Urota zrinsko-frankopanska/XXXV.

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
XXXIV. Urota zrinsko-frankopanska XXXV.
autor: Eugen Kumičić
XXXVI.


XXXV.[uredi]

Sunce je upravo zalazilo, posljednji traci još su zlatili kule i bedeme na strmom Schlossbergu u štajerskom Gracu, a sjena je već bila prikrila sav grad, Muru i zelenu okolicu kad je pognut starac pokucao na vrata jedne stare kuće na zapadnoj strani Schlossberga, na dnu strmine. Kuća je bila na tri kata, visoka i uska, tek tri prozora na svakom katu, a krov šiljast, nešto naheren, sve klimavo, koješta polupano, rastrgano. Onaj starac, žut i krezub, u izlizanom crnom odijelu, ljutito je mumljao, jer se nisu vrata odmah otvorila, a nije se usudio udariti jače batinom po njima. Iz veže začu se napokon krupna kletva; omašit mušketir otvori vrata, mrko omjeri starca, pusti ga u kuću, ne izustivši ni riječi. U veži spavahu dva vojnika na drvenim klupama, jedan desno, drugi lijevo. Tri su puške bile naslonjene o zid.

Starac se žurno uspne na drugi kat, skine zamazanu crnu kapu, otare znoj s navorana čela i ćelava tjemena, pokuca na vrata, pa uđe u sobu kad se netko ozva.

Katarina i Zora sjedile su uz prozor, a kad opaze starca, ustanu i pođu mu u susret, lagano, snuždeno. U prvi mah vidjela se sva njihova velika tuga i bijeda, na licu, u očima, na odjeći. Starac se nakloni, pa opet otare znoj s čela.

— Sjednite, gospodine doktore — ponudi mu Katarina, a čas zatim, pošto sjedoše, upita ga drhtavo: — Jeste li čuli štogod iz Bečkog Novog Mjesta?...

— Nisam ništa, upravo ništa — odgovori starac tiho i zbunjeno. — Imam posjed, malen posjed, veoma malen, dva sata od grada, a sad sam došao u grad, sad, malo prije.

Nasta stanka. Onaj bogati starac, odvjetnik Ivan Jakov Grisinger, šibao je očima, oko sebe, u svaki je kut zavirio, kao najnemilosrdniji ovrhovoditelj. U sobi bile su dvije potrte i brišljive postelje, dva stara ormara, jedan stol i četiri rasklimane stolice. Na zidu visjela je slika Blažene Djevice u crnom okviru. Katarina i Zora stanovale su do konca godine 1670. u samostanu dominikanki koje su neprestano molile i dvorsku komoru i kralja da nađu onim "nesretnim Hrvaticama" drugi stan jer da same opatice nemaju dosta mjesta u svojem samostanu. Napokon je dvorska komora našla onu staru kuću, te obećala vlasniku Grisingeru da će mu plaćati za nju petnaest forinti mjesečno.

— Oprostit ćete, ali... — počne Grisinger.

— Gospodine, vi ste došli po novce?... — pogleda ga Katarina.

— Već ste četiri mjeseca u ovoj mojoj kući, vi, vaša kćerka, sluge i vojnici, a ja, a ja dosad ni, ni krajcare! A ja dosad ni, ni krajcare! Kad tražim svoje od dvorske komore, kažu mi da pođem k vama jer da komora vama da je sto forinti mjesečno. Ja bih, dakle, molio...

— Otkad sam u ovoj kući, nisam imala ni krajcare u svojoj ruci. Pogledajte naše haljine...

— Vidim, žao mi je, ali ja hoću svoje novce. Ne mogu više čekati: imam veliku rodbinu, sve sirotinja, pa toliki drugi siromasi... Oh, mnogi kucaju na moju praznu kesu, a vi, vi dobivate sto forinti mjesečno!

— Dvorska komora daje novce Julijani Saus, mojoj dvorkinji, mojoj mučiteljici. Julijana pridrži za sebe trideset forinti, veli da je to njezina plaća. Ostalo potroši, ne znam kako. Moja Zora i ja još nismo danas ništa okusile, ni korice kruha. Gladujemo, nemamo ni rubenine, ni posteljine, rastrgana nam je odjeća, poderane su nam ove posljednje sive haljine, gotovo smo gole. Slaba sam, bolesna sam, tek se vučem od postelje do stola među ovim vlažnim zidovima... — govorila je Katarina, zadihavajući se. Bila je blijeda i uznojena, i tužno bi pogledala kćerku koja je sjedila do nje oborenih očiju.

