Urota zrinsko-frankopanska/XXVII.

Urota zrinsko-frankopanska XXVII.
autor: Eugen Kumičić

XXVII.

Sunce je zapadalo za šumovite humke onamo na kraju zelene međumurske ravnice, sipajući svoje rumenkasto zlato na mladu travu i na mlado lišće u divotnomu proljetnom predvečerju, a Zora, banova kći, sjedila je uz prozor u majčinoj sobi pognute glave, neizmjerno tužna. Pogledala bi majku koja je spavala na postelji, pa bi opet spustila glavu nad njedra i upiljila oči u pod. Grčevito je splela prste nježnih bijelih ruku sklopljenih na koljenu i dugo je razmišljala kako će nešto reći majci, a srce joj se stislo od velje tuge i čemera, pa samo što se ne prelije. Svako toliko ubolo bi je nešto sad u prsima sad u glavi, i pomiljela bi joj ledena čežnja po cijelom tijelu. Iz dvorišta čuo se smijeh, s hodnika mukli odjek stupanja onih oklopnika koji su bili na straži. Tako prođe jedan sat. Majka se probudi, svrne lagano oči na Zoru, pa je upita:

— Jesam li dugo spavala?

— Do dva sata — odgovori kćerka tiho, sklopljenih očiju.

— Što je, drago dijete? Dođi k meni — pridigne se majka na postelji.

Zora lagano ustane, srce joj provre suzama, primi se objeručke za glavu, klone na majčina njedra i zajeca:

— Oh, majko!...

— Tugo moja, ti si nešta čula...

— Kad si usnula, kazala mi sobarica... — uguši joj se riječ u grlu.

— Što ti je kazala? — ublijedi majka, uzevši je za ruke.

Zora nije mogla govoriti u prvi mah, sva je drhtala od boli i plača. Još je nikad majka nije vidjela tako rascviljenu.

— Rano moja, kaži mi što ti je? — zabrine se majka teško.

— Sobarica je čula od nekih vojnika... majko, ti si bolesna...

— Ne boj se za mene. Čula sam i vidjela dosta grozota podnijet ću i tu.

— Crna prevara...

— Našima u Beču?

— Otac, brat i ujak u zatvoru... majko!...

— Ne vjeruj... — šane majka i spusti glavu na ruke. — Zorice, ne plači. Ne, ne vjeruj... To bi bila crna prevara, nečuveno izdajstvo... Već je dvanaest dana što su Petar i Fran otišli iz Čakovca... — umukne Katarina. Ukočeno je gledala preda se. Svaku je riječ lagano izgovorila.

— Ni od oca, ni od drugih nikakva glasa. Zašto nam ne pišu?

— Što veliš? — trgne se Katarina, uzevši kćerku opet za ruke, naglo, prestrašeno.

— Da su slobodni...

— Čekaj, da promislim... Da su slobodni?... Zoro, ne plači. Oh, ja ne mogu ni misliti, glava će mi... ne mogu, molim te, otvori prozore, otvori...

Katarina je bila jače problijedjela, obrazi su joj se dva-triput stegli, oči žarko sijevnule, pa kao ugasle. Kad je Zora otvorila prozore, svježi je večernji zrak zastrujio ložnicom, a majka je klonula na uzglavlje. Nakon podužeg muka, prošapta:

— Ne plači, bijedno moje dijete. Oni u Beču, a mi ovdje, oko nas straže!

— Ti vjeruješ?... — zadrhta Zora.

— Ne, ne mogu vjerovati... Čuješ grohot iz dvorišta? Zoro, osvetit će nas Bog. Tko zlo čini, goremu se nada... Oh, sveti Bože!... — zašuti Katarina...

Koji hip zatim bane u ložnicu pukovnik Krištof Zeiss, omašit čovjek, riđast i rumen. Sad je on bio zapovjednik u Čakovcu mjesto generala Spankaua koga bijaše kralj pozvao u Beč kad se saznalo što je sve general pokupio za — dvorsku komoru...

— Gospođo, ja imam zbog vas vražjih briga i neprilika. Jeste li ozdravili? Dakle? — viknu otresito pukovnik Zeiss.

— Vidite i sami da je majka bolesna — odgovori mu Zora tiho.

