri mjeseca boravi knez u Rimu. Njegova Svetost, Hadrijan VI, pozvao je pismom prošloga prosinca oca Bernardina neka dođe u Rim i dogovori se o teškoćama kršćanstva u hrvatskom kraju onako kao što je Bernardin, kano poslanik kraljevstva hrvatskoga, govorio pred sabranim njemačkim državnim knezovima na saboru u Nürnbergu prošaste godine.[13], Krsto je, sa biskupom Šimom, gost kardinala Campeggia, papinog poslanika u Budimu; kardinal je doduše odsutan po poslima u njemačkom carstvu i u Ugarskoj, ali za Krstu se brine i prati ga gospodin barun Ivan Burgio, od pape imenovani naročiti civilni poklisar za ugarske i hrvatske stvari. Barun Burgio jedan je od najumnijih diplomata Svete stolice; namijenjena mu je zadaća da pod svaku cijenu sjedini kralja, velikaše i plemstvo ugarsko i hrvatsko te se može ostvariti davna osnova Pija II. i Lava X. o općem pohodu na Turke. Turska se sila nije više zadovoljavala provalama sa strane Drinopolja i preko hrvatskih pograničnih kula - događaji oko Rhodosa[14] i pojava turskih brodova na samoj obali južne Italije uznemirili su Rim kao nikad. Gospodin Burgio sav je zauzet za namisao papinu, a, što vrijedi još više, dobro pozna prilike na budimskom dvoru i u tužnim hrvatskim stranama. U Rimu je početkom godine harala kuga i sad još ima pošasti dosta, no Burgio je ipak dospio upoznati kneza s rimskom vlastelom i s najvišim crkvenim dostojanstvenicima. Za koji dan kneza će u svečanoj audijenciji primiti papa. Sjaj rimskog Uskrsa zapanjio je kneza Krstu još više nego čudesna slika grada u kojem su se do živih uspomena rimljanske moći nizale građevine papa, jedine na svijetu. Bogatstvo obreda, ogromno dvorjanstvo crkvenog vrhovnog poglavara, čete izvrsnih i sjajno odjevenih stražara i vojnika, golemost crkvenih riznica - sve to doima se kneza to više što je otac Bernardin iz Nürnberga lani bio ponio nemile dojmove. Na saboru državni su knezovi slušali Bernardinove oracije tek na pola uha - u svetom carstvu se već mnogo osjeća raskol radi pitanja vjere. Novi ljudi nemaju mnogo smisla za hrvatska pričanja o zajedničkom ratu kršćana na Islam; - njegov rođak, nadbiskup salcburški, omražen je kod mnogih, koji samo čekaju na to da bi, po zahtjevima reformatorâ, oteli najbogatiju nadbiskupiju, koja Mateja Langa čini gotovo vladarom. Obećavalo se knezu Bernardinu koješta - ali se rasprave zavlačile tako te je otac, i onako klonuo, dospio i na kraj svojih teško sakupljenih novaca za put. Mjeseci su prošli od toga; od šiljanja vojnika, pušaka i municije nema ni govora - čini se pače da se ni unuci Maksimilijanovi nisu pravo nagodili o svojoj baštini te ne znaš da li da se obratiš Karlu ili Ferdinandu kad treba izložiti koje nevolje tište hrvatske i slovinske strane. U Rimu knez je Krsto odahnuo. Primili su ga zaista kneževski; papa želi da Krsto potanko pismeno objasni osnovu Frankopanâ o obrani Hrvatske. Neprilika je samo u tom što u Rimu još nije izginula sumnja da su Frankopani do zgode spremni ići i s Turcima kad se radi o Krku i Senju. Bernardin je Senj opsjedao, rušio svojim lumbardama crkve - navalio baš u čas kad su Turci bili pritisli. Papa Hadrijan VI. strog je, puno stroži od svojih predšasnika, koji su voljeli raskoš i umjetnine. Krsto treba da opravda i sebe i oca; a neće da se samo brani, nego i da dokazuje frankopansko pravo na Senj. Ovo posljednje nije milo Burgiju - uvijek taj Senj, taj kamen smutnje između kralja ugarskoga i Frankopanâ! Sastavljanje spomenice za papu oteglo se - danas treba da se spis odobri; a biskup Šime odmah će se pobrinuti da se i štampa. Vrativši se sa Anđeoske tvrđe, biskup i knez rade u sjenici vrta palače Campeggiove, u kojoj su gosti. Divan je iz vrta pogled na Rim; grad, u kojem Krsto sada ne sluti nemira i bespravlja što se događaju u vrijeme papinskog interregnuma[15], sam je po sebi utjeha za "siromahe koji se moleći potporu potucaju svijetom", kako bi Krsto znao reći za sebe i za oca. Do sjenice idu gospodin barun Burgio i kardinal nadbiskup od Gaëte, Toma Da Vio, koji je poslan da čuje konačno uređenu spomenicu. Knez ju čita jasnim glasom; latinski njegov jezik nije baš uzoran, ali je zato spis pisan od srca. "Govor kneza Krištofora de Frangepanibus, kneza krčkog, senjskog i modruškog, pontifeksu maksimusu Hadrijanu VI."[16] čeno je naime da će knez svoje djelo pročitati u audijenciji kao govor, a onda predati pismeno. Govor počimlje sa izražajem radosti radi izbora novoga pape. "Kad bi se sve želje i sva veselja kršćanskoga svijeta promatrali ujedinjeni u jedno, zaista bi najveći bio u njima udio Hrvata, jer oni stanuju u onom kraju koji se tim više uzdaje u Tebe, najdostojnijega namjesnika Kristovoga, što je veći strah njihov od najnečovječnijeg nasilnika koji im prijeti." Ta i sam papa[17] je "u kalendama mjeseca decembra oca kratkim pismom opomenuo neka smiono i hrabro suzbija navale turske u zemlji i neka se više nada u hrabrost maloga broja svojih negoli da se plaši mnoštva dušmanskih četa". Papa je pisao da će sa svih strana sabirati novac za vojsku, a to je "našu hrabrost i naše sile tako ojačalo da nikoje, makar kako veliko, poduzeće ne bi moglo oslabiti ili slomiti vedre snage hrvatske". Otac se Bernardin nije radi bolesti mogao odazvati pozivu papinu da dođe u Rim, ne dopušta mu starost dobi i nezgoda dalekog putovanja. Putovanje je samo odgođeno, pa čim se otac bude osjećao bolje, poći će sam da se baci pred noge papi. "No prije svega želi da po meni, svom sinu, što brže obori one klevete koje su se, kako je čuo, trudili raširiti kod Tebe." Nadbiskup od Gaëte ustavi kneza Krstu na ovom mjestu. - Gospodin barun spomenuo mi je - razlaže Krsto - da ne treba suviše govoriti o kleveti. Ali mi dobro znamo, još od sabora lateranskog[18] - potvrdit će ovdje prisutni prečasni gospodin biskup modruški - da je iz Ugarske, reći ćemo ravno, od pokojnoga kardinala ostrogonskog, pisano i tvrđeno da smo se mirili sa sandžakom bosanskim i htjeli ga pustiti mimo naših imanja. I da smo bili u savezu s Turcima kad smo udarili na Senj! Knez čita dalje bez obzira na prosvjede: "Ne smije ostati ni trunka sumnje o tom da bi moj otac bio sklopio savez s dušmanima - on koji bi radije žrtvovao sebe, svoju djecu, svoje imanje i svoj dom negoli da izda neprijatelju čitavu kršćansku zemlju. A ne smije se sumnjati da bi on, koji je nasilje moćnih odbijao od posjeda i dvorova svojih pradjedova, kršio mir od požude za tuđim dobrom. Jer Bernardin, o sveti oče, diči se takvim djedovima te s pravom drži da ne zaostaje ni za kim po plemstvu, poštenju, po pravičnosti i pobožnosti. Od svojih djetinjskih dana svoj je život uredio tako da kod njegove djece neće moći nitko ne opaziti plemenštinu i dobre običaje, kako se pristoji plemićki odgojenoj obitelji. Zadovoljan sa svojtom, nije nikomu nanosio sile, ali je, koliko je mogao, odbijao zadano zlo. No tko bi mogao podnijeti kad mu je na prevarni način kralj Matija zauzeo knežiju senjsku, koju je pleme Frankopanâ već prije 300 godina novcem steklo i u miru i po pravdi uživalo?" - Senjani su sami, u davno vrijeme, kad su još prvi djedovi naši bili na Krku, izabrali Vida krčkoga svojim podestatom i zavjerili mu se vječnom pokornošću! - tumači knez i nastavlja sve uzrujanije: "Matiju je privukao povoljan položaj mjesta i, kad je planuo nevjerojatnom požudom za nekoliko od Mlečana zapovijedanih otoka i htio oružjem oteti ono što mu je bilo po pravu zabranjeno, dogovarao se je sa pradjedom moga oca Bernardina da mu ovaj za kratko vrijeme prepusti Senj na upotrebu dok osvoji otoke. A kad je naš pradjed kasnije tražio Senj natrag, bile su sve molbe uzalud; pače ni nasljednici Matijini nikako se nisu dali sklonuti da ga predadu. I zato je Bernardin na kraj kraja držao da mora oružjem za sebe predobiti ono što nije mogao steći prijateljskim načinom, a gledao je pod nepravičnom vlašću. I tako je upotrijebio priliku kad nitko nije očekivao rata od Frankopana i napao na Senj." - Tako je, gospodo, i nikako drugačije. Za potvrdu evo i prijepis bule kraljevske od Bele, kralja ugarskoga iz godine 1260 - 1260![19] Senj je naš - i ako nam ga otimlje kršćanin, kršćanin je za nas jednak Turčinu! "Pa tko je - čitao je knez dalje, uzbuđen mnogo više nego se je svidjelo gospodi, poslanoj od pape - tko je, zaklinjem Te, sveti oče, povrijedio mir? Da li onaj koji pod hinjenim izlikama prijateljstva po nepravdi drži Senj u svojoj vlasti ili onaj koji traži natrag ono što je dao u povjerenju? Treba po istini za navalnika i krivca držati onoga koji je prekršio sporazum. Jer kako se smije pravedno krivnjom okriviti onaj koji mačem u ruci zahtijeva ono što ne može postignuti na stazi pravice i okreće oružje protiv onoga koji se je posjeda domogao krađom?" Dalje se je Krsto branio od prigovora što je otac navalio na Senj baš u doba kad je bio zavladao najveći strah od Turaka. Krsto je slobodno priznavao da je Bernardin upotrijebio zgodnu priliku "kad je neprijatelj nepripravan ili zaposlen". Burgio se nije začudio argumentu - velikaši su i u Rimu izigravali bezobzirce jedni druge, a u Ugarskoj su i kraljevi često manje imali straha od Turaka negoli od vlastitih velmoža. Ali se kod podsjedanja Senja dogodilo nešto što vrijeđa crkvu. Jedna od lumbarda bila je pala na crkvu i zapalila krov. To je svetogrđe! Krsto je u govoru tumačio događaj. Nije istina da je frankopanska vojska topovima gađala crkvu, nego je senjska lumbarda prsnula sama od sebe kraj skladišta sumpora blizu crkve i odatle je nastao požar. Nema dakle povrede mira, nema sakrilegija - Bernardin uopće ne bi bio ni vodio rata da nije Matija pomutio prijateljstvo. Matija je posijao sjeme mržnje, od koje sada trpe njegovi nasljednici. "Ako je itko dao povod zločinstvu, bio je onaj koji je zločinstvo započeo. Matija je posijao rat, a njegovi nasljednici vodili su ga i iscrpli strpljenje i skromnost Frankopanâ - kraljevi su ljudi prevjerili vjerom, učinili štetu, zapalili crkvu; oni su zločinci i bogohulci. Jer zar bi Frankopani razarali ovaj isti grad što su ga sami ukrasili negda, zar bi razorili ognjem crkvu koju je podigao njihov vlastiti pradjed i u njoj su toliki spomenici i grobovi frankopanski!" - Odveć je, odveć, gospodine kneže! - Burgio je sumnjivo kimao glavom. - Kako ćemo na tom putu izvršiti ono što sveti otac hoće, kako ćemo sjediniti kralja i vas i vaše? Krsto podigne glavu s listova i pruži ih biskupu Kozičiću. - Na onom putu o kom su mi govorili u Veneciji i u Nürnbergu, na onom putu kojim vas misle zavesti neki - nikad! Nikad! Što se hoće od nas? Da damo život i imanje. Dat ćemo. Ali nikad, ni dovijeka, neće Frankopani snositi mirno da im je od kršćana otet Senj. Senj je krvava rana, barune, moja rana! Oba papina čovjeka pogledaše se - njima je bilo poznato više nego knezu Krsti. Iz Budima nisu dolazile samo klevete protiv Frankopanâ - dvor je smatrao, a tako i njemačka i narodna stranka, da je Senj glavna točka kraljevske moći u Primorju. Raspra je svršena, Senj je kraljev. Papa to zna, a želio bi da se ne govori mnogo o tom; uvrijediti Krstu Frankopana znači lišiti se najjačeg čovjeka od boja u Ugarskoj i u Hrvatskoj; uz Pavla Tomorija on je jedini. - Svršavajmo, svršavajmo - moli Burgio. Svršetak čita biskup Šime; kneza je Krstu uzbudio govor o Senju. "Neću da ostanem pri ovom slučaju više, sveti oče,te se ne bi činilo da se ne pouzdajem u ovako dobru stvar, naročito zato što se iz slijedećega može dobro razabrati pobožnost i vjera Frankopanâ. Zavidnici Frankopanâ spočitaju nama da smo sklopili savez s Turcima i mir iskupili dankom. Širiti takove glasine o Frankopanima jednako je sramotno kako je nepravedno vjerovati u njih. Jer ova je obitelj dokazala mnoga i velika svjedočanstva svoje pobožnosti i vjernosti. Ima već sedamdeset godina od onoga vremena otkad su Turci došli u Carigrad[20], što neprestano vode rat s tim najnečovječnijim narodom i vazda su držali za svoju pravu i trajnu slavu da svoja imena daju za taj rat, da se bore za vjeru kršćansku, da pogibaju za Krista. A nisu Turke tjerali toliko obrambenim zidinama i topovima koliko su nasipom vlastitih tjelesa branili dušmaninu pristup. I pošto su kroz toliko godina držali slavnim i lijepim da svoj život davaju za zaštitu općeg dobra, mora se uzeti da ni sad neće odstupiti od toga, kad ih upravo Ti sam pozivlješ na obranu kršćanskog imena i uzdržanje vjere koju je Isukrst posvetio svojom krvlju. I makar su od dušmanina njima ponuđeni najčasniji uvjeti mira i najbogatiji darovi, ne smije se iz toga zaključiti ona činjenica. Jer bili uvjeti makar kako časni, a darovi makar kako bogati, vazda su kod Frankopana više vrijedili i vazda će više vrijediti: razum, vjera i opći spas kršćana negoli ista brda zlata i srebra. Oni će ili muški se boreći dušmane u bijeg natjerati ili, ako budu silom savladani, radovati se da u hrabrom boju umru za Krista. Po istini, presveti oče - morat ćeš da razmisliš u sebi do kakve odluke stvari dospijevaju, kakav nas boj čeka s nečovječnom bestijom! Pred vratima već stoji dušmanin, ovjenčan pobjedničkim trofejama dvaju osvojenih, nikad prije nepobijeđenih gradova, Taurina i Roda i pokle je ta dva grada, koji su u istinu bili kule zaštitnice, oteo kršćanima, misli već u duhu na čitavu Evropu i drži da će mu biti sve povoljno i lako, pošto se pouzdaje u svoje oružje, muževe, riznice, u vrednoću i slogu. Ali, iako je inače većina tih stvari jednaka, kršćani su ipak daleko pred njim, i po hrabrosti i smionosti vojnika i po vojničkom redu. Dakako, nesloga sve okreće na zlo. Međusobno hvataju se mača kršćani i slabe svoje sile međusobno mržnjom i uništavanjem; naprotiv napora dušmanskoga ostavljaju sve bez obrane i na pljačku; a dušmanin, znajući da su daleko knezovi koji mu se mogu oprijeti, pritište žestokim ratom same ulaze u Italiju: i to Hrvatsku, Ugarsku i Dalmaciju. Puni polja vojnicima, odgoni ljude i stoku kao plijen, razara topovima tvrdinje. A mi, malo nas na broju, ali pouzdavajući se u položaj i utvrdu mjesta, idemo protiv dušmanina, primamo ga svojim tjelesima, opiremo mu se smiono, priječimo mu prilaz i nije nam žao da upotrijebimo sve što može hrabrost malog broja ljudi. Ali smo već slabi, jer nemamo ljudi, koje su zarobili i odveli, i trpimo nestašicu svih stvari - s vana nas tuku vojnici i strojevi, u kući nas kolje glad!" Jedna nada ostaje, što se, u očajnom položaju, sprema zaštita od pape. Ali se knez boji da će "naš zator biti samo predigra propasti Italije i ostalih zemalja". "Radi toga treba nastojati da se najvećom snagom i svim sredstvima navala dušmanska slomi u uskim klancima Hrvatske i da se ondje oslabi njegov bijes te ne bi odanle probio sa spremnom vojskom i odmah poplavio sva polja i krajeve. Jer ako upane u Italiju, neće ga nikad nitko moći iskorijeniti ni istjerati nikakvim topovima i strojevima. Ne bih htio, sveti oče, da ovo shvatiš drugačije nego je od mene rečeno i da ne misliš da se ja brinem više za stvar moje domovine negoli za opće koristi. Jer uistinu, Hrvatska ne može biti satrta da se u isti mah ne slomi i Italija, kao što ni Italiji ne može prijetiti nesreća dok je naša domovina nenačeta. Ali, morat ćeš reći: sredstvo da se stvori zaštita i učini najpotrebnije jest u tom da se sakupi novac za vojnike i da se vojnicima isplaćuju novci. To će učvrstiti narode, to će sabrati vojsku, to će proizvesti vatreni mar. Bez novaca nema svjeta, nema brze pomoći. To je ono što kršćanske zemlje, puci i narodi od tebe traže i zahtijevaju. A mene na kraj kraja tješi jedino nada, ako valja da mrijem u očaju: i umrijet ću spominjući se moga koljena, spominjući se vjernosti, spominjući se moga Spasitelja Isukrsta. I ovo hoću da za sve ostavim kano svjedočanstvo da sam ja, vičan vladati, radije htio hrabro poginuti negoli služiti u robovanju!" Biskup nije čitao posljednje riječi sam. Krsto mu je prišao bliže i uzvišenim glasom pojačavao zadnji svoj poziv. Na koncu govora Frankopani mole papu da ih primi u svoju zaštitu i skrbništvo, predajući mu i posvećujući "ujedno s nama samima, slobodnom voljom, u vlasnost našu djecu i naše imanje". - Njegova Svetost - prozbori nadbiskup Da Vio, umiren posljednjim stavkama govora - primit će vašu kneževsku presvijetlost u četvrtak. Izvolite poslušati običaje ceremonije. Nadbiskup je tumačio knezu gdje će biti primljen i kako će prići papi. Svečanost je određena u velikom obliku, prisustvovat će četiri kardinala. - U Veneciji je moj otac dužda Grimana pozdravio hrvatski i u hrvatskom ruhu. Mislim kod Njegove Svetosti učiniti isto. Tako je i utvrđeno. U razgovoru sveti otac će se sigurno dotaći i pojedinosti; za taj slučaj knez je Krsto pripravio Burgiju nekoliko bilježaka - bile su to upute koje je Bernardin dao na put u Rim sinu. "Sveti oče - tako je preko sina govorio Bernardin - grofovi, baruni, plemići i puk kraljevstva hrvatskoga obratili su se na mog gospodina i oca i kazali: Ti kao najstariji i među nama najmoćniji i kod vladara najpoznatiji i najslavniji zauzet ćeš se za našu kuću žarko kod našeg najsvetijeg gospodara, pape, i kod svete apostolske stolice, i kod kršćanskih vladara i kraljeva. Pričaj im o bijedi i nesreći, o tjeskobama i razbojima, kaži kako nas Turci muče bez prestanka; i kako su upali u našu zemlju i odvlače sve u okrutno sužanjstvo, i kako smo svi mi od svih ostavljeni, te smo prisiljeni da ostavimo dušmaninu na volju naše kuće i da se kao prosjaci potucamo u tuđini ili da sa Turcima sklopimo savez i budemo njihovi sluge, ako nam Tvoja Svetost uskrati zaštitu i pomoć. Za svjedočanstvo neka služi trud kojim se je trudio moj gospodin otac na državnom saboru u Nürnbergu, na kojemu su savjetnici svetoga cesarstva obećali zaštitu i pomoć; ali ta obećanja nisu imala nikakva uspjeha. I tako se dogodilo da su Turci podigli veću vojsku konjanika i postavili u šumama i na skrovitim, šumom zaraštenim mjestima pješake. Nikakva riječ ne dostaje da se oriše kako jadno i bezbrojnim smrtnim kaznama propadaju naši i sve što je naše, pod okrutnim jarmom i okrutnim nasiljem turskim. U Hrvatskoj se, sveti oče, može vidjeti gdje se djeca kolju pred očima roditelja, muževi pred očima žena, gdje se supruge obeščašćuju, djevice siluju, sveta mjesta i svećenici oskvrnjuju. Sve se to, sveti oče, vidi u Hrvatskoj. Item. Sveti oče! Hrvatska je predziđe iliti dver kršćanstva, a naročito pograničnih pokrajina Koruške, Kranjske, Štajerske, Istre, Friulanske i Italije. Ako bi - što sačuvaj Bog! - bila zauzeta, one gore spomenute muke prijete i međašnim zemljama i put će do njih Turcima biti sasvim otvoren. Jer, kad oni imadu Hrvatsku, ne treba im više prelaziti ni rijekâ ni gorâ ni morâ i od toga prijeti veća opasnost negoli nedavno od gubitka koje su kršćani pretrpjeli u Taurinumu, Rodu i Beogradu. Item. Sveti oče! Hrvatska se za ovaj čas može držati i braniti sa 2000 konjanika i 1000 pješaka iz same zemlje, dok Bog drugačije ne odredi i Tvoja se Svetost ne pobrine da se budu vojnici držali na putu i u pripravi u čitavom ugarskom kraljevstvu. Čete se mogu iz hrvatskih luka u Ankonu u barkama prebaciti tijekom dana i noći, za obranu Italije i svih. Item. Sveti oče! Tvoja je Svetost i Sv. apostolska stolica udostojala nas, siromašne Hrvate - nadam se da neće biti uskraćeno - svoje zaštite, da poda primjer ostalim kršćanskim vladarima i kraljevima. Ako se to ne dogodi, tužit ćemo se pred Bogom. Jer ono što se još nije dogodilo niti jednom kraljevstvu: opiremo se bez potpore kršćanskih vladara već gotovo više nego sedamdeset godina moći turskoj sve do dana današnjega, ma koliko bile neznatne naše sile. Ali dalje bez potpore ne možemo - jer nama nedostaje svega, a samo vjernost i dobra nada učinile su da smo se održali. Sada je i ovomu kraj. Nama se, sveti oče, ne može spočitavati da nismo, po svojim silama, učinili sve. Svjedoci su vrijeme i naša djela. Item. Sveti oče! Od mojega povratka u Hrvatsku će prema odluci Tvoje Svetosti i Sv. apostolske stolice odvisiti ili očajanje (od čega nas Bog čuvaj!) ili nada Hrvata."
Kad su se biskup Kozičić i knez Krsto praštali s Rimom, nosili su sa sobom "nadu Hrvata". Krstin je govor saslušan kod primanja najpažljivije; kasnije su odobreni i svi prijedlozi na listićima Bernardinovim. Kršćanstvo i svijet se moraju braniti "u hrvatskim klancima"; papa odmah daje zlata, poslat će i vojske i praha. Samo je jedno smelo kneza. Hadrijan VI. nije zdrav - da ne bude i sad onako kako je bilo s Berislavićem; Hadrijan ne troši sve dukate u srebrne zdjele i mramorne spomenike, ali tko će doći poslije njega - Colonne, Medici? Italija je sva razrovana. Kud ćemo se još potucati da molimo pomoć?
V.
