Urota zrinsko-frankopanska/XXI.

← XX.

Urota zrinsko-frankopanska XXI. autor: Eugen Kumičić

XXII. →

XXI.

Na početku veljače god. 1670. pronio se glas da je ban Petar Zrinjski poslao u Tursku svoje kapetane Bukovačkoga, Pogledića i Berislavića da sklope u njegovo ime savez sa sultanom!... Komu da se od čuda ne prevrne mozak i ne okrene kapa oko glave? Taj čudni glas zakola od usta do usta i Primorjem, i svud se pripovijedalo da je sav Zagreb usplahiren ponajviše Kaptol, svi svećenici, svi samostani, i svašta se naklapalo i nagađalo. Nije svaki vjerovao u savez sa sultanom, mnogi su javno proklinjali bezdušne lašce koji su sijali svakojake vijesti da zastraše narod, da ga uzviju protiv bana. U Bakru je neki lažitorba mutio dan na dan ljude nečuvenim grozotama što su se svarile u njegovoj glavi, pa su ga stoga Frankopanovi mornari natukli na mrtvo ime, do sv. ulja. Frankopanovi su vojnici tvrdili da su oni kapetani pošli u Varšavu, otkud je pisao neki bogati knez banu Petru kako bi mu drago bilo da se oženi banović Ivan njegovom kćerkom. Ban je poslao kapetane u Varšavu s pismom da mu je sin premlad za ženidbu i da razvide kapetani kako je u Poljskoj. Vojnici nisu znali drugo reći da im izgoniš dušu. Glas o savezu širio se sve više, pa se pročulo da sultan kupi veliku vojsku, da će sad provaliti u Hrvatsku kao banov saveznik, da će s njim razagnati Austrijance i navaliti na Beč. Ban će odmah pozvati pod oružje svakoga Hrvata koji nije pao godinama, oćorio i ohromio. Neki su uzdisali da će hrvatski narod zadobiti grdnih rana dok se obavi taj posao, jer Turci uvijek kao Turci.

Bilo malo pred podne. U Novom gradu, onamo do Kraljevice na prisojnoj strani na bedemu, oblivena zlatnim suncem, držala je Julija svoga sinčića Marija u naručaju i pokazivala mu lađe što su čekale vjetar, podalje od obale. Vrijeme bilo lijepo, sunce toplo kao za prvih proljetnih dana. Snijeg se bijelio po brdima, bliže obali bio okopnio, izjelo ga more. Knez Fran uzađe zamišljen na bedem, ali mu se čelo razvedri, radostan mu osmijeh sine na licu čim opazi ženu i dijete. Hip zatim ispruži Marij ručice, stane se praćakati u majčinu naručju i veselo zvati oca. Julija pođe u susret Franu koji uze dijete u svoj naručaj. Sinčić ga primi za brk objeručke, punačkim prstićima...

— Mario, ne vuci tako jako. Gle, kako su mu jake ručice! — nasmija se otac.

— Izašla sam malo na sunce. Frane, što si radio tako dugo u dvoru? — upita Julija, cjelivajući Marijevu glavu, crnu kosu, prekrasne kovrčice.

— Pisao sam nešto — odgovori Fran zureći u crne oči svoga sinčića koji se rajski smiješio i hvatao srebrne toke na očevoj dolami.

Mariju je bilo oko deset mjeseci, a zdrav, lijep, nešto tamne puti, rumenih usnica, poput trešnje. Roditelji ga primiše svako za jednu ruku da ga vode bedemom, da ga uče hodati a on, veseo na onom suncu, smijući se tapao je i bacakao se među njima dundastim nožicama, gologlav, u bijeloj suknjici, ukrašenoj tankim vezivom.

— Ja se nadam, prohodat će za desetak dana — reći će majka.

— Da Bog da.

— Frane, čini mi se, probit će mu peti zubić. Pogledaj.