— Pišite cesaru da vam se smiluje, ali ja bih molio... — ponovi starac nešto mirnije, zirnuvši na Zoru.

— Pišem kralju, pišem kraljici, pišem dvorskoj komori, sve im javljam, ali uzalud. Oh, Bože, Bože!... Najstrašnije mi je što smo gole... — izreče Katarina prigušeno i nategne poderan rubac na golo rame.

Zora, mršava, blijeda, žuta pod očima poput voska, tiho je plakala. Grisinger promuca:

— Nije lijepo, nije pravo što ste u takvim haljinama.

— Gospodine, molim vas, pošaljite mi konca i iglu... — zajeca Zora.

— Hoću, hoću... — uzdahne starac.

— Pred mjesec dana naručila sam jednu haljinu za moju Zoru kod majstora Adama, krojača preko puta, a nisam mu je mogla platiti jer mi Julijana nije htjela dati tri forinta. Krojač je došao k meni, izgrdio me, Zora se morala svući, on je uzeo haljinu. I to sam javila kralju, pisala sam mu da me je krojač izgrdio kao najgoru ženu na svijetu, kao pseto.

— Majko!... — zajeca jače Zora.

Starac se zbuni.

— Da, ja sam pisala kralju: "Meister Adam hat mich ausgemacht als einen Hund."

— Vaše pismo rastužit će srce premilostivog cesara — prošapta Grisinger.

— Rastužiti njegovo srce?... — izusti Katarina gorko, oči joj grozničavo sijevnu, krv joj navali u vrat. Počasi, pak prigušeno: — Zar mislite da sam mu ono pisala da ganem njegovo srce na milosrđe?... Pisala sam mu onako da mu razveselim dušu. Neka zna kako mi je, neka se raduje...

— Molim vas, poskrbite se da dobijem što prije novce. Kako rekoh: moja rodbina, toliki drugi siromasi... — ustane prestrašeno starac.

— Nisam ja samo vama dužna. I liječniku sam dužna. Deset ga dana nije bilo kod mene. Dužna sam ja i pekaru koji neće nikako da nam šalje kruha. Dužna sam ja i krčmaru, jest i krčmaru! Zar ne znate vi, gospodine doktore, da je kralj pisao gradačkoj dvorskoj komori da sam ja svaku večer pijana?

— Čuo sam to u dvorskoj komori. Što je premilostivi cesar tako pisao o vama, tomu će biti kriva vaša dvorkinja Julijana. Ova pije vino s mušketirima, vašim stražarima, pa svaljuje na vas...

— Jučer mi se pohvalila da su joj u komori pokazali pismo u kojem kralj vlastoručno kuje u zvijezde njezine vrline i kreposti, u kojem slavi njezinu besprijekornu vjernost, te kako kralj zahtijeva da ostane kod mene, jer nijedna druga da ne bi znala paziti na mene kao ona! Gospodine doktore, jesu li i vama kazali štogod o tom krasnom pismu u dvorskoj komori? O, neka ga dobro pohrane da sazna i potomstvo kako se kralj složio protiv mene s gospođicom Saus! Vi, dakle, ništa ne znate?... — pitala je Katarina gorko i prezirno, a glas joj sve jače drhtao.

Grisinger obori oči.

Katarina se uzdrma, pritisne rukama čelo i nasloni se laktima o stol, a kćerka, roneći suze, klone glavom na njezino rame. Nakon poduže šutnje otkrije majka lice, trgne se, zalomi rukama, sklopi ih i spusti na koljena, pa očajno pogleda put neba i prebolno uzdahne:

— Oh, sva ta poniženja, sve te pogrde i klevete, sve bih to strpljivo podnijela, ali kad pomislim na svoga Petra, na svoju djecu, na brata, na sve naše mile, na bijedni naš...

— Majko, majko...

— Sav nam je narod pogažen, svi smo zatrti. Moje se srce trga od boli, otrovne ga i mrzle zmije stežu, piju mi iz njega krv, provlače se onako ledene mojim tijelom, svijaju se oko svake moje kosti, izgrizle su mi zglobove, njihov mi grozni sik probada moždane, oh strašne su moje muke! Dijete moje, Zoro moja!... — zaplače majka i privine kćerku na izmučena njedra.