[uredi]U nedjelju duhovsku iste ove godine 1523. na biskupskom je gradu u Salcburgu svečani objed. Šurjak nadbiskupa i kardinala Mateja Langa, gospodin grof Krištofor Frankopan, gost je u dvoru i njemu u čast sakupio je nadbiskup najodličnije društvo. Ipak to nije više ono bučno čašćenje od nekad, sa glazbenicima i glumcima i plesačima, kojih se je grof Krištofor sjećao iz doba svoje svadbe sa sestrom kardinalovom. Stol je bogat i prebogat - nadbiskupija salcburška nosi ogroman dohodak, nadbiskup je državni knez i neograničeni vladalac u svom kraju. Po sobama njegovim još se uvijek koče prekrasne starinske slike, srebrni i zlatni tanjuri i kipići golih antiknih bogova i boginja, radi kojih je bilo prigovora - osobito radi one Venere s Kupidonom koja je sasvim neskromno pokazivala svoje draži baš nad uzglavljem gospodina nadbiskupa u njegovoj spavaćoj sobi. Stijene su dvorane obložene teškim brokatom grimizne boje, sa modrim svodom, po kojem se redaju izvezene zlatne zvjezdice. Svaki je stolac, svaka škrinja i svaka peć znamenitost - kardinal Lang nije ni sad, kad je iza dvadeset godina dvorske i državne službe zasio na stolicu najvećeg crkvenog dostojanstvenika svetoga cesarstva, zaboravio svojih starih navada i svoje strasti za sve što je lijepo, ukusno i sjajno. No sad više nije kancelar, iako se zna da u svakoj važnijoj stvari cesar Karlo, a još više cesarov brat, infant španjolski i nadvojvoda austrijski, pitaju za savjet njega, prokušanog savjetnika svoga djeda, cesara Maksimilijana. Tako je i društvo kod objeda gotovo jedino svećeničko: priori samostana salcburških, doktori teologije i ljudi s crvenim pojasima[21]. A ni sam kardinal, sav u grimizu, nije više onako vedar kao nekad; na licu mu se nanizale bore, malo je udebljao, brčići su mu posijedili, samo mu je oko živo i jastrepsko kao u mladosti. Grof Krištofor došao je u Salcburg na poziv kardinalov. Lodronska rodbina hoće da se Ana Marija, kći pokojne grofice Apolonije, odgaja kod njih. A treba urediti i neke baštinske stvari. Krsto je, polazeći u Salcburg, bio odlučio da učini Lodronima po volji. Sam je, prebija se svijetom; a djevojčica raste, treba odgoja, treba ženske i rođačke skrbi. Dijete se rascvalo, slika je i prilika majčina - poočimu nije lako da se rastane s tom malom koja je još jedina veza njegova s prošlošću i jedina uspomena na Apoloniju, janješce njegovo. Ali kud će s Anom Marijom? Otac je star i svaki dan nemoćniji; u gradima, gdje stražu straži otac, nema sigurnosti; a stara Lucija, koja hoće da odgaja malu, oglušila je, oslijepila napola i podjetinjila sasvim. Starica ne može imati na brizi dijete, a otac Bernardin i onako želi da se Krsto oženi - ne smije loza ostati bez potomka! Kao skrbnik djeteta, Krsto se pobrinuo da se točno odredi i osigura baština male; za djevojčicu je zbilja bolje da odraste dalje od krvava razbojišta, u koje se svaki dan sve više pretvara "opustošena i ožalošćena hrvatska zemlja". Ali je knez dobro znao da ta stvar sama ne bi bila navela njegova šuru da ga pozove. U pismu o tim baštinskim stvarima i o mirazu djevojčice nadbiskup je vlastitom rukom dodao postscriptum neka Krsto "svakako" dođe. Do danas - a Krsto je s Evanjelistom već treći dan ovdje - nije bilo kad za kakav ini razgovor. Nagoda sa Lodronima završena je u subotu - a na dan Duhova nadbiskup je čitavo jutro zabavljen crkvenom ceremonijom. Nego Krsto ne gubi svoje vrijeme. Pregledao je s Evanjelistom sav grad - a Evanjelist je našao pače kod franjevaca ljudi koji su polazili sve do Kranjske. Po svom običaju, Evanjelist se sprijateljio i njuškao da može obavijestiti kneza kakve su prilike u gradu i što se događa u cesarstvu i ovdje, na najjačem udarcu novog crkvenog pokreta. Nadbiskup nije sa građanima na dobroj nozi; štoviše, prošlih je devet godina dolazilo i do pravih oružanih sukoba s nadbiskupijom. Leonhard, predšasnik Matejev, bio je velik nasilnik; ali ni Matej Lang nije mogao izići na kraj sa rogobornim građanima koji su se ustručavali plaćati terete nadbiskupije. "Biskup i grad, upravo kao kod nas u Zagrebu"[22], rekao je Evanjelist. No ovdje je znalo biti i gore - Evanjelist je čuo kako je nadbiskup jednom k sebi uzvao gradske oce na pomirbenu večeru i poslije večere dao ih okovati i u cičoj zimi, na saonicama, noću, otpremiti u raštatsku tamnicu. A ni narod u gorama nije pouzdan - nova se vjera širi, seljaci se hvataju biblije i ne priznaju crkovnjakâ. Kod objeda na Duhove nema ni jednog građanina i ne govori se o tim rasprama. Nadbiskupu, koji je začudo šutljiv, nije danas pravo što se ni uz puni stol ne može izbjeći razgovor o reformaciji, koja je razdijelila redove svećeničke. Evanjelist je čuo da je Matej Lang, došavši na nadbiskupsku stolicu, u samostanima bio našao prava legla raskola. Nešto ih je raščistio - no eto i sad, poslije obilna objeda, ne govori se ni o čem osim o pothvatu monaha Lutera, koji se je podigao na poglavice crkvene. Mnijenja su podijeljena - nadbiskup ne taji da bi bila potrebna reforma u smislu evanđeoskijeg reda kod svećenstva; ali nije, veli, srž spora u pitanju crkve. Preko volje, a sve više zalazeći u uzbuđen govor, bivši cesarov kancelar govori kao čovjek kojemu je dano da odlučuje u toj stvari. Ispričao se svom presvijetlom šuri i rođaku "što mora da sluša ove razgovore", ali vidi koliko grofa Krstu zanimaju njegove prepirke s priorom od sv. Petra, koji je začudo na strani buntovnika. - Dobro - govori nadbiskup - razumijem potrebu da popravimo što je loše. Neka puk ima bolje primjere - ja sam sâm izdao strogi edikt u kojem je, dragi priore, bilo sadržano sve što tražite vi. No nije se lako boriti s manama ljudskim. A oni što ustaju na obranu čistoće i snage vjere, što hoće oni? Hoće propast crkve. Govorio sam sa Melanchtonom da li on razumije kuda vode njegovi puti. K nemiru i buni. Rekao sam mu: vi lutorani hoćete da mi uzmaknemo i pođemo za vama; to ne može biti. Drugi je put da se vi pokorite nama; toga vi nećete. Treća je mogućnost da se nagodimo - ali neprijateljstva su takva da nitko ne bi držao sporazuma. Što ostaje dakle? Da se borimo. Svaka strana nastojat će da satre onu drugu - i to se sad radi. A ne radi se oružjem duhovnim. Mogu pristaše razmetnoga monaha govoriti što mu drago - iza njihovih misli o crkvi stoji nešta drugo. Njima je do toga da svjetski knezovi otmu vlast i imanje crkvi - da se slomi ona snaga koja najjače drži sveto cesarstvo rimsko. Nismo li imali pokušaja da na prijestol cesarâ dođe Francuz? A nije tek to. Luter buni puk - odmetnik crkve neće se žacati da izazove pobunu seljakâ, samo da padne ovaj moj grad, makar u čije šake. Radije sa srpom i kmetom nego sa mnom! Znadem ja što se šuška u gorama - ali još nismo došli dotle da meni prijete ljudi koji će doći u kožnatim gaćama i sa srpima i kolcima! U nadbiskupovim se surim očima zacaklila ona ista gospodujuća volja koja je kroz dvadeset godina upravljala cesarstvom i cesarom. On, sin neznatne porodice, uspeo se ni od česa do državnoga kneza - jedina je crkva dopuštala i pomagala takve uspone. I sad on, koji zna da je jedino na ovoj stazi mogao prodrijeti njegov duh i um, on da sred svoga stola i dopusti govoriti o tom kako bi crkveni knezovi imali ostati bez imanja i moći, bez sjaja i uvaženja, oslonjeni samo na svoj pastirski štap i na svoju asketsku haljinu. Nikad! Nikad! - Iz mržnje onih koji su s pravom poniženi diže se sva ta buna. Prezreni monah, zamazani pučanin, paganus hoće da se digne na nas. Da je kakav otmjen duh, kakav gospodar i gospodin uma i snage iznio sve te prigovore, neka bi bilo! Mogli bismo razgovarati, popuštati, nagađati se. Ali s Luterom - nikad, pa bio sto puta doktor! Neka kmet buni kmeta - mi ćemo ih držati na uzdi! Razgovor je načas zalazio i na samo teološko polje - Krsto nije puno shvaćao što reformacija hoće. Pop je u Hrvatskoj bio bliz puku; knežev Jožefić je prepukli siromak i kao biskup. Ali je knez shvatio da se nadbiskup ne osjeća više onako jak kao negda; čuva svoju stolicu, svoja imanja, svoju čast i svoj grad, ali sigurno i zadršće koji put. U razgovoru knez spomene kako je u subotu pred mrak jedva prošao kraj Salcahe - bila je neka svađa, tučnjava, što li. Jedan je čovjek bačen u vodu. - Evo, to je, opet isto! Građani! Građani! - klikće nadbiskup. - Dižu se na mene, a među sobom se kolju, da se svaka subota i nedjelja završi krvavim glavama. Kalfe se tuku s đacima, dvorjani s građanima, a od ovih svaka ulica ima svoga vođu. Kramari! Sitničari! Tko od njih vidi što se događa u svijetu? Kad su se rastali gosti, nadbiskup je, oživjevši, nastavljao pred knezom svoju filipiku. Prešao je dalje „iz svoga gnijezda" i bacao poglede na čitavu Evropu. U njem se probudio državnik, pak je gotovo i nehotice došao na ono što je - Krsto to dobro osjeća tokom razgovora - zapravo i imao da kaže svome svaku, kojega nije bio pozvao k sebi samo radi male Ane Marije. - Ne vide ljudi o čem se radi. Gdje možemo mi ovdje, u srcu Evrope, u srži svetoga carstva, da tratimo vrijeme zadjevicama monahâ koji su nikli iz plebsa? Tko će čuvati zemlju? Turska je sila na domaku. Francuz vreba. Kako se branite vi? Što rade Ugri? Drže nekakve svoje sabore od kojih se nikad niti jedan pametan zaključak nije izvršio. Pada grad za gradom, a gospoda ugarska razbijaju si glavu s tim da li njihov kralj može biti netko tko nije rođen u njihovu toru ili ne zna njihova divljeg idioma! A od čega je živio Vladislav? Od milosti naše. Od čega živi Ljudevit? Neću da zlo govorim o rođaku cesarovu - no, grofe i rođače moj, vi dobro znate što se zbiva u Budimu. Pedalj po pedalj raspada se zemlja, ruši se bedem koji bi nas imao braniti od Islama. Tko će ga sagraditi iznova, tko snabdjeti vojnikom i topom? Gospoda ugarska? Ta ni vojske više nema kraljevstvo; a sad čujem da je jedini koji još kod njih nešto o ratu zna samostanac![23] Pogledajte pisma od vas - gradačko vijeće i viceregent ljubljanski dobivaju svaki dan molbe da je skrajni čas i da se velikaši s granice nude u službu Njegove Prejasnosti nadvojvode Ferdinanda. Znam što ste kazali pred svetim ocem, da se Hrvatska može držati sa 2000 konjanika; no da li ih imate? A istina jeste, kad se otvore klanci vaši, doći će do gusta i nama. Ali toga neće biti, ne smije. Mi smo tu i znamo što treba. Ne tajim vam ničesa, grofe i rođače. Vaša presvijetlost znade što sam radio za živa Maksimilijana. Kad su Mleci, šarajući s Turčinom, htjeli da podbiju naše zemlje u Friulima i Lombardiji, ja sam svojim rukama okrunio Maksimilijana za cesara rimskoga, ja sam nagovorio papu da udari interdiktom Mlečane. Kakvo pak to pravo izmisliše Ugri sada? Ja sam sklapao ugovore sa kraljem Vladislavom; moje je djelo da je cesar imenovan tutorom kraljevstva ugarskoga, moj je trud da smo Ugarsku povezali ženidbama o nas. Ja sam vjenčao prejasnoga nadvojvodu s kraljevnom Anom - i riječi vam moje, neka se dižu Ugri koliko hoće - ono što je na pismu potvrđeno, ono što je brakom posvećeno neće uzmaći. Moje je djelo da danas Ugarska čeka vlast habsburšku - i tako će biti! Nadbiskup se ušetao dvoranom i pričao Krsti, kao da hoće olakšati dušu, sve teškoće toga "djela svoga života". Samo jako carstvo može da spasi kršćanstvo i Evropu - ako hoćemo da ostanemo ljudi i živimo kao ljudi, moramo pregorjeti sitničavost velikaša ugarskih, koji ne vide što rade. Kraljevstvo se ugarsko raspada - Njegova Prejasnost primila je nasljedne zemlje u potpunu vlast. Habsburg će biti kralj češki, a po tom i kralj ugarski i hrvatski. Neka zna knez Krsto - kraljica Marija umnija je od svoga muža, koji je dijete i pravi sin svoga slabića oca. Ugri mrze Nijemce, ne daju poreza; ali ondje gdje treba čuvati granicu prepuštaju sve Nijemcima. Tko zapovijeda u Kranjskoj i Štajerskoj, tko pomaže Karloviće, Tumpiće, pak i Frankopane? Vojnik koga šalje nadvojvoda. Kralj je rođak nadvojvodin; teško je dakle poslušati odmah poziv da se u donjim stranama ispod vlasti kraljevske sasvim uzmu kule i gradi kojima zapovijeda ban - ali te se kule ne mogu održati bez pomoći omraženih Nijemaca. Što bi bilo da je Hrvatska upućena samo na potporu iz Budima? Eto, Karlovići su morali ići u mletačku službu i knez Ivan ima od Sinjorije 4000 dukata na godinu. Mogu se stvari u Ugarskoj razvijati kako hoće, no konac je siguran - samo habsburška kuća može obraniti zemlju od Turaka. - Veli se da su velikaši jaki. A što je? Ne možeš naći tri porodice koje se ne bi klale među sobom. Cesarska vlast ima da sjedini ljude - i cesarska sila. Matej je Lang gledao daleko u budućnost. Zauzet svojom mišlju, govorio je Krsti otvoreno, ne tajeći ničesa. - A vi dolje - vi Frankopani, svi se gložite i međusobno i sa susjedima svojim. Berislavić nas je izvješćivao da se mirite s Karlovićem - Karlović je sada ban i, mjesto da ste s njim, čujem da ste opet u ratu. - Karlović je kriv, uzoriti gospodine i svače. Kad je Vojković, izdajica, predao Turcima Skradin, knez cetinski zaplijenio je njegov grad. A Karlović nije znao ništa drugo nego da svoju bansku vojsku uperi na Frankopana Cetinskoga. Otac i ja nismo dobri s Cetinskima, no banska vojska nije skupljena da robi nas, nego da odbija Turke! - Dobro, no što dokazuje i to? Dokazuje da su vaše misli razrožne, vaše osnove rascjepkane, vaš duh sićušan. Govorim vam, kneže, kako vam nikad govorio nisam. U donjim krajima vlast prelazi i onako u ruke nadvojvode. Valja se prikloniti onomu koji je kadar pomoći - nadvojvoda je brat cesarov i za njim stoji čitava Češka, čitava snaga carstva rimskoga, od Ljubljane do obale Nizozemske i do kraja Španije. Hrvatska će najprije primiti našu pomoć jer ju najviše treba - i tu, kneže, vi ćete voditi kolo! Frankopani neka nam utiru pute - s nama oni će do starog sjaja uzdignuti svoje koljeno; bez nas ili protiv nas oni će pasti, kao što će pasti i kraljevstvo ugarsko. Dolje, kod vas je ključ svega onoga što sam pripremao godinama. Pozivljem vas otvoreno, rođački, bez sakrite misli - vi znate što vam je vrijedio Senj, što sakrivio Matija - - Ni Fridrik III. nije bio bolji djedovima mojim - ni Salmi ni Dietrichsteini ne prilaze k nama da se savjetuju s nama, nego rade za se, na svoju ruku. Sam cesar Maksimilijan ostao je dužnik naš - - Kneže, kneže - kud naglite? Znam da ste i meni mnogo zamjerali. Ne događaju se sve stvari onako kako je nama za volju. Treba služiti velikoj, jasnoj misli - imao sam i ja dane nezahvalnosti. Kad je umirao pokojni cesar Maksimilijan, moj prijatelj, uzdisao je za mnom, ali ni mene nisu pustili do njegova kreveta! Sve će biti popravljeno, kneže. Svaki čas čekam... Nadbiskup priđe k vratima i pozove. Tko je imao ući? Krsto ne pogađa. Na vratima se ukaže Krsti davno poznato lice - njegov drug iz sužanjstva u Torreselli, Bernardo Ričan, pristupa knezu i srdačno se rukuje i ljubi u obraze s njim. Davni se prijatelji našli - i knez u prvom iznenađenju ni ne misli na to što bi mogao značiti iznenadni sastanak sa Ričanom. - Kneže, predstavljam vam cesarskoga kapetana i vrhovnog zapovjednika u Kranjskoj i Štajerskoj, gospodina Ričana! To je dakle smisao poziva i puta u Salcburg! Kad je, iza dužeg savjetovanja, knez navečer ušao u svoje sobe, našao je Evanjelista, koji ga je čekao, budan i znaličan. - Ričan je imenovan vrhovnim kapetanom u Ljubljani. Sjutra da me pustiš samoga i pripremi pero. Ostat ćemo ovdje do srijede. U srijedu je s njima iz Salcburga pošao i Ričan - knez i kapetan razgovarali su vrlo srdačno i Evanjelist je pogodio da je u Salcburgu moralo nestati mnogo od onoga nepovjerenja što su ga Bernardin i Krsto imali prema kardinalu Langu. "Opet ćemo s Nijemcima", mislio je u sebi Evanjelist jašući iza Ričana i kneza. "Samo da ne bude kao ono u Veneciji, kad su za Ričana platili mjenice, a kneza držali dalje u Torreselli."
VI.
[uredi]Pred crkvom Svetoga Križa u Križevcima, kojoj su vrata širom otvorena, postavljena su na popločenom predvorju dva široka hrastova stola sa nabrzo zabitim klupama. Nitko ne sjedi kraj stolova - i prostor je, uza samu crkvu, prazan, makar je na stolu postavljen pisaći pribor, urezana guščja pera, papir i ogromne šalice s pijeskom. Veći je stol pokrit zelenim suknom sa izvezenim grbom kraljevine - znak da se ovdje ima držati spravišće ili stanak staleža i redova hrvatskih i slavonskih što ga je za posljednju nedjelju kolovoza g. 1524. sazvao gospodin ban Ivan Karlović. Već su dva dana prošla, a ne saboruje se - gradski katane svako jutro pokrivaju stol zelenim suknom i opet o podne spremaju sag. Ban Ivan stigao je već pred tri dana u Križevce, ali kažu da je bolestan; leži kod pavlina, kojima je samostan gore više od župne crkve. Malo je plemstvo nestrpljivo - saborovati znači i gostiti se dan na dan, a križevački pečenjari, licitari i krčmari lako će isprazniti i onako nepune džepove kosturaša sa Kalnika i okolice koji su po svom pravu došli na sabor, makar i ne znadu pravo o čem će se raditi. To jest, u zadnja dva dana to već zna svatko - iako se gospoda velikaši pa ni plemićka vlastela nisu mnogo miješala s ovim manjim plemstvom, ipak se jasno vidi da su se prije vijećanja, u očekivanju spravišća, razdijelila dva tabora. Više je plemstvo dovelo velike pratnje - bez vojnika i pristaša ne bi nitko dolazio na sabor. Gospodin knez Krsto Frankopan i Šime Erdedi, biskup zagrebački, dopremili su sa sobom gotovo malu vojsku i utaborili se na istočnoj strani crkve; sasvim odijeljeno, na protivnoj strani, ukonačili se i raširili gospoda Svetački, Kaštelanovići i oba Pekrija iz Gušćerovca. Iz jednog i iz drugog tabora prilaze do malih plemića, koji su se najviše smjestili oko potleušica kraj kapele sv. Florijana, ljudi i govore im svaki za svoju stranku. Jer zna se - lanjski se sabor u Križevcima nije svršio mirno; gospodin Ivan Tahi sa svojim pristašama opro se je zaključcima sabora, a kad su se plemićke čete rastajale, došlo je na cesti u Vrbovec bome i do šaka. Tahovci su bijesni jer slovinska gospoda ne priznaju banom Ivana Taha, koji je imenovan od kralja Ljudevita, ali se zapravo ni ne ufa u zemlju u kojoj je ban bez banstva. Vlada zemljom ban Ivan Karlović - no smutnja je tolika da se mali plemići ni ne razaznaju. Vide da je jača sila na strani Frankopana, koji je protiv Taha, i znadu da je lani gospodin knez krbavski lako suzbio otpor gospode Kaštelanovića i Pekrija. Ali Tahovci ne daju ratnog poreza, ne daju dimnice - a to je veliki argumenat kod mnogih da se priključe stranci nepriznatoga bana. Nego danas je nezadovoljstvo općenito - svi se pitaju zašto se čeka i zašto ban Karlović ne otvara sabora što ga je sazvao sam. Boji li se? Desno uz portal crkve stoji osamljeni, ali ne predaleko od svoje oružane pratnje, gospodin knez Krsto Frankopan i uz njega Ivan plemić Kobasić od Brekovice. I oni su od prekjučer u Križevcima. S njima su danas i dva nova lica - samo neki znadu da je jutros stigao u Križevce, na putu od Senja, gospodin barun Burgio, civilni poklisar papin na budimskom dvoru; a s njim i biskup senjski, Frane Jožefić, gospodin u ovim stranama malo poznat, ali ništa manje sumnjiv gospodi Pakračkima, Ivanu i Lajošu Pekriju, koje je Ivan Tahi tu nedavno upozorio da se čuvaju "spletkarskog popa koji je najbolji sluga Frankopanov". Biskup Jožefić tumači uzrujano knezu Krsti zašto je upotrijebio ovu priliku i sa gospodinom Burgiom otišao iz Senja. - Idu mi na život. Nisam siguran prijeći ona tri koraka od biskupije do crkve. Senj je pakao. Kraljevski su ljudi naumili da me zatru. Imam biskupiju, a nemam stada - Kružić mi je poručio da će me okovati ako se podufam na Krasno ili u Otočac. Otkad ste, kneže, Njegovoj Svetosti papi u Rimu objasnili čiji je Senj, reže na me kao zvijeri. Huckaju na me ljude, tužakaju me u Rimu, bune puk. Obranili su Klis, pa sad Kružić i Orlovčić hoće da se igraju gospodara. Građanska ih bagra sluša - trgovci su prodajni! A sad se osilio Kružić - vlastelin je, dobio je od kralja Breznicu od baštine hercega Iločkoga. Tko će se s njim! Istina, spasio je Klis[24]. Mostarski se sandžak bio digao pod grad - a Trogirani, po savjetu Mletaka, nisu ni prstom makli. Na moru stoji Mlečanin Da Canale s galijama, ali te su čuvale samo Split, a sandžaku je Canale slao darove da umilostivi bega Begovića. KIišani su morali ocat piti mjesto vode da izdrže glad i žeđu - kao Isukrst, Gospodin naš, na križu. Došla je pomoć od pape - budi za to hvala gospodinu Burgiu. Kružić je primio 1500 pješaka i 60 konjanika, ukrcao ih za Klis i išao noću da ne doznadu Mlečani. Klis je oslobođen. Dotle je sve dobro. Ali što sad Kružić? Složio se s Orlovčićem - kao da su njih dva knezovi Klisa i Senja. Pozvali u senjski kaštel plemiće Križanića i Stipčića i potpisali pred njima nekakav ugovor "za ljubav i bratinstvo ko je među njima". Ako Gospodin Bog bude suditi među njima ter bi umrli bez ostanka jedan ili drugi, da on "ki bi od njih živ ostal, da je on ered i ostanak njegov, da on može uživati i radovati svako njegovo imanje i plemenšćinu i vsako ino blago, gibuće i negibuće, vičnim zakonom i njega ostanak za njim". Burgio, kojemu je Jožefić već na putu bio dosadio pričama o Senju, mahne rukom. - Ne, ne, gospodine barune, nije to mala stvar. Čujem da Kružić hoće kod bana Karlovića i kod kralja ishoditi potvrdu toga ugovora. Tako je bilo počelo i sa Žunjevićima - valjda i Kružić sanja o Senju, pa o Vinodolu! Građani su mi u Senju uskratili sve dohotke biskupije - oni su kraljevi ljudi, što ih se tiče Jožefić, sluga frankopanski! Puntali su žene, djeca su mi se dolazila rugati pod prozore. Morao sam prokleti grad da me ne napadnu u samoj crkvi - nisam im dao zvona ni pogreba! Jesam li ili nisam biskup! Idem u Budim, kazat ću kralju što u Senju rade njegovi ljudi. Dok se Senj ne vrati onima kojima po Bogu i pravu spada, ni crkva nema u njem zaštite! Barunu se nije sviđao razgovor - ratoborni biskup ne spada u one crkvene poglavice kakve Rim treba u Hrvatskoj u ovaj čas. Burgio je htio da vidi što će zaključiti sabor - odluka je važna jer se radi o tom da se spreme sile za zimu. Turci ne miruju; novi papa Klement, koji je zamijenio pokojnoga Hadrijana VI, već je ranije nosio naslov "zaštitnika kraljevstva ugarskog" i ozbiljno se starao da taj naslov opravda. Burgio ima nalog da pomaže složiti hrvatsku gospodu, a u Budimu da skloni kralja na što skoriju veliku vojnu. - Ne može ovako ostati, presvijetli gospodine kneže - govori Burgio knezu Krsti prekinuvši Jožefićev bijes. - Pođite k banu - sabor se mora otvoriti. - Nije dobro da idem ja, gospodine barune. Karlović je očajan radi pada Ostrovice[25]- prigovarali su mu sa kraljeva dvora, a i iz Rima. Hodite vi k njemu - vašu će riječ poslušati najprije. Zaista je bilo tako. Ivan Karlović mučio se je dvije godine da kako-tako uredi odnošaje u kraljevstvu. Ričan ga je podupirao, sa hrvatskom gospodom, pa i s Frankopanima, s biskupom zagrebačkim izlazio je na kraj. Ratnik, čovjek gvožđa i mača, Karlović je sudio mnogo puta prenaglo, mnogo puta rabio svoje banske čete i za to da dade osjetiti svoju vlast više plemstvu nego Turcima. Ali je njegova skrb za pogranične tvrdinje pomogla mnogo. Na kraljevu dvoru nisu voljeli "divljega čovjeka" koji je "kao medvjed" ulazio na dvorske gozbe, igre i lovove. Karlović nije bio ni spretan ni nespor - držao se jednoga pravila: kao ban treba da imam moć. Za to mu je potrebno imanje, a imanje su mu uzeli Turci. Ono što još drži držat će do zadnjeg daha, a pošto cijeni samo vojničku pomoć i novac koji se daje za vojsku, vrijede mu Mlečani i nadvojvoda Ferdinand sto puta više nego kralj i dvor budimski. Dvor je bana nemilo uvrijedio imenovavši Taha subanom. Tahi je miljenik kraljice Marije, vjeran pristaša njemačke stranke na dvoru, a banstvo je primio zato da privede kraju mnoge svoje parnice radi imanja u Hrvatskoj i da se naužije priorije vranske, koja mnogo nosi. Karlović se bori protiv Taha i u toj borbi pomažu ga Frankopani i Erdedi. A za uzvrat, i kraljevski kapitani i ljudi nadvojvodini pomažu samo ondje gdje prijeti opasnost gornjim stranama, na Uni. Za Ostrovicu nije dano pomoći ništa - i sad kad je pao posljednji grad knezova Krbavskih ban Ivan još se je morao prati i pred papom i pred kraljem da nije grada pustio od nemara. Prigovori su ga razbjesnili - Tahi iskorišćuje protiv njega pad Ostrovice! Ričan je po svom pouzdaniku Ivanu Kobasiću brekovičkom nagovorio Karlovića da sazove sabor jer je to prijeka potreba za obranu zemlje; ali kad je ban Karlović pred sabor bio doznao da kralj Ljudevit ili, bolje, kraljica Marija neće svrgnuti bana Taha, a nadvojvoda "da se u to ne pača", Ivan Karlović se zatvorio kod pavlina, obolio i zbilja legao od srdžbe. Burgio prizove Kobasića i oni odu da pozovu bana. Ne sastane li se sabor, neće se pogotovu znati tko je poglavar zemlje - rasap je i onako strašan, ovo valja zapriječiti pod svaku cijenu. Ostavši sam s Jožefićem, knez Krsto se sklone pod zid crkve i reče biskupu tiše: - Gospodine biskupe, govorili ste odviše pred Burgiom i Kobasićem. Mi idemo skupa, ama oni ne trebaju znati sve naše stvari. Kobasić je doušnik Ričanov. Ne zaboravljam na Senj, neću prostiti Kružiću - no komu da govorim sada? U tri zadnja mjeseca osam su me puta robili Turci - idu do Skrada i Dubovca. Otac mi se sklonio u Ogulin - u Modrušu ni bivati ne može. - A nadvojvoda? Zar vam Ričan nije obećao vratiti Senj? - Šutimo, biskupe. Nadvojvoda obećava gradove kraljeve, kralj cesarove - ako Senja ne uzmem sam, nitko mi ga neće dati! Jožefić se začudi. Mislio je u Senju da je veza između Ričana i Krste jača - iz Mletaka je čuo da je Krsto sasvim u službi cesarskoj. Iz izmorenog lica kneževa nije se moglo ovaj čas razabrati koliko je istine u tom. Jožefić, prognan iz Senja, zamislio se mračno u kneževe riječi. Međutim je nizbrdicom od pavlinskog samostana kretala povorka koja je uzbunila oba, rastavljena krila sabora. Plemići nagrnuše pred crkvu - na poljani ostadoše samo barila, iz kojih se točilo piće, i vatre pečenjara. Sabor će početi - sve je utihnulo. Pred crkvu stupa ban Ivan u pratnji biskupa Šime Erdedija, protonotara Hencefija, baruna Burgia i još dva-tri plemića, sred kojih su sluge nosili drvenu, izrezbarenu škrinju, očito spise banove. Bilo je rečeno da na saboru neće biti suđenja - zato je knez Krsto sumnjivo pogledao škrinju - zar Karlović doista neće da bude više banom i predaje svoje parničke spise saboru? Ban Ivan hoda polagano i teško. Čelo mu je, kad skine kapu od crnoga baršuna, namršteno, oči sumorne. Sjeo je za hrastov stol kao da pada odsječena klada. Protonotar Hencefi pozvao je plemiće i velmože da prisustvuju saboru i pročitao spis o sazivu. Poslije čitanja nastala je duga šutnja. Ban Ivan kao da je i zaboravio gdje je - ne miče se i zuri preda se. Burgio je prišaptao knezu Frankopanu da su ga jedva nagovorili. Zbilja je i bolestan. Iza nekoliko časaka općeg nestrpljenja, ban se Ivan gane. Uspravivši svoje ogromno tijelo, stao je govoriti polako, sričući i zastajući kod svake riječi. - Gospodo staleži i redovi - sabor je otvoren. Ja moram kazati da mogu saboru predsjedati jedino stoga jer sam ga sazvao. Dalje od toga moja volja neće. Odluka je moja da se odrečem časti koja me tišti. I ne tumačeći ni jednom riječi tu svoju odluku, Ivan Karlović spusti opet svoj glomazni trup na klupu. O lijevoj strani stola sakupila se, uz Ivana Kaštelanovića, četa oporbe. Dok ban nije govorio, još su čekali - sad se je, kao iz jednog grla, prolila vika: - Ako nema bana, nema ni sabora! Ivan Tahi je ban, on neka vodi sabor! Banovac Pavao Kerečenj, župan križevački, sjedeći do Karlovića, ustane i udari mačem o stol. - Tko to viče za gospodina Taha? Što, gospodo, tko se buni? Ovom saboru predsjeda zakoniti ban, gospodin knez Krbavski, i ja tražim da se raspravi najprije veleizdaja koju su počinila gospoda što sada viču. Pred sud sabora s buntovnicima! Kerečenj je, iz stisnutih šaka, ispustio komad papira i prišao Kaštelanoviću, ispruživši mu pest ravno pod nos. - Gospodine Kaštelanoviću, vičete, je li - pitam vas poznate li ovo pismo. - Nećemo čuti ništa o pismu ni o saborovanju. Dolje Karlović! Vivat Tahi! - zaorila je opet ljevica sabora. Nadglasujući viku, Kerečenj je uspio da pročita latinski poziv što su ga poslije lanjskog križevačkog sabora svojim prijateljima i pristašama bila uputila buntovna gospoda. "Svima i pojedinim odličnim i plemenitim sucima i plemićima naše županije, postojeće u opsegu kraljevine Slavonije kao i čitavom plemstvu iste kraljevine, gospodi i braći našoj, Baltazar Baćan, Ivan de Tah, Ivan Kaštelanović, Ivan i Lajoš Pekri, Franjo Nelipić, Pankracij, Ivan, Mihajlo, Krištofor i Volfgang od Zempča i ostala braća, pozdravljenje i vječno prijateljstvo. Mogli ste već čuti kako su netom prošlih dana, nakon odlaska našega iz Križevaca, neki neprijatelji naši između podanika ovoga kraljevstva nanijeli pogrdu i sramotu nama i vama time što su protiv slobode naše i svih vas stanovite plemiće ondje teško isprebijali i suviše još na uštrb i sramotu našu i vašu odredili pecunias fumales[26], da na naš trošak nastave s nama pravde i da iz našega tulca odapinju na nas strijele. Odlučili smo stoga sa svom gospodom magnatima ove kraljevine, kojima je jednako kako i nama nesnosno svako vrijeđanje i kršenje slobode kraljevine, da se dojduće nedjelje Invocavit[27] ši Donjim Zdencima drži sastanak, pak da se ondje posavjetujemo kako bi se moglo naći lijeka protiv učinjene nam poruge i povrede te se nama naša čast sačuvala ili, bolje, povratila. Molimo vas i pozivljemo stoga kao braću i predrage prijatelje da za volju života i časti svoje na ustanovljeni dan dođe svaki sam glavom na ustanovljeno mjesto, jer bi bolje bilo da umremo ili da nas žive zakopaju nego da ostane na nama takva uvreda i sramota. Ponovno vas molimo i opominjemo da inako ne činite; dimnice pako, protiv nas samih tako nepravedno određene, rado nitko od vas ne da, jer tko bi je god davao, nanio bi sebi štetu i učinio se smiješnim." Poziv je bio datiran iz Grđevca, na dan sv. Apolonije. - Ovo je, gospodo otvorena buna. Ivan Tahi, koji se nazivlje banom, ustaje protiv sabora i pozivlje svoje pristaše na bellum civile[28]. Tražim da sabor sudi o zločincu! Buka je postajala zaglušna. Pekri i Kaštelanović nisu tajili da je poziv istinit - grčili su pesti protiv Karlovića i prijetili da još nije osvećen lanjski sukob. Karlović gleda buntovnike uporno, bez riječi - ali prepušta borbu drugima. Protonotar Hencefi traži posluh; kad ustaje, ipak se vika nešto smiri. - Dva su ovdje pitanja - tumači protonotar - koja treba razlikovati. Što je poziv upravljen radi svađe, to ne spada na sabor. Što se pak u pozivu izvrgava ruglu zaključak zakonitog sabora, to je vrijedno kazne. Dimnica, pecuniae fumales, je ratni porez koji nije udaren na pojedinca, nego su staleži i redovi skupno primili na sebe teret, onako kao što se nisu ni opirali da se kraljevska dača za vojsku ubire u kraljevini Slavoniji u jednakom iznosu sa kraljevinom Ugarskom, premda je po ranijem i pravno vrijednom zaključku kraljevina Slavonija imala plaćati samo polovicu. Dimnica se plaćati mora; onaj, tko je uskrati ili drugog na uskratu pozove, krivac je saboru, banu i kralju. Protonotar je govorio mirno, pravnički, ali su njegove riječi padale teško jer je - ne spomenuvši imenom nametnutog bana Taha - istoga Taha okrivio bunom. Knez Krsto i biskup Šime zagrebački živo su odobravali protonotaru. - Ne priznajemo sabora! Protestor![29] ć ne vlada nikomu! - vikali su ljevičari i pojedinci od njih već su prilazili zapadnoj strani crkve, gdje su držali svoju oružanu pratnju. Trenutak se činilo da će Pekri i drugovi upotrijebiti silu i rastjerati sabor. Ali iza crkve stajali su jači odjeli banovaca; kad su isto tako stale bliže kretati čete kneza Frankopanskoga i biskupa zagrebačkog, među kojima je dobar broj konjanika u potpunoj ratnoj opremi - bijes ljevice nije se doduše stišao, ali ona je uvidjela svoju nemoć. Biskup Šime zaklinjao je buntovnike da ne priječe rad sabora - Karlović je neprestano sjedio, ne mičući se. Tada pristupi na sredinu knez Krsto i poviče da se je orilo od crkve: - A gdje je taj vaš gospodin Tahi? Zašto nije došao amo da se muški ogleda s nama? Dosta je loše igre - tko je dao pravo narečenom banu Tahu da govori u ime magnata u svom pozivu? Ja sam velikaš kraljevine. Dali smo dimnicu jer nam je dogorjelo do nokata - ako se ne spremimo za proljeće, bježat ćemo svi iz zemlje. Dođite k meni pod Modruš da se bunite - a ne vičite ovdje! Gospodin Tahi hoće svađu - sakrio se za tuđe skute i misli da se kod nas može banovati bez naše privole. Ne može se i neće. Molim gospodina kneza Krbavskoga da reče zadnju - bune na saboru neće biti dok sam ja s mojim ljudima ovdje! I Karlović napokon ustane. Svu gorčinu koja se bila nakupila u njem istresao je u riječima koje su proklinjale. Govorio je o svojoj vlastitoj nevolji, o tom da je prepukli siromah i lišen zadnjeg imanja; kako godinama radi na tom da zemlja odoli provali turskoj; kako se prebija i lomi u donjim stranama[30]- a gospodin Tahi ne radi drugo nego sije svađu i mržnju jer nema osjećaja za ovo ognjište od kojega se dimnica daje. "Rekao sam da sam sit banstva - ali ovaj čas sam još ovdje i ako odem, tako mi Bog pomogao, otići ću sam, a neće me istjerati jedan Tahi!" Prijetnja bijaše glasna. Ban Ivan stajao je uspravan, ogroman, još crnji i krupniji u svom jadu, i dobacivao svoje riječi ravno u obraz Pekrijima i Kaštelanoviću. Neki od pobunjenog malog plemstva, što se bilo priključilo stranci Taha, smetu se - oko Kaštelanovića bude sve manje ljudi. Dvojica-trojica, pijani od vina i neprestanog rogobora posljednjih dana, još su dizali šake i kleli, ali Kaštelanović je osjetio da bi se lako mogli ponoviti događaji od lani. Samo je ovaj put sukob nemiliji - lani su bježali poslije sabora, a sad bi moglo doći do krvi pred crkvom. Vičući svoje posljednje prosvjede, četica buntovnika uzmakla je sve više na zapadnu poljanu i tamo se već sprema na odlazak. Pilo se i proklinjalo - ali oko bana Ivana Karlovića bio je stvoren čvrst okrug - sabor je nastavljao raspravu. Sad se više nije govorilo o Tahu. Ivan Karlović mučio se da se što sitnijim potankostima raspravi o pomoći za južne strane domovine i da se odobri razdioba vojske kako mu je bio popisao Ričan. Razdijeljeni su za zimu prinosi za plaće vojničke i određen broj posade u nekim tvrdinjama. Glavno je da ban Karlović ostane. Na saboru nije ban Ivan htio mijenjati svoje odluke - istom o podne, kad su potvrđeni zaključci o dimnici, na nagovor baruna Burgia pristao je Karlović da se podvečer velikaši sastanu kod pavlinâ na još jedan sastanak. - Uzalud je muka - govorio je ban Ivan u pavlinskom refektoriju, kraj vina i u nevezanom razgovoru navečer. Zle je volje ban i što iskrenije govori, gorče se riječi toče iz njegovih usta. - Uzalud je muka. Vidim ja što radi Ostrovice čine od mene. Trebao sam, vele, zapriječiti. A što ću zapriječiti - glad i izdaju? Što ću da dâm posadi kad sam nemam ništa? Neću više. Hoćete da budem banom, a tko me sluša? Kaznio sam Vojkovića - Vojković je zločinački napustio Skradin, nije ga snabdio ni onim topovima što su mu poslani. Dao sam ga okovati i zatvoriti kao izdajicu u Udbini. A kad sam došao pod Klokoč da Vojkoviću zaplijenim grad, našao sam u Klokoču koga? - gospodina Frankopanskog, koji se je bio požurio da sebi prisvoji grad. Mjesto da kazne izdajicu, gospoda su stala ratovati sa mnom! I gospodin biskup zagrebački poslužio im je, prima tužbe na me. Zatrti ih hoću, rekoše; a što će mi banstvo ako nemam mača da sudim kako znam? Dosta mi je. Kažem gospodi otvoreno, pisao sam u Mletke da mi daju zaklonište za starost - gdje ću da živim kad nemam ni kmeta ni grada? Da se mirim s Tahom, da čekam dok nas izmiri Ričan? Primite - govorio je knez Krbavski sumorno - moju odreku; ja u sebi nemam više snage da banujem. Pisao sam prejasnom nadvojvodi Ferdinandu neka on imenuje bana - - Bana imenuje kralj - nadvojvoda nema toga prava - spomene Hencefi, kojemu se odmah pridruži biskup Erdedi. - Pravo, biskupe? A tko bi znao tko sad i vlada nad nama? U Budimu rade ono što se iz Beča i Graza savjetuje - palatin Salkaj sluša kralja, kralja vodi kraljica, kraljica radi onako kako joj savjetuju iz Beča. Ako nadvojvodi predložimo bana, sigurno ćemo ga i dobiti. - A kako da sad imamo Taha? Što li sve nismo činili da ga se riješimo - a u Budimu ga drže; i to baš Nijemci! - opire se biskup, koji je Tahov susjed u Čurgu, na posjedu biskupije, i mrzi Taha radi parbe o međašima. - To i jest ono, biskupe. Zato mi je i dojadilo sve. Govorilo se dugo i na koncu je Karlović popustio utoliko da će preko zime držati banstvo. Kad su izlazili kroz slabo rasvijetljene hodnike samostanske, Burgio je zaustavio kneza Krstu da se odijele od ostalih. - Kneže, moram vam prišaptati nešto. Ban Karlović ne zna što se događa u Budimu. Nijemci nisu više tako jaki, kralj koleba. Mogli bismo doživjeti promjene. Ne prenaglite se - ako imate čovjeka, dobro bi bilo da se govori s gospodinom Verbecijem. Ne varajmo se: ako u Budimu ne dođu na čelo pošteni ljudi, nema spasa. Govorite s Verbecijem! Istu noć povjerio je Krsto svoj razgovor s Burgiom Jožefiću i uputio biskupa senjskoga da budno pazi što se događa u Budimu.
