Urota zrinsko-frankopanska/XXIX.

← XXVIII.

Urota zrinsko-frankopanska XXIX. autor: Eugen Kumičić

XXX. →

XXIX.

Jedne noći, na izmaku listopada 1670. pisao je general Gremonville neko dugo izvješće svojemu kralju kad mu sluga najavi pukovnika Frana Gundulića. Poslanik se malo začudi veselo pođe došljaku u susret, gospodski mu pruži ruku, pa ga umoli da sjedne.

— Oprostite, gospodine poslaniče, što vas u kasno...

— Molim, veoma mi je milo... Dragi pukovniče, otkud vi u Beču?

— Od danas popodne. Prva mi je briga bila da posjetim vas — nakloni se Gundulić. Bio je u crnom odijelu.

— Vi ste dugo bili u Pragu?

— Osam mjeseci.

— Koliko nesreće u to vrijeme! Bit će vam poznato sve o banu i Frankopanu?

— Čuo sam svašta, ali... — živo mu pogleda Gundulić u oči.

— Da, da, svijetom se pronose svakojake vijesti. Znam da niste mogli čuti istinu. Parnica se potajno vodi. Dok su Zrinjski i Frankopani bili u Beču, još kako-tako, ali sad su u strogom zatvoru. U Beču su bili četiri mjeseca i nekoliko dana.

— Čuo sam da su 27. kolovoza odveli bana u Bečko Novo Mjesto, a Frankopana u Schottwien. Malo dana zatim odveli su i Frankopana u Bečko Novo Mjesto jer se cesar bojao da bi mogao uteći iz Schottwiena...

— Čuli ste istinu. Da, to se dogodilo pred dva mjeseca. Kako rekoh, sad su u strogom zatvoru svaki za sebe.

Okrutno ih čuva njihov tamničar grof Heinrich Mansfeld. Vi znate kako su ih uhitili...

— Nečuveno vjerolomstvo! Što veli sada njegovo veličanstvo Ljudevit XIV.?...

— Da, vjerolomstvo, prevara... Ja sam čestitao u ime svojega kralja cesaru Leopoldu I. što je sretno pohvatao glave urotnika.

— Vi ste mu!?... — trgne se Gundulić.

— Vi se tomu čudite? — posmjehne se Gremonville. — Dragi pukovniče, meni se čini da vi ne znate što znači riječ "čestitati" u diplomatskom govoru. Teško bi mi bilo kazati vam sve što ona znači, ali jedno vam mogu reći: nikad ono što u običnom govoru. Ja sam ovaj put čestitao bečkom dvoru, jer su mu čestitali i poslanici drugih država, a najvećma zato da se lakše uzmognemo pripraviti za budućnost. Moj slavni kralj radi promišljeno. Zasada nije mogao drukčije. Takvo je današnje vrijeme. Osvanut će dan obračuna. Španjolska me stranka ružno osumnjičila na bečkomu dvoru da sam ja bio glava urotnika. Učinio sam sve što sam mogao da uništim tu potvoru. Katolički je svijet prevaren da je Zrinjski sklopio savez sa sultanom, tu opsjenu ne može lako raspršiti ni moj veliki kralj, a dok postoji ta opsjena, kako da pomogne njegovo najkršćanskije veličanstvo Zrinjskomu?... Ja znam nepobitnu činjenicu da nije Zrinjski odobrio onaj ugovor što ga je njegov kapetan Bukovački zasnovao bio sa sultanom: "... ne l'avait point encore ratiffié." To sam ja javio svojemu kralju. Dragi moj pukovniče, ja opetujem: osvanut će dan obračuna! — snizi glas Gremonville, rumen mu podudari licem.

— Jesu li Zrinjski i Frankopani u okovima?