Stari odvjetnik zaklima tužno, pogleda ih još jednom, pa tiho izađe iz sobe. Zrak bijaše posivio. Na prvom katu u istoj kući pjevali su mušketiri prostu vojničku pjesmu, i s njima hrapavo žensko grlo.

Već se hvatao mrak kad je unišla u Katarininu sobu sa svijećom visoka ženska od kojih četrdeset godina, sva napirlitana, u šarenoj haljini, okosna, pravi mušketir. Na licu sjaje joj se nekakvi pečati, veliki lišaji, kosa joj je žuta, oči sive, nos pljosnat, usnice tanke. To je Julijana Saus.

— Gle, opet ste plakale! — nasmija se, metnuvši svijeću na stol.

— Jeste li tužne, ili gladne? Vi mi ne odgovarate?... Da, vi ste kneginje, vi ste banice, a ja, ja sam vaša sluškinja, vaša prosta djevojčura! Zar ne čujete?... O, slušat ćete vi mene, jer ja znam što o meni pišu iz Beča dvorskoj komori! O, ja sam vjerna cesaru, pa me poštuje, a vas prezire. Nećete vi imati nad sobom nijedne druge dok sam ja živa! Hej, stara "beštijo", već ti je kosa sijeda, bila si i banica, a još nisi pametna! A ti, žuta svetice, što si se zamislila? Misliš li na svoga oca? Oh, kako si glupa! — naceri se dvorkinja hrapavim glasom i gurnu Zoru, udarivši je po ramenu.

— Nesretnice, ne diraj mi u dijete! — ustane Katarina. — I dosad si svašta govorila, ali nisi nikada na nas ruku podigla.

— Još ćeš reći da sam ti je tukla! Hoćeš li i to pisati u Beč? Gle: tukla sam je, jer sam je malko gurnula! Uvijek lažeš, uvijek! Kako meni lažeš, tako si lagala i cesaru; kako mene varaš, tako si i njega varala. O, dobro on zna što sam ja a što si ti! Ne bi on mene hvalio da me ne pozna. Ja sam uvijek bila čestita, a ti si opčarala polovicu svijeta, najveću gospodu. I još se na mene tužiš? A kako bi ti bilo kad bih s tobom postupala kako mi je naloženo? Budi sretna što si se namjerila na mene, dobru dušu. Gle, tukla sam je! Umjesto da uvijek lažeš, moli se Bogu za svoga muža i za svoga brata. A kad ćeš s mužem u Hrvatsku? Da, bit ćeš opet banica! Zar ti nije ovdje dosadno? Čuj: bila sam u dvorskoj komori po novce, a ona gospoda pripovijedaju da tvoj muž i tvoj brat nisu više u tamnici. Jučer pred podne pustili su ih na slobodu. Tako mi je kazao gospodin barun Würzburg, predsjednik komore. On će amo...

Katarina i Zora pogledaju se i uhvate se za ruke. Majka šane:

— On će amo?...

— Hoće, hoće, da vam se pokloni — rastegne usta dvorkinja, pa se glasno nasmije i nastavi: — Čula sam od one gospode da su tvoj muž i tvoj brat pravi razbojnici, i da ti se najstarija kćerka udala za nekoga razbojnika u Ugarskoj! — opet se nasmija. U očima mune još nešto mrsko, prigne se nad Katarinu, prigušeno istisne kroz jake zube: — Na svijetu je i starijih žena od tebe, pa su našle muža. Ti bi bila još ljepša da imaš dosta hrane. Kad ću ti na pir? Možeš se udati: udova si. Ha, ha!...

— Oh, Bože! — dahne Katarina i pritisne srce.

— Gospodin barun Würzburg neće amo nego vam šalje po meni ovo pismo — nakloni se dvorkinja, izvadi list iz njedara, baci ga na Katarinino krilo, pa izađe iz sobe, smijući se grohotom...

— Majko... — zadrhta Zora.

Katarina otvori list, pročita ga za sebe, grozno se trgne, oči joj se ukoče, lice joj se zgrči, problijedi kao smrt, kosa joj se nadigne, protegne ruke, stisne pesti, pritisne njima glavu, jače se trgne i zagrli kćerku.

— Majko!... — vrisne Zora.

— Dijete moje, nemaš oca... Petre, Frane! Oh, sveti Bože, smiluj nam se! Djeco moja, jadna djeco!... Jučer prije podne na stratištu...