— Ni riječi! Ja vas nisam ništa pitao. Gle, lijepo vas je majka odgojila! Prokletstvo! Jest, vražjih neprilika, jer u Beču ne vjeruju da ste bolesni. Pišu mi da hinite, da me varate. O, jedan pukovnik Zeiss ne da se vući za nos! Dakle?

— Kad ozdravim, poći ću u Beč — odvrati mu Katarina spokojno, samo da bi što prije otišao iz ložnice.

— Ne ludujte! Gle, u Beč! Gospođo, ja sam uvijek nastojao da budem vitez s krasnim spolom, i to mi svatko može posvjedočiti, ali, velim vam, da imam vražjih neprilika zbog vas! — nakloni se pukovnik, pa doda mirnije: — Vi nećete u Beč, nego u Ljubljanu u samostan. Tako mi pišu iz Beča. Dobro, počekat ću još koji dan. Vjerujte mi, ja sam uvijek nastojao da budem s krasnim spolom... — nakloni se opet Zeiss.

— Gospodine pukovniče, dopustite mi da vas... — zapne Zora od bolnog tronuća.

— Što želite?

— Znate li štogod o mojem ocu?

— Znam da je u Beču. Kunem vam se da znam samo to! — odgovori naglo i oštro, pa žurno izađe iz ložnice.

Katarini i Zori sve užasnije u onim sobama, u njihovu zatvoru. Dan na dan rasla je njihova tuga, sve više mučila ih neizvjesnost, obavijala ih sve veća tama. Pukovnik Zeiss često je dolazio k bolesnoj banici, silio je da ustane, da se spremi na put, prostački se grozio.

Kralj je svaki tjedan grozničavo pisao vojnom gradačkom vijeću, neka Katarinu i Zoru odmah odvede iz Hrvatske pod jakom stražom, a vojno je vijeće javljalo to zapovjednicima u Čakovcu. Svaki treći dan došla bi Zeissu drukčija zapovijed, te već nije znao što da učini, kamo da odvede banicu s kćerkom. Kralj je najprije htio da je pošalje u Ljubljanu, pa u Judenburg, onda u Leoben, zatim u Bruck na Muri, pa opet u Leoben, i tako bez konca i kraja. U svakom je listu pisao kralj neka se pojača straža u Čakovcu, a vojno ga vijeće mirilo, te pokorno molilo da se ustrpi dok banica ozdravi, i prepokorno ga uvjeravalo da ona neće uteći iz Čakovca. Još je isto vijeće molilo kralja da ne bi dao zatvoriti Katarinu u koji ženski samostan gdje bi poremetila svaku stegu, jer se sumnja o njoj da je vještica: "... der verdächtigen Zauberey halber". Vojno je vijeće bilo o tomu tvrdo uvjereno, a kralj sve više zabrinut.

Sobarica bijaše saznala da je Zeiss dao povješati mnoge seljake, jer nisu htjeli raditi na nekim utvrdama kraj Čakovca. Još je čula da je u saboru u Zagrebu pročitan jedan strašan proglas protiv bana, i da je u Zagrebu general Herberstein. Sve istina.

Dva dana pošto je Spankau "osvojio" grad Čakovec, pročitan bi stalištima i redovima Leopoldov proglas kojim se Petar Zrinjski proglašuje buntovnikom. Grobna je tišina vladala u saboru. Većina velikaša i plemića oborila je oči. Samo su neki pogledali put neba.

Malo dana poslije toga kad se pronio glas o grabežu i krvološtvu cesarske vojske, poslaše stališi i redovi u Beč arhiđakona Mihovila Buča i Ivana Puca, zakletoga bilježnika Kaptola zagrebačkoga, da se prituže kralju i neka ga zamole da "uvede" bana, da se hrvatsko kraljevstvo posve ne raspadne. Grof Nikola Erdödy nadao se da će ga sada kralj uvesti u bansku čast "za mnoge zasluge". Ljuto se prevario: kralj je "očinski" odgovorio da mu je na srcu vjerni hrvatski narod, ali će banska čast ostati "samo privremeno popunjena neuvedenim banom". Što se tiče cesarske vojske, razložio je kralj da ona neće osvajati dobra vjernih državljana. — Buč je tumačio da ono "privremeno popunjena" znači da će se domala "uvesti" ban, a Puc je dokazivao da ono znači da će samo neko vrijeme biti "popunjena neuvedenim banom", a zatim nikako, da neće naime biti bana. Stališi i redovi tri su dana o tome raspravljali.

