Urota zrinsko-frankopanska/XXXIII.

← XXXII.

Urota zrinsko-frankopanska XXXIII. autor: Eugen Kumičić

XXXIV. →

XXXIII.

Petar Zrinjski je cijelu noć, prvu u gradskoj oružnici, probdio sa starim kapucinima slušajući njihove pobožne razgovore i moleći se s njima Bogu. Ta je noć bila tužna, duga, te bi on, katkad, pogledao na okrugle staklene pločice na prozoru, hoće li napokon iščeznuti s njih onaj mrak. Malo-pomalo počne se razabirati željezna rešetka na sivoj svjetlosti, plamen svijeće problijedi, pa svane, one staklene pločice porumene, a zatim se zaiskri na njima sunce, jedan trak obasja banovo rame i mršave ruke sijedog kapucina koji je sjedio uz stol.

Oko sedmog sata jutrom dođoše u sobu drugi kapucini među njima i o. Oton. Ovomu reče Zrinjski da se želi ispovijediti, pa ostadoše nasamo jedan sat. Poslije ispovijedi htjede o. Oton iz sobe, a ban ga umoli da bi još ostao kod njega.

— Idem k onomu drugomu. I on je zaželio ispovijediti se. Nije mu dobro... — odgovori ispovjednik, sklopljenih očiju.

— Kad ste bili kod njega?

— Oko ponoći. Muči ga groznica, sav je skršen...

— Jadni moj Frane!... — uzdahne Zrinjski.

— On se ne boji smrti, ali...

— Teško mu je što će mu desnicu...

— Da, to ga boli.

— Časni oče, utješite ga: da ćemo poginuti za svoju svetu vjeru i predragu otadžbinu, da će nas slaviti daleka pokoljenja, ali najveća i najslađa utjeha neka mu bude što nas čeka vječno blaženstvo. Recite mu kako se ja tvrdo nadam u Božju milost da će naše duše poletjeti sa stratišta u svijetlu vojsku mučenika, jer znam da ćemo i mi poginuti mučeničkom smrti. To vam kažem pred licem Spasitelja... — izusti Zrinjski tronutim glasom, podigne sa stola željezno propelo, pa doda tužnije: — Pođite, časni oče, k mojemu Franu, utješite ga...

— On želi s vama govoriti.

— To mu neće dopustiti dvorski povjerenici.

— Možda hoće... — uzdahne ispovjednik, pa izađe iz sobe tužno klimajući sijedom glavom.

Zrinjski klekne sada pred propelom i sklopi ruke, obrnut k prozoru gdje se sunce sjajilo na željeznoj rešetki. Oči su mu se orosile, lice mu bilo nešto blijedo, ali spokojno, obliveno sjetnom milotom.

Oko devetog sata prije podne, stupi u sobu povjerenik Abele s deset kopljanika, ogleda se plaho, pa se javi Petru:

— Ovaj će čas amo Frankopan da se s vama oprosti. Razgovarat ćete samo njemačkim jezikom. Dobro promislite svaku riječ, jer ću odmah odvesti odavle Frankopana ako vaš razgovor... Želite li još štogod?

— Želim da se knezu Frankopanu ne odsiječe desnica.

— Osuda je ionako preblaga — promuca Abele stojeći iza mrkih kopljanika.

Uto začuju se koračaji s hodnika, vrata se otvore, u sobu uniđe knez Fran, odmah za njim nekoliko kopljanika, pa kapetan von Ehr i povjerenik Molitor.

Zrinjski se već ustao, raširio ruke, bujna kosa kao da mu se nadigla, on gleda Frana, ovaj njega sav preobražen, blijed, tronut, drhtav. Hip se gledaju, ne dišu, pa se ganu, naglo koraknu, jače rašire ruke, panu jedan drugomu na prsa, pritisnu čelo o čelo, čvrsto se zagrle, opet se pogledaju zapanjeno i radosno, poljube se više puta, i opet se zagrle. Fran je klonuo glavom na lijevo Petrovo rame, i tako stoje posred onih kopljanika. Grobna je tišina nastala u sobi.