VII.
[uredi]Biskup Jožefić stanuje u Budimu u kući koju je papin nuncij, kardinal Campeggio, najmio za sebe i za svoga civilnoga doglavnika, baruna Burgia. - Ja tražim u ovoj zemlji ljude - rekao je Jožefiću barun i nije ga puštao od sebe. A biskup senjski domala i shvati zašto Burgio, po nalogu kardinalovu, tako čini. Papinska nuncijatura imala je, prije dolaska kardinalova, položaj jednak kao i ostala strana poklisarstva - dvor je plaćao poklisare i njihov je posao bio više da posreduju po željama kralja i dvora negoli da budu zastupnici posebnih političkih misija svojih zemalja. Zato i redoviti poklisari nisu imali mnogo ugleda na dvoru, pa su to zarana uvidjela gospoda od Sinjorije, i već u doba Cambrayske lige poslala u Budim doktora Paskvaliga sa velikom svitom i mnogo zlata. Sv. stolica uzdržava svoga poslanika sama. Kardinal ima u dvoru posebni odlični položaj, premda nema izrazite svoje stranke. U svađe bogatih Batora sa Zapoljima, pak i u samo pitanje nasljedstva, nije ulazio kardinal. Zamršeni su ugovori Maksimilijanovi sa pokojnim kraljem Vladislavom po kojima unuk Maksimilijanov, za slučaj praznine na prijestolu, ima pravo na krunu ugarsku[31] čak rakuški da stranac, čovjek tuđega jezika, ne može nikad stupiti na prijestol ugarski. Nuncijatura obavješćivala je Rim redovito o svim prilikama i neprilikama u zemlji, no poglavita je briga pape i kardinala da se uredi snažni otpor protiv Turaka. Za to treba novaca - a u Ugarskoj, tako javlja Burgio u Rim, ne bi se našle ni tri zlatne forinte, dobrovoljno dane, kad bi se radilo o tom da se s te tri forinte spasi kraljevstvo. Toliki je razdor, tolika sebičnost velikaška! Burgio je nastojao da kod svoga stola sakupi i sjedini bar ono malo što je poštenijeg, savjesnijeg i čudorednijeg bilo u tom metežu ljudi slavičnih i pohlepnih, u tom vrzinom kolu raskošnika, nasilnika, ulizica i doušnika koji su puštali da stvari teku kako hoće, samo da nitko ne dira u njihovu pokvarenost i njihovo imanje. Oko časti palatinske i kancelarske bore se stranke dok padaju Severin i Beograd. Rim je imao iz Hrvatske, sa bosanske međe, točne izvještaje da se sultan sprema na odlučni pothvat, pri kojemu se neće zaustaviti "u hrvatskim klancima", nego će u isti mah poplaviti čitavu južnu Ugarsku i udariti ravno na Budim. A naproti njemu koga će postaviti kralj? Vojske gotovo i nema - oko Petrovaradina drži još nekoliko stotina oružanih ljudi Pavao Tomori; ali protiv onoga što spremaju Turci treba pokret opći, požrtvovnost svih, ustanak cijele zemlje. Zato Burgio "traži ljude"; no oni što ih je našao i okupio nemaju na dvoru puno oslona niti su u milosti mogućnika. Tu je pečujski prepošt Stjepan Brodarić, Hrvat, razuman čovjek, odličan svećenik koji bi po svojoj državničkoj spremi trebao da bude na jednome od prvih mjesta. Papa ga podupire; ali na dvoru, gdje vrijedi samo stranac i strančar, Brodarić, koji ima za sebe samo svoj um i svoju čestitost, ostaje osamljen. Tu je Pavao Tomori, vitez kojega je puk zavolio poput legendarnog junaka. Kao mladić taj je bojoviti plemić bio regbi rođen da bude pravi nasljednik Hunjadija - lijep, strasna srca i hrabar, a vješt vojničkoj umjeći, Tomori je uživao svoju mladost i svoju ranu slavu junačku. Udes ga je prebrzo učinio mužem, pače i starcem koji nije mario za svijet. Dva puta ga je redom obuzela žarka ljubav - i obje žene koje je zavolio svom burom svoje mladosti pomriješe. Sudbina ga je zatekla, smela, ubila, utukla - vitez zapane u tešku bolest, stupi u samostan i zamijeni gvozdeni oklop mantijom. Ali žilava je narav prodrla i ispod pustinjačke kostreti fratarske. Danas je Tomori svećenik, ali je i kapetan tvrđe petrovaradinske. U nekoliko okršaja na međi slavonskoj proslavio se i stekao ugled kod četa. Živi samo za svoju vojsku; za se ne treba ništa, ali bez prestanka uznemiruje dvor neka šalje praha, hrane i novaca da se obrani bedem na Dunavu koji čuva Budimgrad. Na dvoru ga malo tko sluša. Jožefić, prispjevši u Budim, nije ni zamisliti mogao kako u zbilji izgleda taj dvor. Gospoda velikaši svađali su se i u Hrvatskoj; bilo je porodičnih ratova i beskrajnih parnica u kojima je prečesto više odlučivala sablja nego pravda. Banstvo je palo u ugledu, pogotovu otkad se Karlović nije mogao riješiti subana Taha. Ali opća opasnost znala je ipak, kad bi došlo do gusta, složiti neprijateljske redove - u Hrvatskoj se živjelo teško, oskudno; sami Frankopani podržavali su svoj vladarski ugled više starim i svečanim običajima negoli sjajem - novaca nije bilo nigdje. Gospoda, Zrinjski u Gvozdanskom, Frankopani oko Liča i na Grobniku, gdje god mogu, kopaju rude da željezo zamijene zlatom. Gradovi su gospodski u hrvatskim stranama više tvrđe vojničke nego dvori; život je žuhak, strog. Hoćeš li da te štuju i cijene, da pokažeš moć svoju, treba ti čvrsta kula i smione mišice - Hrvatska je, osobito frankopanska zemlja, tabor i stanak. A Ugarska je kazalište i plesna dvorana. Skromni franjevački fratar, koji je o suhom hljebu i grobničkom siru, o kuhanom grahu i staroj bravetini došao do biskupske časti, nije razumio kako se uopće može tako živjeti. Sve je ovdje igra, ludovanje, bjesnilo. Kralja su i kraljicu, nedorasle i nezrele, zaokupila njemačka gospoda - gospodin Schnaithpeck dijeli dvorske časti, a markgrof Brandenburški (Jožefić mu nikad nije mogao oprostiti što je za ženu imao jednu Beatricu Frankopanku) - markgrof je protuha bez poštenja i bez pare. Protepao je imetak svoj, ženin i svojih rođaka - Nijemci ga drže na dvoru jer im služi da kao "odgojitelj" mladoga Ljudevita, na dvoru stvara prava naselja njemačke gospode. A lijepo je i odgojio kralja! Kralj spava do podneva; u državnom vijeću se smije, drijema i ne sluša što se govori; potpisuje što mu turnu pod ruku i samo čeka kad će na zabavu ili u lov. U to se markgrof Brandenburški razumije izvrsno - sam se bori na šaljivim turnirima pred kraljem, sam sprema odijela za karnevalske parade; na dvoru ima više lakrdijaša, krojača i lovaca negoli ljudi od uma i pera. Novci se prosiplju - za kralja Matije bile su blagajne pune puncate; ta vremena spadaju u priču. Sad se nikad ne sakupi ni ono par tisuća što treba za najnužniju obranu granice - markgrof posuđuje gdje može. Nevjerojatnih je stvari vidio Jožefić - bilo je dana kad je kralj čekao dok negdje posude za objed; k Burgiu su dolazili svako toliko da "u posudno ime" uzajme po par forinti. U razgovorima koji su se vodili kraj Burgiova stola i Jožefić ih slušao svaki dan bilo je mnogo poruge za ovo ponizujuće siromaštvo kraljevo. "Kralj ili ne zna ili neće da vlada" - govorio je Burgio. Kod tih objeda bio je često pozivan i nadbiskup Salkaj, čovjek neznatna roda, koji se je kao postolarski sin domogao kancelarske časti. Previjan i jeguljast, Salkaj je htio biti na dobroj nozi sa svakim tko ima kakvu vlast ili upliv; - prodavao je, da se obogati, službe i časti; držao se Nijemaca, ali nije propuštao prilike da se dodvori kardinalu Campeggiu. Jožefić je sumnjivo pratio njegove spletkarske govore; - taj tip popa bio mu je sasvim tuđ, a pogotovu je vrijeđalo Jožefića što je Salkaj prezirao Hrvate i govorio o njima kao o suvišnoj prirepini kraljevstva ugarskoga. Nadbiskup se pače hvalio jednom da je i sam kralj kazao "ne marim za Hrvate", a kad se je inom bila povela riječ o Tahu, Salkaj je naduto napadao na Karlovića i Krstu Frankopana zovući ih razbojnicima koji se badava zalijeću iz svoje gorske busije da sruše Taha, Salkajevog i kraljičinog i kraljevskog miljenca. Dok je na dvoru bilo sve prodajno, širom kraljevstva dizala se očita buna. Protiv Batora, glavnog pristaše njemačke stranke, ustajali su ne samo mali plemići nego i moćni Zapolje, koji u ovom metežu nisu zaboravljali da će jednom doći na red pitanje nasljedstva. Za taj slučaj Zapolje su, po kneginji Jadvigi, najbliži rod Jagijelovićima. Nijemci i rastrošan dvor dojadili su puku, napravili se smiješnima. Teče glas da su Nijemci na dvoru također neprijatelji vjere - šuruju s lutoranima i zavode kralja. Kad kralj traži daću, plemstvo ne da "za Nijemce" ništa; otkad je Stjepan Verbeci ustanovio granice prava kraljevskoga u svojoj pravničkoj knjizi[32], Bator se badava muči da nasiljem suzbije sve veći otpor. Verbeci je također jedan od onih ljudi koje je tražio i našao Burgio. Nesebičan i domoljuban plemić uviđao je da mu domovina hrli u propast ako kralj ne bude okružen ozbiljnim i trijeznim ljudima. Pijanke redale se na dvoru i u kućama velikaša koji su vodili kraljevstvo - u zemlji je nestajalo svakog ugleda vlasti. Daće je pobirao žid Serenčen, kojega su držali kralj i kraljica jer im je pribavljao bar nešto zlata - zadržavajući dobar dio za se i za svoje zaštitnike. U zemlji je sve vrelo. Sabor hatvanski[33] urodit će potpunim lomom; Verbeci će sa Zapoljom i manjim plemstvom ustati otvoreno protiv kralja, građanski je rat na pomolu. Verbeci je, sastavši se s Jožefićem, pozivao u svoje kolo i kneza Krstu: ili će Nijemci biti istjerani, istrijebljeni s dvora ili će kraljevstvo ostati bez kralja. Burgio je dobro slutio kako će se razviti stvari. U posljednji čas mlađani se kralj preplašio hatvanskog sabora i općeg pokreta. Sam, bez pratnje, došao je u sabor među rogobornu gospodu koja su se kupila oko poštenjaka Verbecija. Bator je pobjegao sa sabora; od dvorskih ljudi spasio je sebe i svoju čast samo odurni Salkaj, izdavši njemačku stranku. Verbeci je izabran palatinom, Bator optužen radi veleizdaje, a Krsto Frankopan po saboru imenovan banom hrvatskim. - Dogodilo se kako sam proricao. I, hvala budi Bogu, sad su oko kralja naši ljudi - hvalio se Burgio Jožefiću moleći neka odmah dojavi knezu Krsti "dobre glase". Ali uprav u toj se je stvari, glede kneza Frankopanskog, prevario gospodin Burgio. Frankopana nisu htjeli u Budimu. Kralj, uzmaknuvši u svem, nije potvrdio onoga posljednjega zaključka saborskoga: Krsto je Frankopan morao osjetiti da Nijemci za nuždu vjeruju Ugrima, ali njemu ne. I na sve pozive Burgia i Jožefića da dođe u Budim odgovarao je da je potreban u Hrvatskoj - očeva imanja plijene Turci; otac je ostario, a kraljevina je, otkad je Karlović - i bez naročite odreke - prestao banovati, bez glave. Treba čuvati najprije kuću, kad kraljevstvo ne čuva sebe.
VIII.
[uredi]Ni pola sata pješke od Senja, u dražici na južnoj strani, diže se ili, bolje reći, krije se samostan sv. Spasa, davno sjedište bijelih fratara pavlinskih ili, kako stara pisma kažu, fratara sv. Pavla, prvoga remete. Sa gornje staze, koja se vere po goleti, šibanoj zimi vjetrom, paljenoj ljeti suncem, bez stabla i sa samim niskim trnovitim grmljem, koje jedino odolijeva buri, samostan se vidi tek kad mu priđeš blizu - s mora pako bijela se točka kao jedini ljudski stan ističe na dugoj pruzi puste, hridinaste obale. Dok je Senj bio frankopanski, redovnici sv. Spasa imali su priličnu pastvu i hodočašće - vodili su procesije k čudotvornoj Djevici na Krasno i, štićeni i obdarivani od knezova Frankopanskih, obrađivali zemljište, ikoliko zaštićeno od bure. Samostan je spasovački bio na glasu sa svojih stada ovaca koje su pasle po obroncima Velebita do mora, a još više radi svojih vinograda. Rujni dračevac, dobivši ime od loze koja je tvrda i suha poput drače i ostružine, bio je na glasu u senjskim krčmicama, a i na kneževskom stolu. Otkad su Frankopani izgubili Senj, Spasovac je odsječen od frankopanskog imanja. Kraljevi su kapetani uspijevali da kraljevskim darovnicama otmu što više zemlje i vinograda fratrima - a tvrdoglavi pavlini vraćali su milo za drago, opirući se kako su mogli; nisu se nikad prestali smatrati frankopanskim podanicma. Kad je knez Bernardin udarao na Senj, u Spasovcu su stajale njegove straže - pavlini su mnogo morali pretrpjeti radi svoje vjernosti staroj kneževskoj vlasti. Sad su gotovo siromasi - ostalo im je par lakata loze i nešto ovaca, ali u svojoj dražici oni obrađuju mravinjom strpljivošću svaki komadić zemlje koji se može očistiti od krša i pognojiti slabim gnojem od dvije-tri kravice. U samostanu čeprkaju pilići, u zalivu je privezana "pasarica" za ribolov - nađe se ribe, mlijeka, sira i kuruze, a što se vina proda, od toga se popravlja i ukrasuje crkva. Negda su pavlini spasovački bili osobiti miljenici kneza Stjepana i od njega dobivali svaku potporu. Sad su vremena teška; knez je Bernardin morao seliti i sa Modruša, Ogulin je daleko, pa Spasovac miruje u svojoj osami, u kraju gdje već i nema ljudi. Od krša se nije ni prije dalo živjeti bogzna kako - no otkad su kraljevski kapetani stali hvatati sve muško u Podgorju, a Turci godimice prodirali do Brinja i do Karlobaga - svijet se raseljivao, ostavljao tužnu grudu koja mu nije mogla davati ni ono malo hrane kojom je nekad skucavao život i bježao što pod mletačku vlast, što u gornje strane domaće. Fratri ustaju rano; danas, u prvoj zori svježeg svibanjskog jutra, kad more miriši oslano a krepko, iz crkve je prvi izišao čovjek svjetovnjak. Kud je, u ovu pustoš, zabasao vitez odjeven u bogato ratničko ruho, sa širokom perjanicom na kapi koju je skinuo s glave i sa srebrnim ostrugama na visokim kožnatim čizmama? U samostanu još sve spava - čovjek je prišao do fratarskoga vinograda vrh gornje staze i sjeo na kamenu balaturu. Punim grudima udiše zrak pun mirisa mora, kuša i pelina - i gleda, prebirući prstima krunicu, put mora. Nebo je u svibanjskom jutru visoko i prozirno - more se pod njim cakli u modrikastom, olovnom sjaju svoje potpune tišine. Bonaca je - nema ni ćuha vjetrića, ni najsitnijeg nabora na ogromnoj plohi morlačkog kanala. Goli i Prvić dižu se pored Krka sa surim sjenkama, njihove su klisure u prvom suncu osvijetljene tankom, ružičastom maglicom - kamen je, u rasvjeti jutra, s jedne strane plavkasto rumen, a s druge nježno ljubičast; - i golet ima svoje proljeće. A tamo dalje na Krku, gdje je planina viša, ova igra svjetla i sjene gubi se u sivkastoj, blagoj boji u kojoj ni ne razaznaješ krša; otok je sav u tananoj tkanini jutarnje magle što se gubi u daljinu nad pučinom. Svečani mir, veličajnost prirode koja nije taknuta ni glasom ptice ni likom ljudskim, otkriva se pred očima čovjeku koji je ustao rano da se okupa ovom divnom zorom južnjačkog kraja u proljeće. Kako li bi se znali po toj širokoj plohi vode zimi goniti valovi, kako sjeći srp bure po površini zapjenjenoj od muke! Kako bi umjela bura švijukati niz stijenje Velebita i tjerati valove, u sivozelenoj brazdi, sve tamo do otoka! Ali sada bijes spava - priroda nije divlja Kraljica što urla od zlobe nezasićene zavisti, neutaženog razora - začarana je, uspavana Djevica koja u ranom suncu odsijeva svoj vedri, djetinjski obraz. Da li je o tom sanjao čovjek - vitez sa srebrnom krunicom među prstima? Vidiš, zaboravio je i sam na se u miru prirode - diše i on spokojno, kao da poslije zore i nema dana koji će doći sa žegom i brigama. Frulica ovčara, koja se oglasila s brijega vrh njega, probudila je iz misli čovjeka. A već je k njemu priletio i fratar, bosonog, s kablicom u ruci. - Dobro vam jutro i Božji blagoslov, gospodine kneže! Što tako rano, ranije od nas? Knez Krsto Frankopan boravi od jučer kod fratara. Došao je, ne najavivši se, iznenada i samo sa dva pratioca. Pavlini su se bojali za nj - tko zna nisu li gdje zasjede - ako ne od Turaka, a ono od senjske posade, koja budno pazi da se Frankopanovi ljudi ne približe gradu. No vremena su takva da se ni u Senju ne zna tko je gospodar. Tko je ban koji bi imao zapovijedati šačici ljudi? Ima godinu dana što se ni za kraljevce ne brine nitko. Spasovački pavlini čuli su da ljudi u Senju mjesecima nisu primili plaće; ako Turci zbilja dođu, ne bi se držao Senj. Dobro je da je došao knez - ne zaboravlja on ni Senja ni Spasovca; a nešto će se zbiti, jer knez ne dolazi badava. Doduše, teško ga je ugostiti; da nema ono janjadi, čim bi nahranili svoga vlastelina? Knez uostalom ne pita za to - od jučer nije ni izlazio pravo, a sad eto, u cik zore, već je na nogama. Prior je već knezu ispričao kako je u Senju. Sad mu, uz lončić mlijeka, kazuje da su Mlečani gotovo sasvim napustili stražu u gornjem Jadranu. - Sve su im lađe niže, od Baga do Zadra. U Bagu je loše - Peručić je s par ljudi, a nema praha. Senjani se hoće predati pod zaštitu Mlečana. Naš svijet iz Podgorja bježi - neki su se bojali ostati i u Zadru, pa su prešli prijeko u Italiju. Bijeda je strašna; fratri nemaju više ni da komu prodaju ono malo vina, premda je berba bila dobra. Prior moli kneza da bi se zauzeo za samostan radi zemlje, koju su fratri posjedovali prijeko, na Krku, što je sad pod Mlečanima; pak donosi povelju da knez vidi fratarsko pravo. "Dano na Modrušu 1381. Mi knez Štefan damo viditi svima pred kih obraz ta naš list pridest kako pride pred nas fratar Jakob, preur sv. Spasa z Lobotin blizu Senja, proseći nas za nike dohotke ki nas tikahu od njih vinogradov ke imihu u dragi baščanskoj. Zato mi, vidivši da je milosrdna prošnja i prava i smislušći kratak život na sem sveti, mi im ostavismo i darovasmo ta dohodak više imenovani, za naših mrtvih duše, a po naše zdravlje. A to zato oni se obećaše i priješe Boga moliti vječno za naših prvih duše i za naše. Zato mi zapovidamo tvrdo našim potknežinom, sucem, satnikom i sve versti oficijalom, ki su sada i ki budu napreda, da se brižita tih brat više imenovanih i po njih nastajuščih, hoću, braniti i obraniti, ako ljubite našu milost. Ino stvoriti ne smite." - U dragi baščanskoj! - šapne knez. Onda su Frankopani bili gospodari na Krku - stoljeće je i pol prošlo otada![34], ozlovoljen ovom uspomenom na pogled Krka, koji se tu, na dohvatu pred njim, moćan u ovom jutru diže iz mora, prekida razgovor. Nestrpljiv je. Kad je sunce odskočilo visoko, traži da mu fratri spreme barčicu - na more će. Upravo kad su odvezivali konope, od Senja se, pužući uz obalu, pokazala druga lađica. Knez počeka na kamenom muliću drage i zamalo odvrati pozdrav odebljem postarijem gospodinu, sa crvenim pasom i plosnatim svećeničkim šeširom, koji mu je domahivao iz senjske barke. Sa svećenikom izađu i dva oružana čovjeka koji su veslali. Ovi ostanu na dno drage, dok su se knez i došljak uspinjali stazicom do samostana. - Dakle sam vas našao u vašem skrovištu, gospodine kneže Krsto! U Senju znadu da ste ovdje. Nisam ni trebao vaše poruke, bio bih vas iznenadio. - Pa i hoću da za me znadu u Senju. Ovdje sam, na svojem sam. Prepošt Stjepan Brodarić, došljak crkovnjak, vraćao se iz Rima, kamo ga je bio poslao kardinal Campeggio. Na prolasku kroz Senj dobio je glas od kneza Krste neka dođe u pavlinsku dražicu do sv. Spasa. Jožefić je pisao iz Budima da je na svaki način potrebno da se njih dvojica, knez i Brodarić, vide i posavjetuju. Brodarić nosi iz Rima važne glase. Sam mu je papa Klement stavio na srce da ništa ne radi bez knezova Frankopanskih. - U Rimu su ispitali tužbe na vas radi Senja - pravo je na vašoj strani; doći će vrijeme da ga i dobijete. Burgio je jako hvalio vas i Jožefica. Sada, kneže, ostaje jedno - morate u Budim sa mnom; to zahtijeva sveti otac, to traži spas nas svih. Prepošt je na prigovore kneževe odgovarao prostodušno. Jest, istina je - u Ugarskoj je sve okrenuto naglavce. Najprije su Nijemci držali Batora, zatim su poljski rođaci ili strah nagovorili kralja da popusti i imenuje palatinom Verbecija. Sad se opet kuju protiv Verbecija spletke i on će jednoga dana bježati iz Budima isto onako kako je bježao Bator. Kralj je zadužen da nema što jesti. Posudili su novaca kod bankara Fuggerovih i spraskali, posuđuju kod Campeggia, žive od dana u dan. Kralju plemstvo neće dati ništa jer je Žida Serenčena opet pustio iz tamnice. Tomori je zdvojan; piše u Rim da se povratio natrag u samostan jer nema s kim raditi ni govoriti u Budimu. Na baniji drži dvor Taha. Burgio misli da se Krsto mora primiti banske časti; papa to želi, kralja će prisiliti na to. - Banstvo meni? A Senj? Zar ću u Senju sam držati ljude protiv sebe? - Propast će, kneže, Senj i za kralja i za vas ako dođu Turci! A doći će. Zna se stalno da Soliman sprema vojnu. A neće pljačkati i uznemirivati paše - sam car ide na Budim. Nije tu govor o Senju, pa ni o samom kraljevstvu hrvatskom, propast će sve. Campeggio pozivlje da knez bezuslovno dođe u državno vijeće; Salkaj, o kom Jožefić tako ružno piše, nije svemoćan. Ljudi od mača morat će vrijediti više od spletkarâ. Prepošt i knez pošli su stazom uz obronak. Frulica pastirova upliće se u njihov ozbiljan razgovor. - Jutros sam, gospodine prepošte, mislio kako je stradala moja zemlja. Slušao sam istu ovu frulicu. Imali smo mi svoje veselje - puk kod nas pjeva ekloge i vodi kolo[35] čitao sam kod oca kao dijete knjigu o Iliriji blaženoj[36] čice. Divna je zemlja - ne bih je zamijenio ni s kojom na svijetu! Ali ćemo umrijeti na njoj i nećemo zapjevati više! Svibanjsko je jutro rastužlo kneza. - Brodarić dobro shvati kuda brode njegove misli. I sam Hrvat, prepošt se je međ Ugrima osjećao nevoljno. No nije li prst Božji u tom da upravo mi Hrvati imamo spasavati kraljevstvo? Od Matijaša bilo je na dvoru znamenitih ljudi hrvatskih; Janus Pannonius ovjenčao se vječnom slavom[37] - a ovaj knez Krsto, koji stoji pred njim, nije li, kako kaže sam papa, najveća nada kršćanstva? - Sve bježi, sve ostavlja rodni kraj! Ni lađice na moru ni čovjeka na stijeni! - reče knez pokazavši rukom obzorje. - Gle - tu su neki - i ti bježe! Sa lobotinske strane prilazila su na magarcima dva čovjeka. Prvi je u razderanom, u Primorju neobičnom odijelu od tamnosmeđe čohe, u opancima; sav se skunjio na životinji i čvrsto se drži sedla, nenavikao gromačastom putu. Drugi je u poluvojničkom odijelu, s mačem - zaostao je i sišao s magarca tjerajući ga pješke uza se. Knez Krsto odmah prepozna u njem svoga službenika. - Otkud ti amo, kaštelane? Kaštelan ledenički, Martin, vikne čovjeku na magarcu da siđe. - Oprostite, gospodine kneže, što sam prekršio zabranu. Morao sam iz Ledenica amo. Ovaj čovjek ovdje donio je pismo iz Ogulina - traži vas dugo. Zove se Jure Mrsić, utekao je iz Jajca[38]. Jure je čovjek u snažnoj dobi, jakih kosti i krupnih ruku. Ali je sve na njem kao da je ustao od duge bolesti - lice upalo, nagrešpano, posivjelo, noga nesigurno tapa. Čovjek priđe knezu i, uhvativši kneževu ruku, primakne ju k ustima. - Bog mi je dao da doživim ovaj dan! I sav se zajecao ne mogući ni govoriti. - Slab je, gospodine kneže, jedva je živ stigao do nas. Fratri su čas kasnije okrijepili čovjeka. Mrsić je prikupio snage, ali u njegovo pričanje neprestano se miješale suze. Jednostavnim riječima pripovijedao je knezu i prepoštu kako je utekao iz Jajca. Bjegao je do Bihaća i odanle ga poslali da potraži kneza Bernardina i Krstu - od Ogulina dospio je do Ledenica. Priča strahote - u Jajcu nema hrane ni za lijek, gladuju i fratri. Ono malo vojske što je u gradu živi od gnjilog brašna - puk jede korijenje i travu. Ima ih koji su poludjeli od glada, a pomoći niotkud! Mrsić je skupio posljednje sile, prošuljao se kroz tursku opsadu i osam dana umirao po šumama. - Bolje je poginuti kao zvijer u šumi nego gledati ono! Na svoje sam oči vidio kako je majka rođeno čedo bacila u rijeku da ne vidi gdje umire od gladi! Pomozite, dragi gospodine - vas jedinoga čekaju i pozivaju gladni i nevoljni! Zatrt ćemo sami sebe ako nam pomoć ne dođe! Prepošt pogleda kneza. U Krstinim očima zablistala je suza. - Sami sebe zatrti - šapne knez. - Sami podaviti svoje pokoljenje! Brodarić htjede da nešto reče, ali ga je već prestigao knez. - Gospodine prepošte, idem s vama u Budim. - Tako je kneže, slava budi Bogu premilostivomu! Vidjet ćete, ja poznam kralja - neka i ovaj ubogi čovjek ide s nama. Kad kralj čuje da majke utapljaju djecu svoju, proplakat će. Dijete je, meka je srca. Ne krzmajmo, kneže - ja znam, vi ćete spasiti Jajce!