U više je navrata, a u malo vremena, molio sabor kralja da uvede bana. Cesarevci, generali i njihovi "niži", smijali su se velikašima i plemićima, a ovima je sad padala mrena s očiju, te mnogi digoše odvažno i oštro svoj glas protiv bečkih namjera. Sve uzalud. Kad govori general grof Josip Herberstein, mnogi ga slušaju pognute glave.

Herberstein piše iz Zagreba knezu Lobkowitzu i kralju kako je napokon došlo vrijeme da hrvatsko kraljevstvo postane "nasljednom pokrajinom" previšnjega austrijskog doma. General uvjerava prvoga ministra da su ga posjetili hrvatski velikaši i plemići, da su oduševljeni za Austriju, da će s malim troškom ušutkati sve protivnike, i tako dobiti za Austriju jedno kraljevstvo za kojim je jedino i uvijek čeznuo i uzdisao. Karlovački je general pisao tako jer je htio da što prije skuči Hrvatsku pod svoju sablju. U Beču mu nisu vjerovali da su mnogi velikaši i plemići oduševljeni za Austriju: znali su da većina stališa i redova vapije za "uvedenim" banom, a to je značilo da neće nad sobom tuđe sablje. Herberstein lovi stoga neke velikaše, obriče im najplodnija zrinjsko-frankopanska imanja, pa opet piše u Beč da je sve oduševljeno za Austriju. On moli Lobkowitza neka samo pomisli:

"Na bujnost i plodnost hrvatskih zemalja, na jedinstvenost vjere, na besprimjernu hrabrost naroda, na važnost hrvatskih granica koje su bedem kršćanstva, a što je najglavnije, neka se ne dopusti da se izmakne prilika kakvu već nikada neće zavaliti sreća u austrijske ruke."

Tako opisuje Herberstein, tuđinac, Nijemac, otadžbinu Hrvata među kojima je živio mnogo godina kao časnik u različitim krajevima, kao pukovnik u Križevcima, pa kao general u Karlovcu! Više je puta onako pisao, i uvijek je sitno drobio kako bi prava sreća bila da se Hrvatska odmah proglasi nasljednom austrijskom pokrajinom, da se ukine banska čast, i kako se nada da će njemu njegovo veličanstvo prepustiti svu brigu...

Katarina, bolesna, u strogom zatvoru, nije za sve to znala, ni za rasprave stališa i redova, ni za Herbersteinov lov na velikaše i plemiće. — Na početku svibnja opet ju je silio pukovnik Zeiss da se spremi na put. Ona je tada pisala prvi list kralju: kako su časnici oplijenili Čakovec, kako su joj sve oteli, kako gladuje sa svojom kćerkom, s nedužnim djetetom. Molila je kralja da je pusti u Čakovcu dok ozdravi; uvjeravala ga da nikako ne može na put, zaklinjala ga da ništa ne vjeruje njezinim neprijateljima. Još mu je javila da želi u Beč, i pitala ga za svoga muža, sina i brata. Lobkowitzu je pisala da je opet čula da će je odvesti u Beč ili Gradac, a ona da se tomu ne protivi ali još ne može na put zbog bolesti. Tužila se i njemu da je sve izgubila, ali joj je najveća muka što ne zna ništa o svojima koji su u Beču. Bit će joj teško i to što će je vući amo-tamo po svijetu, s njezinom ojađenom kćerkom uz grohot i pogrde vojnika koji će ih pratiti...

Pukovniku Zeissu bila došla zapovijed da primi svaki Katarinin list, neka je dapače ponuka da piše u Beč. Htjeli su znati kako ona podnosi svoju nesreću, i nadali su se da će joj ispasti iz pera koja nepromišljena.

Jedne noći, oko polovice svibnja 1670, sijevalo je malone bez prekida, izdaleka tutnjila je grmljavina, približavala se oluja. Sobarica Marija Sedlizin, spustivši zastore za prozorima sobe do baničine ložnice, spremala se na počinak. Ponoć — samo što nije. Hoće da legne, a vrata se lagano otvore. Marija se pridigne, zazebe je srce, sva se ukoči od straha: u sobu je tihano stupila stasita žena u tamnu odijelu bijela obličja.

— Marijo, što si se tako prestrašila? Ti me ne poznaš? — šane ona žena drhtavo.