— Mislim da nisu. Ne znam. Možda jesu... Vjerujte mi, ne znam. Ministar Lobkowitz dva je puta posjetio bana u mjesecu svibnju, te ga je veoma mudro nagovarao da piše svojemu zetu u gornju Ugarsku neka položi oružje, neka preda svoje tvrde gradove cesarskim generalima. Uvjeravao ga da će kralj njega i Frankopana pustiti na slobodu, da će im povratiti sva imanja kad prestane buna u Ugarskoj. Zrinjski, znajući tada da će cesarska vojska slomiti napokon nesložne ugarske velikaše, pisao je svojemu zetu da se izmiri s dvorom. Još se nadao da će spasiti svoju porodicu i sebe. Iskrica nade... Dok se dvor bojao bune u Ugarskoj, postupalo se s banom i Frankopanom strogo, ali ne okrutno. Dvor se čuvao da još većma ne ražesti velikaše, da ne raširi požar. Što buntovnici slabiji, to veća okrutnost protiv bana i Frankopana! — izreče Gremonville naglo posljednje riječi i skupi guste obrve.

Grozno harajući, već je potkraj travnja iste godine bila provalila cesarska vojska u gornju Ugarsku pod vodstvom generala Sporcka, vojvode Karla Lotarinškoga i Gottfrieda Heistera. Ovaj posljednji bio je krvolok: palio je i robio, sve je okrenuo pod mač, i starce i žene i djecu. Rakoczy je htio u tvrdi Munkač gdje je bila njegova majka s jakom posadom. Majka je odbila čete svojega sina žestokom vatrom iz topova. Rakoczy pohiti na Tokaj i Szathmar da ih otme Heisteru, a kad razabra da uzalud gubi ljude, krene k jakim Košicama. Uto mu stigne vijest da je njegov tast u tamnici, a malo zatim dobi i tastovo pismo da se izmiri s dvorom. Rakoczy vidi da se sve omaklo niz strminu, ali još ne zna što da učini. Sad se primakne Heister s velikom vojskom, a Rakoczy raspusti svoje čete pa ode u Saros-Patak gdje je bila njegova Jelena.

Neki se velikaši, kao Esterházy i Palfi, iznevjeriše narodu, a više njih uklonilo se u Erdelj. Najdulje branio se grof Stjepan Tekeli — Tököli — u svojem gradu Arvi gdje je umro za opsade. Mladi Emerih, njegov sin, sretno umače u Poljsku, preobučen u ženske haljine. Taj se mladi velikaš već u svojoj petnaestoj godini odlikovao junaštvom. Hrvatski ga narod pozna pod imenom "Tećelija bane".

I Ana Vesseleny, palatinova udova, videći krvološtvo cesarske vojske, bila se podigla da brani svoj grad Murany. Cesarevci dobiše ga u svoje ruke prevarom, a udovu Anu odvukoše u Beč gdje je zatvoriše s mnogim ugarskim velikašima.

Ministar je Lobkowitz bio uvjerio grofa Nádasdyja, najbogatijega ugarskog velikaša, da mu je kralj sve oprostio, da može "bezbrižno živjeti" u gradu Pottendorfu, a u mjesecu rujnu 1670. provali u Pottendorf, u noćno doba, tri stotine vojnika, svežu Nádasdyja, odvedu ga u Beč i bace u tamnicu.

Strava zavlada po Ugarskoj: svud je tekla krv. Cesarevci opljačkaše gradove, neizmjerno bogatstvo, naslagano stoljećima u velikaškim dvorovima odvuklo se sada u dvorsku komoru, i prelilo se u torbe vojnika, najviših, viših, nižih i najnižih. Iz samoga Pottendorfa dobila je dvorska komora četiri milijuna forinti u gotovini. I golemi posjedi padoše pod nju i nitko nije tada na čitavom svijetu bio bogat kao ta komora.

Tako grozni nastadoše dani da je narod uzdisao za najdivljim turskim čoporima. Mnogi su ugarski velikaši i plemići stenjali u okovima, većina ih je pala u šake cesarske vlade izdajom svojih drugova koji su se tako htjeli dočepati tuđih dobara, velikih imanja utamničenih velikaša.

Narod je proklinjao izdajice, mrzio krvoločne tlačitelje, ali nitko nije mislio na osvetu koliko jedna mlada žena: Jelena Rakoczy, kći Petra Zrinjskoga. Ona je znala što se dogodilo u Hrvatskoj... O svemu tomu razgovarahu se Gundulić i Gremonville sjedeći jedan nasuprot drugomu. Gremonville je pripovijedao:

— Sofija Rakoczy, kako sam čuo, izmolila je pomilovanje za sina, obvezala se platiti dvoru četiri stotine tisuća forinti i opskrbiti neke cesarske čete žitom i oružjem. Povrh toga posve je omúčila jezuite zlatnim praškom: "... die Patres Societatis Jesu über und über mit Goldstaub eingepudert."

