Urota zrinsko-frankopanska/XIX.

← XVIII.

Urota zrinsko-frankopanska XIX. autor: Eugen Kumičić

XX. →

XIX.

Vrativši se žurno s dvora u svoju palaču, ban Petar potanko pripovjedi Katarini što je govorio s kraljem i s grofom Rottalom. Sami bijahu u lijepoj dvorani u koju bi katkad zavirilo sunce kroz oblake, rastrgane jakim vjetrom. Katarina ga je pozorno slušala, a kad je umuknuo, zavezla se u neke velike misli. On je šetao dvoranom i jasno se vidjelo kako mu nešto kopa u glavi. Nakon duge šutnje, stane pred Katarinom, pogleda je značajno i zabrinuto, slegne ramenima, pa stade šetati...

— Petre, sjedni do mene — zovne ga Katarina tiho.

— Što misliš ti, draga ženo?... Čula si što sam govorio s onima...

— Mislim da mi duša, otkad sam živa, nije bila smućena kao sada, pošto sam čula... Ti da šalješ svoje ljude u Carigrad?... — zašuti banica, a on osjeti kako je malahno zadrhtala njezina desnica u njegovoj.

— Sve pod izlikom...

— Petre, dobro promisli...

— Turci su osvojili Kandiju, sad imaju slobodne ruke; znaš da ne mogu mirovati: navalit će na Hrvatsku a mi smo prvi na udarcu. Stotinu su se puta nagađali naši pređi s turskim pašama da zaštite život svojih podložnika, da im Turci ne popale imanja. Poslat ću u Carigrad svoje ljude da saznam za turske osnove, za svoju sudbinu.

— U Božjoj je ruci naša sudbina.

— Dok se bude sultan dogovarao s mojim poslanicima, nadam se da će mirovati. Sila me i nevolja nagone na taj korak.

— Razabirem: ne možeš drukčije... — uzdahne banica.

— Kako ti rekoh, dokazat ću kralju da su Turci uvijek spremni na nevjeru.

— Da se, dakle, jednom odlučimo? Sultan će provaliti sa svom silom u naše kraljevstvo ne upustimo li se s njim u te dogovore... Da, ne možeš drukčije...

— Tako je — potvrdi Petar i stisne joj ruku.

Katarina se opet zamisli, leden je znoj popane, duboko uzdahne, podigne glavu, pogleda ga u oči i tiho počne:

— Čuješ, Petre...

— Ti nisi naumio, ne, nisi... Oh, grozne li misli! — pokrije banica desnicom oči.

— Molim te?...

— Ne, ti nisi naumio da uistinu sklopiš savez sa...

— Sa sultanom? — zadrhta Petar i naglo ustane.

I banica naglo ustane i zagleda mu se u oči. Ni disala nije. Njegovo se čelo razvedri malko.

— Katarina!... — osmjehne joj se tužno.

— Ne, ti nisi naumio da uistinu sklopiš savez sa sultanom! — odahne ona, porumenje i pruži mu desnicu.

— Kako si mogla samo i pomisliti? — obori ban glavu.

— Da spasiš svoju domovinu... Mnogo sam razmišljala o takvu savezu, mnogo, cijele dane i noći i kadšto, kad bih klonula, nadala sam se da bi nas takav savez mogao spasiti. Pomislila bih pak na našu krvavu prošlost, na potoke hrvatske krvi, prolivene za svetu Isusovu vjeru. I činilo mi se da čujem jauk djece, da vidim pogažene djevice i zaklane starce, i da mi se dižu pred očima sjene mnogobrojnih junaka, da me proklinju... ne, Petre, ne, krštene smo duše!...

— Ja da sklopim savez s krvavim dušmaninom kršćanstva? Ja da pogazim svu bol, sve muke, svu prošlost svojega naroda? Ja da okaljam slavu Šubića-Zrinjskih?... Katarina!... — osovi se ban.

— Petre, oprosti... — zajeca banica tiho, ogrli ga desnicom i prisloni glavu na njegovo rame.

— Umiri se, draga dušo! — zamoli je ban tronuto i sav smućen, obuze joj objeručke glavu i poljubi je u čelo...

Sad sjednu na divan, te se dugo razgovarahu o poslanstvu u Carigrad, o domovini i o svojoj djeci. Malo-pomalo minu ih svaka tjeskoba i uzrujanost, a neka svijetla nada proklija im iz srca i progali lica. Svu su snagu nalazili u svojoj ljubavi: štovali su se, ljubili i obožavali, kao da su koraknuli preko cvijeta miloduha uoči svojega vjenčanja.