— Vi, svijetla gospo!?... — začudi se sobarica.

— Gdje su one?...

— Malo prije bila sam kod njih. Još ne spavaju — odvrati Marija, pa pokuca na vrata ložnice.

— Slobodno — oglasi se Zora.

Sobarica otvori, ona žena korakne na prag, pokrije rukama lice, stane kao ukopana. Zora je ustala do majčina uzglavlja, a majka se pridigla na postelji. Zapanjeno su gledale onu ženu na pragu sobe. Na stolu je gorjela svijeća.

— Marijo, ti u Čakovcu!? — dahne Katarina.

Udova bana Nikole lagano priđe, slomljena pane na koljena, glava joj klone na rub Katarinine postelje. Ramena joj drhtahu od prigušena plača.

— Što naši u Beču? Marijo, ustani. Kad si došla u Čakovec? — upita je Katarina mučno dišući.

— Draga strino, ustani...

— Oprostite, oprostite... — jecala je udova.

— Što da ti oprostimo? — utješljivo će Katarina.

— Oh, grozno, grozno! Nikad takve izdaje!... — zaplače udova glasnije. — Ministar Lobkowitz otkrio je groznih stvari svojoj prijateljici, mojoj sestri. Strašna spletka. I ja sam se tužila na vas, pripovijedala sam svojoj sestri u Beču kako ste nezadovoljni, kako tražite pomoć na sve strane, a moja sestra sve je to kazala kraljevu ispovjedniku. Da tužila sam se na vas, a u Beču su me drali protiv vas, svašta su mi nabajali, ja nisam mislila da će se ovakva nesreća...

— Što si čula o našima u Beču? Ustani, molim te. Oh, Bože!... — uzdahne Katarina.

Udova ustane, poljubi se s njima, sjedne uz postelju, pa stane govoriti, mirnije:

— Došla sam u Čakovec pred tri sata, htjela sam odmah k vama, pukovnik Zeiss nije htio dopustiti, ja sam ga podmitila. Oh, crno izdajstvo, gnusna podlost: u Beču su me varali da će se s vama izmiriti, da neće nitko u naše dirati! Saznala sam što je počinila vojska po cijeloj Hrvatskoj, kako hara u Međumurju pa sam amo došla da spasim štogod za sina. Oh, grozno: vi ovdje pod stražom, a oni u Beču!... Znaš kako im je... — zaplače udova i obori glavu.

— Ništa ne znam, čula sam nešto od sobarice, ali sve te vijesti... — zašuti Katarina. Smrtna studen provlačila se njezinom dušom.

— Ti ne znaš?... — zadrhta udova, pogleda Katarinu i Zoru tužno i začuđeno i pokrije lice rukama.

— Zatvoreni?... — šapne Katarina, a desnica joj se zaleti na njedra, kao da ju je u srce ubo nož.

— Majko!... — otkine se od Zorina srca. Klone na majčino uzglavlje.

— Moj Petar, moj sin, moj brat?... — prigušeno izusti Katarina i više se pridigne na postelji.

— Svi... — dahne udova.

— Svi u zatvoru!?... Ja moram u Beč. Oh, njemačka nevjero! — trže se Katarina, lice joj plane, oči olujno sijevnu mržnjom i prezirom, jadom i osvetom, boli i tugom.

— Veliš da moraš u Beč?... U Beč!?... Oh, bijedna moja Katarina! — sklopi udova ruke pred ustima i ježnjom zadrhta.

— Pred cijelim svijetom raskrinkat ću pakleno vjerolomstvo. Oh, crnih li duša!... — pogleda Katarina očajno put neba, sva se strese od bola i jada, pa nastavi, nakon kratke šutnje, muklo i gorko: — Čujete kako bjesni proljetna oluja? Božje strijele pale mladu travu, cijepaju zeleno, nedužno drveće... Oh, sveti Bože, zar ne vidiš odmetnike i krvnike moga naroda? Tvoj nebeski oganj plaši ptičice u gaju, a moji se krvnici smiju bijedi jednoga naroda i vječnoj pravici. Ti poznaš, pravedni Bože, moje krvnike... Tvojoj ih osveti prepuštam...