Majka pridigne dijete u svoj naručaj, a otac mu se nasmiješi:

— Ti, mala ribice, pokaži zubiće.

— Frane, desno, odozdo. Marij, budi miran.

Otac potvrdi da probija peti zubić, poljubi dijete uze ga za ljevicu kojom se malko nasloni na top, pa se zagleda na more, u plavu daljinu.

— Noćas je Marij bio nešto vruć te sam odmah pomislila da mu raste zubić. Nisam ti rekla da je vruć da te ne uznemirim. Zdrav je taj naš golubić hvala Bogu — umukne Julija, premetne ljevicu iza Franova vrata i nasloni mu se glavom o rame.

Onako mila i krasna, sva sinu blaženstvom. Marij se čudio rasklopljenih očiju sunčanom zlatu gdje se iskrilo posred mora, oko lađa s bijelim jedrima...

— Frane, lijepo je ovdje, a ti ćeš opet otići! — uzdahne Julija nakon podužeg muka kad joj sjeta prikrila lice.

— Neću još.

— Govori se da se Turci opet spremaju...

— Ne vjeruj, dušo.

— A što je s onim kapetanima?...

— Petar zna što radi. Ja ne vjerujem da ih je poslao k sultanu. Ako ih je pak zaista poslao u Carigrad, bit će tu nešto drugo... Julija, budi vesela. Već sam mislio da bi Orfeo pošao u Čakovec. Htio bih ipak znati, ali...

Sad opet uzmu dijete svako za jednu ruku da ga vode bedemom. Ne bi dugo, Fran ugleda jednu lađu što je brzo veslala od bakarskoga prodora, te reče Juliji da se Orfeo vraća iz Bakra. Majka pođe sa sinčićem u dvor, a Fran siđe na obalu gdje dočeka bratića.

— Važnu ti vijest nosim! — šane Orfeo kad skoči iz lađe na kraj.

— Iz Bakra!?...

— Da. Kad ja jutros u Bakar, sretnem se na obali s biskupom Smoljanovićem. Pogleda me ispod oka, gotovo bojažljivo. Upitam ga što je zabrinut, a on nekako uzdiše i prevrće očima. Zamoli me da se s njim prošećem uz more, a kad se malko udaljimo od luke, tužno uzdahne: "Kneže, zlo po nas. Nisam vjerovao do jučer, ali sada... oh, sveti Bože!" Ja njemu da govori jasnije, a on zalomi rukama: "Sveti Bože, što je ban učinio!"

— Dakle, opet o Bukovačkom? — nasmija se Fran.

— Biskup mi reče da je jučer bio na Rijeci gdje je čuo od superiora časnih oo. isusovaca kako je pukovnik Breiner pisao iz Koprivnice ratnom vijeću u Gradac da je njemu Breineru, pisao Nikola Erdödy iz Petrinje da je jedan njemački vojnik vidio Bukovačkoga u gradu Zrinju kod zapovjednika turske posade. Onaj njemački vojnik bio je zarobljen, sretno je utekao te kazao što je vidio na svoje oči.

— Orfeo, ja to ne vjerujem.

Biskup je pripovjedio istinu knezu Orfeu. Još je Breiner pisao u Gradac, sve po naputku Nikole Erdödyja, da nije Bukovački bio u Zrinju, kraj Une, s dobrom namjerom: "Zu... kheinem gueten Intent kan er nicht darinnen gewest sein."

— Orfeo, pođi u Čakovec. Neka tajna pane, istina svane! — reče Fran nakon male stanke. Bio se zamislio.

— Ja želim govoriti s Petrom. Kad bih pošao?

— Kad hoćeš. On će ti sve razjasniti.

Odluče da će Orfeo sutradan otputovati, pa uniđu u grad gdje se sretnu s Juricom Frankulinom.

— Jurica, sutra sa mnom u Čakovec. Pratnja dvadeset momaka. Ranim jutrom. Pazi da bude sve spremno! — zapovjedi mu Orfeo.

