Venere i Adon/Osmi prizor
← Sedmi prizor | Venere i Adon: — Osmi prizor autor: Marin Držić |
KOJAK
Brate Vukodlače, što se ovoj sad čini?!
VUKODLAK
Ja t' ne znam, Kojače, u meni duše nî
od straha, brate moj, nit umim što kazat!
KOJAK
Nije zdravo mjesto ovoj, neka ti 'e Vule, znat;
ovdi su prem vile njekad, stari vele,
Miljenka stravile, Radata uzele!
Radata staroga starci ga svi znaju,
Radata od koga čuda spovijedaju;
djetece s krilama hode po dubravi
s lukom i strilama Radata zatravi.
Taj Radat sliđaše bijelu vil po gorah,
a od ljudi bježaše jak prid psi jelin plah.
VUKODLAK
Ono i mi djeteta vidismo s krilama.
KOJAK
Ona mala sjeta vazda opći s vilama:
ini mu nije stan neg prsi od vile;
odtole noć i dan trati svoje strile.
Koga odtle ustrili, svi stari govore,
vas život taj cvili, a ozdravit ne more.
VUKODLAK
Znaš ka je? Žî ti ja, pokli smo svi moćni,
odovle pođ'mo tja, - ovdi nam stana nî!
Grubiša, dvigni se, u zao čas se oženio, -
stan' gori, otresi se, ti s' vitez vazda bio!
GRUBIŠA
Smije li se, jaoh, meni? Voh, maje, što činiš?
VLADE
U meni duha nî, sinko, - ali ne vidiš?
VUKODLAK
Grubiša, hodimo!
GRUBIŠA
Ne mogu nikuda!
KOJAK
Daj da ga nosimo; sve ovo od bluda.
VUKODLAK
U zli se čas smurao i ženu pritilu
u gradu iskao i ktio gorsku vilu.
Pokrij ga vrjećinom, da ga u dubravi
bijela vil planinom žiganta ne stravi. -
Grubiša, ovamo! Veseli da' vjeru,
a Vlaho vas tamo čeka na večeru. -
Primite u ljubav razgovor naš ovi;
nitko u svem nije prav neg sam Bog. Zbogom svi!