IX.
[uredi]- Vojvodo, imam radosnu vijest za vas! Jajce je oslobođeno, knez Krsto je kraj Vrbasa hametom porazio Turke![39] Našao se vojsci vođa! Zuan Antonio Dandolo, sada član Vijeća desetorice i povjerenik Sinjorije za stvari u Hrvatskoj, pozdravio je veselim riječima vojvodu Ivana Kosaču, koji svaki dan dolazi u Dandolovu palaču u Calle delle Rasse. Na ruci Dandolovoj uvijek je onaj prsten što mu ga je na oproštaju iz Torreselle bio poklonio knez Frankopan. Dandolo ga čuva ne samo kao znak staroga poznanstva sa hrvatskim velikašem i rođakom nego i kao neko obilježje svojega diplomatskog mjesta u Vijeću. Za sužanjstva bilo je i burnih i nemirnih dana između njega i kneza; ipak je Krsto uvijek osjećao da mu Dandolo nije dušmanin i kod odlaska oni su sebi toplo stisli ruke. Mletački je patricij išao na ruku knezu Bernardinu kad je Bernardin, iza neuspjelog puta u Nürnberg, duždu Grimanu objašnjavao potrebu pomoći za Hrvatsku. S Krstom je Dandolo u stalnom dopisivanju - danas i oni koji su za kneza Krstu zahtijevali kaznu i poniženje dok je bio zarobljen u Torreselli odobravaju Dandolu jer je svojim mudrim postupkom umio zadržati dobre veze sa moćnim gospodarima na hrvatskoj obali. Jer i Venecija danas uviđa da je njeno šurovanje sa sultanima napokon zaprijetilo i samom venecijanskom posjedu u Dalmaciji. Mletačka roba ne može u turske strane nego samo uz najbližu obalu; sultani se oružaju i na moru. Mogao bi pasti i Senj, a za njim i mjesta na rubu onoga Kvarnera što su ga Mlečani sa čitavim gornjim Jadranom smjelo nazivali "culphus Veneticus"[40]. Gdje će se zaustaviti turska sila? Za Veneciju sve važnijim postaje pitanje da se održe "relikvije" opustjele Hrvatske, naročito imanje frankopansko. Slabost kralja ugarskoga tolika je da Sinjorija znade kako Hrvati već ni ne računaju na vlast ugarsku. Sinjorija ima u hrvatskim stranama svojih davnih prijatelja; knez Krbavski primio je od Mletaka novčanu potporu, a s njim će se naći i mnoga manja vlastela koja su izgubila gradove na međi. Sinjorija je vikla zemlje kupovati ili spletkama sticati, kako je bila učinila sa Dalmacijom i s Krkom. No ovaj puta, kad biva sve jasnije da sultan hoće pregaziti svu zemlju na putu do Budima, možda i do Beča a možda i do Rima, izvještaji su mletačkih upravitelja u Dalmaciji veoma zabrinuli savije. Sinjorija se našla oko u oko sa potrebom da na događaje u Hrvatskoj ne gleda više onako kako je činila za doba kralja Matije. Vijeće vidi da treba odlučnijih koraka - može se dogoditi da hrvatska gospoda ravno zatraže protektorat Venecije; sigurno je da Venecija mora vojnički surađivati sa Hrvatima. Radi svega toga, otkad je gospodin knez Krsto Frankopan izišao iz mletačke tamnice, mnogo je porastao ugled gospodina Dandola. Jer Dandolo je uvijek zagovarao svezu s Frankopanima; a sad se vidi da ova najmoćnija vlastela, pogotovu sam knez Krsto, odlučuju u onim stranama sasvim - ma i bez kralja. Pobjeda Krstina kod Jajca bila je i pobjeda Dandolova. Vojvoda Ivan Kosača prigodan je savjetnik Dandolov u svim ovim stvarima. Tužan radi pada svoje zemlje, ali živući još uvijek u velikom sjaju svoje riznice, koju je sa sobom spasio na bijegu u Mletke, Kosača još nije izgubio nade da će hrvatska gospoda izbaviti od Turaka Bosnu i Hercegovinu. U Mlecima znadu svi da ove zemlje "i onako pripadaju Hrvatskoj". Ali su loše vijesti dolazile - osmanska je sila rasla svake godine. Poraz Turaka kod Jajca sasvim je preporodio vojvodu, koji je slab ratnik i voli živjeti u miru u Veneciji, ama nije nikad prestao govoriti o svojim pravima na djedovinu. Dandolu služi razgovor s vojvodom dobro, jer vojvoda pozna onu zemlju i ljude, sve do gornjih hrvatskih strana, a u Veneciji je Kosača bio vrlo drag knezu Krsti. Zato i Dandolo prvomu vojvodi čita radosno pismo Krstino o Jajcu. Jajce je bilo gotovo pred predajom. Osamnaest mjeseci nije u tvrđu unesena nikakva hrana. Turci su znali da je grad tvrd i ne da se na juriš uzeti lako. Nisu ni jurišali. Osvojili su redom svu zemlju i gradiće oko Jajca, pak okružili grad opsadom koja je čekala da glad dovrši osvojenje. U gradu nije bilo ni hljeba ni zarade. Sultan pak traži da se Jajce svakako osvoji; prijetio je - piše Frankopan - paši bosanskomu da će mu kožu s leđa oderati ako ne uzme tvrđe. Paša je namjestio oko grada kordun pješaka i konjice; u uskoj i strmim stijenjem opasanoj dolini, koja vodi prama Jajcu, načinio je zasjeke i prijekope. I tako nije ni Mihajlu Tureku, ni Petru Kegleviću uspjelo da donesu hranu ili pomoć. U tvrđi su se ljudi hranili konjetinom, a i te je ponestalo. Stanovnici su bježali, ako su ikako mogli - muževi su ostavljali žene i djecu. Čuvši za tu bijedu, paša je stao još i topovima udarati na tvrđu pozvavši u pomoć hercegovačkog sandžaka i čuvajući najpomnije sve prilaze gradu. Jure Mrsić, koji je pobjegao iz Jajca, donio je u Budim o tom glase kralju Ljudevitu. "I ja sam bio u državnom vijeću kad je taj čovjek plačnim glasom pripovijedao o nevolji Jajčana. Dušu mi je obuzela bol slušajući vaje tih ubogih kršćana; kada je pak Jure spomenuo strahotnu zgodu kakva se nije dogodila od rasapa grada Jeruzolima, kako je naime majka, držeći u naručaju dijete svoje i motreći da će joj toga časa poginuti od gladi, u zdvojnosti svojoj dijete svoje bacila u Vrbas, samo da ga ne vidi strašnom boli izdahnuti - kada je to Jure spomenuo, malo da mi nije srce od prekomjerne boli puklo. Namah sam rekao kralju da ću ja pokušati kako bi se dalo Jajčanima pomoći; te sam označio koliko bi mi trebalo vojske i topova. Moja ponuda bila je drage volje prihvaćena i sve mi je obećano što sam tražio." - Kad se radi o ratovanju, nitko ne zna tako kao knez Frankopan odrediti odmah što i kako treba. On je condottiere kakvog ne pozna svijet! - zanosi se Dandolo pričajući dalje kako je Krsto imao velikih poteškoća dok se je insurgencijom skupilo dosta vojske. Ugarski velikaši nisu htjeli Krsti dati ni banderija; a trebalo je, za rušenje turskih opkopa, i težaka i oruđa. Ipak se je na prijelazu kod Save, na Gradiškom Brodu, našlo do sedam tisuća vojske, ponajviše od slovinskih staleža. Sa 4000 pješaka i 2000 konjanika prešao je knez u Bosnu susretajući se sa Turcima po klancima, u teškim bojevima. Dana 10. lipnja Turci su se poredali s dvije strane doline da navale zboka. Krsto je prodro do Bočca i u neprestanom boju napredovao do Jajca. U nedjelju 11. lipnja knez je ušao u Jajce. - Da su bar Ugri pošteni, pa da ga naprave jajačkim banom kao nekoć Lovru Iločkoga! - kliknuo je vojvoda prateći sjajnim očima svaku riječ pisma o Krstinu pohodu što ga je Krsto bio pisao Dandolu iz slavonskih Zdenaca. Na povratku bojevi su bili još strašniji jer su Turci bili sakupili do 15000 ljudi. Knez je prodro preko Kamen-grada, Jajce je osigurano - turska najezda za ovu godinu skršena. U znak pobjede šalje knez Krsto po svom dvorjaniku Jerolimu Zadraninu papi na dar konja kojega je "zarobio u pravednom boju". - Dogodilo se, vojvodo, ono što sam proricao uvijek. Knez je Krsto rođen da vodi!
Umni patricij ocjenjivaao je pobjedu kneževu mnogo dublje. Osjećajući se obitelju vezan s Frankopanima, pomišljao je na to da bi Krsto, pod zaštitom Venecije, u hrvatskim stranama mogao osvojiti vrhovnu vlast, ne obzirući se na kralja ugarskoga. Karlović je mnogo puta preporučivao sličnu osnovu o protektoratu Venecije - ali knez Ivan nema dovoljno ugleda; umoran je i siromašan. Krsto Frankopan je prijatelj Šime Erdeda, bogatog biskupa zagrebačkog; Ferdinand zaplest će se s Ugrima prije ili kasnije radi nasljedstva - do Hrvata stoji da odluče sami. Krsto će poslije pobjede kod Jajca sigurno dobiti bansku čast, jer je sada već vrhovni kapetan kraljevske vojske. Ban je prorex, vicerex[41], potkralj - od potkraljevstva do kraljevstva samo je korak!
Pokupivši pisma, Dandolo se uputio u duždevu palaču.
X.
[uredi]U budimskom domu kardinala Campeggia prepire se barun Burgio sa knezom Krstom Frankopanom. Jožefić i Šime Erdedi, prisutni sastanku, ne upliću se - povukli se u stranu kraj prozora i pričinjaju se da promatraju široku rijeku što teče pod budimskim brijegom. - Neću da čekam ni sata više - govori knez preglasno. - Sjutra počimlje rujan mjesec; dva sam mjeseca ovdje, gubim vrijeme. Jedno te isto iz dana u dan! Jožefiću je žao i nemilo što je knez-pobjednik ovako loše volje. Kako su divni za biskupa senjskoga bili dani kad se je Krsto kao pobjednik vratio od Jajca! Ne mogući u Senj, biskup se u Budimu napatio teškog iskustva - njegova asketska duša trpjela je od pokvarenosti dvora koju je bio upoznao u strahovitoj goloti; znao je da se po ovom kralju, koji je smiješan i prezira vrijedan, nikad neće vratiti u Senj kao biskup. A kad je knezu povjereno vodstvo vojske, kad je kao pobjednik prispio na dvor, ušutkavši djelom svoje protivnike, nametnuvši se svojom ratnom vještinom i hrabrošću svima, Jožefić je stao slobodnije disati i nadati se. Još će se, hvala Bogu, vratiti u svoje strane; jer nema sumnje, sad kralj mora Senj vratiti Frankopanima. Brzo se je razočarao Jožefić. Što se više slavi Krstina pobjeda od pape i od zapadnog kršćanstva, to je gore knezu i njemu u Budimu. Dvorska gospoda neće ni da govore s Frankopanom; daj Bog da se maknemo odavle! Krsto gubi zdravlje; poslije Jajca bio se sav pomladio, a sad mu počešće nabrekne ona žila na čelu! Jožefić je dobro poznavao taj znak bijesa i trpio zajedno s knezom. Pak šta hoće sad i gospodin Burgio? Dozvao je iz Zagreba biskupa Šimuna - vele stoga da Erdeda napravi banom. A Krsto? Što će dobiti on, koji spasava kraljevstvo? - Ja dijelim vaše nestrpljenje, presvijetli gospodine kneže. No zar se ne mučim i sam? - buni se barun. - Budite na mom mjestu tri godine, posijedjet ćete. - Poslali ste me do markgrofa Brandenburškog, barune. Učinio sam vam po volji, makar mi nije milo sastajati se s "rođakom"! Što sam dočekao? Posjeo me je za stol i htio zaliti vinom - on i njegovi pjevali su neke latinske rugalice, trusili čaše i rušili se pod stol. S kim da govorim? Do kralja se ne može. Salkaj reži na me kao bijesan vepar. Bunio je velikaše da mi ne dadu banderija - kad sam pobijedio bez njega, još me gore mrzi. Neće Hrvata, veli, neće Frankopana! Postolarski sin! Misli da će mene zavesti svojim lažljivim riječima. Prevario je Batora, prevario Verbecija, ne da iz šaka kancelarstvo, vara i vas i Brodarića! Dolje mi propada imanje. Otac me zove. Turci me robe! - a ovdje me vuku za nos. - Banije niste htjeli ni sami, gospodine kneže! - Banija? Bani su Tahi i sad još Baćan. Baćana drži kraljica, budi joj... Ako mi kralj laska da sam mu najbolji i najvjerniji, neka mi učini ono na što ga goni poštenje i pravica, neka mi vrati Senj! Čuo sam da Salkaj došaptava kralju kako sam ja opasan na čelu vojske - Kraljevska će Svjetlost sama voditi vojsku! - Kraljevska Svjetlost voditi vojsku? Kneže, moram da se nasmijem. Ta kralj nema ni vlastitih čizama na nogama! Svi, osim Krste, zagrohoću na Burgiovu opasku. Burgiu uostalom nije nepravo što Krsto neće banstva; prežestok je, ne bi znao suditi, odviše je vojnik; crkva bi više voljela na tom mjestu biskupa, zato je i namislio Burgio proturati Erdeda. A Senj - trpke li jabuke! Čim se zaprede govor o Senju, nije čim suzbiti kneževe jarosti. - Ni časa više! Kad nećete sa mnom, idem sam u državno vijeće. Kad sam bio dobar da me slušaju o Jajcu, neka me čuju i o Senju! Knez se ne da utišati. Moralo se u dvor. No tu je svoj četvorici rečeno da Njegove Kraljevske Svjetlosti nema u Budimu; u lovu je, na Čepelu. Vratit će se istom večeras. Državno je vijeće krnje. Dva su palatina, Bator i Verbeci, prem u vijeću nema ni jednoga. Knez Krsto ušao je s Burgiom u dvoranu nepozvan i, ostavši stojeći između začuđene gospode ugarske, obratio se ravno k Salkaju, koji predsjeda. Knez hoće da bude načisto - zureći u Salkaja veli da je od Njegove Kraljevske Svjetlosti tražio zadovoljštinu za uvrede svojih protivnika. Cilja ravno na kancelara. - Čast mi moja ne dopušta da čekam dulje! Knez je udario rukom po balčaku sablje. Nadbiskup je Salkaj podbuo, debeo muž, komu se na licu vide tragovi razvrata. U salo obraza utopljene očice promatraju kneza nemirno, ponizujući. Salkaj je zgrnuo ogroman imetak - na dvoru je svojim spretnim laskanjem, među plemićima svojom lukavošću, znao održati svoj položaj i u najtežim sukobima plemstva i kralja. Sad je s Batorom i s "kolednicima", koji su protiv Verbecija za se dobili većinu plemića i drže Batora pravim palatinom. Campeggio, negdašnji zaštitnik Salkajev, ostavio ga je - ali Burgio nikako ne uspijeva da čast kancelarsku osvoji za Brodarića, štićenika Sv. stolice. Salkaj se s Batorom dogovorio kako da se drže prema Frankopanu. Taj bijesni ratnik, koji je došao iz Hrvatske, zar da postane neka veličina koja bi se odlučno uplitala u njihove vlasteoske račune? Kralj, ganut kao razmaženo dijete radi nevolje u Jajcu, dao mu je vojsku, pa sad sluga hoće da bude gospodar! Što buncaju ti Hrvati o nekim svojim pravima? Luđaci misle da su novci od poreza samo za rat, za njihovu obranu, a čime će živjeti i kralj i kraljica i on, Salkaj? Salkaj je trebao Žida Serenčena, raskošnika markgrofa, a mogao je izići na kraj i sa prepoštenim Verbecijem, kad mu je podmetnuo parnicu Zapolje o nasljedstvu Lovre Iločkoga i naveo ga da, po pravici, odluči protiv Zapolje. Ovako je Salkaj uspio posvaditi najmoćnije neprijatelje kraljevske prevlasti. Ali što će s ovim čovjekom, koji udara šakom po balčaku sablje i nije pristupan ni ženi ni dukatu ni igri ni vinu? Prezreti ga, otresti se, razmekšati mu šaku obećanjem, poslati ga daleko od dvora i kralja; neka ga đavo nosi u njegove gudure da pogine od Turaka kao Berislavić! - Bez Njegove Kraljevske Svjetlosti ne mogu se - ustane nadbiskup igrajući se križem o zlatnom lancu na prsima - ne mogu se, gospodine kapetane, rješavati ovdje nikakve stvari koje odvise od kraljevske milosti. Vaše tužbe o Senju poznate su nam - o tom nisu jednaka mišljenja. Ako imate kakvih zahtjeva glede vojske, raspravit ćemo ih; ali moram kazati da je i u tom pogledu bilo učinjeno sve što je ikako moguće. Više od insurgencije per capita[42] ne može se učiniti. - Tko govori o insurgenciji! Obećano mi je od same kraljevske svjetlosti da će mi biti naplaćen moj trud i uspjeh, a ja tu uzalud čekam tjedne i tjedne! Salkaj zažmiri, oko usana pojavi mu se posmijeh. - O obećanjima koja nisu ispunjena mi ne znamo. Gospodine kapetane, ono što obećava njegova Kraljevska Svjetlost, ono se izvršava i izvršilo se je potpuno. Knez se Krsto okrene k Burgiu, koji je osjetio kako Salkaj, vrijeđajući kneza, omalovažuje i njega, Burgia. - Čujete li, barune! Oni su ispunili svoja obećanja! Burgio se prepane kneževa lica - knez će uvrijediti kralja! - Oni su ispunili svoja obećanja! Knez je skočio sasvim do stola, za kojim je stajao Salkaj, i vikao da su se prozori tresli. Jedan od pisara vijeća ustane i, na Salkajev mig, provuče se, iza kneza Krste, na hodnik. - A niste li kazali, kukavice, da ćete mi dati banstvo? A niste li govorili o Senju? A nije li kralj obećao da će proširiti moju vlast nad vojskom na cijelu među? Salkaj se ustoboči. Sad je bio čas da potpuno ponizi omraženog Hrvata. Sad će on, Salkaj, govoriti u ime uvrijeđenog Kraljevskog Veličanstva! - Tko vam je govorio o tom? Lažete, kneže, lažete! Burgio nije mogao zapriječiti sukoba. Na Krstinu licu javile se crvene pjege; šaka, koja je bila udarila o stol da je pukla tintarnica kancelarova, digne se i spusti na obraz Salkajev. Knez je udario ćuškom u obraz kancelara kraljevstva! Nadbiskup, hoteći se oteti udarcima, uhvati za bradu kneza. Burgio i ostali priskoče. Dvorana se napuni oružanih ljudi - pisar je na mig Salkajev bio dozvao stražu. Prizor bijaše oduran. Svi su kričali, prijetili - Burgio je očajno lamao ruke. Kraj stola pao je na stolac, polumrtav od straha, Salkaj, stišćući rukom čuperak brade Frankopanove. Knez je, na vidiku straže, odskočio i potegao mač. - Bogom vas zaklinjem, gospodine kneže! - vapio je Burgio iza glasa. - U tamnicu, na moju odgovornost! U ime kraljevo! - derao se Salkaj pokazujući straži kneza. Iz hodnika, gdje su čekali, na buku priskočiše Erdedi i Jožefić. Bit će krvi - knez Krsto, zakriljen od Burgia, stajao je usred vojnika koji su bili uperili koplja. Jožefić se, goloruk, zaleti kroz stražu. - U ime kraljevo! U ime kraljevo! Sva je dvorana odjekivala od ovog jednakog, razbješnjenog krika Salkajeva. - Pokorite se, tako vam spasa duše - Njegova će Kraljevska Svjetlost riješiti milostivo sve! - hvata Burgio knežev mač. Časnik straže, razumjevši da mu je uhapsiti čovjeka koji je mačem navalio na vijeće, pristupi knezu i takne ga rukom. Knez spusti mač. Nije se ni branio - njega pobjednika od Jajca, hapse u ime kraljevo! - U ime Njegova Kraljevskog Veličanstva, moj ste sužanj! - rekne časnik. Knez ga pogleda, mutnim, ledenim očima. - Ja, velikaš kraljevstva! I, nasmijavši se grohotom, knez Frankopan preda svoj mač barunu i pođe za stražom.
XI.
[uredi]- Odgovorite, kneže, recite barem riječ! Kraj prostog željeznog kreveta u stražarskoj tamnici budimskoga dvora stajali su Burgio i Jožefić. Na krevetu ležao je, leđima okrenut prema stijeni, knez Krsto. Otkako se grohotom nasmijao, opkoljen stražom s kopljima u vijećničkoj dvorani, nitko nije od njega čuo ljudskoga glasa. Njegovi prijatelji ostali su u stražarskoj sobi sve do navečer, kad se je s lova vratio kralj. - Šime Erdedi, potomak svemoćnog velikaša Bakača, držao je da Frankopan ne može ni prenoćiti u tamnici. Kako bi kralj mogao držati u zatvoru čovjeka ovakova roda i glasa? Časnik straže izvijestio je Erdeda da je Frankopan, sam u gadnoj ćeliji, koja nije imala ni pokrivala na postelji, urlao čitave sate, a zatim se ukočio, legao i nije ni dirnuo večeru koju mu je poslao barun. Burgio je do večeri istoga dana tri puta bio u dvoru. Kasno pod noć vratio se kralj; ali se nije moglo do njega, umoran je. Drugi dan vidjelo se da je Salkaj uspio kod kralja ishoditi privolu da Frankopan ostane u tamnici. Barun je obletio sve poznate ljude - uzalud! Markgrof Brandenburški, koji je kralja bio pratio u lovu i vrativši se u Budim saznao da je knez u državnom vijeću ćušio kancelara, smijao se pred Burgiom od srca. Šala je izvrsna, a markgrof pravi šalu od svega na dvoru. - Šakom po nosu! E, sad zna moj Salkaj s kim se je išao miješati. Imao sam ja za ženu sestru Frankopanovu - poznam ih! Markgrof ni mrtvoj Beatrici Korvinskoj nije mogao oprostiti što je na nagovor i svoga i njegova roda bila pošla za nj. Starija od njega za dvije godine, ozbiljna i umna, udovica Korvinova brzo se uvjerila da je, udavši se za Juraja Brandenburškog, pošla za muža velikog imena i kraljevog rođaka, ali za rastrošnika i razvratnika bez para. Umrla je sa tugom u svojim bistrim očima - kad je markgrof rastepao posljednje ostatke nekoć ogromne baštine hercega Ivaniša, Beatrica je živjela poput koludrice - markgrof je mrzio i nju i njezin um i njezin kršćanski život. Bilo je i ugarskih velikaša koji su se zgražali nad tim što je Salkaj smio uhapsiti Frankopana; ali sad su na dvoru upravo ovi, kao davni protivnici kraljevih prehvata, slabiji - moć Batorova biva jača, a Krsti škodi i to što ga je Verbeci na buntovnom hatvanskom saboru bio dao izabrati banom. Odlučnu riječ mogao bi reći kralj - ali "jao kraljevstvu kojemu kraljuje dijete"! Ljudevit II. je djetinjast i slavičan, lakovjeran i plašljiv. Salkaj mu je bajao i prije kako je opasno Frankopana obasipati častima i ovlastima. Frankopan je u Križevcima na saboru svrgnuo Taha s banstva, na vijeću vrijeđao i samo njegovo veličanstvo! A što Jajce - ta Frankopani idu i s Turcima kad im je do toga da otimlju kralju gradove! Bernardin je s Turcima u dogovoru bio napao Senj! Burgio ne miruje. Prošao je treći dan što je knez u tamnici - papin se poklisar boji da bi klevete mogle postati istinom. Zapolje, kad su bili uvrijeđeni od kraljeva, bili su skloni na dogovore s Turcima. Knez je Krsto prenagle ćudi - mogao bi skočiti i na stražu da je zadavi. Salkaj je zločinac - Burgio pazi da hrana što ju sam daje praviti i šalje knezu dolazi ravno u ćeliju. Barun je Rimljanin; zna da i otrov može poslužiti u ovakvu sukobu. Svaki dan što je Frankopan u tamnici opasnost je veća. Ako otac Bernardin prerano dozna kako mu je kralj uvrijedio sina, tko zna ne bi li od srdžbe prihvatio ponude i darove bosanskoga paše? A iz hrvatskih strana pouzdanici nuncijevi javljaju i onako čudne stvari - gospodin Krbavski čini se da je sasvim spreman podložiti se Veneciji; - što će biti ako hrvatska gospoda, razbješnjena radi uvrede nanesene velikašu kraljevstva hrvatskoga, pođu za gospodinom Krbavskim? Papin poklisar, uzrujan i ogorčen, a ne mogući dobiti od kralja nikakve odluke, pokucao je na vrata kraljičina. Kraljica je Marija zrelija od muža; habsburške je porodice, koja ne stavlja lakoumno na kocku sve, poput ovih Jagijelovića, koji su pobožni kršćani, ali slabi državnici. Jutros je Burgio bio primljen od kraljice. Nelijepa žena, sa oštrim oznakama španjolske svoje krvi, dočekala je nuncijeva doglavnika ljubazno - namjere crkve i njezine familije ne idu vazda zajedno, ali ona je kraljica ugarska, a ugarska vojska treba pomoći papine. Kraljica zna kakva je bijeda na dvoru - gospodin Burgio često je pomagao posudbinama. Poklisar je objašnjavao kraljici da je postupak sa Krstom nedostojan. Frankopanova je slava poslije Jajca odjeknula cijelim kršćanskim svijetom; Sv. stolica je povrijeđena što je ovakovu zahvalu doživio od državnog vijeća čovjek koji je jedna od najvećih nada kršćanstva. Na dugoljastom, gotovo muškarački ozbiljnom licu kraljičinom Burgio nije opazio nikakva dojma svojih riječi dok je govorio o zaslugama Frankopana za crkvu i kraljevstvo. Kraljica se nije razumjela u ratne posle; Burgio je, zauzimljući se za Tomorija, bio doživio istu hladnoću. Oprezni papin diplomata prešao je radi toga brzo na druge razloge svojih zahtjeva. Knez je Krsto poštivalac i prijatelj infanta Ferdinanda, njegovo imanje zalazi u nasljedne zemlje principove. Knez je surađivao s Ričanom; za pohod na Jajce dao je princip svoju pomoć. U gradovima na međi pomiješane su posade frankopanske i principove; Frankopani su moćni, hrvatsko ih i slovinsko plemstvo sluša. A dolje, na međi, imade raznih upliva - kraljici može biti poznato da Venecija stvara svoju stranku. Kraljevina se zove Dalmacija, Hrvatska i Slavonija - Dalmacija je pod Venecijom; Sinjorija traži puta da Hrvatska i Slavonija postanu njezinom vazalnom ili saveznom zemljom. Interesi Habsburgovaca - Čim je Burgio naveo govor na korist familije, kraljica je Marija upravila pažljivo na nj svoje oči, koje su za žensku u tim godinama bile i odveć zamišljene. Barun je naslutio da kraljica sama mora imati neke glase od svoga brata principa i nije više krzmao da izađe na srijedu sa svojim prijedlogom. Ako je volja Njihovih Kraljevskih Svjetlosti, on će posredovati da se izmire Frankopan i Salkaj - sablazan je i onako prevelika. Sada je Burgio u tamnici posjetio kneza. Uzevši sa sobom Jožefića, komu je objasnio svoju osnovu, ima da sklone kneza na pomirenje. Kraljica je odobrila osnovu; kralj će učiniti njoj po volji, jer ju u državnim stvarima mnogo sluša. Ali sa knezom nije govoriti. Poslije prve provale bijesa, kad je čuo da je Njegova Kraljevska Svjetlost potvrdila nalog Salkajev, knez je onijemio. Uzalud su prilazili u tamnicu Brodarić, Jožefić, Erdedi - knez nije ni s kim htio da govori. Napisao je nekoliko pisama i pod zakletvom ih izručio Jožefiću da ih ovaj otpravi odmah; - inače se ponašao kao da se odrekao života. Uvreda je tako strašna da ga svaka riječ o nezahvalnosti kraljevoj zapeče poput užarenih kliješta kojima su zločincima na stratištu trgali meso. - Gospodine kneže, odgovorite barem riječ! Oni će misliti da su vas zbilja osramotili i uništili zauvijek, ako se ne ufate ni govoriti o tom što vam predlažem! Prijedlog je u tom da se Krsto u tamnici izmiri sa Salkajem i, čim se to javi kralju, bude pušten na slobodu. "Osramoćen zauvijek" - riječ je Burgiova bila oštra kao strelica. Knez Krsto ganuo se naglo i skočio s postelje. - Što hoće od mene! Ruke da im pružim da ih okuju u negve - ruke koje iz blata dižu krunu! Mene su zarobili, a kad ne bude mene, zarobit će njih sultan sve zajedno s njihovim kukavnim dvorom! I opet, grohoćući u srdžbi i u smijehu, knez je psovao. - Ćelija, to mi je plaća kraljeva! Oh, luda ja! Kad sam dolazio u dvor, trebao sam doći sa hiljadu konjanika svojih - onda bi čuli moju riječ! Jožefić je pogledao na vrata ne prisluškuje li tko. Knez je sipao uvrede na kralja, Salkaja, dvor, Ugre - da mu je pod šakom, smrvio bi jednim udarcem čitavo to podlo gnijezdo. - A što ste ovdje, u toj ćeliji, gospodine kneže? - miri ga barun. - Poslušajte moj savjet, prijatelj ga daje. Vani ste junak, slavljeni vojskovođa, vani ste knez Frankopan. Treba izići van - izmirite se bar naoko; - i onda ću ja, riječ vam dajem, naplatiti s vama Salkaju! Ali knez neće ni da čuje o izmirenju u tamnici. Hoće pred kralja; tamo, u dvoru, neka primi tu milost da može on, pobjednik od Jajca, slobodno otići u svoj dom. Burgio se plaši susreta s kraljem; ali će se Erdedi i Jožefić pobrinuti da se prizor odigra dostojno. Sjutradan se je knez, bez stražarske pratnje, uspinjao zavojitim stepenicama kroz hodnik - tamnica je tajnim prolazom spojena sa stanom kraljevim. Ceremonija je potpuna. Kralj i kraljica sjeli su čelo dvorane u naslonjačima, oko njih je brojna svita. Nadbiskupa Salkaja nema. Knez Krsto stupio je pred kralja i kraljicu i poklonio se mučke. Kralj je istinski ganut i ne nalazi riječ. Krsto ga promatra ravno i mirno - bljedosive su, sanljive oči u mladića koji je sav obrastao bradom i brcima - po obličju prestar za svoje godine. Kralj sjedi tromo i bori se da izgovori naučenu izreku. Opstanak kraljevstva traži da vlada sloga i mir među velikašima - neće spominjati žalosnih zgoda - njegova milost ostaje naklonjena svima koji su vjerni. Njezino Veličanstvo kraljica udesila je svojom dobrotom da poznati nemili događaj bude zaboravljen. Kralj hvali kneza Krstu što je uvidio pogrešku. Knez ne odgovara ništa. Sa pokrajnih vrata pokaže se smršteno, podbulo lice Salkajevo. Krsto odvraća oči. Kraljica Marija, koja je sjedila do ovog časa, ustane. - Gospodine kneže Frankopanski, hoću da se pod mojom rukom izvrši pomirba! Pristupite, gospodine nadbiskupe! Kraljica, složivši ruku Krstinu s nadbiskupovom, zadrži ih trenutak dok je iz kraljeva dvorjanstva zaorio opći Vivat! Knez Krsto, koji nije još nikada izbliza vidio kraljice, začudio se njenoj sigurnosti. Donja je usna kraljičina, istaknuta i deblja od gornje, spuštena je jače; krupan je nos na licu, koje nije ni mladenačko ni žensko; i oko, mirno u nekoj strogoj upornosti, davalo je kraljičinu licu mnogo čvršći i odlučniji izraz nego što ga je imao kralj, koji se je smještao i okretao desno i lijevo da primi čestitke radi uspjelog pomirenja. Razlika je između obih supruga očita. Sa kraljičina lica govori zaista sigurna volja stare obitelji da vlada i sjedinjuje i sebi podvrgne sve. Krsti sune trenutno mozgom razgovor sa nadbiskupom u Salcburgu i, bez ičijeg miga, knez se sagne i poljubi ruku kraljičinu.