— Svijetli kneže... — nakloni se mladi Jurica.

Knezovi u dvoranu, a Frankulin sukne u veliku knjižnicu, prođe dvije sobe, pa stupi na prag posljednje, tiho idući po prstima. U sobi bio jedan čovjek, pognut nad stolom.

— Pst?... — zovne Jurica što je tiše mogao.

— Što je? — skokne onaj čovjek kao pero od stola gdje je pisao.

— Romane, jesi li sam?

— Jesam — odgovori Roman, sluga, ili nešto više, kao paž kneza Frana.

Bio je mlad, srednjeg rasta, crnomanjast, mršav, sav sapet u sivu odijelu. Crna mu je kosa bila gusta, oštro našušurena, a nos velik, orlovski.

— Knezovi su pošli na objed: čitaj mi štogod — zamoli ga Jurica.

— Nikomu ne smijem pokazati njegove pjesme.

— Je li knez Fran napisao mnogo pjesama?

— Mnogo. Ima različitih: tužnih, veselih, junačkih, zapaprenih, šaljivih. Što prepišem, odmah mi uzme. Molim te nosi se odavle. Bojim se...

— Zaklinjem te da pročitamo barem jednu ljubavnu!

— Sve mi je uzeo knez. Oh, da čuješ kako su nježne i slatke! A tek one junačke! Jedna počinje: "Na vojsku, na vojsku, vitezi zibrani!" Jurica, idi sad, ja se bojim...

— Dakle, uistinu nemaš nijedne ljubavne?

— Ti su čudan svat! Hej, da se nisi zaljubio?

— Molim te, jesi li ti kada ljubio? — upita ga Jurica tiho i zbunjeno.

— Ne budali kad nisi budala! Kako bih se ja zaljubio?... — porumeni Roman.

— Zbogom! — uzdahne Jurica i snuždeno izađe iz knjižnice. Ljubio je neku mornarsku djevojčicu, u Bakru.

Sutradan, u prvo svanuće, izjaše Orfeo iz Kraljevice sa dvadeset konjanika, lijepo i dobro naoružanih. Jurica je jahao uz kneza, a žao mu je bilo što su onako rano krenuli, jer ga vidi malo ljudi kako ponosno jezdi uz onakva gospodina!... S brijega obazirao se na Bakar, da zazre kuću svoga zlata i tiho je uzdisao: ustaj srce, rodilo se sunce! Ah, da te mogu buditi i u oči ljubiti!... Napokon sakrio se Bakar, a Jurica jezdi sjetan i tko bi znao što je putem klapinjao, što mu se priviđalo!

Dok je Orfeo boravio u Čakovcu, Fran je sve sam nadzirao u Primorju, putovao od grada do grada.

Jedne večeri, desetak dana po Orfeovu odlasku, vrati se Fran iz Vinodola u Kraljevicu i odmah opazi kako je njegova Julija tužna. Pita je što je, a ona mu kaže da je Marij obolio, da sav gori, da nije ništa cijeli dan jeo.

Otac pođe k sinčiću i jače se rastuži: Marijevo je lišce bilo crveno, oči pomućene, naglo je disao, nejednako i teško. Otac ga uzeo za ručice, zvao ga, ali ga dijete nije vidjelo, ni čulo. Liječnik je tješio roditelje da će mali ozdraviti i priznao je da još ne pozna bolest, a mogla bi biti ta i ta, vidjet će se drugi dan, međutim, svakako treba paziti da se dijete ne prehladi, a zdvajati se ne smije, jer liječnik liječi, Bog ozdravlja.

Roditelji su cijelu noć probdjeli uz sinčića odjeveni, i nadali su se da će najbolje kad svane dan: Noć im se otezala, svaki sat kao da je vječnost; željeli su da već jednom grane sunce, ali tama neće da otanča, a zori ni spomena. Sad otac sad majka primili bi ga za ručice i tiho se pitahu je li manje vruć negoli malo prije, a vrućina je rasla, ona suha vrućina, te bi se prestrašeno pogledali, srce bi im se stisnulo od boli. Tješili su se i nadali da će se dijete uznojiti i gladili su mu glavu, mekane crne vlasiće, da vide je li ga znoj orosio.