Još isti dan sastadoše se Zrinjski i grof Rottal na ulici, te se razgovarahu o poslanstvu k sultanu. Rottal reče da bi najbolje bilo kad bi ban pisao sultanu to i to, pa izvadi iz džepa pisamce kojega je on sastavio u mađarskom jeziku jer ne zna hrvatski. Ban neka ga prevede na hrvatski, pa neka ga pošalje sultanu. Ban zamišljen, primi pismo i spravi ga u džep. Rottal potanko razloži banu kako će veliku uslugu učiniti kralju ako pošalje ono pismo sultanu, te kako kralj upravo želi, zapovijeda, da se ban što češće dopisuje sa sultanom, ne bi li tako obaznao turske osnove, namjere.

Sutradan otputovaše Petar i Katarina u Hrvatsku sa svojom pratnjom. Kapetan Bukovački bio je već dulje vremena u domovini.

Kad ban u Ozalj, kažu mu da je Bukovački poveo sa sobom do tri stotine ljudi u noćno doba, te navalio na neke gradove grofa Nikole Erdödyja i na njemačku vojsku kraj Petrinje. Tako se bilo pročulo. Ban, umoran od puta, hoće da legne, a jedan mu časnik javi da se Bukovački vratio s četom. Već su bila tri sata noću. Eto i Bukovačkoga pred bana i banicu. Neobično je mrk.

— Kapetane, gdje ste bili? — upita ga ban oštro.

— Svijetli bane... — nakloni se Bukovački.

— Koliko ste ljudi izgubili?

— Sedam. Ubili smo do trideset Austrijanaca, zarobili smo deset Turaka. Dok sam bio u Beču, Erdödyjevi su vojnici opustošili moje imanje Degoj, obeščastili su mi sestru Ivanu...

— Kapetane!... — dahne banica.

— Moja se žena spasila, sakrila se u šikaru gdje je cijelu noć drhtala.

— Krvoloci! — istisne ban.

— Što sam učinio, nisam od obijesti, već od viteške nevolje. Grozno smo sjekli Austrijance, a najgroznije haramija Tomo Pakanović, da osveti svoju ženu Janu...

— Svoju ženu Janu?...

— I svoju dječicu: sinčića od tri tjedna i kćerku od godine i pol. Oh, mahnite sotone! Pred malo dana otišao Pakanović prvim mrakom s Ozlja onamo k Švarči, gdje mu je svijetli ban dao nešto zemlje. Kad on pred kolibu, a iz nje vrisak i grohot. Povuče sablju, zategne kuburu, uđe i vidi tri oklopnika, a Jana i djeca na zemlji u krvi. Jednom skresa kuburu u prsa: oklopnik samo što strepnu; drugoga na mjestu sasiječe, a ni treći mu ne uteče. U zoru se vratio Pakanović na Ozalj, bijesan, izvan sebe, plakao je, čupao kosu, škripao zubima. Smirio se kraj Petrinje: osvetio im se! Sada ni s kim ne govori.

— Gdje vam je žena, gdje sestra? — upita ga ban.

— Odveo sam ih na svoje imanje Orteković. Osvetili smo se Erdödyju. Bio bih ga ulovio da se nije zatvorio u Petrinju. Svijetli bane, sad mi sudite što sam bez vaše dozvole...

— Erdödy će biti bijesan na vas — osmjehne se ban.

— Ne bi bio da sam ga ulovio!

— Tako?... — pogleda ga banica.

— Da sam ga ulovio, on već ne bi bio ulovljen, mraz mu na obraz!

— Nego? — smrkne se ban.

— Mrtav! — dahne kapetan i stisne zube.

— Kapetane, umirite se! Bolje da je živ: živa glava dugovanje daje, a od mrtve nikom ništa nema... Zrinjski pruži desnicu, pa ga upita da li mu želi još štogod javiti.

— Omer-spahija iz Hercegovine bio je opet ovdje i kazao mi da je sultan zapovjedio bosanskom paši neka se taj paša sporazumije sa svijetlim banom... Dok ste, svijetli bane, bili u Beču, dođoše na Ozalj i tri odlična Turčina iz Bosne da vam ponude savez u sultanovo ime. Srce mi je drhtalo od radosti kako su lijepo govorili da će nam biti iskreni saveznici, da će Hrvatska biti brzo slobodna od njemačke vojske.