Međuto je kralj bio ustao; znak da je primanje dovršeno. Knez Krsto izišao je odmah poslije kraljevskih supruga; Jožefić i Erdedi koracali su za njim bez riječi do Campeggiova stana. Kad su stigli na kraj trga, sa kojega se u čitavoj širini vidi palača dvora, knez stane. - Neka mi usahne ova ruka, koja je morala dirnuti ruku Salkajevu, ako još ikad dođem pred te dvore! - reče knez i pogleda svoje pratioce. Jožefić i Erdedi mislili su jednako što i on: - križ na potomka Jagijelova - Hrvati ne mogu imati takova kralja!
XII.
[uredi]U kući gospodina Cesara de la Bolpe, brata gubernatora gospodina Taddea, u Videmu, imadu žene u kuhinji pune ruke posla. Gospodin je cesare naložio da se spremi najfinija večera - treba gošćenjem ispraviti nemilu pogrešku koju je iz same prevelike opreznosti počinio njegov brat, signor Taddeo. Pred dva dana upali su na mletačko zemljište ljudi gospodina grofa Krištofora Frankopana, a s njima i sam grof sa dva pratioca u nevojničkom ruhu. Ljudi gospodina grofa, koji su kao provodiči prvi došli u Videm, izjavili su da gospodin grof Krištofor samo prolazi mletačkim zemljištem. Ali gubernator nije imao o tom nikakve obavijesti iz Venecije, pak je zato i samom grofu, veoma uljudno i ljubazno, ali i sasvim službeno, izjavio da ne može propustiti ni njega ni njegovih ljudi dok ne istraži da li Vijeće dopušta prolaz. Iz Venecije je danas stigao gospodin senator Dandolo sa pismenim uputama od samoga dužda; od tih pismenih uputa, koje su sasvim kratke i utvrđuju da nema nikakve zapreke prolazu gospodina grofa i njegovih ljudi, mnogo su neugodnije usmene opomene, bolje reći ukori što ih je nadovezao gospodin senator. Dandolo je grofa molio da oprosti slučajnu nepriliku koja izvire iz neznanja gubernatorova - a samoga gospodina Taddea dobro isprašio radi njegove prevelike brige na krivu mjestu. Gospodin grof Frankopan - to je gubernator zbilja mogao znati - nije nikakav dušmanin Sinjorije, nego njoj vazda dobro došli gost. Grof je, kako se zna, bio zasužnjen u Torreselli; no iz toga ne slijedi da ga je gubernator smio ustaviti i gotovo zarobiti ponovno. Sva sreća da grof Krištofor nije preozbiljno uzeo nepriliku - nasmijao se gubernatoru kad mu je rečeno da ne smije naprijed i čekao dva dana zabavljajući se sa gospodinom Taddeom i s njegovim bratom, pregledavao njihovo lijepo imanje u Pascolu, pitao za cijene marve i razgovarao s ljudima iz naroda koji su sa grofom govorili u svom, šćavonskom jeziku. Gospodin Cesare je zadovoljan da je stvar prošla ovako - grof se gotovo i veseli što je radi uskraćenog prolaza dočekao u Videmu i starog svog znanca i prijatelja; gospodina Dandola. Cesare će u ime bratovo prirediti svečanu večeru i sve će biti izglađeno i zaboravljeno pri čaši izvrsnog vina "od zemlje", kojim je Cesare častio i kneževu pratnju, smještenu na zaseoku u Pascolu. Večera je zbilja vrlo vesela i zabavna - grof je Krištofor dobre volje, šali se i ne misli se osvećivati; ne naduva se nipošto kao ratnik i velikaš kojemu je nanesena uvreda. Uza nj je zdesna gospodin Dandolo, slijeva gubernator sa svojim bratom - a dalje dva hrvatska gospodina - Jerolim Jurišić iz Zadra i Ivan Evanjelist, od pratnje grofove; pak četvorica građana pozvana na naročitu želju grofovu. Poslije večere pričaju se događaji rata između cesara i kralja francuskoga - Venecija je uz Karla V, pak se mnogo spominju vješta i junačka djela njemačkih i švajcarskih plaćenika konetabla Bourbona, Francuza koji je - izagnan iz francuskog dvora - stupio u cesarsku službu i nemilo porazio Francuze. Nema sumnje, boj između dvih premaca na Zapadu odlučen je - cesar Karlo ima primat i kralj Franjo ne može ni misliti da se opire dalje, pokle je nedavno kod Pavije izgubio deset tisuća ljudi i sam dopanuo sramotnog ropstva. Grofu Frankopanu su potankosti o francuskom porazu poznate, pak s tim veže uspomene iz vremena kad je od Francuza bio zasužnjen u milanskom kaštelu. Građani videmski dive se cesaru i radi bogatstva koje će Španija crpsti iz svoga novog posjeda preko mora: Cesar ima samo neprilike kod kuče - onaj monah koji se je oženio s koludricom i digao bunu protiv pape još nije spaljen, štite ga velika gospoda. Grof Krsto priča kako je već jednom prolazio - ne na vojnici - kroz Videm, na putu za Veneciju i dalje za Loreto. Ljudi u Videmu poznaju čudo od Trsata, no rado slušaju potankosti koje im kazuje sam gospodar grada i samostana trsatskog. Pobožno su se prekrižili slušajući da se je na Ravnici trsatskoj, u davno doba dok je Trsatom vladao knez Nikola Frankopanski, jedne noći čudom pojavila crkvica sa zlatnim stropom u kojoj su bile prekrasne slike, naslikane od samog sv. Luke evanđeliste. Bila je to ista kućica, u kojoj je anđeo Gabrijel navijestio Djevici rođenje Spasitelja. A poslije tri godine dogodilo se još veće čudo. Noću su anđeli digli crkvicu i prenijeli, baš takvu, kakva je na Trsatu bila, u Recanati kraj Ancone. Svatko je od učesnika večere već barem jednom bio u Loretu, kako se sad zvalo mjesto hodočašća po vlasnici zemlje na kojoj se je bila ustalila čudesna crkvica, po ženi Loreti. Razgovor je živahan i gospodin cesare potpuno zadovoljan što je ovako častan i ugledan muž, kao gospodin grof, počastio njegov stol, makar i u zgodi koja se je mogla i gore svršiti. I pratnja je grofova ugledna i vrijedna - Jerolim Jurišić, iz Zadra, vještak je svim poslima, razumije se u trgovinu i u gospodarstvo, pravi je pouzdanik grofov i s njim se može govoriti o svemu što sa druge obale može zanimati mletačku gospodu. Gospodin je Jurišić brat ili pravije polubrat cesarskog časnika Nikole, koji se također sve više uspinje na ljestvici vojničkih časti. I Jerolim i Evanjelist govore izvrsno talijanski, poznadu dobro Veneciju. O Turcima pričaju strahote - no u ovaj čas nitko ne bi za njih rekao da žive u tako opasnom i zapuštenom kraju - nema nikakve razlike između njih i ostalih gosti. Gospodin se Jerolim mnogo zanima za mletačko sukno i priča da su i Dubrovčani, tamo dolje niže na jug od ovih Hrvata, već napravili svoje fabrike sukna. A Evanjelist pozna dobro vrijednost zlatnih i emaljskih umjetnina koje mu je pokazao po svom domu gospodin Cesare, ljubitelj takovih stvari. Cesare je vrlo zabavio gospodina pričajući o svojem poznanstvu sa nekim zlatarom, messer Benvenutom, u Rimu, koji je u isti mah najbolji vještak u svojoj umjetnosti i najveći kavgadžija u čitavoj Italiji. Gospodin je Dandolo, unatoč živahnom razgovoru društva, oko desete nešto prišaptao gubernatoru. Društvo se, na mig domaćine, stalo praštati. Bit će da gospodin Dandolo ima za kneza i takvih poruka od Sinjorije kojih ne treba znati svatko. Kad su ostali sami, knez se nasmije. - Znate česa sam se sjetio večeras, dragi prijatelju? Jeli smo ptice - isto takove ptice, na padelu, poslao mi je na posljednji moj Božić u Torreselli gospodin dužd Loredano. Moj otac je vratio duždu divljač iz naših šuma. Ptice se ne jedu kod nas; opet ih neću dugo vidjeti na stolu. Dandolo pita izravno, posmjehnuvši se također: - Dakle, ne u Budim, nego u Augsburg? - U Budim, nikad; u Augsburg, da vidimo! - Nismo mogli u Veneciji razumjeti postupak kralja Ljudevita. Križali smo se kad sam duždu čitao što mi pisaste iz zatvora. Na taj način ostavit će kralja svi koji bi mu mogli još biti na pomoći. - Mi smo ga ostavili. Što da tražimo kod njega, mi Hrvati? Na što on misli? Ako car dođe, lako će kralj pred Turcima bježati nekamo k rođacima. A mi nemamo komu bježati. Mi imamo u Hrvatskoj svoj dom i nemamo kuda da se sklonemo! A on - po čem i jest naš kralj? Zar po tom što je držao Taha i što je sad banom napravio stranca, Baćana? - Kakav je gospodin Baćan? - ispitkuje Dandolo ne zaboravljajući ni u prijateljskom razgovoru da mu je Vijeće povjerilo brigu oko hrvatskih stvari i zato ga i poslalo sada u Videm da se nađe s Frankopanom. - Baćan je čovjek kojemu je samo do njegova blaga i njegova mira. Po svom imanju i ugledu porodice mogao bi biti nešto - ali se ne giblje, lijen je, lakom na novac. Kod Jajca mi je pomogao, priznajem, no u Hrvatsku ne dolazi. Imali smo sabor u Križevcima, ove zime - znam da ga je i kralj slao k nama. Nije došao. Baćan se boji svake odluke, a boji se najviše nas, jer zna da nam je dojadilo. Trebali ste vidjeti i čuti, gospodine Dandolo, kako je u Križevcima plemstvo vikalo protiv kralja. Dosta nam je. Mi smo doduše - rekoše staleži - preporučeni Vašemu Veličanstvu, ali budući da nas Vaše Veličanstvo neće da štiti, mi ćemo sebi tražiti drugog gospodina, koji će nas braniti. Tako su govorili! - Kraljevstvo se ugarsko neće držati - to vidimo i mi u Veneciji. Kažu nam da je vojska sasvim u raspadu; onomu siromahu Tomoriju nit daju novaca da može biti vojskovođa, nit daju mira da može biti fratar. Njih u Budimu ne dira ni ono što je na dunavskoj granici, a kamoli da bi mislili na Hrvatsku i na vas, kneže. Brige na jugu postaju zajedničke vama i Sinjoriji. Frankopani su kao kletvenici Venecije širili svoju moć, a gube ju kao podanici kraljevi! Dandolo uvijenim riječima tumači svoju davnu misao - ako se Frankopani sasvim priključe Veneciji, njihovo će imanje biti osigurano. U Veneciji dobro je znana povijest hrvatskih strana - Hrvati su tvrd orah i nikad se staleži i redovi, nikad velikaši nisu dali u podložništvo Ugrima. Kruna je zajednička - no kad god bi u Ugarskoj nastupilo doba slabosti i komešanja, Hrvati su se dizali da sami odluče o sebi. Ljudevit i Marija - i imena sjećaju na prošlost! Kad je iza smrti Ljudevita Velikoga ona slabušna Marija sa mužem Sigismundom, također Poljakom, sa majkom Jelisavom i gospodinom Gorjanskim, tražila u Hrvatskoj svoje kraljevsko pravo, nije li se digla sva zemlja, od mora do Drave i do Drine, da se opre Mariji? Nisu li Hrvati doveli na prijestol ugarski protukralja, Karla od Durazza, doveli ga na prijestol preko onog istog Senja koji je "rana frankopanska"? Da, onda je jedan Frankopan spasao Mariju - ali danas su u hrvatskim stranama Frankopani Modruški ono što su nekad bili Horvati. Ne bi li se ponovila povijest? Stari san Dandolov javio se u opreznim pitanjima vijećnikovim: - Venecija kao gospodarica mora Jadranskoga i njena predstraža na tvrdom tlu prijeko, Hrvati, Frankopani. - Gospodin vojvoda Kosača mnogo me muči; čuo je neke stvari - - - Knez se Krsto trzne i pogleda Dandola. Mlečanin dakle zna i za tajne dogovore koji su u Križevcima bili održani pred sabor? Plemstvo je tražilo odluku - sa kraljem Ljudevitom nije šta početi, Hrvatska treba da odmah traži pomoć i zaštitu drugdje. Ivan Kobasić od Brekovice, davni sluga i pouzdanik gospode u Ljubljani i Gracu, navijao je na svoju - Hrvati neka traže bana od principa Ferdinanda i neka se sasvim podvrgnu zapovijedi cesarskoga kapitana kojega će postaviti princip. Ali se nije moglo ništa zaključivati bez biskupa zagrebačkog i Ivana Karlovića. Biskup Erdedi ispričao se - čeka valjda još na svoju baniju, koju mu je obećao kod kralja ishoditi Burgio; nije došao ni blizu. Karlović se ne javlja - da li su ga Mleci, kao svoga čovjeka, držali daleko od sabora da ne mora pristati uz ostale? Kobasić, Stefković, dva Blagaja i knezovi Slunjski predlagali su da se i bez kneza Krbavskoga riješi; ako Hrvati ne priznadu principa potpunim gospodarom, bez njegove pomoći propast će. Odaslanici kraljevstva, koji su bili poslani u Budim prije sabora, donijeli su opet samo prazna i ništava obećanja. Rekli su Ljudevitu da će se Hrvati nagoditi s Turcima; - a kralj ih je tješio time da se Tahi ne drži svoga mjesta za inat i ponavljao, ožalošćen, riječi poslanika da su oni zbilja "ostaci plemstva hrvatskoga"! Nema kad odgađati; idemo k principu i neka vlada princip. Konačni je prijedlog Kobasićev bio još odlučniji - Dandolo, vidi knez, zna o tom. Ipak ne valja Mlečaninu odati istinu. Neka je i prijatelj knezu, neka i nudi mletačko prijateljstvo Hrvatima: Krsto sluti koje su to "brige Kosačine". - A, senatore - nabaci knez nemarno - vi mislite na ono što se govorkalo o Bosni? Da, da, palo je i takvih riječi. Sjetili se neki da je Lovro Iločki pod Matijašem bio imenovan najprije banom jajačkim, a onda carem Bosne. Govorili su da bi mi ponudili Bosnu principu, neka caruje. Bosna i onako pripada Hrvatskoj, a tako bismo se najjače vezali s principom. Ali to su bila samo govorkanja - ništa drugo! Zna li Dandolo nešta više? Knez je opazio sumnjičav pogled Mlečaninov. Sinjorija se je mnogo zanimala za ove glasine o Bosni, koje su bile poznate i papi. Po tim je glasinama u Križevcima bilo najozbiljnije govora o tome da se obnovi bosansko carstvo. Kosača je imao dobrih razloga da se zanima za stvar koja nije bila pusto nagađanje. Ali što se je u stvari odlučilo? Knez Frankopan putuje u Augsburg - ne ide li onamo da doista ponudi Ferdinandu carsku krunu bosansku? Mudri je Dandolo imao prilike u sužanjstvu dobro upoznati kneza. Nagliji je od oca - stari je Bernardin "smion i neukrotiv", kako ga je nazivala kronika, ali je zakopčaniji, nepristupniji. Krsto zna planuti - koja bi oštrica bila sad potrebna da se otkrije i u srdžbi oda istinu? Dandolo je znao da je Krsti u Križevcu bilo nemilo što nema kneza Karlovića; da se Krsto nije pridružio onima koji su bili za pristup Mlecima, odmah i bezuvjetno; da je zagovarao principa i preporučivao dogovor s Ferdinandom i Karlom. Ali to bosansko carstvo! Princip - bosanski car! Za Veneciju bio bi to nemio klin; a za Frankopane? I senator je vješto svrnuo razgovor na to kako bi se princip Ferdinand držao prema Frankopanima u pitanju Senja. Začudo, knez Krsto nije odgovarao ništa. Pričao je Dandolu mnoge sitnice, ali obilazio glavne stvari. Senator je pošao spavati nezadovoljan - knez govori veselo i prijazno, ali ne odaje ništa.
Drugog jutra, dok je knez bio pošao da prigleda svoju četu, koja će za sat dalje na put, senator se našao pred kućom gospodina Cesara s Evanjelistom. I njega pozna iz Mletaka - literat Ivan bit će možda manje oprezan od svoga gospodara. - Dakle što je - našali se Dandolo - vi Hrvati imat ćete cara. Principa, cara Bosne! Evanjelist plane. - Kakvog cara! Kakvog cara bosanskog! Nikad neće Nijemac carevati u hrvatskoj zemlji! Dandolo se nasmjehne. Doznao je. Kad se je na odlasku izrukovao sa knezom, koji je odjahao na čelu svojih šezdeset konjanika, Mlečanin je dugo stajao pred vratima. Četa se spuštala nizbrdo, kamen se lomio pod kopitima kneževe konjice. Izmicala je pogledu - ali na zaokretu pod brijeg još se jasno vidjela kneževa perjanica. - Kako sam mogao i misliti išta drugo! Nije se ovaj rodio za to da umješta cesare! Senator se zamislio. Krsto da pusti principa carevati u Bosni? Tvrdi su dub Frankopani - pored njih se ne širi lako mlađe stablo. Ako ima tko da bude carem bosanskim, bit će Bernardinov sin. "Raste knez, raste" - mislio je Dandolo slušajući posljednju jeku topota kneževe konjice - "hoće li dorasti do vlastite krune?"
XIII.
[uredi]- Njegova prejasnost nadvojvoda!
Dvorski meštar obredni, izišavši pred vrata, udario je pozlaćenom palicom tri puta o blistav, izlašteni pod i stao u stranu. U dvorani zašuti svaki žamor te bi čuo proletjeti muhu kad ne bi bila zima i vani, po krovovima Augsburga, pače i svježi snijeg.
Uokrug dvorane, oko crvenim damastom prevučenog stolca, koji je postavljen na povišenom podnožju, nad debelim sagom, poredali su se ljudi dvora - na prvom mjestu meštar konjušnik i meštar peharnik, zatim dvorski kapelan, časnici straže od dana i istom na samom kraju kruga državni savjetnici sa svojim pisarima, koji su došli iz Graca i iz Ljubljane, prizvani na važne sjednice o obrani nasljednih zemalja kuće habsburške. I nadbiskup salcburški, Matej Lang, boravi u Augsburgu, gdje mu je i rodna kuća; njegov se savjet uvažava, premda ne obnaša nikakve dvorske ni državne časti osim dostojanstva izbornog kneza svetoga cesarstva. Nadbiskup ne prisustvuje audijenciji kod Njegove Prejasnosti nadvojvode zato jer dvorski ceremonijal ne bi za nj imao pravoga mjesta danas, kad nadvojvoda ima da primi i pozdravi poslanike hrvatskih staleža, gospodina Bartola Tumpića od Horšove i Martina plemića Trnarića, koji su se već lani u Beču bili poklonili nadvojvodi, ali sad dolaze sa točnijim uputama i potankim osnovama o tom što bi nadvojvoda imao učiniti za obranu njihova kraja od Turaka. Kraj oba plemića, koji se i nešto nesigurno osjećaju u toj sviti ljudi strane nošnje i stranog jezika, stoje kanonik ljubljanski gospodin Ivan Rauber, brat biskupa ljubljanskog Krištofora Raubera, pridijeljen njima kao pratilac i tumač. Dva koraka naprijed stao je, na desnu stranu od hrvatskog poslanstva, knez Krsto Frankopan, koji je u Augsburgu dočekao poslanike i već se nekoliko dana savjetuje s vijećnicima i s gospodinom grofom Nikolom Salmom, zapovjednikom cesarskih četa u Kranjskoj i Štajerskoj.
Svi pozdrave ušavšega nadvojvodu poklonom koji je neke zgrbio sve do poda. Poklon je kneza Frankopanskog vidno nešto lakši i nemarniji. Knez ne stoji u "pozoru" - istupio je desnom nogom, nepokoran propisu, za znak da nije dvorjanin njemački, nego hrvatski velikaš, i promatra nadvojvodu, koji je sio na damasteni stolac, prekriživši ruke. Sve je na dvoru knezu Krsti novo i neobično. Po predsobljima govori se samo španjolski - stražari i niži dvorjani dobili su odore novog kroja; stupa se na prstima i pretiho, pozdravi su odmjereni i bez riječi. Ferdinand je proveo mladost na dvoru u Španjolskoj - u Njemačkoj su i on i njegov brat, cesar Karlo, primljeni kao tuđinci. Doista su to i bili - namjesto veselih i dobroćudnih Nijemaca, koje je za zabavu sebi iz kruga umjetnika, pjesnika i pivopijskih lakrdijaša birao Maksimilijan, po dvoru se vrzu ljudi šutljivi, ozbiljnih lica, regbi zlovoljni od jutra do mraka. Propisi su dvorski ukočeni, neslobodni, strani. Pa i nadvojvoda - iako ima u obličju mnogo sličnosti sa svojim djedom - sav je više nalik na fratra isposnika nego na kneza vladara. Dugoljasto, sivozeleno lice nije zdravo; crna kosa, spuštena preko ušiju i podrezana široko nad vratom, čini još bljeđom boju obraza. Ferdinand je, opaža Krsto na prvi mah, pravi brat svoje sestre Marije - ima isti onaj dugi, na sedlu kraj očiju usječeni i grbavi nos, sa širokim nosnicama, koje jedine odaju strast. Jer u očima principovim nema ni traga vatri - one blude neodređeno prostorom, kao da gledaju mirno i preko ljudi. Knez Krsto je i kod kraljice Marije opazio isti takav pogled, koji se rijetko kad ustavlja na čovjeku - ovi se Habsburgi odista smatraju cesarima koji imadu da vladaju po milosti Providnosti, ne osvrćući se na tuge i radosti ljudi, pa ni onih ljudi koji ih dostižu po velikaškoj krvi. Kralja Matijaša nije poznao Krsto, ali je čuo od oca za njegovo krupno i crveno, zdravo i gojazno lice i za čitavo obličje koje je više naličilo krčmaru ili ugojenom šljivaru negoli vladaru nad ljudima. Ljudevit, sadašnji kralj ugarski, sav je obrastao kosom, brcima i bradom, ali bi mu prije turnuo u ruku kitaru negoli žezlo. A ovaj nadvojvoda, sa sitnim crnim pahuljama nad gornjom usnicom, sa uvijek otvorenim, gotovo blesastim ustima i sa donjom usnom koja je debela i spuštena, sa podbratkom na kom se ističe ravna čeljusna kost - ovaj brat pobjednika nad Francuzima i najmoćnijeg cara Zapada, sa svojim hladnim bludećim očima - ne nosi li na svom licu biljeg nepristupnog, gotovo bajoslovnog koljena koje je u svoju vlast zahvatilo i svijet preko mora, sa njegovim zlatom i ljudima koji nisu ni bijele kože? Govorkalo se da stariji i mlađi brat, Karlo i Ferdinand, nisu složni - ali njihova lica kazuju da su jedno. Ta nadvojvoda Ferdinand nije se ni časa skanjivao da se oženi s Anom ugarskom, kćerju Vladislava, kad brat Karlo nije mogao da održi riječi kojom su ga obvezali dok je bio dijete! Ima pravo kardinal Matej, ovi Habsburgi i nisu pojedinci - oni su obitelj, kraci jedne glave koja je nevidljiva, ali caruje nad svijetom. Otkud da pogodiš što je od čovjeka u ovom mladom mužu, koji je sa svojim od brige i posla pozelenjelim, ostarjelim obrazom sjeo na stolicu i, gledajući preko svih prisutnih, sluša oraciju što ju gospodin Tumpić, plemić horšovski, čita u dugim latinskim izrekama onako kako je sastavljena od Hrvatâ, a potvrđena od gospodina kanonika Raubera?
Prastari su, dosadni jadi nanizani u oraciji. Rauber je tražio da se u njoj ne spominje ni kralj ugarski ni sabor u Križevcima - Njegovoj Prejasnosti nadvojvodi nije ugodno ako se ističe otpor protiv njegova šurjaka, kralja Ljudevita. Zato oracija, moleći Njegovu Prejasnost za pomoć, govori samo u općim oznakama o odanosti Hrvata, a u svojim prijedlozima dotiče se jedino tvrđa i vojnika, novaca i praha. Oracija traje dugo - među dvorjanicima opaža se komešanje i dosada - ali nadvojvoda nije se ni makao. Sluša li? Knez Krsto ne vjeruje da princip prati što gospodin Tumpić latinski čita - ali oči principove ne svraćaju se nikud, usta su jednako razjapljena.
Oracija je svršena. Vijećnik kancelara Harracha sa dubokim poklonom, pokleknuvši pače desnom nogom, priđe k nadvojvodi i pruži mu svitak pergamene. Princip, sričući riječ po riječ, čita odgovor na oraciju. Hvali na izrazima odanosti i uvjerava gospodu iz Hrvatske da će mu obrana od Turaka biti uvijek na najvećoj brizi; uviđa opravdanost njihovih želja i daje ovlast gospodinu biskupu ljubljanskom Krsti Rauberu, cesarskom mošnjaru gospodinu Pempflingeru i gospodinu grofu Nikoli Salmu da u potankostima, koje će nadvojvoda prihvatiti, odrede sve što je za pomoć Hrvatima potrebno.
Svršivši, nadvojvoda se okrene odmah i digne ruku na pozdrav. Crna, baršunasta njegova španjolska kapica nije se ni potresla kad je istim sitnim, smirenim korakom, kojim je bio ušao, ostavio dvoranu.