To izusti, oči joj se kao ugasnu blijeda poput smrti klone na uzglavlje. Zora, prestrašena, zamoli je da se umiri i brizne u plač. Munja bi svaki čas žarko sijevnula i rasvijetlila ložnicu i one tri tužne kneginje. Poduži muk prekine udova:

— Katarina, ti si bolesna. Oh, znam ja kakvi vaji riju tvojim srcem!

— Da se malko smirim... Sve me nešto u grlu pali, u glavi me bode, srce mi naglo tuče... oh, Petre, sine, brate... — izreče tiho, ali jezivim jecajem, i zatvori suhe oči. Nakon duge stanke nastavi sve spokojnije: — Srce mi laganije tuče; bol se u njemu bila skrutila, sve su me najgroznije muke morile, a sad znam da nam može pomoći samo Bog! — uzdahne Katarina. Da ublaži svoju bol i da utješi kćerku, sklopi ruke na molitvu. U velikoj tjeskobi i nemoći nije mogla pomoliti se nego ovako: — Kaže se, što ja ne vjerujem, da ima nesretnika koji ne vjeruju u Boga. Moje bi srce puklo, ja bih sada izgubila svjetlost pameti da ne vjerujem u njegovu vječnu pravicu. Zoro moja, ne plači, jer Svevišnji zna da smo svi pravedni. Njemu ćemo se moliti da utješi naše u Beču, Božja je kušnja sva ova naša nevolja. Naše muke neka osvijeste naš zavedeni, prevareni narod. Bog nas je ponizio da nas opet uzvisi. Gospode, neka se smetu i poginu protivnici duše moje, neka padne stid i sramota na one koji mi traže zla! — završi Katarina Sv. pismom svoju molitvu.

Sad je laganije disala. Nasta tišina u samoj ložnici, a oko dvora šumio je vjetar, izdaleka čula se grmljavina. Katarina je spokojno ležala na leđima, nije ni jecala ni plakala, usne su joj bile posve mirne, a guste su joj se suze točile niz blijedo lice. Lagano okrene glavu, pogleda udovu i tužno zapita:

— Svi su zatvoreni?...

— Kad je Ivan došao s Forstallom u Beč, ministri ga nisu nikud pustili. Nakon malo dana obolio je Ivan, pa ga predaše gradskoj gvardiji. On je još bolestan. Prehladio se na putu.

— Jadni moj Ivane! — zajeca Katarina.

— Kako sam čula — opet će udova — Petar i Fran krenuli su iz Čakovca 13. travnja, u kasnoj noći prebrodili su Muru kod Turnišća, sutradan podvečer stigoše u Körmend k grofu Bathányju. Kod njega prenoćiše. Treći dan dođoše k grofu Keryju, nedaleko od Kiseka. Grof Kery potajno posla neke svoje ljude u Beč da najavi Petrov i Franov dolazak. Mnogo je Keryjevih ljudi pratilo s podaleka Petra i Frana da ne bi pobjegli u sjevernu Ugarsku. Na 17. travnja dojahali su Petar i Fran u Beč, a tu, pred gradom, dočeka ih prvi tajnik ministra Lobkowitza i zamoli ih da bi sjeli s njim u krasnu kočiju njegova gospodara. Tajnik ih je lijepo pozdravio u ministrovo ime. Ta lijepa kočija, ta počast, putnicima ništa neobično. Sjedoše u kočiju, odjuriše u grad, u palaču grofa Nádasdyja, pokraj samostana augustinovaca. U noći opkoli vojska palaču. Sutradan odvedoše Petra i Frana u gostionicu "Zum Schwam" u ulici Kärtner. Tu im rekoše da su uhićeni, da će odmah svaki u svoj zatvor, sa svojim slugom. Petar i Fran nisu izustili ni riječi. Jedan je drugome stisnuo desnicu, poljubili su se i zagrlili, pa rastali. Petra su predali barunu Ugarteu, potpukovniku gradske gvardije, a Frana grofu Traunu, pukovniku iste gvardije. Uhitili su i konjušnika Lahna. Tko bi i pomislio na takvu prevaru! Nečuveno, strašno! Oh, koliko sam suza prolila! Oprostite mi... — opet zaplače udova.