Gundulić upita poslanika za Katarinu, Zoru, Ivana, Juliju, Orfea i druge, a on mu odgovori:

— Katarina i Zora zatvorene su u Gracu, strašno stradaju. Ivan je ležao četiri mjeseca ovdje u Beču u zatvoru gradske gvardije, a zatim su ga odveli jezuiti Toma Grasser i Ivan Wargl u Prag gdje živi u njihovu samostanu. Kralj hoće da se Ivan posveti svećeničkom stališu.

— Ivan će zadati brige svojim učiteljima! — kimne Gundulić.

— Dok je još bio u Beču, pisao je kralju da ga pusti iz zatvora da neće nikako u Prag, da je punoljetan, da je učio humanistiku, filozofiju i politiku. Iz Praga pisao je Lobkowitzu da neće biti ni fratar, ni pop — "perche non ho vocazione d'esser frate, né prete" — i da neće nad sobom ni prefekta ni odgojitelja, da ne mari ni za zavod, ni za školu svojih tamničara.

— Kako mrzi svoje tamničare! Znao sam da je u Pragu, svaki sam dan prolazio kraj onoga samostana, sve sam prozore gledao, ali uzalud... Bit će zatvoren nad dvorištem — uzdahne Gundulić.

Ivan je pisao Lobkowitzu i ovo: Ne marim za zavod svojih tamničara jer znam jahati, mačevati i plesati, i jer govorim croato, latino, italiano, francese, spagnuolo, ungero e tedesco.

Kralju se tužio da su ga lišili vjernoga njegova sluge, te da se uvijek boji jer ga poslužuju nepoznati ljudi. U svakom je listu molio kralja da ga uzme u vojsku, jer je to njegovo zvanje, jer želi biti na čelu jednoj satniji.

Ivan bijaše nagao i žestok. Njegovi su učitelji drhtali pred njim, jer su znali što znači ono sijevanje iz njegovih očiju. Sto je života u njem kipjelo, mučila ga gorka tuga, palila ga osveta, tajio je svoj jad, svake je noći prigušeno plakao, uvijek je mislio na svoje, kako će im i kada pomoći. Njegovi su tamničari molili kralja da ih oslobodi od mladoga kneza koji je pravi bič Božji za njihov samostan; prevruće krvi, slobodoumno odgojen. Hvalili su ga pak da je veoma uman, da je vidio mnogo svijeta i mnogo ljudi, da izvrsno govori mnogo jezika. Kralj nije htio uslišati molbe Ivanovih odgojitelja.

Gremonville je znao da je Sv. Stolica bila zaplijenila markeziju di Nemmi, onaj veliki Frankopanov posjed u Italiji, jer da utamničeni knez Frankopan nije imao zakonitih nasljednika. Kornelij Frankopan, potomak rozgve što se pred mnogo godina preselila u Italiju, ishodio je od Inocencija XI. da mu se preda polovica rečenoga posjeda. Druga polovica ostala je papinskoj komori.

O Juliji i Orfeu pripovijedao je Gremonville, koji je sve točno znao, da su se oni nastanili čim su došli u Italiju u furlanskom mjestu Rosacis kod grofa Ivana Valvasora, Orfeova ujaka.

Benedetto Giustiniani, Franjo Grimani i drugi mletački namjesnici, provedituri odmah javiše svojoj vladi kako je stigla Julija k onom grofu Valvasoru "s dvorom" od dvadeset i osam ljudi. U Rosacisu ostalo je s njom pet žena, jedan svećenik, jedan paž i dva podvornika, a ostalu je čeljad poslala u Hrvatsku. Još javiše revni namjesnici da je donijela sa sobom do dvadeset sanduka srebrnine, zlatnine, različitih dragocjenosti, ali je veoma žalosna što je odvojena od muža: "... molto afflitta per la separtione dal consorte."

U mjesecu lipnju pisala je Julija Lobkowitzu da bi pustio na slobodu njezina Frana, te kako je nju slomila tuga da ne može izreći svoje velike muke, da živi u strašnoj neizvjesnosti, u bolnoj trzavici, a živi još, jer se nada da će napokon zagrliti svoga milog Frana. Moli ministra da joj oprosti što ga uznemiruje. Ona to čini s ljubavi što je žena dužna svojemu mužu: "... per quell' affetto, che deve la moglie a suo consorte."