Zora se onesvijestila u majčinu zagrljaju, majka ju je zvala najslađim imenima, podizala joj glavu, trla joj rukom čelo i vrat, pa je položila na pod da nađe vode, da joj poškropi lice. U sobi nije bilo ni vode. Kćerka se gane, otvori oči, pridigne se, ogleda se i tiho zovne majku koja je opet primi u naručaj. Nakon šutnje zajeca Zora u majčina njedra:

— Nemam oca...

Opet nasta muk. Zvuk zvona razlijegao se nad onom strminom pod Schlossbergom. Majka i kći kleknu i sklope ruke. Dugo su se molile Bogu, a Katarina završi glasno:

— Sveti Bože, smiluj se njihovim dušama. Ti sudi onima koji su njima sudili. Ti znaš da im je jezik strijela smrtna, da su nam govorili o miru dok su u srcu namještali zasjedu. Sudi im, jer su oskvrnuli našu zemlju, obratili su je u pustoš, raskopali su gradove naše, da ne bude nikoga u njima. Bože, vidiš nepravdu, plati im po djelima ruku njihovih. U tebe se uzdam, ti ostaješ dovijeka, prijestol tvoj od koljena do koljena.

— Nemam oca... — zajecala je Zora.

— Dijete moje, pomisli na one velike mučenike koji su poginuli za našu svetu vjeru svakojako mučeni! — uzdahne majka, ustane i doda: — Zoro, dođi k prozoru, svježi noćni zrak...

— Kako ti piše onaj barun?...

— Jučer prije podne... Otac nije dva posljednja dana ni jeo, ni pio... Moj Petre, moj Frane! Oh, grozno! Onaj vrat, onaj bijeli vrat koji su naše ruke toliko puta... i bratov vrat... dijete moje, dijete moje!... Kakva smrt!...

Sad provali bujica suza iz njihovih očiju. Sjedile su uz otvoren prozor, drhtale su od plača, dugo su plakale, dugo... S prozora vidjela se zapadna strmina pod Schlossbergom, vidjele su se kule na vrhu, sve obasjano mjesečinom.

Vojnici su na prvom katu pjevali svoje pjesme, i s njima neko žensko hrapavo grlo.

Iznad kula na Schlossbergu vidio se jedan dio neba. Katarina, sva zaplakana, govorila je Zori:

— Pogledaj ono modro nebo... Ondje, nad onim zvijezdama, ondje su sada tvoj otac i tvoj ujak. Njihove su muke prestale, blaženi su... Ne plači, Zoro. Oni vide našu bol, mole se za nas Bogu. Njihova je krv nakvasila crno stratište, ona će se rumenjeti sve jače, nikad se neće osušiti: naš narod točit će svoje suze na nju, zalijevat će je kao svoj najmiliji i najsvetiji cvijet, kao cvijet svoje slave i slobode... Zoro, nad onim zvijezdama...

Zora digne oči u nebesko modrilo i dugo je gledala dvije zvijezde, zlatne, krupne... Noćnim zrakom, u onoj tihoj noći, pošto su svi vojnici u kući usnuli, strujalo je nešto tajanstveno oko prozora, dizalo se onom strminom u bistru nebesku visinu, kao neki čudni šapat, kao da je samo topli srh uspavane proljetne prirode. Neki otajni noćni uzdasi, zalepršali bi u sobu, tihano bi cjelunuli suze onih velikih mučenica, pomilovali bi njihova bijela lica, pa lagano izdahnuli u polumračnom kutu sobe, negdje kraj potrtih postelja, u posve udušenom jecaju, kao da je plač neizmjerno udaljenih duša...

— Majko, moj otac nije jeo, ni pio posljednja dva dana...

— Moj dobri Petre!... A moj Fran, onako mlad!...

— Majko, otac nije jeo, ni pio...

— Što misliš, siroto moja?

— Nemojmo ni mi, pa ćemo se vinuti onamo, pod one kule, visoko, visoko. Zar ne vidiš one sjajne zvijezde?...

— Ne, rano moja, ne, mi se ne smijemo same skončati. To bi bio smrtni grijeh. Bog će nam se već smilovati. Tvoj je otac postio pred smrt.

Mjesec je zapao za kuću, a zastalno ga je zastro lagan oblak, jer je na strminu pod kulama pala veoma tanahna i blijeda sjena, kao da je sjena nekoga nadzemnog i prozirnog bića koje je lebdjelo nad krovom, nad Katarinom i Zorom. Noćni je dah strujao, sjena se gubila po strmini, po uspavanoj prirodi zazujao bi muklo i tiho, posve tiho, tajanstven srh...