Knez Krsto nije zadovoljan s audijencijom. Zašto ga princip nije posebice oslovio? Pak i nikakva razgovora s poslanicima, nikakve lične obavijesti - pročitan je samo taj odgovor, koji smo uostalom već znali. Gospodi hrvatskoj, Tumpiću i Trnariću, knez izriče svoju zlovolju; Rauber, priskočivši, umiruje ih - takvi su običaji dvora sada; nadvojvoda javno nikad ne razgovara s pojedincem; glavno je da je iz pergamene pročitao obećanje; to znači za vijećnike nalog; sve će se obaviti brzo, u redu, po želji Hrvata.
- U Budimu je kralj bio razgovorljiv i ljubezan - opaža Tumpić. - Ovdje ide sve po reguli. U Budimu su nas nudili i vinom. Samo, daj Bože da i uspjeh bude ovdje drugačiji!
Pregovori o vojničkoj pomoći zbilja napreduju dobro. Vidi se, principovi savjetnici poznaju prilike i uviđaju pogibelj. Sa svih strana javlja se da sultan Soliman diže silnu vojsku; još se ne može razvidjeti kojim će putem udariti; prebjezi tvrde da sultan neće, kao što se je isprva mislilo, iz Vlaške preko Erdelja, nego će putem Save i Drave na Budim. Podanici sultanovi pozvani su na oružje; u Beogradu se gomila građa za mostove - znak da će Soliman preko rijeka. Princip je odlučio da na hrvatskoj međi drži stalan broj vojnika; savjetnici nadvojvodini uvjeravaju da će se i kralj ugarski ganuti iz svoje tromosti i opskrbiti Tomorija.
Hrvatski su poklisari smješteni u domu gospođe Hansa Langa, Hrvatice Dragišićke. Ona je nadasve radosna da može dobro podvoriti ljude svoje krvi; - Hans Lang, njen muž, već se je oporavio u svojim trgovačkim nedaćama i kuća je opet puna svega. Hans je veseljak, pa se zabavlja s tim da u Augsburgu pokaže gospodi Tumpiću, Trnariću, Jurišiću i Evanjelistu kako živi obrtnik i građanin, patricij i đak. Nema doduše više one pustopašnosti kao pod Maksimilijanom; turniri su zaboravljeni; trionfe ne priređuje dvor. Ali njemačko pivo teče potocima, stari Augsburg ne osjeća mnogo što je dvor uveo nove španjolske običaje. Da nema smutnje u crkvi, još bi veće bilo veselje radi pobjede nad Francuzima i još jača vjera u cesara Karla, koji doduše nije Nijemac po ćudi, ali je mudar i odlučan.
Gospođa Langova, koju Hrvati i ne zovu drugačije nego Dragišićkom, priredila je u svom dvoru, za oproštaj sa milim gostima, veliku čast. Objed je, po gospodskom običaju, u šest sati poslije podne; pribor je na stolu odličan jer je Hans Lang, dok nije postao vitezom i trgovcem, bio znamenit zlatar. Jede se samo žlicama, ali tanjuri, majolika, srebrni svijećnjaci i umjetnički izrađene soljenke, karafe i vaze za cvijeće daju punu sliku patricijskog bogatstva. Gosti se čudom čude prekrasnoj ogromnoj srebrnoj zdjeli koju je Hans Lang dobavio iz Firenze, a služi za bacanje kosti i otpadaka od jela. U neku vještački sagrađenu pogaču uboden je pače i sasvim još nepoznat pribor za jelo - vilica, čudno oruđe sa držalom i dva šiljka od srebra. Gosti su odložili mačeve, ali muškarci sjede pod šeširom dohvaćajući svaki čas čaše, koje nisu postavljene na stolu, nego na posebnom ormariću kraj zida. Škrinje, slike, skupocjeni tanjuri rese zidove, koji su kraj toga posvuda izlijepljeni pismima i ispravama. Zidovi su dopola obiti drvom; drveni su, pozlaćeni i bojama urešeni također i tramovi stropa. Kroz otvorena vrata, sva izrezbarena i teška sa ogromnom ključanicom, koja je sama za se vještačko djelo, čuje se glazba - harfa, citare i frule. Objed je obilan - Dragišićka je goste, nenavikle pivu, iznenadila i vinom, koje je blizu njihovu kraju i njihovu ukusu, talijanskim rajmoralom. Jerolim Jurišić, koji rado zaviri u čašicu, već je sav rumen i, sjedeći uz Dragišićku, sav raznježen od njena razgovora.
Jerolim je smjesa od diplomate i trgovca. Za Frankopane često je išao na pute kao glasnik i pouzdanik, ali je ujedno i prodavao i svoju i njihovu, gdjekad i mletačku robu, vozeći je iz Zadra do Bakra i otpremajući dalje po kopnu. U Dragišićkinoj kući zanima ga svaka sitnica gospodarska - pita za platno koje se doma prede; probao je kolovrat, koji već ni ne služi; sad kod stola opipava skupocjeni holandijski stolnjak i hoće znati cijenu. Evanjelist je po svom običaju nastojao da u Augsburgu dozna što više o prilikama carstva - našao je ovdje i svoga davnog znanca, bosonogog fratra iz Kolmara, i zamolio Dragišićku da i njega pozove na čast. Ali fratar se uvukao u sebe i samo mumlja, dok je sav stol bučan i razgovorljiv.
Domaćina napija latinsku zdravicu i upozoruje goste da valja ispiti.
More palatino bibamus, ne guttae supersit
Ude suam possit musca levare sitim.[43] U čaši ne smije ostati ni kapljica kojom bi muha mogla ugasiti svoju žeđu - tko ne ispije, vrijeđa nazdravičara. Kod njemačkih stolova bilo je i svađa radi toga, gdjekad bi došlo i do tučnjave. Dakako, ovdje je samo široko veselje.
Nećak Dragišićkin, ponosit đak sa sveučilišta, u uniformi, pije za trojicu. Hrvatska gospoda, osobito gospodin Trnarić, nisu slabi na vinu, ali ovdje čuju i novih pravila, koja se ne znadu doma pri hrvatskom stolu. Piti se mora, kako veli đak
Utiliter
Realiter
Moraliter
Familiariter
Solemniter![44], onda bude - lamentabiliter![45] No danas kod stola zbilja nitko nije nedruštven ni ozbiljan - osim kneza Frankopana i njegova svaka kardinala, koji sjede čelo stola. Ostali i manje paze na njih - što ćeš: velika gospoda imadu svojih briga! Donji se stol zabavlja bez obzira i oko deset sati, kad je obično red rastajati se, jer valja sjutra po običaju ustati rano, nitko ni ne misli da je kraj piću, razgovoru i veselju.
Knezu Krsti, čudno je danas u ovoj kući, s kojom je negda tako usko bio vezan njegov život. U Augsburgu su ga na stotinu mjesta susretale uspomene na njegovu Apoloniju - slika žene koja je bila izblijedjela u buri događaja posljednjih godina javila mu se živa - čovjeka koji je otvrdnuo u mukama spopala je nepoznata čežnja. Sam je - i s ocem je rijetko kad, ni doma pravoga nema. Tko ga čeka u kuli i gradu? Kći Apolonijina sasvim se odbila od poočima; otac Bernardin znao bi natuknuti sinu da ne može pleme ostati bez odvjetka; no tko da misli na ženu u neprestanoj skrbi i lutanju svijetom? I Apolonija je bila bolesna od njegova nemira; rano je i prerano izdahnulo blagu dušicu janje - mnoga je žalost bila u tom braku. U Augsburgu kneza hvata prošlost. Gdje su sad one vjerne oči - gdje ona žarka odanost kojom se je žena privijala uz njega, uzdižući i njega samoga u plemenitoj veličini? Evo, ovi se ljudi danas zabavljaju, vesele, piju - svatko ima nekoga tko će ga dočekati raširenih ruku, ženu, dijete - a on? A ni posli u Augsburgu ne idu kako je očekivao. Princip je otišao iz Augsburga odmah iza audijencije - nije bilo kad govoriti s njim. A i čemu? Kako ćeš pravu riječ izvući iz toga lica koje nije ljudsko? Dali su, istina, pomoć; no za slučaj velike, zbiljske navale odluka nije stvorena. Tko će preuzeti vrhovno vodstvo vojske? Ferdinand, to se vidi, računa da će se Ugri braniti u Slavoniji, kod Save i Drave, a Hrvati neka čuvaju među oko Bihaća. Vrijeme teče - a Frankopanu nije dana nikakva čast ni vlast da zapovijeda nad vojskom kad bude treba. Kardinal pogađa kneževe misli. - Dragi kneže, vaše: su brige neopravdane. Morate razumjeti u čem je stvar. Kralj ugarski je rođak prejasnoga gospodina nadvojvode; - možete i sami misliti da nadvojvodi nije ugodno kad dođu poklisari iz Hrvatske, koji se ovdje hoće dogovarati o budućnosti kraljevstva hrvatskoga. Potrebni su obziri - kraljica Marija jamči da će se i u Ugarskoj učiniti kako je predloženo. Nadvojvoda se u hrvatske stvari zasada ne može miješati drugačije nego da imenuje na međi svoje kapetane. - Salm nije za to, naši ljudi neće stranca koji ni ne zna naš jezik - dobaci Krsto. - Salm neće ostati ili, pravije reći, nije ostao. Ali ne može biti ni ono što hoćete vi. Tražite da gradačko vijeće prekine s Kružićem. To se ne može. Kružić je vjeran, Nikola Jurišić nas služi dobro. - Nikola Jurišić! - Knez pogleda na donji stol, gdje je bezbrižan i veseo sjedio Jerolim, brat čovjeka o kome se govorilo. - Gospodine kardinale i svače, moram neprestano ponavljati jedno te isto. Ne date se krstiti. Nikola Jurišić je dobar vojnik i služit će vam kako hoćete. Ali Mikula nema kod nas kuće ni zemljišta - on je samo plaćenik. Mikula je, velite mi, dobar Hrvat. Neka, hvalit će ga možda i knez Krbavski i Kobasić brekovički, oni su s njim. Ali i ta gospoda ostala su bez imanja - oni brane zemlju za drugoga. Krsto je opazio da je preveć jasno izrekao svoju misao. Kardinal se lecne. - Brane je u skladu s onim što je korisno i njima i njihovoj zemlji i čitavom kršćanstvu. Ne zaboravite, kneže: istina je, a nije mašta, da u carstvu Karla V. ne zapada sunce! I dok je sa donjeg stola odjekivala pjesma, kardinal se prikučio bliže Krsti. Ne koristi tajiti, neka knez zna danas što će i onako doznati sutra. - Kneže, da znate. Njegova Prejasnost nadvojvoda imenovao je Nikolu Jurišića vrhovnim kapetanom vojske u Kranjskoj. Knez pogleda kardinala mračno. Kakva je to nova spletka? Zašto mu nisu rekli prije, zašto ga nisu pitali? Ali kardinal nije bio dovršio izreke. - Za vas, kneže, da ostane među nama., sačuvano je važnije mjesto. Soliman ide. Vox populi i kod vas dolje i ovdje ne zaboravlja na pobjednika od Jajca. Sjutra neka odu gospoda hrvatska. Vi ćete, kneže, sa mnom u Speier. Idemo pred Njegovo Carsko Veličanstvo - ondje se kroji sudbina svijeta, ondje ćete i vi sakovati svoju! U sve većoj buci društva knez je postajao sve zamišljeniji. U Budim, u Mletke, u Rim, u Augsburg, u Speier! Uspomene na ljubav Apolonijinu miješaju se sa sablastima budućnosti. Kud li će dovesti usud njega, samca koji luta svijetom; a nema ni po srcu druga?
XIV.
[uredi]Strah je i trepet zavladao zemljom. "Juže dvigoše Turci... I tegda načeše cviliti rodivšije i vdovi mnoge i proči ini, i bist skrb velija na vseh živućih u stranah sih, jakože ne bist od vremena Tatarov i Gotov i Atelja nečastivih." Ovim je riječima pop Martin od plemena Lapčana[46], završujući pisanje svoga časoslova za novljanske pavline, na Grobniku kod plovana Davida, poslije poraza Hrvata na Krbavskom polju, proplakao nad strahotama vremena. Ali ljeta gospodnjega 1526, otkad je krajem travnja mjeseca car Soliman krenuo iz Carigrada, činilo se da će za kršćanski svijet nadoći vremena gora od onih kad je harao nečastivi Atila. "Juže dvigoše Turci," opet se digoše Turci, ali ne sa vojskom sandžakovom da sebi pokore otpornu hrvatsku vlastelu, nego se diže čitava turska sila da na Budim i Beč udari stijeg prorokov. Sto hiljada vojske i na stotine topova vodi sultan - u Beogradu sastaju se njegove anadolske i janjičarske čete sa rumelijskima i sa vojskama sandžaka beogradskog Balibega i bosanskog Husrev-paše. Veliki vezir Ibrahim-paša i sam car Soliman na čelu su vojsci, koja je - napredujući na strah knezova Evrope - već početkom srpnja pala pod Petrovaradin. Pavao Tomori uzalud je čekao pomoć od kralja - krajem mjeseca predala se i tvrđa petrovaradinska, koju je Juraj Alapić branio sa posljednjih desetak ljudi. Tko će se oprijeti Solimanu na Dravi? Tomori se povukao prema Tolni; Turci grade na močvarama kraj Osijeka za prijelaz ogroman most koji su - u dijelovima gotov - dopremili sa sobom. Sve je u kraljevstvu izgubilo glavu. Kralj je posljednjim vapajem pozvao velikaše i puk na obranu zemlje; ali u nekoliko tjedana ne da se sakupiti velika vojska koja bi brojem iole bila ravna turskoj. Prebjezi kazuju da Turaka imade toliko te bi se ugarska gospoda prije umorila negoli ih sasjekla, pa da i mirno stoje i ne opiru se Turci. Kralj je podigao četu od 3000 ljudi; papin poslanik Burgio pohitio u Šlesku i Moravsku da sakuplja plaćenike na račun crkve; gospodin Gnojenski dolazi u pomoć s Poljacima. Močvare su srećom nabujale od poplave i zadnjih dana sultan napreduje polako - ali strah ne biva manji. Turska sila pljačka i ruši kud stigne - vojska Solimanova vodi sa sobom na desetke hiljada sužanja koji rade kao robovi za nju i svijet je izgubio posljednju vjeru u kralja i kršćanstvo; - ono što je izmaklo turskoj sili bježi i navire u gornje strane da pojača nevolju i glad. Po naredbi Kraljevske Svjetlosti ban Franjo Baćan naložio je da se kraljevinom nosi krvav mač - znak krajnje pogibli, kad se nitko ne smije oteti dužnosti ustanka i ratnom stijegu. Pravde o dimnici i ratnim porezima zamukle su - dušmanin je pred vratima, došla je voda do grla. Ni gospodin ban Baćan nije prije dolazio na sabor; sad je pohrlio u Raču da primjerom sokoli plemiće te bi sakupili što više vojnika. Plemstvo daje svoje banderije, kmetovi se vrstaju u vojsku. Slaba je vojska; ni svaki deseti nema pravog oružja; ustanak je, a ne uređena i izvježbana ratna četa. Ban požuruje da se što više četa okupi oko kralja u Tolni, kamo je krenuo i sam Baćan. Što su banove čete bliže cilju, sve je teže prodirati cestama. Na tisuće bjegunaca priječi sve prolaze - na bezbrojnim taljigama jauču žene i djeca bježeći što dalje od ratišta. Glas o provali turskoj, koja će da zatre sve, proširio se je od ljeta čitavom Slavonijom i čitavom Hrvatskom - sa cijele međe svijet se, gol i bos, gladan i žedan, sklanjao pod zaštitu utvrđenih mjesta i mirnijeg kraja. - Pod sam Zagreb palo je zadnjih dana kolovoza nekoliko stotina ljudi sa bosanske granice da potraže utočišta ovdje, kamo su se i ranije zaklanjali djedovi. U gradu na Griču uvedena je ratna sprema. Po svom pravu, građani zagrebački kao izravni podanici kraljevi, a djeca slobodnog i kraljevskog grada, po davnim povlasticama nisu trebali da dadu "svakog čovjeka", kao što je glasio opći Baćanov poziv, popraćen i prijetnjom za neposluh. Spremili su od dobre volje malu četicu i poslali je banu u tabor kod Rače, a na svojim zidinama namjestili teške puške i tri topa, natječući se s biskupom, koji je jednako utvrđivao sav okoliš biskupske palače i crkve. Poslije dugo godina između Grada i Kaptola vlada mir - nisu sad vremena za pravde o mitnici i desetini koje su kroz vjekove rađale krvavim sukobima. Strah je izmirio i izjednačio sve - Gričani se zatvaraju čim zapane sunce u svoje domove, a biskupov je dvor i onako opustio; - biskup Šime Erdedi otišao je na čelu svoje čete od 300 ljudi da se pridruži banu. Na Kaptolu je ostalo pet-šest kanonika staraca koji nisu od nemoći mogli u boj, premda se je u Tolni kralju priključivalo čitavo više svećenstvo obih kraljevina. Šire se glasine da se ljudima koža ježi; a najgore je što se ništa ne može doznati pravo. - Pod Gradom i Kaptolom prolaze čete; čuje se da su plemići iz Zagorja krenuli na Dravu; glasnici jure i nestaju; a svijet, zaplašen pogotovu dolaskom bjegunaca s međe, ne vjeruje više nikome. Samo je jedan osjećaj zajednički - može se dogoditi da Turci dođu i pod grad; zato Kaptol i Grič ovih dana ne smetaju jedan drugomu i makar nemaju puno pouzdanja u kralja, jer je o dvoru poznato svašta - Kaptol i Grič su ovaj put u jednom, kraljevskom taboru. I građanima i kanonicima odlanulo je kad je jučer, u subotu, pao pod zidine knez Krsto Frankopan sa svojom vojskom. Četa nije malobrojna, Zagreb davno nije vidio veće. Ima četiri stotine konjanika koji su dojahali s knezom; uz njih se svaki dan kupi sve više pješaka i oružanih kmetova. Svi su dobro odjeveni i sasvim različiti od onih čorda što su ih sa sobom vodili u Raču mali plemići. Gospodin knez Krsto Frankopan dolazi iz Speiera, ravno od cesara Karla - ne vodi on sa sobom samo ovu vojsku nego i veliku nadu da će ugarskom kralju u nevolji pomoći i njegov moćni rođak, brat Karla V, princip Ferdinand. Princip je i tako poslao na bosansku među, u Bihać i na Unu, Mikulicu Jurišića i Ivana Krbavskoga sa dobrom vojskom. I Grič i Kaptol osjećaju se sigurnije otkad su se čete frankopanske utaborile pod zidinama. Istina, gradski sudac, koji više zna od ostalih građana, malo se čudi što se knez Frankopan ne žuri za banom Baćanom; ali tko zna kakova je ratna osnova? Gričani ne vide mnogo kneza - knez stanuje u biskupovu gradu. Danas je na Grič došao knežev poslanik Evanjelist i vijeća o nečem, očito važnom, sa sucem i prisežnicima općine gričke. Dana 4. rujna u biskupskom dvoru sve vrvi od ljudi. Nije vidjeti popa. Knez Frankopan i njegovi ljudi zauzeli su biskupsku palaču, tri četvrtine dvora. Ulak za ulakom izlazi i ulazi na vrata, koja su otvorena do kasne noći jer ih čuva dobra straža. U okrugloj sobi kule, u kojoj obično boravi biskup, maknuto je s mjesta sve posoblje i postavljena tri velika prosta stola; po hodnicima neprestana je vreva časnika koji od utaborene vojske dolaze u dvor; u dvorištu pred crkvom tovari se na kola oružje; biskupija je i sama pretvorena u tabor. Knez Krsto sjedi u okrugloj sobi i govori u pero dvama pisarima. Pred knezom je Evanjelist, koji je netom ušao i, pozdravivši, htio da progovori knezu; ali mu je knez mahnuo rukom da počeka dok svrši pisma. - Dakle - što su rekli purgeri? - Zahvalili su vašoj kneževskoj svjetlosti što ste se obratili na njih. U strahu su. Po gradu se šire vijesti da Turci obećavaju kmetima slobodu, pa je strah dvostruk - i od Turaka i od bune. Bjegunci su sasvim smeli pamet ljudima. Ali se Zagreb ufa u vas - novce su dali odmah. Dobili smo dvije stotine dukata. - Čekaj, Ivane - zovi Jerolima. Svi su vjerni kneževi uz kneza: Evanjelist, Jerolim, Jurišić Zadranin, brat biskupa Jožefića Jacinto, kaštelan Tomašić iz Postojne. Jerolim vodi brigu o opskrbi vojske; kad je brat Jerolimov, Mikula, imenovan kapetanom principovih četa, knez je bio nešto ohladnio prema Jerolimu; no sad je rat i nema da se misli na sitne sporove. - Jerolime - od zagrebačkih purgera posudili smo dvjesta dukata. I kanonici su obećali sto i pedeset; kanonik Jakob donijet će ih večeras. Od ovo dvjesta dukata da se odmah plati pol zaostale plaće konjanicima za treću sedmicu srpnja; i da se kupi brašna kod purgera za tri dana. - I za konje trebamo, kneže! - Ako ne bi bilo dosta, dođi kasnije po kanonički novac. Do Dubrave ćemo izdržati sa sijenom - u Dubravi dat će nam biskupovi ljudi. Još nije knez dovršio svojih riječi kad na vrata opet bane Evanjelist. - Plemić Banić od Donje Lendave, glasi od Baćana! Petar Banić poslan je od bana neka se Krsto požuri. Ban je na putu u Tolnu. Njegova Svjetlost kralj traži da knez Krsto, sa onoliko vojske koliko ima, u brzom hodu stigne bana. - Hvala na poruci gospodina bana. Recite banu da sam dosta jasno objasnio Kraljevskoj Svjetlosti što i kako mislim. Vojska koja se skupi u zadnji čas i nije izvježbana ne valja ništa. Govore mi o gospodinu Gnojenskom i o četama Njezine Svjetlosti kraljice Marije. Zbrajao sam i ne našao računa. Znam da u ugarskoj vojsci reda nema - što koriste kmeti bez časnika? Ako se bijem, hoću se biti pametno, a neću ni za što žrtvovati ljudi koje sam skupio i sredao. Gospoda ugarska misle da s Turcima dostaje nadutost i naglost - oslobodi nas Bože! Rekao sam - Njegova Kraljevska Svjetlost neka ne čeka u Tolni, još smo preslabi - ni topova nemamo dosta. I, sjetivši se nečesa usred razgovora s poslanikom banovim, knez Krsto priđe k vratima i vikne u hodnik: - Evanjelist! Svi su na dohvatu, Evanjelist je odmah kod kneza. - Što je s onim puškama od purgera? Purgeri imaju i dva-tri topa. - Novce su posudili, puške ne daju. - Eto - okrene se knez plemiću Baniću - a svaki bi topić trebalo uzeti gdje god se nađe. Evanjelist, napiši odmah dvije riječi Njegovoj Kraljevskoj Svjetlosti. Purgeri neće slušati ni bana - imaju privilegije, čuvaju ih. Neka Kraljevska Svjetlost naloži Zagrepčanima da mi izruče puške i tope. Pod Grič neće Turci. Evanjelist odmah sjedne da piše. Tako se sve radi ovih dana - smjesta, sa brzom odlukom, bez oklijevanja. Knez je gonio svoje ljude dan i noć. - Znam da gospodin kancelar Brodarić misli kao i ja - obrne se knez opet k Baniću. - Njezina Svjetlost kraljica pozna mišljenje i Brodarićevo i moje. Najprije - red u vojsci! Soliman se je spremao dvije godine! Prigledavši što Evanjelist piše, knez nastavi: - I recite, recite gospodinu banu da nema samo gospodin ban tužbe na me što sam još ovdje u Zagrebu nego imam i ja tužbe na njega. Jedna je četa od mojih ljudi bila stigla banu još s ovu stranu Drave i potrebovala od njega pjeneze, i to onih 20 soldina po čovjeku koje je ban bio dužan dati. Da je ban dao pjeneze, mogao bih bio - kažu naše sluge - sakupiti svu gospodu i plemenite ljude slovinske. Poručio sam i ja tamo po tim mojim slugama za rečene pjeneze, i deset puta su hodili k banu. Što misli gospodin ban, otkuda da hranim vojsku? Za jiliš sam dao sve što sam imao - čekam ovdje u Zagrebu, ne da neću, nego jer ne mogu dalje. Nemam čime! Neka zna Kraljevska Svjetlost da od Slovinaca nemam ni soldina, jer ban ne da ni meni ni mojim ljudima. Posuditi nemam od nigdje nikoga - evo, posvjedoči, Evanjeliste - jedva smo danas dobili od zagrebačkih purgera u posudbeno ime nešto. S to malo pjeneza jedva držimo naše ljude - neka mi vjeruje kralj da sam morao založiti i srebro svoga pokojnoga brata! Jedan sam grad htio dati u zalog - no tko će u ova vremena meni dati novac na grade? Pak kakva je to žurba napala ugarsku gospodu? Deset smo se godina mučili mi Hrvati da ih sklonemo neka urede vojsku; odbijali su nas - sad im je najednom stalo da ja budem među prvima u njihovu neredu! Neću! Ako mi Kraljevska Svjetlost piše da imam ja voditi vojsku, koju sad vodi Tomori, neka i radi prema onom što savjetujem ja. Zemlje je izgubljeno; ali ako je vojska ovdje, i zemlja je ovdje. Ako se nedovoljno pripravljeni upustimo u boj, bit će konac kraljevstva! To recite gospodinu banu. Ja idem sutra u Dubravu i dalje - a ne bih mogao ni to da mi nisu pomogli purgeri i kanonici. Banić zamoli kneza da može s njim - nema koristi nositi vijest prije nego ban dođe do kralja. Mladi je plemić znao da je Krsto jedini kadar s uspjehom urediti kraljevsku vojsku - ono što je vidio u Baćanovu taboru bilo mu je dosta. A u Tolni bit će još gore - svatko bi htio zapovijedati! Međutim je knez kroz prozor opazio da su se u dvorištu srušila kola. Ne časeći potrčao je da sam pomogne. - Žuri se kad treba - pomisli u sebi Banić. - I dospije svakud. Ludo li zlo govore o njem! Tako traje sve do večera. Knez leti od kola s brašnom do nove čete, koja je pridošla, prima glasnike, govori sa svakim kmetom koji je pod oružjem. Jacinto Jožefić, koji je prije tri dana bio u Zagreb prispio iz Budima, priđe navečer knezu. U dvorištu se tovari na taljige sve gvožđe iz kaptolske oružarnice - uzimlju se motke, stari batovi, zahrđali lanci; vojsci dobro dolazi sve. Jacinto je poslijepodne bio na Griču. Zove na stran kneza. - Ne znam otkuda; na Griču se svašta govori. Meni kažu da svijet bježi iz Budima! - Iz Budima? Nemoguće! Kralj je u Tolni, a gdje je Budim! I Evanjelist je načuo isto. Govore s više strana da se je kralj već sukobio sa sultanom i da je kraljevska vojska na uzmaku. - Tko to priča? - Daisoli, nekakvi talijanski trgovac, iz Paga. Bit će špija mletačka - ti znadu sve. Kasno navečer kneževi su ljudi pronašli na Griču Daisolija. Trgovac je sam na svoje oči vidio u šumeđskoj županiji bjegunce - bitka da je bila pred dva dana. Ugri su poraženi. Banić, koga su probudili u noći, čudi se. Ali Banić je otišao od Baćana dva dana hoda od Tolne - dakle bi bilo ipak moguće. Knez bdije cijelu noć. I od Požege ulak, poslan u donje strane, donosi glase o bijegu vojske. Što je istina? U četiri sata jutra knez je na prozoru kule biskupove. Na Griču nigdje ni ćuha, purgeri su mirni dok je blizu knez Frankopan. Ali je knez zabrinut - straža ima nalog da svakoga tko hoće k njemu uvede odmah. I vrata su otvorena. Konjanik, jašući u propanj, proletio je kraj straže. Konjanik je sav bijel od prašine, zamazan, crn od znoja; jedva diše, kažući, tko je. - Jure Kobasić, nosim glase od biskupa Jožefića. Odmah knezu! Vojska je kraljeva razbijena.[47] Uskomešali se svi. Jure Kobasić, sjašivši, viče promuklo: - Vrč mi vina dajte! Gdje je knez? Knezu me vodite! Tri sam dana na konju!
XV.
