Vlasteostvu hvarskomu
| Vlasteostvu hvarskomu autor: Mavro Vetranović |
Kaluđer dum Mavar mir božji posila
vlastelom u grad Hvar svijem srcem iz tila;
er se toj posila s velikom ljuvezni,
od draga do mila pojući u pjesni.
A ka je draža stvar na svijetu ovomu,
ner srce dat na dar prijatelju dragomu!
Tijem vam se posila, podobno kako je,
s korijenkom iz tijela srdačce sve moje,
neka se poznava od vas ter do mene,
koga su narava prijazni ljuvene.
Vlastele čestiti, a vi ste za dosti
općeno svi siti razumne sladosti;
tijem vaša taj vrijednos i s desna i s lijeva
jak sunčana svjetlos Dalmate obsijeva,
er vam je dano zgar od božje ljubavi
da vazda vami Hvar diči se i slavi,
i jer vas napuni razumnoga blaga
i krunom okruni od kamen'ja draga,
neka se poznava po vašoj krijeposti,
koga su narava razumne vrijednosti,
najliše gdje tako vrijedno se vladate
i u vrijeme u svako pjesance skladate.
A pjesni prislatke, koje se tuj plode,
nada sve oblake do zvijezda prohode,
s tolikom sladosti, ku mnozijem na svijeti
ni mojoj slabosti nije dano izrijeti.
Kastalja prislatka er pri vas izvira,
gdi se slados rajska u pjesni razbira.
Ter gdje se taj čuje u Hvaru rajska slas,
velmi se raduje slovinjski kotar vas;
i ostale države našega jezika
u Hvaru sve prave da je vrijednos velika.
Vodeno korito još mnozi tuj scijene,
što je konjsko kopito izbilo iz stine;
ter teče vrjelo toj iz bijela mramora
u sjenci zelenoj u gaju od lovora,
pri kom se ushrani Petre Hektorović
i vitez izbrani Jeronim Bertučić
i mnozi čestiti, ke obilno za dosti
Ganimed nasiti nebeskom sladosti;
najliše vlastele, kojijem se može reć
da drugo ne žele ner vrijedan razum steć
A dobro toj znaju gospoje Kamene,
ke pjesni skladaju vrh gore zelene,
prid bistrijem jezerom ter gdi počivaju,
zlatom i biserom vence povijaju,
koja se krasna stvar od planinscijeh vila
vlastelom svijem u Hvar za milos posila.
Dostojno er to je i hoće sud pravi,
s muzami tko poje da se tač proslavi.
Zatoj se Hvar slavi, vlasteli gdi takoj
s venačci na glavi provode život svoj,
veselo služeći Kamene gospoje,
i Orfea družeći dubravom gdi poje,
pojući gdje takoj s medenom prijazni
plemenstvo sve hvarsko na pjesan priblazni.
Minerva još takoj često vas pohodi,
ter visok razum svoj meju vam rasplodi;
primudre tančine ter ke se tuj plode,
visoke planine i gore nadhode,
i Atlanta onoga, ki uzdrži nad nami
vrh ramena svoga nebesa zvijezdami;
ter se Hvar tač gizda razumnom vrijednosti,
jak jutarnja zvijezda istočnom svitlosti.
Minerva er tako, kako se pristoji,
općeno svijeh slatko razumom opoji,
da tolik vaš razum pritanke naravi
poznava zmijam drum, kud plježu po travi;
zemlja, lijes i kami tere se snebiva,
toliki meu vami gdi razum pribiva.
Od pjesni najliše ter tko tuj slas čuje,
srdačce mu uzdiše, a duh se raduje.
Još pjesni medene, ke iz Hvara ishode,
iz dubin sirene na skorup izvode,
na skorup izvode rad pijetja rajskoga
ter plovom dohode do porta Hvarskoga;
ter kako u bludu, gdje tuj slas oćute,
sve svoje zabudu pjesance minute,
i gdi te slišaju pjesance medene,
plovom se skitaju jakino manene.
Ter takoj u nesvijes sebe van zahode,
jak pčele cvijetni vrijes gdi gorom nahode.
I za tuj krasnu stvar, gdje ishodi slados taj,
scijeni se da je Hvar zemaljski drugi raj!
Tijem dragi Hvaru moj, ti s božjom milosti
napreduj i nastoj na mudre vrijednosti;
ne drugo za sada, za sada ne drugo,
ner da vas bog vlada i shrani u dugo.
I ovi lis primite za milos i ljubav,
i svi mi prostite, ako vam nijesam prav;
s moje dobre volje nu nije lipsalo,
da se piše bolje ner se je pisalo.
Nu mojoj ufanci drum zaprije slaba moć,
da ovojzi pjesanci nije moć na vrh doć;
ter se ovdi ustavih priz volju zlovoljno,
er vas ne proslavih kako je dostojno,
er sam kripos moju od pjesni izgubio,
er veće ne poju, kako sam prije pio;
zač staros skončava po naravnoj ćudi
i jakos od lava i krijepos od ljudi.
Taj me trud priteže, da i moja pjesan
slađe vam ne piše, ner vam sam obvezan;
zač bo ste i vi mene s knjigami zbrajali,
u pjesni medene koje ste skladali,
ter da vam ne odslužu, kako bi razlog htio,
grijeh bi mi na dušu i prijekor velik bio.