— Kapetane, vi o tome govorite kao da se mi uistinu moramo sporazumjeti sa sultanom! — odmahne ban desnicom.

— To bi bila najveća sreća za Hrvatsku!

— Vi sve izgonite tu svoju! — nasmjehne se banica.

— Ja sam utuvio u svoju ludu glavu da se mi moramo sporazumjeti sa sultanom, ja uvijek samo o tomu razmišljam, ja o tomu snivam, ja vidim u snu pred sobom sultana, velikoga vezira, paše! Ne, nikako ne mogu izbiti iz glave tu misao! Tvrdo nepomično začavlila mi se u moždanima. Oh, koliko puta kažem sebi: Frane ne luduj, kukala ti majka! Frane, kamo si zabasao, crna ti pamet! Ali sve to ne pomaže. Ja sam u to upro, pa ne mogu drukčije, ma raskopalo mi se ognjište! Još mi je onaj Omer-spahija kazao kako u Carigradu žele da upravo ja k njima dođem i ja sam napokon zabio u glavu da upravo mene žele vidjeti sultan i veliki vezir! Svijetli bane, ja ne znam što govorim. Moja je mržnja na Austrijance i domaće odrode silna, ona rađa bijes i ludilo. Molim vas, pošaljite me u Carigrad! — zadrhta kapetan, ozaren i uznojen.

— Umirite se, dragi Bukovački. Bojim se da šala ne dovede istinu... — zamisli se Zrinjski.

— Molim vas, pošaljite me u Carigrad! Oh, da znate, svijetli bane, kako mrzim naše odrode, te bečke udvorice! Izlegli su se da nas upropaste, da nam otruju i zemlju i soj. Sramota i prokletstvo na njihov crni obraz! Krvomutni su ti izdajnici, živi su pakao u našoj jadnoj domovini, pa čemu da ne obračunamo s tim sotonskim gubavim skotom!

— Kapetane, ne tako žestoko! — opomene ga banica strogo.

— Oprostite... — obori glavu Bukovački.

— Govorit ćemo o tomu. Danas je kasno. Hajdmo na počinak — reći će Petar mirno.

— Svijetli bane, što ćemo odgađati? Najveći je gubitak izgubljeno vrijeme. Što ima biti jesenas, neka bude večeras... — proiznese umolno kapetan.

— Hajdmo na počinak... — zamisli se Zrinjski i pruži kapetanu desnicu.

Kad mu i banica poda ruku, izađe on, kapetan, iz dvorane, izvanredno uzrujan. Petar pogleda Katarinu:

— Tek smo ušli u tužnu domovinu, već slušamo grozote!

— Neću da o tome... — zadrhta Katarina. Studen me je znoj oblio kad sam ga slušala: ona jadna Jana s dječicom! Oh, bijedni naš narode! Petre, ja sam grozničava...

— Da, ruke su ti mrzle — zabrine se Petar.

— Ona Janina dječica u krvi... Petre, tko zna kako bi još moglo biti našoj djeci?... — izusti Katarina tiho, mrzli je srsi prolete.

Sada pođu nizom soba, kuda nisu svaki dan prolazili u svoju ložnicu, a napokon stupe u jednu, prevučenu plavom svilom na stijenama. Pod stropom visjela je ružičasta i pozlaćena svjetiljka. Časak stadoše posred sobe, u ugodnoj toplini, te su gledali na postelju i slušali tihano i zdravo disanje svojega djeteta, svoje Zore, koja je slatko bila usnula uz dragi šum Kupe. Pod svilenim pokrivalom lijepo se proteglo mlado ono tijelo, nad bijelim čelom sjajila se svijetla smeđa kosa kao i duge trepavice na snježnoj puti pod zatvorenim očima. Roditeljima je bilo čudno što im je Zora već onako velika. Zajedno se primaknu k postelji, otac se prvi sagne i poljubi dijete u čelo, tako i majka, veoma tiho, tek dodirnuvši usnama onu lijepu i milu glavu. Djevojčica se nije ganula kad ju je majka poljubila, nego se blaženo osmjehnula, kao da se dotaknuo njezina čela pramen zlatne kose anđela čuvara. Roditelji izađoše iz sobe što su tiše mogli.