[uredi]Kraljevska vojska razbijena i na bijegu - pobjedonosni sultan nema zapreke do Budima - to su bili glasi koje je od svoga bližike, biskupa Frane Jožefića, donio konjanik plemić Kobasić. Jure je Kobasić od iste porodice od koje i Ivan Brekovički, ali se oni ne trpe - Jure je dušom i tijelom odan Frankopanu. Knez se ushodao - soba mu je premalena. Kobasić je, gucnuvši iz pehara, jedva malo savladao svoju promuklost i priča nadušak. Vojska je hametom potučena i raspršena, sve bježi kud kamo, poginuli su u boju Tomori, Salkaj, Juraj Zapolja, Orlović, Matija Slunjski. - A kralj? A kralj? - pita Krsto čekajući riječ od Kobasića sa drhtavom kretnjom ruke. - Kralj je spasen, hvala Bogu, i utekao u Budim! I Jožefić je zdrav, i Brodarić; - i Baćanu, koji je stigao ujutro samoga boja, uspjelo je pobjeći; ali na bojištu je ostalo devet stotina plemića. Bitka je trajala nešto više od sata - isprva su čete ugarske navalile bijesno i protukle se gotovo do čadora sultanova, ali je Turaka bilo kao vode - njihova je laka konjica uhvatila zboka kraljevce. Niti jedan top nije ostao kralju; bijeg je bio strahovit, na desetke tisuća ljudi izginulo je u sječi i po močvarama. - Ma koga je kralj poslušao da se je upustio u taj boj? - Nisu dali ni Tomori ni Brodarić. A što ćeš, kneže (Kobasić je, po običaju svoga ličkog zavičaja, knezu govorio Ti) - bio sam i ja s biskupom na vijeću. Da ti je bilo čuti! Bijesna su ugarska gospoda - badava je Tomori govorio da treba čekati na tebe. Brodarić im je kazao da su Hrvati ljudi ratnici i da bez tebe ništa - a oni, ko đavoli, digli dreku i na kralja i na Brodarića. Nećemo, vele, Hrvata, nećemo kneza Frankopanskog - dosta nam je njegove slave! Ugri su zavidni, ludi - takva nereda nije nikad bilo! Izginuše ludo - a ni da bi se znalo tko kuda spada. Turci su napali s brijega, otkud smo i mi svi slutili navalu; ama što ćeš! Ugri udarili svi najednom - a kad je sredina pala, sve se dalo u bijeg. Do koljena smo gazili po blatu i močvari! Na glas o porazu vojske, koji se odmah pronio na Kaptolu i na Griču, skupila se u biskupiji gomila ljudi. U šest sati jutra, dolje, pred crkvom, sve je puno naroda. Grički građani, koji inače za živu glavu ne bi prešli praga biskupskog dvorišta, raspravljaju uzrujano; narod, izlazeći sa prve mise u nedjelju, ustavlja se i gleda u prozore kule. Sudac grički skanjuje se, ali se napokon uputi stubama u dvor. Zamalo su stepenice i hodnici puni ljudi - jedan od bjegunaca, s djetetom, prosjači i plače. - Kraljevska je vojska razbita! Turci idu! Sve brige i bojazni prošlih dana nagomilale se u opći vapaj. Gomila traži čovjeka koji će ju povesti sa sobom, osokoliti svojim vlastitim pouzdanjem. Knez Krsto osjeća težinu časa. Minulo ga je prvo uzbuđenje - blijed od nemirne noći, usred svih tih ljudi koji viču, vape i očajavaju gurajući se oko njega u sobi, knez je upro obje ruke o naslon stolice. Kobasić jedva odgovara na stostruke upite, njegovo se pričanje gubi u buci sobe i hodnika. Glava je kneževa pognuta., oko ustiju javio mu se gorki zarez. Kad je utihnuo glas zvona koji javlja svršetak rane mise, knez digne ruku. Evanjelist sa dva-tri sluge potisne bukače iz sobe - muk je. Oko kneza stoje njegovi najbliži; dva kanonika ostaviše crkvu i, doznavši od Kobasića da je biskup Šime zdrav utekao iz boja, ostadoše u sobi. I Kaptol će valjati braniti; knez je tu da reče što se ima činiti. - Tužan je razboj ovaj, prijatelji moji - govori knez polako, kano da kleše svaku riječ. Tužan je razboj i da nije kralj utekao na Budim, ne bismo htjeli živi biti! Dajmo hvalu Bogu Gospodinu za ušašće kraljevo! Kanonik Jakob, stojeći uz kneza, prekriži se. Za njim se povedu mnogi. - Ali, pokle je kralj spasen - nastavi Krsto dignuvši više glavu i sabravši na jače ogorčenje svoje usnice - pokle je kralj spasen, mi u razboju gospode ugarske vidimo kaznu Božju! Gospodin je Bog dopustio razboj nad kraljem i nad Ugrima, ne za zlo ili pogibelj, nego za vječno dobro ove zemlje. Jer da su sada Ugri cara razbili, nikad ne bi bilo kraja njihovu nevrijednu reženju! Tko bi mogao ostati pod njima? U sobi nije se čulo ni daha. Govorio je vođa i svi osjećaju da se ne govore riječi uzbuđenja ili tužne slučajnosti, nego će se reći uputa, označiti staza budućnosti, čuti glas gospodara i zapovjednika. - Da sam ja prispio u tu bitku, bio bih prvi koji bi morao biti ubijen radi nereda. Prvo bismo htjeli smrt pretrpjeti nego da bez svakoga reda idemo u boj. Svatko je htio biti kapetan - išlo se u boj bez glave. Razboj će učiniti one koji su ga skrivili pokornijima i poslušnijima. Mi ćemo napraviti reda! Ovim časom primam ja ovdje u ruke svoje brigu za sve! Nije moj grijeh i krivica što se nisam našao u boju. Nesreća je velika - ali mi još imamo vojske, ljudî - mi ćemo ovdje poslužiti kralju. Proglasite odmah na Griču i Kaptolu da je kralj spasen i da nesreća nije tolika te bismo morali zdvajati. Neka nitko ne bježi - pusta se zemlja braniti ne da. Ne gubi nitko srca - ako i ide sultan pod Budim, u Budim neće doći. Ovdje je blizu i gospodin knez Ivan sa svojim četama - mi ćemo obraniti našu grudu i razbiti Turke kako smo ih razbijali kod Jajca. Kraljevska se vojska kupi i poslije Mohača - cesar Karlo šalje pomoć, kršćanstvo će se dići listom. Budimo hrabri i pametni - svatko da radi kako naredimo i zapovjedimo mi! Čas kasnije soba je bila prazna. Kobasić pošao je s kanonikom Jakobom, kneževi se ljudi razletili da po gradu proglase naredbe. Tko god ima kakvo oruđe ili oružje, neka ga dâ za vojsku. Nedjelja je, ali poslije podne imadu se otvoriti magazini i uzeti za vojsku žitak. Imadu se pohvatati svi oni koji bune narod krivim glasinama; bjegunci neka se zadrže pod Zagrebom, gdje i onako u Horvatima ima njihovih zemljaka; zabranjeno je izići iz Kaptola i iz Grada s robom ili seliti se. Ratno pravo tražilo je da se ne uzimlju u obzir privilegiji mirnoga vremena - ni sudac grički nije prosvjedovao. Knez je Krsto jedina nada puku u nevolji; valja ga slušati kao da je kralj. Čitav je nedjeljni dan ispunjen pripremama za polazak vojske. Knez nije imao ni časka odaha - Evanjelist je s njim sastavljao proglas za puk. Knez javlja narodu da nesreća nije tako velika kako se je pričinjalo u prvi mah; kralj je spasen; oko Požuna i u Češkoj ima još vojske, koja je čitava i dobro oružana. U otvorenim listovima za svu zemlju i pod pečatom pozivao je knez plemstvo i narod da se nitko ne straši; spasene su i lađe na Dunavu, a poginula samo neka pješadija. Pisma su po glasnicima slana sve do večeri, kad je knez ponovno pregledao tabor, sve veći od pridolazećih četa. Kasno u noći knez je na nogama. Sve što je u Zagrebu trebalo urediti za vojsku i za puk učinjeno je; njegove misli blude dalje. U svojoj sobi, pišući pismo biskupu Jožefiću, knez je vojskovođa svega kraljevstva, crta za savjet kralju čitavu osnovu o obrani Budima. Knez je umoran, ruka mu dršće i pero zadire u papir - ali misli lete i ruka ih jedva stiže na lošoj artiji. Moli Jožefića da ga ispriča kod kralja što je zakasnio na Mohač i navodi razloge koje je jučer bio iskazao Baniću. U Zagrebu je od minule subote; sjutradan pridošao je prvi čovjek, za njim drugi i treći i napokon bližika biskupov, Juraj Kobasić, koji je također bio u boju i pričao "tužne glase od ovoga razboja". S nemalim veseljem slušasmo, piše dalje knez, da ste zdravi izišli iz boja i šaljemo vašega brata ka Kraljevoj Svitlosti, ispričavajući što nismo prispjeli k boju. "Ništar manje, kada naš grih ni otel da se ondi najdemo, a mi oćemo iskati puta da ovdi službu učinimo Njega Svitlosti. Ovo sve bižaše za vsega slovinskoga rusaga; da mi ovdi sada ne pridemo, slobodno pust rusag ostajaše. Da ovo jin kunfort i serdce da smo među nje prišli tako; i ovo raspisasmo po rusagu otvorene listi pod naš pečat da se nigdor ne straši, zač da je kralj ušal s malo maon sa vsu gospodu, i ni nego nič pišac zgiblo, vse pukše i vse ono ča se more nimi spraviti većina zastavi." "Ovo mi sudimo, a da je kralj na Budimi i vi pri njem" - sada knez u pismu savjetuje kako se ima udesiti daljnji otpor protiv cara Solimana. Dvoje je moguće - ili će se car vratiti natrag ili će ići pod Budim. U svakom slučaju kralj ne smije bježati iz Budima, nego se radije dati opsjedati u Budimu. "Jer ako pobiže z Budima, zgubi kraljevstvo; on pobiže z Budima, vsemu rusagu ubi serdce; neće se nigdor k njemu kupiti ni za njim spravljati. Da ako osta, oće vas rusag k njemu pristajati, i pak ima velik razlog kralj ako v Budimi opstoji dokle skupi zadovoljnu vojsku k boju." Jer car turski, ako hoće podsjedati Budim, mora svoje vojske razdijeliti "obapol Dunaja" te kralj može prigodice razbiti jednu od tih vojski. Krsto misli da će car leći na jednu stranu Dunava, a Ibrahim paša na drugu. Kralj ima još vojske, koju vodi vojvoda Zapolja i markuljab tj. markgrof Brandenburški. "K tomu ufamo se mi Slovince skupiti ove nedilje na dvanajset tisuć ljudi; s tim oćemo pojti kamo nam kralj reče." Knez dakle misli da Soliman hoće pod Budim. Ako se kralj boji da bi mu Turci uzeli žitak za vojsku, neka se toga ne plaši, jer sultan može jiliš uzeti samo po vodi sa svojim nasadama i fruštama; ali ove turske ratne šajke ne mogu obdan prolaziti mimo Budima jer su na tvrđi pukše. Kralj bi mogao i to napraviti da nasred Dunava spoji nekoliko mlinova upoprijeko; neka se na te mlinove postave sakaluše, ako nema većih pušaka, a ti se mlinovi mogu braniti i sa tvrđe. Ovi će mlinovi biti za dvojaku korist kralju - prvo će priječiti put carevim plavima da ne mogu prihađati uz vodu, a drugo će se u njima mljeti žito. Ali bi moglo biti i drugo. Možda se car pobojao jeseni i ne pođe pod Budim, nego se vrne. U tom slučaju, drži Krsto, car će sam poći na Jajce, a "Ibrajim pašu već poslati ovuda čez Slovine ter Horvate". Ako car to učini, kralj treba da drži dobru stražu nad carskom vojskom, kuda li će obrnuti vojska. Ako gore, treba da makne po nas; ako pak car Soliman s Ibrahim pašom obrne dolje, neka kralj odmah amo pošalje ljude koje tamo ima da s Turcima boj bijemo. "Ovuda su mjesta teskneja, ka mi oćemo sada poslati vsa razgledati. Ufamo v Gospodina Boga milost da ga oćemo razbiti; samo prosimo kraljevi listi na zapovid Slovincem da nas poslušaju i da nam daju Zagrebu z Gradca i kanonici s kaptoloma vzeti nič pukaš, ako bi bilo potreba. Te vse riči naporučamo na usta vašemu bratu, bojeći se da vi nećete umiti čitati toga lista, ki berzo pišuć neštivo je pismo i karta zla, rashaja se cernilo. Gon. Bog. t. m. veseli i zdravlje nosi. Pisn. v Zagrebi septebra. Kn. Frkon. sn. m. kr. i pr." Knez napiše naslov "Va Isukerstu visoko poštovanom otcu gospodinu Francišku, biškupu scenskom, nam visoko poštovanom". Iza četiri sata sna knez je opet zorom kod vojske, koja se budi, redi i kreće. Još nisu ni prvi konjanici dospjeli na pola puta za Sesvete kad se kroz bistri zrak proliše zvuci zvonova. Na Kaptolu zvona udaraju klatnom ostran; knez posluhne: da nije biskup Šime ipak poginuo u boju? Jer - zvona zvone angoniju, zvonjavu smrti... A već za vojskom leti ulak na konju. Poruka je od gospodina biskupa Šimuna, konjanik ima odoru kaptolsku. U pismu što ga je kopljem pružio knezu, ne sišavši s konja, samo su tri riječi. Biskup javlja da su nažalost prvi glasi o spasu kralja neistiniti; kralj je u bijegu s Mohačkog polja poginuo, utopio se u potoku, konj ga je poklopio. Kraljica je pobjegla iz Budima, Budim neće braniti nitko. Knez neka čeka biskupa, koji je pred Dravom, u Dubravi. - Nema poruke za gospodina biskupa? - pita ulak. Knez ne uzmože u prvi čas odgovoriti ništa. Kraljevstvo bez kralja, car u Budimu! Jedva je mogao reći ulaku da će biti u Dubravi, kako biskup piše. I nikomu od svojih nije odao strašne vijesti - podbodši konja, udaljio se naprijed da bude sam.
Kralj je mrtav, kraljica pobjegla iz Budima! Kuda? K bratu principu. Knez, koji je opet prihvatio spuštene uzde i na korak nagnao konja, zagleda se u ravnicu pred sobom, osvijetljenu prvim tracima sunca. Nije vidio ni travke ni stabla - pred oči su mu kao sablasne sjene dolazile sve one duge raspre o ugarski prijestol koje traju još od Maksimilijana: Jagijelovska je grana usahnula - o prijestolje borit će se velikaši, prisvajat će ga princip. A gdje je kruna dok pod Budim, ostavljen bez obrane, hrli Soliman? Kud treba da upravi sada vojsku on, knez Krsto, koji je još noćas tražio od kralja "liste za Slovince"?
Žarka se sjajna kruglja podigla na obzorju. Knez se vratio k vojsci. Ona, odmorena i dobro opremljena, stupa čvrsto u zori. Nitko još ne zna da je kralj mrtav i da su čete kraljevske od danas samo čete kneževe, frankopanske.
XVI.
[uredi]Sjutradan letjeli su novi ulaci širom kraljevstva. Knez Krsto Frankopan pozivao je Hrvate i Slovince da se u očajnom času, kad je kralj poginuo i kraljevstvo ostalo bez glave, kad je car pod Budimom, a turska vojska poplavila čitavu desnu obalu Dunava, skupe oko Save i Drave na obranu rođene grude. Za 23. rujna knez sazivlje u Koprivnicu sabor kraljevine. Sabor bi doduše po pravu sazivao ban, ali knez Frankopan ne čeka na Baćana - u pogibli domovine, kakono reče biskup Šime zagrebački - rade i vode oni koji se na vodstvu nađu. Iz Dubrave, gdje je od biskupa doznao da je pao i Budim, knez se je u brzim hodovima uputio preko Drave i u susjednom ugarskom kraju pokupio sve momke koji su mogli nositi oružje. Pohod je knežev ulio hrabrosti puku - županije ga dočekuju otvorenim rukama. Hrvatski velikaš, koji je sigurno napredovao sa uređenom vojskom i hrabrio plemiće da car Soliman ne može ostati na Budimu dok mu je zboka netaknuta frankopanska vojska, postade po svojoj odlučnosti neimenovanim vođom svih. Kad bi na svom vrancu ulazio u međašna mjesta, žene su ga susretale suznim očima i ganutim povicima: "Spasitelju naš!" Vojska je Frankopanova dočekana u šomođskoj županiji i dalje kraj Drave kao jedina i posljednja nada - a više to nije vojska s njim, narod se digao i pratio kneza. Sve što je bježalo s Mohača prikupilo se njemu - iz Slavonije stizavaju dnevice banderiji velikaša, sa hrvatskih strana kupi se malo plemstvo, a puk u gomilama hrli s vojnicima tražeći sigurnost od čadorja, kad su tvrđe pale. Pred Koprivnicom, kamo je knez stigao u subotu prije nedjelje saborske, navrvjelo je na tisuće ljudi - uz vojsku taboruje i narod; vlastela, koja su sa svih strana kraljevine došla na sabor, jednodušno priznaju svojim vođom i prvakom Krstu Frankopana. U magistratskoj kući varoši Koprivnice pred sabor se sakupili najugledniji velmože kraljevstva. Nestalo je starih neprijateljstava - Lajoš Pekri od Gušćerovca živahno razgovara s biskupom Erdedom. Ivan Kaštelanović pozdravlja kneza Krstu; tu su Emerik Bradač od Lodomerca, tu je Matija Brodarić Jarošinski, koji tumači dvama zastupnicima seljačkih plemića ispod Kalnika da je na ovaj dogovor pred sabor bilo nemoguće pozvati sve, radi uskog prostora; čitavi će staleži, universitas nobilium[48], potvrditi na saboru, pod vedrim nebom, sve što ovdje bude dogovoreno. A nema ni potrebe da se sumnja o jednodušnosti staleža - čim je knez Krsto ušao u dvoranu, pozdravili ga glasni Vivat! i sve je pohrlilo da se s njim pozdravi i rukuje. Knez je sa gospodinom od Lodomerca i Stjepanom Deshazijem, protonotarom kraljevstva, stao na sredinu skupa. Kratko je što ima reći - nisu vremena za duga vijećanja. Car je, kako gospoda znadu, zauzeo Budim. Bornemisa, zapovjednik tvrđave budimske, pobjegao je sa kraljicom u Požun, ni ne čekajući opsade. Ostala je u Budimu posada od pedesetak ljudi, koji nisu ispalili ni hica, nego su Turke pustili u tvrđu. Od vojske, koja je na Mohaču razbita, nešto se prikupilo njemu, knezu Krsti - vojvoda Ivan Zapolja ima, vele, još 30000 dobrih četa, ali te su hiljadu milja daleko od nas. Car neće ostati u Budimu dok je hrvatska vojska na okupu. Valja se spremiti na to da će Turci, koji su već dvije sedmice u Budimu, krenuti natrag. Ako krenu na nas, dočekat ćemo ih na svojem, gdje poznamo zemlju i klance. - A gdje je ban, gospodin Baćan? - poviče mladi plemić Dragić prekinuvši u govoru kneza. - Pozvali smo ovamo i gospodina Baćana, nema ga - odsiječe Krsto - pak ćemo bez njega. Kraljevstvo je ostalo bez kralja - dušmanin je u zemlji; sami sebi treba da pomognemo. A hoćemo i možemo! - Krsto hvali plemstvu što je požrtvovno pohrlilo pod njegove zastave; sabor ima da dozvoli ratnu daću. Ni jedan se glas nije digao protiv, makar je dimnica u neugodnoj uspomeni mnogima. - Gospoda neka znadu - nastavi knez - da je Njegova Prejasnost, infant od Hispanije i nadvojvoda Austrije, princip Ferdinand, upravio na staleže i redove kraljevstva poruku u kojoj utvrđuje svoje pravo na nasljedstvo prijestola u Ugarskoj i Hrvatskoj. - Vivat princeps![49] Živio princip Ferdinand, Njegovo Kraljevsko Veličanstvo! - zaore iz ugla poklici nekolicine iz donje Hrvatske koje je oko sebe bio skupio Ivan Kobasić od Brekovice. Ali skup se ne pridruži pokliku, pače sa više strana odazove se mrmljanje, negodovanje i buka. Knez je počekao časak. - Nije, gospodo, na nama sada da raspravljamo o ovoj ovako važnoj poruci Njegove Prejasnosti. Ja, a i vi svi, visoko cijenimo i zahvalni smo za pomoć koju nam je Njegova Prejasnost uvijek pružala u obrani zemlje. Tu zahvalnost izrazit ćemo potpuno i na današnjem saboru. Ali car ne čeka i nije u ova teška vremena moguće da naprečac sakupljeni staleži vijećaju o pravu na prijestolje i izboru po starim pravicama, navadama i običajima. Treba braniti ognjište - treba čuvati vojsku, treba istjerati Turke. To je prvo. - Vivat! Vivat! - zagrme svi glasovi. - Tražim i zaklinjem vas, gospodo, da staleži na saboru potvrde vlast koju sam vršio i vršit ću. Moja je jedina riječ - svi na obranu doma našega! Idemo, gospodo, sabor počimlje! Plemstvo nije ni trebalo poziva. Čim se je knez uputio iz dvorane, za njim je, u bučnom zanosu, nagrnula čitava skupština. Dolazak velikaša i plemića na poljanu na kojoj će se saborovati popraćen je vani zaglušnim odobravanjem. Kad je knez Krsto digao ruku da progovori, nije ovo ni bio više sabor - u sredini poljane stajalo je okupljeno plemstvo, ali naokolo je odasvuda navrvjela vojska, banderiji, kmeti, puk. Nitko nije ni slušao što govori knez - ni ne čuje se zdaljega; na pljesak i vivate najbližih odazivlje se gomila neprestanim povicima. U par časaka odobrena je izvanredna ratna daća, od zlatne forinte po dimnjaku. Na prijedlog Brodarićev prepušteno je knezu da po svojem najboljem znanju i s odobrenjem staleža i redova otpravi poslanike, koji će ići u Požun da se poklone nadvojvodi Ferdinandu. Kao što uvijek u času preteške tjeskobe ljudi zapadaju u skrajnost najsmionijih, prevelikih nada i slijepog zanosa, tako je i sada, za sve na saboru, za plemstvo i puk, postojala samo jedna misao i jedan osjećaj: nađen je vođa, spasitelj, Mesija, koji će nas izvesti iz doline suza. Biskup Šime zagrebački razumio je klik mnoštva - podigavši ruku kao da želi blagosloviti Krstinu glavu, biskup je zaviknuo silnim, od uzbuđenja kričljivim glasom: - Gospodin knez Krsto Frankopanski neka bude upravitelj i branitelj naš, svi se podajemo pod njegovu vlast! Sabor proglasuje da je gospodin knez Frankopanski glavar i branitelj domovine - defensor et tutor patriae.[50]. Do Krste, koji je plamenim očima, regbi uzdignut nad sebe sama, dočekao zanosne poklike, nagrnuše mlađi plemići. Za tren knez je bio na ramenima plemića - tri puta je dignut u zrak i na starinski ovaj način uveden u najvišu čast. Zanosu nije bilo kraja. Nitko ne pita ni za bana ni za kralja - ovo je čovjek, ovo je poglavica označen i blagoslovljen nagonom naroda. Slavlje se nastavljalo - ljudi se cjelivali i grlili. Knez je drhtao od uzbuđenja, osjećajući glas puka. Načas je i on zaboravio svoje skrbi i, kad su se gospoda vraćala u gradsku kuću, biskup Šime, idući s njim, pogledao je kneževo vedro lice rekavši s pravom: - Je li, kneže, danas smo mlađi za deset godina! Ali gore, u odajama gradskim, dok je sa poljane ječala radost, dok su Koprivničani gostili časnike, a malo plemstvo istovarivalo svoje bisage sa pečenjem, sirom i pogačom, dok su čuture išle od ruke do ruke, knez je brzo završio svoj ručak. S njim su sada gospoda Deshazi i Bradač, Šime Erdedi i Ivan Evanjelist - treba, ne časeći časa, provesti zaključke sabora, treba govoriti i o onom što ne moraju doznati svi. - Defensor et tutor regni[51]- tumači Emerik Bradač - ima potpunu vlast u kraljevini. Sabor je rekao svoju i sad je samo pitanje imamo li gospodina Baćana obavijestiti o zaključku sabora. - Ne pišimo puno onima koji nisu danas bili s nama - odreže knez Krsto namrštivši se. Biskup Šime ipak preporuča oprez. Nije danas bilo ni kneza Ivana Krbavskoga - a knez Ivan ima dobre vojske, mnogi ga slušaju, s njim su uvijek i sami rođaci Krstini, knezovi Slunjski i Cetinski i Brinjski. Biskup misli da prvo svega treba poći k nadvojvodi - Ivan Krbavski radi sada uvijek kako mu kažu s dvora. - Htio sam - odgovara knez - gospodo, da vam rečem stvari kojih još ne znate. Na saboru nije bilo zgode da se govori o principu - ovdje smo sami naši i vjerni. Princip, da znate, nema toliko skrbi za nas da li ćemo se othrvati caru koliko ima skrbi za sebe da li će sjesti na prijestolje ugarsko. Kružiću je u Senju više do toga da mene omrazi ljudima i goni moje ljude nego da obrani Senj. Princip je naložio gradačkom vijeću da se sporazumije s nama - ali u toj punomoći nema ni riječi o novcu i o vojsci; samo za Bihać su nešto dali. Meni je princip poslao pol cente praha i nešto pušaka, i to je sve. - A ugovor u Speieru?[52]- upane knezu u riječ biskup. - Što, kakav ugovor? Jest, primili su me tobože u službu cesarovu, onako kako mi je Maksimilijan dao naslov dvorskog savjetnika. A morao sam u Augsburgu posuditi od Leonarda Erkera dvije hiljade dukata - uz njihovo jamstvo. To je sva istina. A nije ni sva - pred osam dana poslali su mi kapetana Pihlera iz Metlike. Imenovan je, veli mi Pihler, povjerenikom infantovim u ovim stranama da za nj radi kod velikaša. Nosi mi, veli, vjerodajnicu; nadvojvoda, veli, ima u Ugarskoj za se gospodu koja su bila sa kraljicom Marijom, Turza i Batora; - ja neka, veli, kod Hrvata i Slovinaca poradim da staleži priznadu principu krunu, po pravu baštinstva[53]. Htio mi je dati vjerodajnicu da sam i ja komesar principov. A komesar je i on, Pihler, i Mikulica Jurišić. - Mikulica - sklopi ruke Deshazi - Mikulica Jurišić i knez Frankopan! - Smijte se, gospodo, smijte! Eto, toliko me cijene. - I vi, kneže, niste primili vjerodajnice? - Nisam. Pihler mi je govorio da će se Zapolja dignuti na principa i da mi moramo na Zapolju. Žuri im se da kraljuju - a u Budimu je car! - Naš ste izabrani i proglašeni glavar i branitelj, kneže. Hajdemo do nadvojvode da govorimo s njim kao poklisari sabora! - Ja neću ići, gospodine biskupe. Moje je mjesto ovdje. Poslanstvo vodite vi - nek idu gospodin Bradač, Deshazi, Matija Brodarić i Kaštelanović. Principovi ljudi govore da će princip kraljevstvo osvajati armata manu![54] žanom rukom - zar sad kad je svaka desnica potrebna protiv sultana? Što misle? Ako narod bude imao da bira između tuđinca Nijemca i Turčina, zašto bi baš odabrao Nijemca? Neka se i Nijemci uče što je bilo na Mohaču! Bradač i Deshazi zaplješču knezu. Jest, tako je mislilo sve plemstvo osim malog broja onih koji su uz Kobasića brekovičkog. Biskup Šime nije od hrvatskog roda, ali velikaš kojemu je u krvi sva gordost Bakača povrijeđen je što dvor Hrvatima šalje Pihlera i Jurišića. Ne čini mudro princip ako postupa ovako. Kraljevsko je prijestolje ispražnjeno, krunu drži Zapolja, Frankopan je izabran defenzorom od sabora; tko ima vojsku, ima i pravo. Trebat će u Požunu pokazati zube. - Ja neću ići s vama - ponavlja knez. - Dobivam glase od Baranje i od Požege da se bune kmeti. Idem tamo. A neka vide Nijemci, kako su doznali i Ugri, da smo mi sebi najbliži!
XVII.