Fran je pridigao glavu i tužno pogledao Petra koji je vidio suze u njegovim očima. Još šute. Tanko djevojačko grlo prekrasno je negdje pjevalo veselu pjesmu. Petar uzdahne:

— Frane, godinu se dana nismo vidjeli!

— I ti si oslabio u ovoj...

— Govorite njemački! — vikne Molitor.

— Mili moj Frane, sutra prestat će sve naše muke. Stratište je nagrada za sve...

— Govorite njemački! — zadrhta Abele.

— Petre, uništit će naše porodice, ali živjet će naš narod i znat će zašto su pale naše glave.

— To je prava sablazan! Neće da govore njemački! — zgražao se kapetan von Ehr.

Povjerenici se smeteno gledaju. Knezovi ne mare za njih. Zrinjski drži Frana za ruku i veli mu:

— Ja želim da što prije svane sutrašnji dan, da se što prije sastanemo na drugom svijetu. Ne bojim se smrti ali možeš znati kako mi je pri duši kad pomislim na ženu, na djecu...

— Koliko trpe svi naši! Jadna moja Julija!...

— Sad je dosta! Govorite njemački — zakriješti Molitor.

Knezovi kleknu jedan nasuprot drugomu i uhvate se za ruke.

— Petre, oprosti mi ako sam te kada uvrijedio. Svoj bih život dao za tebe. Bog nam je dosudio istu sudbinu, i ne preostaje nam nego da i sada pokažemo stalnost i hrabrost. Mili moj Petre, oprosti, oprosti ako sam te kada...

— Dobri moj Frane, i ti oprosti meni ako sam te kada uvrijedio.

— Petre!...

Zajecaju, zagrle se, naglo ustanu, živo se i silno pogledaju i poljube se dugotrajnim cjelovom. Fran, primivši Petra objeručke za glavu šane drhtavo:

— Znat će naš narod zašto su pale naše glave.

— Blago onom tko će našim tlačiteljima platiti za djelo koje su nama učinili! — uzdahne Zrinjski.

— Odvedite Frankopana! — krikne Molitor bijesno kopljanicima.

Vojnici pograbe Frana za ramena, ali ga puste kad pođe prema vratima.

— Petre, zbogom! Ime, poštenje dično je dobiveno! Petre, zbogom! — izvi se iz njegova srca.

— Sutra vidjet ćemo se na drugom svijetu. Zbogom, Frane! — otkinu se od Petrova srca.

Još se jednom pozdrave pogledom u kojem bijahu njihove duše.

— Njemački su se mogli razgovarati cijeli sat; nisu htjeli da me slušaju — mumljao je Abele.

Kad svi izađoše, Zrinjski sjedne k stolu, neizmjerno tužan. Mislio je na Frana, na njegovu mladost, na njegovu hrabrost i sjajni um i sjetio se kako ga je poveo prvi put sa sobom u boj, kako su se vratili u svoje gradove, kako ih je Katarina radosno dočekala. A sad će poginuti na stratištu, taj umni plemeniti i mladi junak koji bi zastalno perom i mačem proslavio svoju otadžbinu kao malo koji Hrvat!

O podne molio je sluga Tardić bana da okusi štogod, ali on nije htio. Zamišljeno reče sluzi da mu potraži jedne škare.

— Svijetli kneže, zar ne bi bolje bilo, da pribavim dobar nož?... Lakše bi vam prokrčio put... — šane Tardić, oko mu sijevne.

— Jure, nemoj na to misliti.

— Najvolio bih probosti one povjerenike! — opet će sluga prigušeno, jarosno.

— Ni riječi o tome. Nemoj me žalostiti. Ajde, donesi mi jedne škare.

Sluga ode, a kad se vrati sa škarama, nakon pol sata, Zrinjski svuče svileni zobunac, te sam ostriže na njem polovicu ovratnika, sve naokolo. Tardić se čudio. Ban mu mirno razjasni.