Katarina i Zora, pošto su zatvorile prozor, dugo su još sjedjele jedna uz drugu, plakale su i molile se Bogu. Već se nebo zarumenjelo nad onim kulama kad je san slomio Zoru koju je majka odvela na postelju, te odjevena klonula uz nju, gusto jecajući.

Dva je dana zatim kišilo, voda je tekla niz onu strminu, sve je bilo mračno, kao nikad tužno, ali opet nastadoše krasni dani, na strmini zazelenjela se trava. Cvalo je neko bijelo cvijeće, nebo bilo bistro i sjajno, a Katarina i Zora mislile su samo na svoj grob u tuđini...

U svojoj tuzi pisala je Katarina kralju o sve strašnijoj bijedi; javila mu kako ju je vijest o smrti muža i brata ošinula kao grom, kako ju je posve slomila. Ona ga je zaklinjala da zapovijedi svojoj komori, neka kupi njezinoj kćeri i njoj barem jednu haljinu, i najprostiju, samo da ne budu gole. Sve uzalud.

Prošlo je i proljeće, a bijeda sve groznija.

Kralj navali sada mnogobrojnim listovima na gradačku komoru neka odvedu Zoru u samostan u Celovec, a njezinu majku u koji drugi. Komorski činovnici putuju od grada do grada, od samostana do samostana, u Judenburg, u Ljubljanu, u Maribor, a opatice se svuda brane da nemaju mjesta za Katarinu. Činovnici ih uvjeravaju da će komora točno plaćati hranu i stanarinu, ali to opatice ne vjeruju. Kralj odluči da moraju uršulinke u Ljubljani k sebi uzeti Katarinu; predstojnica se neustrašivo brani, te ne mari za grožnje činovnika koji tvrde da se kralj užasno srdi na njezin samostan. Predstojnica pošalje spomenicu kralju da ona nikako ne može primiti Katarinu pod svoj krov, jer je Katarina bolesna, pa bi k njoj dolazio liječnik, a to se ne može dopustiti. U samostan ne smije muška glava. Predstojnica piše kralju i ovo: "Hrvati ljube svoju nesretnu banicu oni misle na njezin spas, oni dolaze svojim konjima u Ljubljanu na sajmove, a zid oko samostana nije visok, pa bi Hrvati mogli provaliti u samostan i osloboditi svoju banicu."

Kralj se ljuti i grozi, činovnici opet putuju u Ljubljanu i sami se groze, i nuđaju više novaca mjesečno, ali opatice ni čuti. Ta se prepirka, to se natezanje nikako ne može sleći. Nasta jesen. Katarina je sama molila i kralja i komoru da je zatvore sa Zorom u bilo koji samostan.

Svojoj kćerci Juditi pisala je u Zagreb 3. rujna 1671. ovaj list:


"Zdravlje i sako dobro želim ti od Gospodina Boga, moja draga ljubljena kći Judita Petronila, tebi i poštovanom Kloštru, kemu se preporučam v poniznu službu s mojom brižnom Zoricom, ka je jedino moje veselje. I nju bi hoteli poslati v Kloštar, a nikad ni hotela biti opatica, i bojim se, da će oboliti od straha. Draga Judita, prijela sam jedan tvoj list po vrjednom jednom redovniku patru dominikancu. Poklem sam ovdi, nisam od tebe drugoga lista prijela. Dobro moje, ti znaš sve, sigurno znaš. U ovoj mojoj tugi i žalosti, još sam nekako živa. Bila sam jače bolna, nisam ti mogla pisati. Vavik mislim na vas, moju tužnu dicu. Ne znam ništa za dragoga jedinoga sina, ni kade je, ni kako je. Ni od Jelene nimam nigdar glasa. Svi ste od mene daleko, samo Zoricu mi je dobri Bog ostavil. Žalostna te pozdravljam s celim Kloštrom, vu kemu se za me moliš Bogu. I Zora te pozdravlja. Preporučam te Bogu i ostajem ti virna mati do smrti. Frankopan Katarina Zrinjska udova i sirota."


List je predala jednom dominikancu, svojem ispovjedniku, koji je obećao da će ga poslati u Zagreb.

Jesen bijaše hladna, majka i kći još su više trpjele u odrpanim haljinama u onoj sobi na dnu strmine gdje je sunce dopiralo samo od desetog sata do podne. Katarina je znala što se zbiva u svijetu samo onoliko koliko je čula od svojega ispovjednika.



Sljedeća stranica