Sutradan opet je kapetan Bukovački zaklinjao bana da ga pošalje u Carigrad, a zna se da ga je zaklinjao upravo smrću našega Spasitelja: "Per mortem Redemptoris nostri, ner viscera Jesu Christi." S najvećim je zanosom govorio o savezu sa sultanom: bio je uvjeren da će Hrvatska samo u tom savezu naći svoj spas. On je mislio samo na osvetu, na veliku osvetu, osobito otkad su mu njemački vojnici oskvrnuli sestru, mladu i slabašnu djevojku. On je uzdisao za onim velikim danom kad će hrvatski narod dati krvavu odmazdu svojim pokroviteljima. A taj dan, po njegovu sudu, osvanut će kad Zrinjski sklopi savez sa sultanom. Fran Bukovački bio je bogat plemić, imao je pet imanja: Degoj, Turanj, Mlaku, Orteković i Brkiševinu. Gospodarstvo je prepustio svojoj ženi Ani, jer je on najvolio bojnu igru.

Nakon dva tjedna odluči ban Petar da će poslati u Carigrad Bukovačkoga, a ovaj, izvan sebe od radosti, odmah stane nagovarati kapetane Frana Berislavića i Baltazara Pogledića da pođu s njim. Kapetani hoće da to malo promozgaju, jer nije šala uzeti na vrat onako vratoloman put: Turci kao Turci, a nije baš ugodno da omastiš tamni kolac. Te ovamo, te onamo, pomisle napokon, vladat će se nešto okom, nešto mozgom, pa pristanu, da im se ne reče da su malodušni, bojažljivi.

Kad stupiše pred bana s Bukovačkim, on ih ozbiljno i strogo opomenu da ne smiju nikomu odati tajnu što će im je otkriti. Zadaše mu poštenu riječ, pružiše mu desnice, a ban im podrobno razjasni svoju osnovu zašto ih šalje u Carigrad. Ponovno im reče da neće nikada pristati na nikakve turske ponude. Zamoli ih da to nikada ne smetnu s uma! Sa sultanom i velikim vezirom neka ugovaraju do mile volje, ali ne smiju ništa uglaviti, do kakva potpunoga sporazumka ne smije doći. Da osujete koji mu drago sporazumak, lako će se naći ovo ili ono, bud koja točka, bud koji uvjet, za koji će reći da nemaju od njega, od bana, nikakve upute, nikakve punomoći, te ne mogu stoga da to i to prihvate dok ne govore s banom.

— Svijetli kneže, bit će sve po vašoj želji. Evo vam po sto puta Božje neprijelomne vjere! — digne Bukovački tri prsta uvis.

Sad se sjeti ban na ono mađarsko pismo što mu ga je dao Rottal u Beču, pođe u drugu sobu, napiše vjerodajnicu da je kapetan Fran Bukovački njegov poslanik. Ono pismo preveo je na hrvatski i dodao ga vjerodajnici. U pismu se ispričava što nije one godine mogao ispuniti sultanovu želju, jer je kralj Leopold I. sklopio trojni savez i već je nastupila jesen, a ljeti ga nije, bana, bilo u Hrvatskoj. Međutim, pripravan je na službu, te neće uzmanjkati da i nadalje piše sultanu. Kad se ban vrati u sobu, reče Bukovačkomu:

— Gospodine kapetane, vama ću dati vjerodajnicu na sultana, a dat ću vam i svoj pečat, neka se zna da ste uistinu moj poslanik i da uzmognete sklopiti kakav-takav ugovor, kako biste što bolje mogli obznaniti sultanove namjere. Glavna neka vam bude briga da izvidite na koje zemlje misli navaliti veliki vezir, je li naumio da nas posjeti s velikom vojskom. Ja vam ne dajem nikakva posebna naputka što da ugovorite. Ravnajte se po okolnostima. Još vam jednom strogo nalažem da ne smije doći do sporazumka. Što poslanik zamuti, treba da sablja razbistri. Ne ugazite duboko! Molim vas da ovo nikako ne zaboravite! Zaklinjem vas!

Na te riječi dade ban vjerodajnicu i svoj kneževski pečat Bukovačkomu, pruži svakomu desnicu, zaželi im sretan put, pa se rastane s njima u kasno doba noći.