— Sutra na stratištu svući ću dolamu, zobunac će ostati na meni, pa sam ovo odstrigao da ne smeta krvniku.

— Oh, kneže!... — zaplače sluga.

Po podne opet posjetiše tri kapucina Zrinjskoga. Isprva ih nije slušao; bio je umoran, teško zamišljen i sva mu je prošlost bila neki čudni san, sve se gubilo u daljini, u magli, blijedo, zamršeno. Vidio je mnoga lica, htio je da ih bolje razgleda, ali nije nikako mogao, jer su se slike prenaglo redale nejasne, rastrgane, dok mu je srce nejednako kucalo u mučnoj tjeskobi. Kapucini su mu, međutim, govorili o svetim stvarima, neprestano su ga tješili, pa ga je napokon njihov pobožni zuj stao ugodno obavijati, nešto ga je dijelilo od svijeta i bilo mu je pri duši kao da se lagano uzdiže u plave visine. A tada, za kratko vrijeme, sva mu je prošlost bila jasna: činilo mu se da se vinuo u neki sjajni i posve prozirni prostor otkud je vidio sva mila lica kao da su pred njim. Zatim pak, u sumračje, kad umire dan, stala je padati na njegovu dušu crna tuga kao sjena ispod tmasta olujna oblaka na uzburkano more. Pogledao bi na prozor i uzdahnuo, pomisliv: nastat će noć, zadnja noć — zadnja...

Nešto pred sedmim satom dođe k njemu Stocker, pisar gradskoga suda, te mu javi da smije pisati svojoj ženi ali neka dobro izmjeri svaku riječ... Još mu reče da će povjerenik Abele zapečatiti list i poslati ga Katarini. Pisar odmah ode. On je javio i knezu Franu da smije pisati Juliji.

Zrinjski je napisao svojoj Katarini ovaj list:

"Moje drago serce! Nemoj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o deveti uri budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupne tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval ali ti se u čem zameril (koje je dobro znam): oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim; ja se ufam u Boga vsamogućega koj me je na ovom svetu ponizil da se tulikajše meni hoće smiluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti se ufam) da se mi naukupe pred njegovem svetem prestoljem u dike vekovečne sastanemo. Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva: ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je tako moralo biti. V Novom Mestu pred zadnjem dnevom mojega življenja, 29. dan aprila meseca o sedme ure pred večer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s mojom kćerju Aurorom Veronikom blagoslovi. Tvoj Petar."

Zrinjski svije list, preda ga jednom kapucinu, pa pokrije rukama oči i nasloni se laktima na stol. Bolno je jecao, udušeno i drhtavo, suze mu poliše lice, i dugo su se točile, dugo, kad je puknuo vir kruto naslagane tuge i boli...

Mislio je na Ozalj, na one dvorane gdje je proveo mladost sa svojom milom Katarinom... A one zelene tratine gdje se igrao sa svojom djecom kad su bila malena!... Oh, kako je bio blažen kad je čuo njihove radosne poklike na svakom povratku s razboja!... Gdje mu je sada Katarina!... Njegova Katarina!... Kad je bila djevojka, stajao je s njom pred jednom crkvicom na obronku Ivančice. Sunce je zapadalo, držali su se za ruku i šuteći promatrali krasnu okolicu, zelenu dolinu među šumovitim brežuljcima. Mlada djevojka, vitka i bajna rasta, bila je toli mila sa svojim crnim očima, s rumenim usnicama, s onim njezinim sjetnim i blagim osmijehom... Oh, kako je mila bila njegova Katarina!... I danas je već sunce zašlo... Gdje mu je sada Katarina?... Gdje su mu sada djeca?... Sunce će njemu još samo jednom ogranuti, samo jednom, u tuđini!

Zrinjski naglo ustane.