Kad porumene prozori od zore, Marij počne naglije i mučnije disati. Otac ga položi na jastuk da ga nosi na rukama. Gledao je ono užareno lišce, zvao ga najslađim imenima, ali je dijete zatvorilo oči, ležalo bez svijesti i samo bi katkad grčevito trgnulo ručicama. Cijeli su ga dan tako nosili, sad otac sad majka; nikomu ga nisu htjeli dati i nisu na drugo mislili nego da bi Marij otvorio oči, da bi im se nasmiješio...

Negdje popodne problijede roditelji, leden ih oblije znoj: Marij je disao posve tiho, na mahove i bolno bi zacvilio i drhtnuo, kao da se guši. Majka pane na koljena pred slikom Blažene Djevice, sklopi drhtave ruke, suze joj poteku niz lice. Otac je, međutim, sjedio na divanu i držao Marija na koljenima na jastuku. Sunce je bilo već sjelo kad je dijete jače uzdahnulo i otvorilo oči, a otac se uzradovao, te zovnuo Juliju koja je zanijemjela uz divan, uz svog sinčića.

Roditelji i ne dišu, srca im ne kucaju: uprli su oči u ono lišce i čekaju da im se nasmiješi jedinac... Suton je pao na prozore. Iz druge sobe čulo se tiho jecanje... Dijete se malko gane, pridigne ruke, otvori prstiće, pogleda bolno i milo roditelje, uzdahne, zatvori oči... Roditelji se pogledaju prestravljeno, prime anđelka čas za ruke, čas za glavu, pa se ukočeno gledahu dok osjetiše da su se one ručice ohladile. Majka prigušeno vrisne i klone glavom na divan, a otac položi mrtvo dijete na postelju, takne mu čelo, sav se uzdrma, pokrije rukama lice, pane na koljena uz ženu i gorko zajeca...

Treći dan, ranim jutrom, sahranili su Marija u gradskoj crkvici u kraljevičkom Starom gradu.

Julija nije više dana izlazila iz svojih soba. Fran, tužan kao i ona, nije nikako mogao utješiti nju i sebe. Razgovarali su o sinčiću, plakali su za njim i molili se Bogu da im ublaži bol.

Knez Orfeo vratio se u Kraljevicu iz Čakovca oko sredine veljače. Velika ga obuzela tuga za Marijem.

Franu je pripovjedio:

— Petar mi je kazao da je poslao Bukovačkoga u Poljsku, a ja njemu da neće biti tako. Osmjehnuo mi se. Iz njegovih sam riječi razabrao da se nešto iza brda valja. Uvjeravao me da ćemo brzo sve saznati, i molio me da bih ostao tri tjedna u Čakovcu, ako pak ja ne mogu, da bi ti došao k njemu. Frane, šta si se zamislio?

— Zamislio?... Čuj, dragi Orfeo: ja, da ti pravo kažem, ne bih bio proti savezu sa sultanom. Pita se: jesu li gori Turci ili Austrijanci? Na ovo ne treba odgovora. Nadalje: veći dio naše otadžbine drži sultan. Mi smo do sada i s Nijemcima navaljivali na Turke da oslobodimo svoje zemlje, a ja te pitam: zašto ne bismo jednom navalili s Turcima na Nijemce? Nepobitna je činjenica da su nas Nijemci mnogo puta izdali kad smo se obarali na Turke, a uvjeren sam da nas sultan ne bi izdao da smo s njim ratovali na Nijemce. Ti dobro znaš da su svi Hasani, Mehmedi i Mustafe manje okrutni i manje pohlepni od svih Auersperga, Breinera i Herbersteina!