[uredi]Krajem rujna mjeseca vinogradi se virovitički ozivlju od pjesme i ijuka - mošt teče u vatrenoj, slatkoj kaplji - za žensko i muško dani berbe i prešanja prava su svetkovina. Nego ove se godine slabo čuje vesela pjesma. Oko Virovitice nema doduše garišta i pustoši, što obilježava u donjoj Slavoniji put kojim su čete Solimanove išle na Osijek i dalje na Budim. Ali sav je kraj pun bjegunaca - slavonska gospoda, koja su kralju poslala svoje banderije, nisu mogla u ovom kraju zaštititi svojih žitelja od provale nevoljnika i svakakvog ološa koji je, iza bitke na Mohaču, poplavio okolicu. Ima godina što traju pravde o nasljedstvo Nikole Iločkoga, nekoć najmoćnijeg velikaša; imanja su prelazila iz ruke u ruku, gazde se mijenjali i prešali iz kmeta zadnji denar. Kralj je Matijaš negda bio ukrotio lakomost i bijes gospode - ali pred dolaskom sultanovim, jao puku! Što je za oružje doraslo, trpa se u vojsku, a na kući i kućištu ostaju starci, žene i nemoćnici, pritisnuti robotom koja im ni kruha svagdašnjega izbiti ne da. Dobro su Turci pogodili kad su među svijet poslali mnoštvo poturica i uhoda, koji su od sela do sela širili glase da pod sultanom nema robote. Kad je na Mohaču raspršena vojska, našle su se u Slavoniji četice vojnika bez gospodara koji bi ih hranio i plaćao. Podivljale i u općem metežu nekažnjene, ove su čete plijenile i haračile sve što bi im došlo na dohvat - stan im je po šumama, otkuda se zalijeću i do seljačkih selišta i do gospodskih dvorova. A s njima se rote i mnogi kmeti - pobjegavši s ratišta s kosama i surovo okovanim kopljima, kmeti su raznosili bunu širom Slavonije i s obje strane Drave. Nema kralja, nema zakona - gospoda su ostavila kosti na Mohaču, - sultan ne da da robuju kmeti; svatko neka uzme od gospodina što mu se svidi. Ponovila se, zasad u manjem obliku, buna onoga Jurja Dože[55] žare" - kmeti, uzeti u vojsku da idu na Turčina, bili su se, već onda pod Dožom, svrstali u pljačkaške čete. Sad je isto; u Slavoniji nije kroz sedmice bilo nikakve vlasti - i buna je postala tako opasna da se je u Valpovu utaborio knez Frankopan s vojskom. Krut je i nemilosrdan - kažnjava bez oproštenja; puk, veli knez, mora da shvati da sam sebi o zatoru radi. Svaki dan krstare kneževe čete; kao što je knez baranjski kraj pročistio od hajduka, tako i ovdje drži red. A ne krstare kneževe straže samo zato; vojske sad ima toliko da se knez ne boji ogledati se sa Turcima - i pregledava sam svaki kraj kuda dođe, da se pripravi, ako bude potreba, i na bitku. Četa od pedesetak konjanika, a za njom i sam knez, uspinje se putem što vodi na brijeg najboljeg vina virovitičkog; knez hoće da pregleda i vidi sve sam. Kraja oko Virovitice ne pozna - zato se je jutros uputio zapadnom stranom. Puk je u ovoj strani pitom jer su glavni vlasnici vinograda, gospoda Kanižaji, svojim kmetima dobri. S knezom je i mladi plemić Dragić, koji je po sestri Katarini, udovici gospodina Ladislava, u rodu s Kanižajima. Dragić pozna kraj gdje je domaći. Dok su on i knez zastali na obronku promatrajući okolicu, iza brijega, kud su već zamakli konjanici, začula se vika. Konjanik doleti trkom lomeći se po skliskoj stazi. - Hajduci su navalili. Tu odmah iza brijega - u vinogradu! "Tu odmah iza brijega" slavni je vinograd Kanižaja. Dragić problijedi. - Kod koga hajduci, tako ti spasa? - Ne znam - voćnjak gori, gomila ljudi siječe vinograd. Pijani su, deru se! - Bane gospodine - Dragić zove kneza banom jer ga sad tako već zovu svi - bane gospodine, to je imanje moje sestre! Za tren su bili na mjestu. Konjica je frankopanska već bila navalila među pijanu rulju. Pljačkaši su provalili negdje još noćas; u dvorištu pred dvorcem posvuda je tekao mošt iz razbitih vjedara - hambari su bili zapaljeni; jedan štagalj izgorio napola - u smradu i dimu tukla se i sjekla vinograd, rušila se na zemlju i bježala pijana gomila. Mnogo ih je - spremali su se na opću pljačku. Ima među njima odbjeglih vojnika u šarenom odijelu; od kmetova je pograbio tko vile tko bat - bacaju se pod konje kao bijesni, u jaru i piću. Ali su konjanici sjašili i pred njihovim mačevima gomile bježe. - Koga uhvatiš, na prvo stablo! Knez je na konju i trči posvuda dajući naloge. Hambar gori, vatra će zahvatiti i dvorac. Seljaci, koji su tromo gledali, priskaču da gase, pod bičem kneževih psovaka. Mladi je Dragić izvan sebe. Što mu je do imanja, ni Dragići ni Kanižaji nisu siromasi, što do žetve i vina - ali još je jučer bila ovdje njegova sestra Katarina, udovica iza gospodina Kanižaja, koji je preklani umro i ostavio joj ogroman imetak. Kao ris je Dragić skočio među pljačkaše, uhvatio jednoga kmeta koji je sjekao lozu i guši ga pritišćući ga o zemlju. - Reci, mrcino, ubili ste gospodaricu - je li? Dvojica-trojica hajduka, povezani od konjanika, zure luđačkim pijanim očima i nije od njih izvući ni slova. Iz podruma čuje se vapaj. Ženski je glas. Konjanici provale, vode iz podruma zavezanu ženu - nije gospođa Kanižajka, valpotica je. - Ubiše mi muža, jao meni! Istina je - iza kuće leži valpot - truplo je iznakaženo od udaraca. - Noćas su došli iznenada - stražili su nas samo pudari - razbjegli se! Ubiše mi muža, jao meni! - Gdje je gospođa! Gdje moja sestra! - viče Dragić. - Kuje, ubiše mi sestru! Valpotica nije vidjela da bi bili ubili gospođu. Svezali su gospođu, jest, tukli, popljuvali, odvukli nekud iz kuće. Dragić navali golim mačem na napola udavljenog kmeta. - Život ću ti pokloniti ako mi kažeš kuda ste odveli gospođu! Govori ili ćeš sad u pakao! Kmet je, gotovo već ugaslih očiju, ipak shvatio. Kimnuo je glavom i pokazao staju iza voćnjaka. Staja je gorjela, ali u njoj nije bilo blaga; to su pljačkaši otjerali najprije. - U staji! Staja gori! Isuse Spasitelju! Još nije Dragić ni dovršio svoj vapaj, a knez je Krsto u dva skoka bio pred drvenim hrastovim vratima. Sjekao je mačem po tvrdom drvetu, i kad grede nisu popustile, dohvatio sjekiru. Kao bik se je zaletio u vrata. Silna je snaga kneževa - drvo prasne i pod težinom ramena, koje je upro knez, vratnica se stropošta. Iz staje iznesu ljudi polumrtvu ženu. - Ban te je spasio, sestro moja! Ženi su odvezali spone, izvadili rubac iz usta. Staja je puna dima, žena je jedva disala. Krvava joj je masnica na ruci, kosa joj pala neuredno niz vrat - mučenica je. Ali je krasna - crne, duboke oči pogledale su kneza pogledom u kom je bio sav strah pogibli, sva radost spasa. Knez baci sjekiru. Još se sa donje strane vinograda čuje tučnjava i zveket - u voćnjaku leže tri ubijena kmeta - od garišta širi se smrad. Knez kao da se pretvorio u drugog čovjeka. Netom je poput posljednjeg vojnika lomio vrata od hrastovine, a sad se nagnuo i poklonio kao da vrši poklon na dvoru. - Hvala budi Bogu, gospođo Katarino! Da ste mi pozdravljeni - sreća je u nesreći što sam vam smio pomoći. Gospođa nije ranjena teže, hvali knezu kao spasitelju i zaklinje neka je ne ostavlja u ovaj čas. O podne požar je pogašen, strah minuo. Ružan je dan, ali u ovo vrijeme rata i buna i žene se vikle krvi. Gospođa Katarina ugostila je bana. Kod stola ona je domaćica sa svom otmjenošću stare porodice i bogate vlastelinke. Dragići su od velikog plemstva, a Kanižaji dali su pod Matijom dva bana kraljevstvu[56]. Brat obožava sestru; knez se jedva otimlje laskanjima njih oboje. Ali valja ići. Knez će ostaviti kod gospođe deset konjanika za pomoć; i brat Ivan ostaje sa sestrom. Kad su se praštali u predvorju, gospođa je Katarina stala pred kneza držeći u ruci drvenu, na njemački izrezanu kutijicu. - Bane gospodine, nema čim da vam dostojno zahvali žena. Evo, za vas i za vaše ljude, za ovu vojsku, koja je sva nada naša! Otvorila je kutijicu. U njoj su veruge, prstenje, zlatan nakit. - Sve je što imam u ovaj čas sa sobom. Primite, bane gospodine, od vjerna je srca! Knez pogleda udivljeno gospođu. Koliko je muka trebao da sami muškarci žrtvuju zlata za obranu doma! Ova je žena znala, razumjela što on hoće; zahvalna je, ali njezina je žrtva viša, ženskija... I poslije dugo, dugo vremena u kneževu se srcu, koje je spavalo, probudilo nešto što je bilo jasnije od onih bolnih čežnja u Augsburgu, u domu Dragišićkinom. Ljubio je Apoloniju - no gdje je ona prošlost? Da, onda se je i on zabavljao na dvoru, onda je ono licašce, nježno i djevojačko, ušlo u njegov život lako odškrinuvši vrata. Sad je muž, vođa, zapovjednik - i ta žena, koja mu je predala zlato, ne predaje li njemu i dušu svoju, dušu jaku kao što je i njegova? Polako je stupao knežev konj na povratku. Pred očima kneževim živio je onaj ganuti, vjerni pogled iz dubokih crnih očiju, živio onaj krasan, puni ženski lik - knezu se današnji dan učini i prstom sudbine.
</ref>- Tvoje su me veruge zarobile - govorio je Krsto Katarini Kanižajki dvije sedmice kasnije, povjeravajući je Evanjelistu da taj nju, vjerenicu kneževu, otprati na Trsat k ocu. Ljubav je proplamsala - ali u mraku vremena nisu smjele da se zapale svadbene baklje. Kraljica Marija zove kneza u Hainburg, Jožefić traži da se u Stolnom Biogradu sastane sa Zapoljom - tvrd je život, mrazno je vrijeme i za kasni cvijet srca kneževa!
XVIII.
[uredi]- Danas odlazim, kneže, svršeno je za me! U gostioni "K zelenom lavu" u Požunu šetao je po sobi, crven od jara, biskup Šime Erdedi i, ustobočivši se pred Krstom Frankopanom, govorio mašući rukom kao da prodiče: - Tri smo sedmice ovdje! Bradač i Deshazi su morali otići jer im taj prokleti Pempflinger nije plaćao ni konjâ ni troška. Meni nije do novca, no što ne drže bar ta obećanja? Deseti je studenoga - slali su me odavle u Beč, iz Beča u Hainburg, iz Hainburga u Požun, od kraljice do nadvojvode, od Petra do Pavla. Govore preda mnom latinski, učeno i uvijeno, a kad dobijem od njih te njemačke škarteke, s kojima se cijeli dan mučim dok odgonetam pet redaka, grizem se. Rugaju nam se. Lijepo je što smo došli; nadvojvoda ima pravo na krunu i traži od nas pokornost. Onoj gospodi koju je sazvala kraljica Marija dali su Nijemci na pismu da će im naknaditi svaki gubitak ako im Zapolja zaplijeni imanje. Turzo i Bator bar uneke znadu na čem su. A za nas - šalju nam Dornberge i Kreutzere - i ti svi čitaju neke upute iz Graca, postupaju sa mnom kao da sam došao naloge primati, a ne govoriti u ime sabora! Šime Erdedi ne zaboravlja da je od koljena onog starog Tome Bakača koji je kraljevima namitao svoju volju. Biskup je najprije velikaš, onda državnik, tada istom svećenik - što mu Kreutzer priča o crkvi koja treba da podupre Ferdinanda? Rekao je Kreutzeru jasno: ako nadvojvoda hoće da hrvatska i slovinska gospoda pristanu uza nj, red je da budu počašćeni, obdareni i odlikovani oni koji će se zauzeti za to. Tko danas sluša obećanja? Biskup je tražio za sebe nadbiskupiju jegarsku; senjska neka se spoji sa zagrebačkom i dade Jožefiću. Biskup je u Beču i u Hainburgu govorio o Krsti - kraljica naglasuje da je Krsto zbilja glavar i defensor regni, ali čim je riječ o banstvu, eto ti s kraljicom Franje Nadaždija. To je najveća hulja - bio je tajni sekretar kralja Ljudevita i naučio se primati mita sa svih strana. Ruje i plete, a kraljica ga sluša. Baćan ne kreće iz svoga Nemetujvara - zatvorio se i čeka. Mudar je - kraljici je posudio novaca kad je bježala iz Budima - i traži da ga najprije plate. Onda će vidjeti kud će. Nadaždijev je čovjek i Tahi - odrekao se Tahi banije, ali drži prioriju od Vrane, koja dobro nosi. I Baćan i Tahi ljubimci su kraljičini - oko njih se vrte svi razgovori u Hainburgu. A Erdedi ne trpi Taha i zato jer mu je Tahi u Čurgu, na biskupskom dobru, susjed. - Vas ne vole, kneže. Vidim ja to dobro. Dva ste dana ovdje - da li su vas zvali u Beč ili kraljici? Nisu. Kad ste dolje, šalju vam pisma neka drukčije ne učinite nego dođete na dogovor. Neće oni dogovora s vama, nego bi htjeli da banete na spravišće koje su pripravili i rečete "da" na ono što su oni već skuhali. Prokleti Nijemci, pisarske duše! Carstvo proširiti - dakako, to je glavno. Kako su se samo promijenili otkad su Turci otišli. I još gore, otkad je princip biran u Češkoj! Ni govora više o pogibli turskoj - sva je opasnost Zapolja. A Zapolja radi, osvaja, dok se ovi teško odlučuju na bilo što. Najprije su htjeli sabor u Komoranu, pa u Stolnom Biogradu; sad snuju da bude ovdje. Zapolja ima krunu - čim će se kruniti Ferdinand? Neka se ne varaju Nijemci - ni Turzo ni Bator neće u Ugarskoj provesti ono što nadvojvoda namjerava. Pravo baštine neće mu priznati nitko, pak da o tom ima sto prisega između Jagijelovića i Habsburga! - Bit će dva kralja, biskupe, bit će zla. Turci će dočekati da otpuhnu i principa i Zapolju. - Recite to samo tim Dornbergima, kneže. Što je njima do toga hoće li na Modrušu vladati baša ili vaš otac! Dok ima nevolje, bolje za Nijemce - ponamjestit će svoje ljude po kulama. Što mislite, da nadvojvoda govori samo s nama? Znate koga je kraljica primila ovih dana? Perušića i Križanića iz Baga - njima je Pempflinger platio trošak. Nijemci sabiru pristaše preko naših glava, kneže - i zato ja idem. - Počekajte, biskupe, bar dok se vrati Jerolim. Svaki čas ga čekam iz Hainburga. - A što će vam donijeti? Listu njemačkih obećanja. Zar će princip htjeti da se prema vama obveže ugovorom? - Hoće, biskupe. Erdedi zirne na Krstu sumnjičavo. - Jeste li vi to, kneže? Ne poznam vas. Deset puta ste imali posla s Nijemcima, deset puta ste nasjeli. Lakovjerni ste vi Hrvati! Da je princip za života Ljudevita kralja prstom maknuo, Senj bi bio danas vaš. Dopuštaju vam milostivo da budete defensor regni - ali to se ne plaća. Tko je ban? Baćan. Tko je prior od Vrane? Tahi. Udarac je zasio čvrsto. Biskup je znao koliko ranjava kneza. Nastane duga šutnja. - Biskupe gospodine, teško je vagnuti. Ja mislim ovako - dolje u Hrvatskoj, u mojem susjedstvu, princip ima najviše privrženika. Razumijem ih - osiromašili su, strah ih je da će ih nestati poput Talovaca. Car je otišao; ali mi, na međi, zar ćemo ikad imati mira od sandžaka? A što ću ja sam ondje, na Modrušu, ako je sve uz principa? Mislim, bolje je ovako. Zapolja možda neće ići do kraja - čujem da je pitao za ženu kraljicu Mariju. Uz mene su Slovinci, Slovinci vole Zapolju. Zovu ga kod nas Janušom; naše je krvi, vojvoda mu je ime. Slovinci su uza me - kako bi bilo da kušamo mi izmiriti vojvodu i nadvojvodu? Ugovarat ćemo s Nijemcima; ratovat ćemo samo s Turcima, a nikad sa Zapoljom! - Prekasno je, kneže, prekasno. Znajte sve - jučer mi je stigao nećak - danas ili sjutra stvar je svršena. Zapolja se u Stolnom Biogradu kruni krunom sv. Stjepana![57]. Dakle - od Zapolje idu glasi biskupu? - Slutio sam! Dva kralja! - Dva još ne, kneže. Zapolja je krunjen. Ferdinand se uzalud nada, isti njegovi pristaše neće ga primiti bez izbora! Knez se Krsto zamisli duboko. Zapolja je u ovaj čas već okrunjeni kralj? A zašto o tom ništa nije javio Jožefić njemu, knezu Krsti? Biskup Šime govori o igri Nijemaca; nije li ista igra s druge strane? Ne, pričekat ćemo još ovdje - za Šimu Erdeda radi se o Jegru; za me o rodu, o zemlji mojoj! I poslije par časaka hodanja po uskoj sobi gostionice knez Krsto ustavi se, miran, pred biskupom. - Onda je, biskupe, bolje da idete. Prigledajte kod nas dolje. I ja ću skoro za vama. - Zbogom, kneže, i da se vidimo skoro. Dao vama Bog kod Nijemaca više sreće nego meni! Ja ću u Čurgo!
XIX.
[uredi]Knez je ostao duboko zamišljen i čitavo poslije podne nije izišao. Kasno na večer vratio se Jerolim Jurišić od kraljice. Napokon - nosi dobre glase! U Hainburgu je Jerolim, preporučen i od svoga brata, s kraljičinim ljudima udesio sve; nosi knezu prijepis ugovora koji će sjutra biti potpisan od nadvojvode i kancelara Harracha u Beču; "Neka se zna da je između presvijetlog i premoćnog kneza i gospodara, gospodina Ferdinanda, izabranog kralja u Češkoj, infanta u Španiji, nadvojvode u Austriji, hercega u Burgundiji, u Štajeru, Koruškoj i Kranjskoj, etc. etc. grofa Tirolskoga etc. s jedne strane i blagorodnog gospodina Krištofora od Frankopanâ, grofa modruškog, krčkog i senjskog etc., savjetnika Njegova Veličanstva, s druge strane učinjen, zaključen i voljan da se drži ugovor u sljedećem obliku." Njemačke su riječi ugovora zamršene, u kancelarijskom stilu, pa ih knez odgonetava s mukom. Ali je sadržaj mnogo povoljniji nego što bi se bilo moglo očekivati po proricanju Erdedijevu. Princip utvrđuje ponajprije svoje pravo na krunu ugarsku, a odmah priznaje da je "gore rečeni grof Krištofor u rečenoj kruni ugarskoj osobito ugledan kod stališa" i dobro pozna zemlju. Frankopan će dakle sa svojom gospodom, prijateljima, rođacima i svojacima po najboljoj svojoj moći raditi, prakticirati, pomagati i nastojati da Njegovo Kraljevsko Veličanstvo dođe do svoga baštinskoga prava, dakle da bude za ugarskoga kralja izabrano, primljeno i krunjeno. - Izabrano, primljeno i krunjeno! Jerolime - biskup je imao pravo, princip se hoće dati birati! Tko se silom opre pravu Njegova Veličanstva, ima biti izagnan iz kraljevstva. Kad Njegovo Veličanstvo bude uz pomoć, suradnju i nastojanje gore spomenutoga grofa izabrano i okrunjeno i kad krunu primi, Njegovo će Veličanstvo u šest sedmica iza krunjenja predati grofu Frankopanu župu senjsku - - Župu senjsku! - klikne Krsto čitajući ovaj dio i obrati se zadovoljna lica Jerolimu. "- župu senjsku sa ostalim naseljima kao što su Otočac, Starigrad, Prozor, Steničnjak, Jastrebarsko, Okić i Lipovac, zatim imanja i gradove Pazin, Postojnu, Prem, Novigrad, Kesin i Švarceneg ili mjesto Švarcenega dati mu jednako vrijedno imanje. Svi će ti gradovi biti baština grofa Krištofora i njegova nećaka, sina Ferantova; za to će i on i baštinici uvijek stajati uz kuću austrijsku. U svim gradima i imanjima koje grof Krištofor sada ima štitit će ga Njegovo Veličanstvo; a ako bi grof umro bez potomaka, pripast će ta mjesta Ugarskoj dotično domu austrijskomu. Grof Krištofor imenuje se doživotno vrhovnim kapitanom krune ugarske." - Jožefić mi nije vjerovao - hvali se Jerolim - a ni Erdedi! Prerano je otišao biskup Šime. Jest, prerano je otišao biskup, jer - kako u trećoj točki ugovora piše - Njegovo Veličanstvo obvezuje se da će biskupiju jegarsku dobiti sadašnji biskup zagrebački, a biskupiju zagrebačku biskup senjski. Osim toga se nadvojvoda obvezuje platiti što je Krsto dužan u Augsburgu Pumelima i Erkeru. - Dobro si izradio, Jerolime! I dragi moj Jožefić dobiva svoje! Jerolim je blažen i ponosan. Dugo već osjeća da se knez ne gleda dobro sa njegovim polubratom Mikulicom, a ne vjeruje puno ni njemu, Jerolimu. Njemačka su gospoda dugo oklijevala - hvala Bogu, ipak su poslušala i Mikulicu i Jerolima davši Frankopanu ono što traži. Jerolim je, brinući se za opskrbu vojske frankopanske, imao nemilih skrbi - i to će se popraviti. A i on sam nagrađen je ugovorom - nadvojvoda mu zajamčuje da će mu pokloniti nasljedna dobra koja vrijede najmanje šest do deset hiljada forinti. Sa ovim ustupcima, koji su učinjeni ugovorom, riješeno je i pitanje o dugovanju cesara Maksimilijana - grof se Krištofor odriče svih tražbina i ima da služi vjerno i snažno. - Ugovor će sjutra potpisan donijeti iz Beča sam gospodin Kreuzberg. Pala je posljednja zapreka - svi će Hrvati, uz Frankopana, pristati s nadvojvodom i priznati ga svojim kraljem. Neka se Zapolja kruni; Jerolim, koji je vidio kako su Nijemci uzdigli njegova polubrata Mikulicu, sretan je što može svoje pristajanje uz principa svezati sa svojom službom Frankopanima. Šta je Zapolja, taj nazovikralj Januš, protiv Ferdinanda i Karla, kralja i cesara! Ugovor s Krstom odlučio je bitku prije sukoba. Jerolim ne pretjerava svoje pobjede - pozna kneza i zna da će Krsto i jedan i dva puta čitati svaku riječ ugovora. Ali Senj je frankopanski - to je odlučno!
Zbilja je već kasni noćni sat i Jerolim spava, umoran od poslenog dana, kada knez izlazi na vrata i traži da mu dođe Evanjelist. Evanjelista nema. Nestalo ga je od jučer - opet njuška negdje. Otišao je bez krzna, a slab je - sa vode duva leden vjetar. U noći netko kneza budi kucanjem. Evanjelist je - šta mu je, pobogu? Tetura, jedva se drži na nogama - zjenice mu se raširile, jezik se plete. - Ivane, jesi li lud! Pijan si, nevoljo! Ali se Evanjelist ne plaši kneževe srdžbe. Smije se. - Oprostite, presvijetli gospodine kneže, razveselio se ja. Nisam mogao drugačije. Opio se, ali za hasnu. U ruci drži Evanjelist omašan svitak - pergamena je, s pečatom. - Po vašem nalogu, po vašem nalogu, presvijetli gospodine kneže. Trebao sam cijeli dan da ga opijem - i sâm sam se zalio, ali mi je uspjelo. - Koga, jadni sine! Zaplečući doživljaje svoga izleta i šaljive zgode, Evanjelist blebeće da nije gubio vrijeme. U Požunu se je našao s plemićem kojega je već dva puta bio pogostio. Dobar je čovjek, ali kruta pijanica. Služi na dvoru: - da mu nisam dao, veli Evanjelist - s dopuštenjem vaše kneževske milosti - dva dukata, ne bi ni čim imao u Beč. Kod kraljice su svi bez plaće. A plemić je Poljak, govori sa mnom slovinski - pije i nazdravlja. Sad negdje spava u grabi; zima mu je, siromahu. Slao ga je u Beč gospodin Nadaždi. Evo, to sam mu izvadio iz torbe. Vraški je čovjek taj Evanjelist! Dobro služi i kad se opije! Knez se je i protiv volje morao nasmijati gledajući kako se ruši da mu pruži pergamenu. Da vidimo - dobro je znati što se kod kraljice kuha. U zamotku bilo je nekoliko kraćih potvrda o novcu. Pempflinger je platio dug za konje hrvatskih poklisara, kraljica preporuča bratu nadvojvodi Perušića. Kod jednog lista knez se zaustavi. Evanjelist je, i on kao i Jerolim, ponosan na svoje djelo, čekao u polumraku, smijući se pijano, kraj kneževa kreveta. Knez, bosonog, u noćnoj kapi, brzo je prebirao papire. Najednom knez skoči, uhvati Evanjelista obim rukama za ramena i stisne ga kao da mu hoće polomiti kosti. - Hahaha! - knez se derao u nekom strašnom, očajnom smijehu. - Čitaj, čitaj! Što je ovo! I nije prestao grohotati vukući Evanjelista za sobom do svijeće. - Čitaj, pijan si, i pijano je sve oko nas! Na malom papiriću, pisanom Nadaždijevom rukom, stajala je bilješka za kancelara. Nadaždi predlaže u ime kraljice Marije nadvojvodi ugovor sa grofom Frankopanskim i biskupom zagrebačkim. Neka mu se obeća i potpiše sve što traži - grof je lakovjeran; a kad Ferdinand bude zbilja kralj, bit će druga pjesma. Dosađuju - potpišimo im makar šta! - Probudi Jerolima! Odmah da krećemo. Ni jednoga trenutka neću da budem ovdje! Jerolim, pospan, pojavio se na vratima, probuđen bukom. Knez skoči do stolića na kom je ležao ugovor, donesen od Jerolima, i razdere ga u sitne komadiće. - Na, to ti je tvoje djelo! Ni razgovora više s vjerolomcima! Knez baci papiriće pred preplašenog Jerolima i obori se na brata Mikuličina grubim riječima. Evanjelist je uživao - ne trpi što Jerolim u posljednje vrijeme prtlja s Nijemcima. - To je dakle! To je dakle! To su kraljevske riječi, to potpisi, to vjera! Kako sam i mogao biti tako lud! Pet godina držao me je u ropstvu Maksimilijan, a ne Venecija - ona me je cijenila, on me uništavao! Princip se je nećkao i govoriti sa mnom; kraljica Marija je zmija, ne žena! Snuju mi o glavi i onda kad mi pod kraljevski pečat davaju Senj! Kneževo se lice opet izobličilo onom strašnom krvavom žilom na čelu. Evanjelist se otrijeznio od straha.
U zoru, koja je bila hladna i maglena, knez je sa svojim ljudima bio već van grada. Gostioničar ostade zapanjen na svojim vratima, čudeći se tim ludim Hrvatima koji ne čekaju dana. - U Čurgo, do biskupa Šime! - zapovjedio je knez. Osam dana kasnije javljao je Tahi iz Čurga palatinu Batoru u Požun da je knez Krsto Frankopan, po nagovoru Šime Erdeda, prešao na Zapoljinu stranu i od Zapolje dobio sve grade koji su nekad bili posjed hercega Ivaniša. Istina je bila mnogo silnija. Kralj Ivan Zapolja potvrdio je knezu župu senjsku i imenovao ga županom županije šopronjske, požeške i ostalih županija, koje su ga već bile odabrale svojim zaštitnikom, povjerio mu vrhovnu kapetaniju čitavog kraljevstva Ugarske i imenovao ga banom Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Kralj Zapolja učinio je Frankopana tanto grande che mai nissuno de soi è stato tale. "Tako velik kao što nikad nije bio nikoji Frankopan" - ovim je riječima, zapisanima kod Sanuda, mletački pouzdanik, iz Zagreba, označio moć kneza Krste Frankopana, sina Bernardinova.
- ↑ na domaćem jeziku - Budući da je Krsto Frankopan bio feudalni gospodar Kopra, u tom se gradu liturgija obavljala na hrvatskom tipu crkvenoslavenskog jezika
- ↑ tamquam extraneus factus sum fratribus sius (lat.) - kao da sam postao tuđin braći svojoj
- ↑ Bosnu su Turci osvojili 1463, Hercegovinu 1482.
- ↑ popovska buna - reformacija (koja je pod vodstvom Martina Luthera počela 1517.)
- ↑ Dogodilo se to na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1513.
- ↑ Nakon smrti Vladislava II. kraljem je u svojoj desetoj godini postao sin mu Ljudevit II. (1516-1526.)
- ↑ Rakuški zaključak - godine 1415. na Rakoševu polju kraj Pešte održan je sabor na kojem je zaključeno da ni jedan stranac ne može postati mađarskim kraljem
- ↑ Pavlini u Lepoglavi - Samostan u zagorskom mjestu Lepoglavi gotovo je četiri stoljeća (1400-1786) bio glavno središte pavlinskog reda u Hrvatskoj
- ↑ Izota, kći estenskoga markgrofa Nikole III, bila je Bemardinova majka.
- ↑ Dora Karlovićka bila je Bernardinova sestrična
- ↑ Ban Petar Berislavić poginuo je 20. svibnja 1520. u planini Plješivici.
- ↑ Tvrđa Sant Angelo -Anđeoska tvrđava u Rimu, građena kao mauzolej rimskog cara Hadrijana, u srednjem vijeku pretvorena u tvrđavu; ime joj je prema brončanoj figuri arkanđela Mihovila.
- ↑ Godine 1522. Bernardin Frankopan održao je u Nürnbergu, na njemačkom državnom saboru, govor o turskoj opasnosti.
- ↑ događaji oko Rhodosa - godine 1522. Turci su osvojili grčki otok Rod; prije toga (1521) pali su Šabac i Beograd, a potom i hrvatski gradovi Knin, Skradin i Ostrovica
- ↑ papinski interregnum - vrijeme u kojemu, nakon smrti pape, još nije izabran njegov nasljednik
- ↑ Govori što ga je na latinskom jeziku godine 1523. knez Krsto Frankopan održao pri audijenciji kod pape Hadrijana VI.
- ↑ Hadrijan VI. u poslanici Bernardinu Frankopanu
- ↑ sabor lateranski - U vatikanskoj papinskoj palači Lateranu bilo je održano pet ekumenskih koncila. Ovdje je riječ o koncilu 1512-1513. i 1514.
- ↑ Riječ je o Beli IV, hrvatsko-ugarskom kralju 1235-1270.
- ↑ Carigrad su Turci osvojili 1453.
- ↑ crveni pojas - znak kardinalske časti
- ↑ Gradec i Kaptol u srednjem su vijeku često bili zavađeni; ponekad su izbijali sukobi na koje podsjeća ime današnje zagrebačke ulice Krvavi most.
- ↑ Pavao Tomori, jedan od dvaju vrhovnih zapovjednika ugarske vojske na Mohačkom polju, bio je redovnik.
- ↑ Turci su bezuspješno opsjedali Klis u lipnju 1522.
- ↑ Ostrovicu su Turci osvojili 1523.
- ↑ pecuniae fumales (lat.) - novac od dima, tj. dimnica, porez od ognjišta
- ↑ Invocavit (lat.) - prva nedjelja u korizmi (prema riječima iz psalma 91,15 kojima počinje misni pristup: "Invocavit me..." - "Pozvao me je....")
- ↑ bellum civile (lat.) - građanski rat
- ↑ Protestor (lat.) - prosvjedujem
- ↑ u donjim stranama - u Hrvatskoj južno od Gvozda
- ↑ Požunskim mirom 1491. bilo je ugovoreno da će izumrćem muške loze kralja Vladislava II. ugarsko-hrvatsko prijestolje pripasti Habsburgovcima. To je potvrđeno 1515.
- ↑ Protonotar kraljevskoga suda István Verböczy skupio je običajne pravne odredbe i izdao ih 1514. u djelu Tripartitum opus iuris consuetudinarii incliti regni Hungariae (Običajno pravo slavnoga kraljevstva Ugarske). Te su odredbe vrijedile također u Slavoniji, pa ih je na hrvatski preveo i godine 1574. u Nedelišću izdao Ivan Pergošić.
- ↑ Taj je sabor održan 1525. u gradu Hatvanu, sjeveroistočno od Pešte.
- ↑ Toliko je prošlo od postanka navedene isprave; naprotiv, Krk su Mlečani Frankopanima oteli godine 1480. tj. prije manje od pola stoljeća.
- ↑ O tome govori Juraj Šižgorić u djelu De situ Illyriae et civitate Sibenici (O položaju Ilirije i grada Šibenika) godine 1487.
- ↑ Po svoj je prilici riječ o kakvu prijepisu Šižgorićeve knjige.
- ↑ Ivan Česmički (1434-1472)
- ↑ Jajce su Turci opsjeli u početku 1525.
- ↑ Krsto Frankopan probio se do Jajca u lipnju 1525.
- ↑ Culphus Veneticus(lat.) - zaljev mletački
- ↑ prorex, vicerex(lat.) - potkralj, kraljev zamjenik
- ↑ Insurgencija per capita(lat.) - pojedinačni ustanak, poziv pojedincima pod oružje
- ↑ More palatino bibamus, ne guttae supersit / Unde suam possit musca levare sitim (lat.) - Pijmo kako se pije i na kraljevskom dvoru, / ne smije ostat ni kap da muha ugasi žeđ
- ↑ Utiliter, realiter, moraliter, familialiter, solemniter (lat.) - korisno, istinski, ćudoredno, drugarski, svečano
- ↑ lamentabiliter (lat.) - plačno
- ↑ Poznat kao pop Martinac
- ↑ Vijest o porazu na Mohačkom polju knezu je Krsti Frankopanu u Zagreb donio Juraj Kobasić.
- ↑ universitas nobilium (lat.) - zajednica plemstva
- ↑ Vivat princeps(lat.) - živio knez
- ↑ defensor et tutor patriae(lat.) - branitelj i skrbnik domovine
- ↑ defensor et tutor regni (lat.) - branitelj i skrbnik kraljevstva
- ↑ ugovor u Speieru - ugovor o Ferdinandovim obvezama prema Hrvatskoj
- ↑ po pravu baštinstva - To je pravo Ferdinand imao po supruzi Ani, kćeri kralja Vladislava II
- ↑ armata manu (lat.) - oružanom rukom, nasilno
- ↑ buna onoga Jurja Dože -Vojska skupljena za rat protiv Turaka, u kojoj su bili većinom seljaci i koju je vodio Juraj Doža (Dozsa György) okrenula se protiv plemstva. Tu je vojsku 1514. kod Temišvara porazio Ivan Zapoljski.
- ↑ , međutim, banovala poslije smrti Matije Korvina.
- ↑ kruna sv. Stjepana - ugarska kruna