Tama se već namakla, nastala je noć, druga u gradskoj oružnici. Kapucini upalili su svijeću. Zrinjski je ustao, naglo je šetao sobom, opet ga okupila tjeskoba, nesnosna bol, krv mu navaljivala u glavu, u grlu dušilo ga i palilo, mučno je disao. Kapucini su ga molili da popije čašu vode, ali on ih nije čuo. Nabrekle su mu žile na vratu, obrazi mu se trzali, tamno užareni, grčevito je stiskao pesti, prevratio bi očima sad lijevo, sad desno, iz grudi izvio mu se zaustegnuti odisaj: u tuđini!...

Čitav je sat trajala ta grozničava uzrujanost, ta živa muka, a zatim je sjeo k stolu, blijed i uznojen, te gledao ukočeno preda se. Kapucini su šutjeli, grozno im je bilo pri duši. On se iznenada trgne, sav se uzdrma, pogleda propelo, pa one starce, a nato se zamisli, uze pero i stane pisati, prekinuto, kao da i ne zna da to radi: "S hiljadu svojih potukao sam u Međumurju dvije hiljade Turaka — Jednom sam mnogo zagnao u Kupu — Kod Otočca zarobio sam tri stotine Turaka, u raznim sam bojevima zaplijenio četrdeset i tri barjaka — Između Drežnika i Slunja naletio sam jednom na dvije hiljade Turaka pod Deli-pašom Radankovićem koji me pozva na mejdan. Pristanem. Mahnito je poletio prema meni. Još je bio dvije stotine koračaja od mene kad ispalismo velike kubure. Pogodio sam ga u prsa. Njegovu sam četu posve uništio — Ne mogu se sjetiti da sam se ikad bojao smrti — Bečki dvor mrzi moju porodicu. Znam kako je mrzio moga pokojnoga brata. A šta radi sada sa mnom?"

Petar je pisao lagano, kako bi mu štogod na pamet palo, a kad ispusti pero, nasloni se na desnicu, pa uroni duhom u prošlost:

... Šubići — Zrinjski... koliko krvi!... I tragom te krvi, kao po sunčanom traku, preleti njegov duh mnoga minula stoljeća i pane u sam dvor hrvatskih kraljeva, u Dalmaciju, a od Zvonimira stane se vraćati, pa leti od slave do slave, od Klisa do Zrinja... U davnini sijevaju imena Petrovih praotaca, krv Zrinjskih teče svake godine, veže stoljeća, poput zlatne mreže steže u jedno, rastrganu otadžbinu. Ona krv, prolivena svuda, kaže Petru sve zemlje hrvatske i vodi ga pred Siget, gdje silni ban Nikola srće s malom četom na bezbrojnu i razjarenu tursku vojsku. A zašto?...

Petar Zrinjski pomisli isti čas na okrvavljenu travu u šumi kraj Varaždina, ustane, stisne pesti i naglo se ušeta sobom. Grozan bijaše u tom hipu. U njegovoj glavi sijevaju ove misli: "Vepar?... Ne, ne vjerujem, ne!... Zrinjski se moraju zatrti... Tko je kriv da je moj pradjed Nikola pao sa svojom četom pred Sigetom?... Kralj Maksimilijan imao je sto tisuća vojske, sva je ta vojska besposleno ležala kod Đura dok je moj pradjed branio Siget! Moj je pradjed molio i zaklinjao kralja da mu pošalje pomoć, a kralj ga pustio na milost i nemilost Turcima. Bojao se kralj moga pradjeda, jer se opako htjelo da se ludo razglasi da će sultan "darovati" svu Hrvatsku mojemu pradjedu ako bude njegov saveznik! I o mojemu bratu bilo se razglasilo da misli na hrvatsku krunu. A o meni se tako govori... Tko brani sva hrvatska prava, mora poginuti: jedan pred Sigetom, drugi u šumi kraj Varaždina, treći u Bečkom Novom Mjestu! Ova su tri mjesta jednako grozna i jednako slavna po moju porodicu..."