Kralj je Leopold neprestano molio mletačku vladu da bi njezini namjesnici u Furlanskoj uhvatili Orfea, a vlada je molila kralja da se malko ustrpi, i uvjeravala ga da će sve učiniti kako bi što prije obavila taj hitni posao, te ispunila njegovu želju. Iz množine spisa razabire se da se mletačka vlada nije prerevno dala na taj hitni posao. Konačno javiše joj različiti namjesnici da su svuda tražili kneza Orfea, ali njemu nigdje traga, nigdje. Mletačka je vlada opisala kralju Leopoldu goleme napore svojih namjesnika te izrekla svoj sud da je knez Orfeo, po svoj prilici, utekao iz Italije u Francusku.

Nikad se nije čulo kamo je dospio Orfeo, i teško da će se to ikad saznati.

Gundulić je pitao i za Forstalla, Bargiglia, Bukovačkoga, Mijakića i druge. Gremonville je znao da je Lobkowitz bio obrekao Forstallu biskupiju u Irskoj. Ni za Forstalla se ne zna kamo je dospio. Gremonville je bio uvjeren, kasnije, da ga je netko otrovao, maknuo s puta. Poslanik Marino Zorzi pisao je svojoj vladi u Mletke da je baš gnusno sve ono što je Forstall učinio protiv Zrinjskoga i Frankopana.

O dominikancu Bargigliu znalo se ovo: kralj Leopold pisao je kardinalu Hassiji, svojemu poslaniku kod Sv. Stolice neka uhite dominikanca. Kardinal je odgovorio da je Bargiglio bio u Rimu, ali je nekud iščeznuo.

Kapetan Bukovački živio je u Bosni, u crničkom sandžakatu, gdje je bio u visokoj službi sve do 1685, do svoje smrti. Muhamedanci su ga štovali a da nije prešao na njihovu vjeru.

O Mijakiću znao je Gremonville da ga je pred koji tjedan uhitio karlovački general Herberstein, pa dao odvesti u Gradac, u tamnicu na Schlossbergu. Vladiku odvedoše kasnije u tvrđu Glac, u Šleskoj gdje je tamnovao petnaest godina, do svoje smrti.

— Dakle, pred koji tjedan uhitio je Herberstein vladiku? I njegovi se Vlasi nisu pobunili? — upita Gundulić.

— Nisu. Čudni su ti Vlasi: osim vladike, svi su se iznevjerili Zrinjskomu!

— To nije po njihovu običaju. Oni se obično razdijele u dva tabora. Plane li rat između kršćana i muhamedanaca, jedan je dio s prvima, a drugi s drugima. Nadvladavaju li muhamedanci onda izmole njihovi saveznici Vlasi pomilovanje za svoju braću koja bijahu na drugoj strani. Nadvladaju li kršćani...

— Veoma mudro! — nakloni se Gremonville i odmah dometne:

— U vašem rodnom gradu nema Vlaha.

— Ni jednoga! U Dubrovniku da stanuju Vlasi!? — začudi se Gundulić. — Poznaju oni naše stroge zakone!

— Čuo sam da su ti zakoni protiv njih prestrogi, barbarski, okrutni. Oprostite...

— Gospodine poslaniče, istina je, takvi su ti zakoni, ali mora da je i neki razlog da budu takvi. Vi ne biste vjerovali koliko nam jada zadavaju Vlasi! — uzruja se Gundulić.

— Ja znam da se Zrinjski i Frankopani nisu mnogo na njih oslanjali. Čitao sam to u jednom istražnom zapisniku.

— Zar se ne vodi posve tajno parnica protiv bana i Frankopana?

— Ja imam sve zapisnike u prijepisu.

— Francusko zlato otvara... — nakloni se Gundulić.

— Ministarski tajnici nisu skupi u — Beču. Kako znate istragu vodi barun Hocher. Za prvog preslušanja na jedan Hocherov upit, odgovorio je knez Frankopan da kaniški paša nije htio siliti Vlahe u Hrvatskoj da budu uz bana Petra, jer je rečeni paša bio uvjeren da banu "an diesem losen Gesindel nichts gelegen". To su Frankopanove riječi.