Plakale su i Katarina i Zora. Sve se dogodilo kako je pripovijedala udova. Ona je dosta znala, ali nije mogla znati kako je kralj Leopold pisao grofu Černinu 15. travnja kad je još Zrinjski bio na putu, talijansko pismo u kojem mu je javio što će učiniti sa Zrinjskim i Frankopanom. Pisao je još grofu da bi ga potanje obavijestio o "uroti", ali nema vremena, jer mora na večeru što je važnije: "... pero il tempo mi manca et debbo andare a cena che importa piu..." Osam dana zatim piše kralj istom grofu veselo pisamce da su već Zrinjski i Frankopan u krletki i da počinju pjevati: "... gia stanno in gabbia et cominciano a cantare."

Udova je pripovijedala kako kralj nema mira jer nikako ne može uhititi Juliju i Orfea. Svuda ih traže njegovi ljudi. Zna se da su odjedrili u Italiju, ali neki misle da su se vratili u Primorje. Udova je znala, što se tiče gornje Ugarske, da je Rakoczy sakupio oko deset tisuća vojske, i da su drugi neki velikaši podigli jake čete. U Beču se govorilo da neće kralj lako ugušiti ustanak u gornjoj Ugarskoj.

Već je svitalo kad je udova izašla iz Katarinine ložnice. Sunce bilo ogranulo, a majka je još tješila kćerku i plakala s njom, ojađena i čemerna.

Udova je svaku noć dolazila k njima te bi im donijela štogod bolje hrane, sve što je najboljega mogla dobiti. Petu im je noć pripovijedala da je pukovnik Zeiss pregledao njezine sobe. U jednoj od tih soba bila je glavna riznica, puna svakojakih dragocjenosti među kojima su bile i najljepše Katarinine. Udova je govorila:

— Bojim se, opljačkat će nam i one sobe. Katarina, donijet ću ti tvoje dragocjenosti, svake noći nešto. Sakrit ćeš ih ovdje.

— Moje dragocjenosti!... — uzdahne Katarina. — Malo marim za njih.

Udova je svaku noć donosila po koji nakit, a sve su sakrile u sanduk sobarice Marije. Tako prođe desetak dana. Jedne noći čim je stupila u ložnicu, pripovjedi udova uzrujano:

— Pukovnik Zeiss došao je danas k meni da mu predam sve dragocjenosti za dvorsku komoru. Tako da zapovijeda kralj.

— Predaj mu sve. Znaš li štogod iz Beča? — upita Katarina zamišljeno.

— Ne znam. Tko da mi piše? Ali čuj što mi je kazao Zeiss: kralj da se na mene srdi jer da ja širim protestantstvo po Međumurju! To je izmišljotina, potvora!

— Izlika, da pukovnici otmu i tvoje.

Davno je minula ponoć, a one su se još razgovarale o svojim nevoljama, o crnoj prevari da ih posve ne obori i ne slomi bol. Lakše se snosi najveća tuga kad se možeš izjadati dobroj duši. Već je bilo pred zoru kad se udova poljubila s Katarinom i Zorom, te pošla u svoj stan.

Sutradan nahrupi u njezin stan do dvadeset časnika s barunom Wildensteinom, povjerenikom dvorske komore. Za pô sata ispraznili su sve ormare u riznici. Udova je prosvjedovala, ali uzalud. Wildenstein bio bijesan i na Zeissa i na njegove časnike, pa tu neprestano natezanje, svađa, graja. Zna se zastalno da je jedan dio nakita udove banice, što ga je poslao Wildenstein u Beč, vagao dvije stotine i osamnaest funti, sve suho zlato. Zna se zastalno da je bilo na tom nakitu, na različitim sapinjačama, narukvicama, prstenju, krunčicama i trepetljikama, upravo petsto i osamdeset alem-kamena i još trideset raznolikih dragulja. Koliko su srebra, zlata i bisera progutale časničke torbe, to se ne zna.