Kad se slegla oluja u Petrovu srcu, opet sjede k stolu, pa napiše da ostavlja svojemu sinu mač što je prije bio Sulejmanov. Taj je mač imao sada Petar Hugart, potpukovnik bečke gradske gvardije. Još je zapisao Petar različitih zadužbina nekim samostanima u Hrvatskoj, zatim se posve spokojno razgovarao s kapucinima koji su ga molili da štogod okusi. On nije htio ni jesti, ni piti. Govorio je da mu se noć nateže, da želi umrijeti. O zori dugo je klečao pred propelom...

Knez Fran, pošto se oprostio s Petrom, bio se malko primirio, ali ga je po podne opet oborila tuga. Sjedeći uz stol upirao je suzne oči u prozor, dok je sjena pala u dvorište oružnice, a tad je napisao svoju posljednju pjesmu gdje je prispodobio svoj život sa životom cvijeća. On veli cvijeću da je sretnije od njega, jer ga "zora poliva i čistom rosom okripiva; jer cvijeće barem jedan dan uživa, a on uvijek tuguje; mladost mu je ljuta žalost, srića nije mu nego čemernost". U posljednjim kiticama te tužne pjesme jadikuje knez Fran ovako:

U kolivki majku zgubih

u ditinstvu otca služih,

imam krila prekinuta:

do dva bratca poginuta.

Milu sestru koju ljubih,

u nevolji sad zaćutih;

ljubu dragu s kom se dičih,

jur od davna ja ne vidih.

Prijatelji prez pomoći

a rodbina suze toči,

virne sluge raztrešene,

prez obrambe zapušćene

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Siva svjetlost sutona lagano se točila u sobu, u Franovo srce zavalila se jetka gorkost, a malo kasnije obuzela ga žestoka čežnja za slobodom, užasna bol stezala mu srce. Pomisliv na otadžbinu, proleti ga drhtaj od kojega mu ustreptaše sve kosti. Iz njegovih dubokih očiju grozničav je šibao žar: gledao je debele zidove oko sebe, nikud nije mogao, a blažen bi bio kad bi u tom času ležao u svojoj krvi na razboju, onamo negdje kraj Une... Slušao bi bojnu viku, čuo bi šum okrvavljene rijeke, vidio bi žarko sunce i radosno bi umirao za svoju vjeru i za svoj narod... Mnogo su puta sijevale okolo njegove glave turske oštrice, a on bi pogledao slavnu bansku zastavu, i nije mislio na svoj život, i veseo se vraćao u svoje gradove, a sada mora pasti na stratištu, on koji je ispjevao dok je bio slobodan u svojoj otadžbini i ove stihove:

Nî moć izmislit hvalnije skazanje,

Neg na mejdanu vriedno držanje,

Gdi gromi od pušak i sablje se viju,

Mnoga gospoda krv svoju proliju

Za domovinu, za viru kršćansku!...

Do kasne noći mučilo ga čeznuće za slobodom, bilo mu kao da će svisnuti od boli, nigdje nije imao ni mira, ni pokoja, ustao bi od stola i pošao k prozoru, šetao bi, opet sjeo, opet naglo ustao. Dugo su ga molili kapucini da se umiri, da Bog ne odvrati svoje lice od njega, a pošto ih je neko vrijeme slušao naslonjen o zid kraj prozora, odlane mu, nešto mu se rastopi oko srca, misli mu polete u rodni kraj... Pred njegovim duhom iskrilo se more, sunce je obasjalo krov onoga grada u Kraljevici, mlada majka šetala se bedemom i vodila sinčića za ruku. Sve bijaše posve čisto i jasno u svakoj sitnici, i val i greben, i zelenilo na obali i nebesko plavilo, i materine oči i sinčićeve. Knez je vidio tu sliku u svojoj duši. Sretni su bili oni dani... eno, krasan je suton pao na more. Fran sjedi s Julijom na najvišoj kuli, blagi povjetarac struji iz uvale, Julijine mu se oči blaženo smiješe, on osjeća stisak njezine ruke, privinut će je na prsa, poljubit će joj rumene usne... Sretni su bili oni dani!... Kasnije umrlo im drago dijete, zajedno su okitili cvijećem onu milu mrzlu glavicu, zajedno su je cjelivali... Malo zatim osvanuo je dan rastanka, Julija je ostala u pustom gradu, rascviljena... Od onda se nisu vidjeli...