— Mudri su Turci! — pridoda Gundulić zamišljeno. — Oni se vesele što su Zrinjski i Frankopani u tamnici. Beč i Carigrad nisu se baš potanko dogovarali — mislim da nisu — kako da unište Zrinjske i Frankopane, ali su se odmah razumjeli... U Carigradu umovahu ovako: Beč hoće da zatare Zrinjske i Frankopane. Stoga ih je naveo da se s nama donekle dogovaraju. Mi budimo uslužni Beču, a na svoju korist. Dogovarajmo se, dakle, jer Beč hoće da ih time omrazi pred svijetom koji se klanja Rimu. Dok je Zrinjskih i Frankopana, ne možemo ni mi, ni Beč posve slomiti Hrvatsku. Da nije njih, mi bismo već davno bili u Beču. Siget!... Kad njih ne bude lako ćemo u Beč. Neće dugo cesar na nas čekati. Tako umovahu u Carigradu, a u Beču ovako: dok bude bogatih i silnih Zrinjskih i Frankopana, hrvatsko kraljevstvo nije naše kako bismo mi htjeli. Kad ih ne bude, bit će naše, jer za navalu na Turke naći ćemo dosta saveznika. Pozvat ćemo sav kršćanski svijet da s nama na njih navali, da nas brani. Ali kako da uništimo one silne hrvatske velikaše? Neka Zrinjski sklopi savez sa sultanom...

— Tako je, tako je — prošapta Gremonville.

— Budućnost će pokazati hoće li Beč nadmudriti Carigrad ili Carigrad Beč. Paklenske li osnove! Bečka je vlada tlačila hrvatske i ugarske velikaše da ih natjera u zdvojnost, da ih uzmogne proglasiti kao buntovnike, pa skučiti njihove slobodne narode pod svoj jaram. Što su mogli raditi velikaši? S jedne strane Turci: pokolj, ropstvo; s druge strane cesarevci: ukinuće ustava, gušenje slobode, sve opačine, sva nasilja! Pa velikaši da ne ustanu na obranu svojih naroda, svojega imutka, svoje časti, slobode, života svoje porodice i svojega? Vlada je pogazila sva svoja obećanja, a najgore je i najužasnije što je gazila sva prava uvijek hineći da radi zakonito! Zar je bečka vlada stekla neka prava time što je drugima nanijela bezbrojne nepravde prevarom i prezirom i oskvrnućem svake pravice? Oh kad na sve pomislim, moja krv... — istisne Gundulić muklo i ogorčeno. Oči su mu žarko sijevale, čelo mu se uznojilo.

— Kralj je rastjerao posljednje skupštine u Ugarskoj, a nema očitijeg znaka da se tiranija želi učvrstiti negoli je zabrana javnih skupština. Tiranija je pobijedila: velikaši su veleizdajnici, preslušavaju se krivi svjedoci, na sve strane niču sudovi, utamničenim se drugovima obriču velike nagrade da bi se izdali, potvorili, optužili međusobno. Gospodine pukovniče, tiranija je pobijedila! — izreče Gremonville spokojno, zureći u prozor, pa nastavi tiše, zamišljeno: — Grozno, kad pomislim na njega, na njegovu djecu. Jadna Katarina, oh — trgne se poslanik, problijedi, živo pogleda Gundulića.

— Katarina!... A Jelena?... Da, grozno... — šane Gundulić, obori malko glavu i pritisne desnicom čelo što je jače mogao.

— A što se zbiva sada u Hrvatskoj i Ugarskoj! Čuo sam užasnih stvari. Krvavo ropstvo! — izusti naglije i glasnije Gremonville, kao da se prenuo iz misli.

— Soldačiji ništa nije sveto: djevojke se same strovaljuju u vode, siročad skapa po drumovima, a što je nečuveno, mnogi su se seljaci sami objesili da ne dospiju u vojničke ruke. Svijet bježi u Tursku, u ropstvo. Tako mi piše kapetan grada Rijeke — pripovjedi Gundulić.