Obaviv taj posao, pokupi povjerenstvo pozlaćena žezla, sablje, mačeve, buzdovane, puške i velike i male, pa se divi žezlu od ebanova drva i suha zlata što ga resi, a još većma jednoj sablji iskićenoj draguljima, s jaspisovim balčakom. Na šest tisuća forinti procijenilo ju je povjerenstvo. — U trećoj sobi izvukoše iz velikih ormara pokrivala, ponjave, sagove, zlatni i srebrni brokat, baršun, svilu, platno, silu tanko vezene rubenine, čipke, rese, gajtane. Svi su se časnici zgrnuli oko jednoga mletačkog pokrivala što je bilo podstavljeno žutim atlasom a na kutovima sjajno izvezeno biserom. Povjerenstvo ga je procijenilo, kako stoji u popisu, na pet tisuća forinti. — U četvrtoj sobi opet raznovrsna srebrnina i zlatnina prekrasni pehari, vrčevi, čaše, tanjuri, zdjelice, nekakve kutijice, a sve to dragocjeno, presjajno. Pukovnik Zeiss vješto je ogledavao turske srebrne žlice u toku od karmesinskoga zlata. U jednom su ormaru našli neke svete sličice u krasnim okvirima, a tu je bilo srebrno propelo, nakićeno biserom, dvadeset i tri krupna zrna. U malenu ormariću opazio je neki natporučnik lepezu od nojeva perja s jaspisovim držalom na kojem je bilo napisano crvenim draguljima: "Ne razhladi serce za me". Tu lepezu ne vidje dvorska komora. — U petoj sobi opet veliki ormari a u njima sjajne haljine od šarenih, najskupljih tkanina. Pomno digoše jedno žensko odijelo pa ga svuda razgledaše. Bilo je od zlatnoga brokata s trideset zlatnih dugmeta i s toliko zlatnih ružica, a u svakom dugmetu i u svakoj ružici po jedan rubin. Tako sprijeda, po cijeloj dužini, a na svakom rukavu, od ramena do bila, šest krupniji zlatnih dugmeta s raznovrsnim draguljima. — U šestoj sobi, gdje su bile konjske spreme, svi se časnici zabezeknuše od čuda: ni kralj nema takvih stvari! Abajlije, uzde, potprsine, sve je protkano svilom i zlatom, a na žvalama su zlatne ružice s draguljima. Časnici škilje na povjerenstvo i vade one dragulje i nožem i noktima. — U sedmoj sobi bile su lovačke sprave, svakovrsno oružje, fiorentinske, brescijske i belgijske puške. "Krasota, krasota!" — kliknuo je pukovnik Zeiss dižući pred sobom jednu lovačku torbu, zlatom i srebrom izvezenu. Wildenstein mu prišapne: "Bit će vaša, ali molim, pripazite malko na pute svojih časnika. Zaklinjao sam vas da im ne dopustite amo." Zeiss odvrne: "Zakleli su se da će nam samo pomoći pri popisivanju. Pobunili bi se da im nisam dopustio. Ali čujte: dvorska komora dosta je već dobila!" Wildenstein mu namigne da je tako.

Povjerenstvo je sastavilo dug popis ne zaboraviv ni na neke lijepe ormariće, slike, stolčiće. Knjige otpravit će kasnije. Pune su ih dvije dvorane i jedna soba. Popis zaprema desetak stranica, a sve što je u njemu nabrojeno jedno je ljepše i skupocjenije od drugoga. Prekrasna, preraznovrsna, izvanredno rijetka zbirka umjetnina. A kakva bi zbirka bila kad bi se sabralo sve što je razgrabljeno iz svih gradova zrinjsko-frankopanskih?... U samom popisu, sastavljenom po komorskim povjerenicima u samom Čakovcu, prerijetkih je stvari: tu su sablje sultana i velikih vezira, mačevi slavnih junaka, darovi papinski i kraljevski, starinske i svete uspomene knezova Šubića-Zrinjskih. Sve te "znamenite" dragocjenosti, sve te znakove slave i odlikovanja strpalo je povjerenstvo u goleme sanduke na kojima je napisalo: "Popis znamenitih stvari za njegovo posvećeno cesarsko i kraljevsko veličanstvo zadržanih i po gospodi povjerenicima u sanduke metnutih izapečaćenih."

Udova banica, kad se uvjerila da povjerenstvo i ne čuje njezine molbe, njezino zaklinjanje, vratila se u svoju ložnicu gdje je plakala od jara i bijesa do mrke noći dok su časnici obavili svoj posao. Tad je došao k njoj pukovnik Zeiss, stao se klanjati, ulagivati, laskati joj, a napokon je sjeo do nje i htio da je primi za ruku. Ona ustane kao ožežena i pokaže mu desnicom vrata.

— Gospođo, malo razbora... Ubio me grom ako vas ne štujem. Vjerujte mi, uvijek sam nastojao... — nakloni se pukovnik.

— Vi ste ludi i bezobrazni! — rasrdi se udova, pa korakne prema vratima.