Krupne su suze tekle niz Franovo lice. Bio je posve tih ondje kraj prozora, još naslonjen na zid.

Odnekud čula se mukla jeka, kao da više ljudi zabija čavle u velike daske, kao da nešto slažu, podižu...

Knez Fran dođe lagano k stolu, sjedne, duboko uzdahne, pa napiše svojoj ženi talijanski list koji ovako počinje: "Carissima e amatissima Giulia, mia cara!" Piše joj kako je providnost odlučila da se on preseli na drugi svijet, te kako je želi pozdraviti s nekoliko redaka i doviknuti joj posljednji zbogom! Svesrdno je moli da mu oprosti što mora zbog njega podnositi velike patnje, a možda i pogrde, i neka mu oprosti ako ju je kada uvrijedio. Uvjerava je da joj on ne može ništa oprostiti jer ga nije nikada uvrijedila, i jer on dobro zna da ga je uvijek neizmjerno ljubila. Preporučuje joj da se sjeti njegove duše u svakidanjim svojim molitvama i veli joj da se nada da će njegova duša domalo uživati vječno blaženstvo pred presvetim Božjim licem. "Mila moja Julija, iz dubine svoga srca želim da ti ostavim bilo kakvu uspomenu na moju neizmjernu ljubav, ali ništa nemam, najveći sam siromah. Sastaneš li se s Orfeom pozdravi mi ga i reci mu neka mi oprosti ako sam ga kada uvrijedio. Zbogom, mila Julija, zbogom svijete! Julija, na ovom svijetu bio sam ti drug, a na drugom bit ću ti tvoj vjerni zagovornik pred licem Svemogućega. Ljubljena Julijo, ostajem zauvijek tvoj vjerni, posve tebi, odani muž. Zbogom! Fran Frankopan. Bečko Novo Mjesto, 29. aprila 1671. P. S. Dođe li moj paž Bernardino k tebi molim te, draga Julija, da ga lijepo primiš meni za ljubav, jer mi je vjerno služio. Zbogom!"

Knez preda list jednom kapucinu, nasloni se na stol i klone glavom na ruke. Mučno je jecao, ramena su mu podrhtavala od plača. Bila je ponoć.

Kapucini su ga opet lijepo tješili, a kad se pridignu, veoma blijed, zabrinuto se pogledaše, te ga upitaše da li mu je pozlilo. On odgovori da nije, pa im svesrdno i ljubazno zahvali što su ga toliko puta posjetili, što su požrtvovno nastojali da mu ublaže tugu. Posljednje je dane malo spavao, ništa nije jeo, a bio je i bolestan, te nije čudo što je napokon tjelesno klonuo. On je sada jedino želio da što prije svane, da ga odvedu na stratište, da legne u grob gdje su mali i veliki, gdje se odmaraju carevi i siromasi posve jednako, gdje miruju i sužnji i njihovi gospodari, slobodni jedni od drugih. Duga, vječna bijaše ta noć knezu Franu: potamnjele su joj zvijezde u sumračje, osvojila ju je tama, obastrla je sjen smrti, kao da neće dočekati vidjela, ni vidjeti zori trepavica... Oko drugog sata pane na kneza neko mrtvilo, potamni mu pred očima, zanjiše se na stolici, a kapucini priskoče i odvedu ga na postelju. Domala svlada ga san. Ona tri starca ostadoše u sobi, sjedeći uza zid pognute glave. Knez je ležao nauznak, sav u plavom odijelu od baršuna, lagano je disao, slaba svjetlost svijeće sa stola padala je na njega, s jedne strane, na valovitu smeđu kosu, na blijedo i uznojeno lice i na bijelu ruku, desnicu...

Sljedeća stranica→