Ustav Socijalističke Republike Hrvatske (1974.) - Osnovna načela
| Ustav Socijalističke Republike Hrvatske |
|
usvojen 22. veljače 1974. godine |
Revolucionarnom borbom radnika, seljaka i svih naprednih ljudi Hrvatske u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji hrvatski je narod, u bratskom jedinstvu sa srpskim narodom u Hrvatskoj i svim narodima i narodnostima Jugoslavije, pod vodstvom radničke klase i Komunističke partije, srušio stari klasni poredak utemeljen na ekspoataciji, političkom ugnjetavanju i nacionalnoj neravnopravnosti te time stvorio temelj za slobodan nacionalni, materijalni i kulturni razvoj i za izgradnju socijalističih društvenih odnosa.
Polazeći od toga da se društveno i političko uređenje Hrvatske temelji na jedinstvnim načelima koja su narodi i narodnosti i radni ljudi Jugoslavije izgradili zajedničkim životom i naporima te ih izrazili u Ustavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije,
imajući u vidu da su razvojem materijalne osnove zemlje i socijalističkih društvenih odnosa te daljnjim izgrađivanjem odnosa utemeljenih na samoupravljanju i nacionalnoj ravnopravnosti ostvarene bitne promjene u društvenim i političkim odnosima, koje zahtijevaju promjene Ustava Socijalističke Republike Hrvatske od 1963. god., i da su pojedine odredbe tog ustava već bile izmijenjene 1967., 1969., 1971. i 1972. godine,
u težnji da se učvrste tekovine i dalje razvijaju postignute revolucionarne tekovine, da se učvrsti pravo i odgovornost Socijalističke Republike Hrvatske za vlastiti razvoj i razvoj jugoslavenske zajednice kao cjeline, da se osigura daljnji razvoj socijalističkih samoupravnih demokratskih odnosa na putu oslobođenja rada i izgradnje komunističkog društva i da se novim Ustavom Socijalističke Republike Hrvatske, koji pored promjena koje se njime vrše obuhvaća i s njime usklađene odredbe Ustava Socijalističke Republike Hrvatske od 1963. godine i njegovih promjena, učvrti ustavni sistem na jedinstvenim socijalističkim samoupravnim osnovama, Sabor Socijalističke Republike Hrvatske donosi:
Hrvatski narod, zajedno sa srpskim narodom i narodnostima u Hrvatskoj, u skladu sa svojim povijesnim, slobodarskim težnjama, izvojeva je u zajedničkoj borbi s drugim narodima i narodnostima Jugoslavije u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji nacionalnu slobodu, vlast radničke klase i radnog naroda te uspostavio svoju državu - Socijalističku Republiku Hrvatsku i na temelju prava na samoodređivanje, uključujući i pravo na otcjepljenje i udruživanje s drugim narodima, svojom slobodno izraženom voljom, a radi zaštite svoje nacionalne nezavisnosti i slobode, slobode svih naroda i narodnosti koje žive u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, osiguranja izgradnje socijalističkog društva i svestranog društvenog i nacionalnog razvoja, uvjeren da je daljnje učvršćivanje bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije u njihovu zajedničkom interesu, dobrovljno se ujedinio s ostalim narodima i narodnostima u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, u kojoj, u interesu svakog naroda i narodnosti posebno i svih zajedno, ostvaraju i osigurava:
socijalističke društvene odnose utemeljene na samoupravljanju radnih ljudi i zaštitu socijalističkog samoupravnog sistema;
nacionalnu slobodu i nezavisnost;
bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti;
jedinstvene interese radničke klase i solidarnost radnika i svih radnih ljudi;
mogućnosti i slobode za svestrana razvoj ljudske ličnosti i za zbližavanje ljudi i naroda i narodnosti, u skladu s njihovim interesima i težnjama na putu stvaranja sve bogatije kulture i civilizacije socijalističkog društva;
ujedinjavanje i usklađivanje napora na razvijanje materijalne osnove socijalističkog društva i blagostanju ljudi;
sistem društveno-ekonomskih odnosa i jedinstvene osnove političkog sistema, kojima se osiguravaju zajendički interesi radniček klase i svih radnih ljudi te ravnopravnost naroda i narodnosti;
udruživanje vlastitih stremljenja s naprednim težnjama čovječanstva.
Socijalističko društveno uređenje Socijalističke Republike Hrvatske temelji se na vlasti radničke klase i svih radnih ljudi te na odnosima među ljudima kao slobodnim i ravnopravnim proizvođačima i stvaraocima, čiji rad služi isključivo zadovoljavanju njihovih osobnih i zajedničkih potreba.
Osnovu tih odnosa čini društveno-ekonomski položaj radnog čovjeka, koji mu osigurava da, radeći sredstvima u društvenom vlasništvu i odlučujući neposredno i ravnopravno s drugim radnim ljudima u udruženom radu o svim poslovima društvene reprodukcije u uvjetima i odnosima međusobne ovisnosti,, odgovornosti i solidarnosti, ostvaruje svoj osobni i materijalni interes i pravo da se koristi rezultatima svog tekućeg i minulog rada te tekovinama općeg materijalnog i društvenog napretka, da na toj osnovi što potpunije zadovoljava svoje osobne i društvene potrebe i da razvija svoje radne i druge stvaralačke sposobnosti.
U skladu s tim nepovredivu osnovu položaja i uloge čovjeka čine:
društveno vlasništvo sredstava za proizvodnju koje isključuje povratak bilo kojeg sistema eksploatacije čovjeka i koje, ukidanjem otuđenosti radničke klase i radnih ljudi od sredstava za proizvodnju i drugih uvjeta rada, osigurava samoupravljanje radnih ljudi u proizvodnji i raspodjeli proizvoda rada te usmjeravanje razvoja društva na samoupravnim odnosima;
oslobađanje rada kao savladavanje historijski uvjetovanih društveno-ekonomskih nejednakosti i zavisnosti ljudi u radu koje se osigurava ukidanjem suprotnosti između rada i kapitala te svakog oblika najamnih odnosasvestranim razvojem proizvodnih snaga, podizanjem proizvodnosti rada, smanjivanjem radnog vremena, razvijanjem i primjenjivanjem znanosti i tehnike, osiguravanjem sve višeg obrazovanja za sve i podizanjem kulture radnih ljudi;...