— Kamo, svijetla gospo?

— Idem k onima tamo...

— K bolesnoj banici? Ne možete. Takva je zapovijed. Nikada više k njoj.

— Vi da zapovijedate meni u ovom gradu?

— Sav je vaš imutak pao pod dvorsku komoru.

— I ono što ste vi danas ukrali? Nosite se iz ove sobe! Neću da govorim s prostim tatom.

— Gospođo, stavit ću na vas okove ako ustreba. Takva zapovijed iz Beča!

— Lažeš, huljo! — plane udova.

— Ženo, ti si mahnita! — zakriješti Zeiss i povuče napola mač iz korica.

— Udari, razbojniče! — istisne udova muklo, ustrmi se pred njim i prekriži ruke na grudima.

— Mahnita, mahnita! — omahne desnicom pukovnik i naglo ode iz sobe.

On bi je na mjestu bio sasjekao da se nije sjetio zapovjedi kako mora s njom lijepo postupati zbog svijeta, kako mora progutati i koju gorku. Zeiss je bio imenovan zapovjednikom u Čakovcu jer je vojno vijeće držalo da nijedan pukovnik u cesarskoj vojsci nije imao koliko on "finoga takta".

Barun Wildenstein, povjerenik komore, bit će da je javio kralju da mu je banica udova dragovoljno predala sve svoje pokretnine, jer se kralj, nakon malo vremena, pismeno zahvalio udovi na "usluzi i pripravnosti".

Udova banica ostala je još tri dana u Čakovcu poslije "dragovoljne predaje" svojih pokretnina dvorskoj komori. Ona se trsila što je više mogla da govori s Katarinom, ali uzalud. Zeiss je bio mrk.

Sav je stan udove banice bio pust, sve su joj oteli cesarski vojnici, i postelju, i posteljinu, i svu rubeninu, sve. Njezino je bilo što je imala na sebi. Ona je zdvajala. Što nisu vojnici mogli razgrabiti, polupali su i rastrgali: tako mramorne kamine i tkanine na stijenama u cijelom nizu onih soba i dvorana na prvom katu palače. Treći dan poslije pljačkanja, kad se unoćalo, tražila je udova svoju sobaricu, mladu djevojku koju je bila dovela sa sobom iz Beča. Nigdje je nije bilo, a malo pred noć govorila je s njom. Udova je odmah pomislila da su je ugrabili.

Tu noć, posljednju, legla je udova na goli pod u svojoj ložnici, u jednom kutu, i dugo je plakala. Kako su mnogi prozori bili razbijeni vjetar je raznosio prašinu i smeće po dvoranama, šuštale su rastrgane tkanine, njišući se na stijenama. Udova Marija nije ni mislila na san. Oko ponoći sva je zadrhtala kao da ju je žacnula iskra munjine: s hodnika čuli su se hrapavi glasovi, neki su se ljudi vrzli pred vratima ložnice. U stravi ustane s poda, prođe pustim i mračnim dvoranama, u zadnjoj pane na koljena i sklopi ruke. Molila se Bogu da je očuva od razuzdanih vojnika. Kad opet začu hrapave glasove, naglo se pridigne, primakne se k otvorenom prozoru, grčevito uhvati se za nj, prestravljeno pogleda u mračne dvorane. Osluhuje: stupaji se sada primiču, sad odmiču, vjetar hukne kadšto kroz puste dvorane, komad rastrgane hartije šušne iz jedne u drugu, odnekud tek dopire udušen vapaj, očajno zapomaganje. Iznenada tresne nešto na drugom katu, vrisak poleti u noć, hodnikom nasta trka, hip zatim odjekne dvorištem užasan jauk, posve kratak... Udova jače protrne i pomisli na svoju mladu sobaricu... Duga je bila ta noć, duga i grozna, tako da je udova posijedjela u nekoliko sati većma negoli u posljednjih pet godina i pol, od smrti svoga Nikole. Na hodniku sve se stišalo tek pred zoru, a tad je udova naglo sišla u gradsku crkvicu gdje je ostala dok se posve razdanilo. Isto jutro, da uzmogne odmah na put, prodala je u bescjenje dva prstena s alem-kamenima nekomu cesarskom časniku, skinuvši ih s prsta, pa krenula u Beč, ogorčena, poražena, tužna.

Sljedeća stranica→