— Dokazano je javnim spisom da su Nijemci oteli u Hrvatskoj i Ugarskoj u jednoj godini više novca nego Turci u trideset. Bit će mjesec dana što mi je rekao Lobkowitz da ja moram biti bogat ako sam samo deset posto pridržao za sebe od onoga novca što sam ga dobio od svojega kralja za ugarske velikaše. Smionomu sam ministru odgovorio: vi ste zastalno bogati Krezo, jer se javno govori da ćete dobiti polovicu od svih dobara što ste ih zaplijenili buntovnicima. Vidio sam mu u očima da je pomislio: sreće li da je to istina!

— Rekli ste buntovnicima! Sve je njihovo propalo! Ja se bojim za njih... — uzdahne Gundulić.

— Što mislite? — pogleda ga oštro Gremonville.

— Da ih neće nikada pustiti iz tamnice.

— Nikada?... Ja se nadam, pustit će ih na slobodu čim bude buna posve ugušena. Što su i tko ban i Frankopan, vi to znate. Sav kršćanski svijet napeto čeka... Pred malo dana posjetio je nuncij njegove svetosti kralja i Lobkowitza. Oštrih su čuli od njega, od nadbiskupa Antuna. Njegova svetost poručila je kralju da pusti na slobodu Zrinjskoga i Frankopana ako nije posve dokazano da su krivi. Na dvoru su uvjeravali nuncija da će se sve lijepo izravnati, ali dvor hoće da se svrši parnica, da se što jače dokaže pred svijetom kako je cesar milostiv "veleizdajnicima". Pored vjerolomstva zasjat će tek silnim sjajem cesarska dobrota! I kardinal Barberini poslao je nekog opata k Leopoldu da se smiluje utamničenima.

— Bojim se za njih — ponovi Gundulić. — Pomislite na ono što se dogodilo u Češkoj pred pedeset godina, poslije bitke na Bijeloj gori. Pomislite na njihovo bogatstvo.

— Molim vas, te crne misli...

Ni Gremonville nije znao da je kralj Leopold I. pisao grofu Pöttingu, svojemu poslaniku u Madridu, još u mjesecu ožujku, dakle kad je Zrinjski bio u Čakovcu, ove riječi: "Danas pisat ću vam malo, jer imam mnogo posla. Veliki nemiri u Ugarskoj i Hrvatskoj... Petar Zrinjski htio se proglasiti kraljem Hrvatske i zemljama koje njoj pripadaju. Čini mi se da sanjam, i ne bih vjerovao da nisam to doživio sa svom pogibelju. Nadam se da će mi Bog pomoći, naučit ću ih pameti: udarit ću ih tako po prstima da će im glave odletjeti"...

Već je bio jedan sat po ponoći kad ustane Gundulić da će kući. Zamisli se malko, pa reče zlovoljan:

— Ja bih najvolio iz ove države...

— Vi ste mi govorili o tomu. U prošlom svibnju pisao sam svojemu kralju da želite stupiti u njegovu vojsku. Vi ste mi zimus kazali da ćete u svoju domovinu, da ćete sakupiti u Dubrovniku za njegovo veličanstvo Ljudevita XIV. jednu pukovniju od tri tisuće Hrvata...

— Razmišljam o tome... Opet kažem, bojim se za one...

— Ali, dragi pukovniče...

Tako razgovarajući se dođoše do predsoblja gdje se gospodski rastadoše. — Gundulić se oženio nekom dvorskom gospođicom, grofinjom Strozzi, i postao austrijski maršal.

Dugo se šetao Gremonville iz sobe u sobu, pognute glave, veoma zabrinut, sjetiv se jednog lista što ga je pisao 10. travnja one iste godine svojemu kralju. Među ostalim javio je onda kralju i ovo: "... Saznao sam pred dva dana od osobe dosta dobro upućene da nije vepar ubio drugoga Zrinjskoga, nego jedan lovac koga je cesar bio predobio, jer je on ugovarao s Turcima da se proglasi kraljem Hungarije pod njihovim pokroviteljstvom. Cesarova majka potvrdila mi je ovo posljednje, a ono prvo ne dopušta: "... J'ai appris depuis deux jours d'une personne assez bien informée que ce n'avait pas été un sanglier qui avai tué l'autre Comte de Zerin, mais un chasseur que l'Empereur avait gaigné..."

Sljedeća stranica→