— I Carigrad i Beč hoće da unište naše kraljevstvo. Savez sa sultanom!... Moj Frane, nemojmo se prenagliti. Tko brzo odluči, brzo se kaje. Mi smo kršćanski narod, a i oni Austrijanci, i oni su kršćani...

— To je prava sramota što su Turci, da tako rečem, bolji kršćani od kršćana! Orfeo, meni su ti Austrijanci stup krvi pred očima, srce mi prekipi kad pomislim na njih.

— Sve je to istina, ali mi nikako ne može u srce, ni u glavu taj savez. Frane, izmjeri umom svu opasnost!...

Fran poče šetati dvoranom pognute glave, stade pred bratića i reče mu mirnije, ali gorko:

— To je grozno: da poludiš!... Da, dobro treba promisliti. Hoćemo li časno, ne možemo lasno. Ja bih svašta počinio... Da, da, kršćanski smo narod, ne možemo s Turcima, sva naša prošlost... grozno! — završi Fran, pritisne desnicom čelo i reče bratiću da ide k Juliji koja je bila sama.

Malo dana zatim, u cik zore, poredala se konjička četa pred Novim gradom. U jednoj dvorani tješio je Fran Juliju da će se što prije vratiti u Primorje.

— Teško se ovaj put dijelim od tebe, tužna moja Julija, ali što ću kad me Petar zove k sebi?

— Zbogom, mili Frane! Sad sam sama... — proplače i svije mu ruke oko vrata.

— Zbogom, dušo moja! — proiznese Fran drhtavo, primi je objeručke za glavu, tužno i milo pogleda joj u oči, još je jednom poljubi, pa izađe iz dvorane.

Na stubama stane, pritisne rukama srce, otare suze, a onda naglo siđe pred gradska vrata. Poljubi se s Orfeom, preporuči mu Juliju, zajaše vranca i krene s četom.

Prođe pol sata, a četa pozlaćena ranim suncem, uspinje se brdom. Krasan bit će dan: nebo vedro da pukne, more se blista u kvarnerskoj dolini, bijele se jedra, gradići, sela, i sve je zlatno i plavo, sve milo i bajno. Knez Frane pogleduje Kraljevicu, sjaje se krovovi onih dvorova, sunce upire trake u one poznate i drage prozore gdje je ostavio Juliju, gdje je umro njegov sinčić... Suze mu zaiskre u očima i kanu niz lice "... no, u onoj crkvi u Starom gradu, u mračnoj grobnici u željeznoj škrinji leži moj Marij. Ne smiješi se više ni majci, ni meni, ni sunčanom zlatu na moru i ne diže ručice... mirno, nepomično leži. Jadan golubić... oh neću da mislim kakav je sada!... A napokon?... Nešto praha. Sve će se, sve pretvoriti u prah, i on, i ono cvijeće kojim smo ga krunili, i bijela haljinica... Ondje je on, ali gdje je ono drugo što se smiješilo i Juliji i meni iz njegovih očiju? Gdje? U raju gdje je i prije bilo. Bog nam ga poslao da nam pokaže kako su krasni njegovi kerubini, da nam pokaže kako je lijepo u nebu, kako moramo za njim težiti, pravedno živjeti. Veliki Bože, kakvih divota mora da je u tvojem svemiru, dok ti nije žao ugasiti život djetetu! Zar nije dijete najkrasniji tvoj stvor?"

Četa se izvila do jednog okuka, još malo i zakrenut će za vrh, nestat će svega. Knez još jednom pogleda na more, na obale, na Kraljevicu, na kule i crkve — dubok mu se uzdah otkine od srca. Kad se otrgne od mora, od one crkvice i onoga dvora, kad se okrene, neka ga stravična svjetlost osjeni, na dušu mu pane mrak: pred sobom je vidio samo zakovitlana brda, guste šume, snijeg, led...

Sljedeća stranica→