Bukovački odjaše drugi dan u Orteković, svoje imanje na Savi, da se oprosti sa ženom i sestrom. Teško mu je bilo ostaviti bolesnu sestru, žrtvu razuzdanih vojnika, i tužnu ženu, samu s bolesnicom. Dva je dana ostao u svojoj kući, ponajviše sjedeći uz postelju mlade sestre, blijede plavojke. Njegova je žena bila malena i krupna gospođa, rumena lica, blage ćudi. Kao svaki put, tako su i sada gorko plakale Ivana i gospođa Ana na rastanku, a bile bi i više da su znale kamo ide kapetan. On im je rekao da putuje u Poljsku. Ban Petar bio se dogovorio s kapetanima da će svakomu reći da su pošli u Poljsku.

Malo dana po Martinju sastaše se Bukovački, Pogledić i Berislavić na urečenu mjestu u šumi, kraj donje Kupčine, nedaleko od rijeke Kupe. Ponoć samo što nije. U mraku razabirahu se tek najbliži hrastovi, njihova debela stabla. Nad šumom plivala je mrka razgala, jer je nebo bilo osuto zvijezdama, ali njihov slabi sjaj nije mogao probiti kroz guste grane u onu tamu u šumi. Bukovački predloži kako ne bi bilo zgorega da malo nakvase grlo, a kad se svaki obredio rakijom, prizovu u najprvu ime Božje, pa krenu uskim utrenikom prema obali, idući jedan za drugim i vodeći svaki svoga konja. Prvi je bio Bukovački, ogrnut seljačkom surinom i dobro naoružan, kao i njegovi drugovi. Lagano su hodali da ne slome vrat u onoj mračini, jer utrenik — sve graba do grabe. Kako je prvi dan kišilo, smrznula se zemlja, te je prskala pod kopitom.

— Frane, gdje smo? — upitat će Pogledić Bukovačkoga. — Noć je vedra, a u ovoj šumi kao u rogu!

— Dok je glava vedra, i noć je vedra. Pitaš me gdje smo? U šumi, u tamnoj šumi. Samo za mnom! Poustrpi se: kad sjajna Danica na istok, jaki će nam Bog na pomoć.

— Samo da nam Danica krvava ne sine! — oglasi se Berislavić.

— Neće! — odvrati Bukovački, pa nastavi: — Kad pomislim da imam na samom srcu pečat kneza Zrinjskoga, ja vidim kao po bijelom danu. Samo za mnom! Još me nisu bili pravo ni brci ponijeli kad sam se prebijao ovom šumom, pa neću ni noćas ostaviti u njoj svoje kosti. Mi idemo put juga, primičemo se k carigradskom sultanu. Gledajte prema jugu: pričinit će vam se da vidite sultana, da vam se sultan smiješi! Meni je njegov osmijeh kao silna luč što razgoni ovaj mrak.

— Daj da se od moga jada nasmijem: ti vidiš carigradskog sultana, a ja ne vidim gotovo ni tebe dok tapaš preda mnom! — reći će mu Pogledić. — Pazi, Frane, kud nas vodiš, jer bismo mogli zamrknuti a ne osvanuti.

— Mene vodi moj konj. I on se veseli što ide u Carigrad! — našali se Bukovački. — Ustrpite se, domala izvalit će se noćno jaje. Jest, braćo, noć je glupa kao i svaka kokoš.

— Pazi da nas ne pozoblje! — nasmija se Berislavić.

— Nismo austrijski generali! Znat ćeš kako je pokojni general Auersperg htio jednom sa svojim četama iz Karlovca u Ogulin, a kad tamo osvanuo je u Zagrebu. Pametna li čovjeka! U dućanu gdje bi se samo pamet prodavala, nikada ne bi bilo stiske, jer bi je kupovali samo pametni ljudi.

— Frane, vidiš li i sada sultana? — upita Pogledić Bukovačkoga kad dođoše u veću gustinu, u deblji mrak.

— Uvijek ga ja vidim. Eh, što bih dao da ga mogu zagrliti u zoru! Ja ti čeznem za njim, kao da sam se napio neke turske trave od pomame.

U taj hip nešto zaprašti pred njima. Svi stanu; nekakva se zvijer prestrašila i dala u bijeg. Bukovački reče:

— Do bijesa, ni ja ne znam gdje smo! Slušajte da li se čuje čavrljanje kume Kupe. Slušajte dobro, jer je noć uhata kako je dan okat.

Svi osluhivahu: grozna tišina u studenoj šumi. Okvase opet grlo, pa pođu oprezno. Bukovački je govorio:

— Mislim da nismo daleko od obale. Samo da dođemo na pravo mjesto gdje je Kupa dosta plitka. Uh, kako mi se oteže noćašnja noć! Ja držim da je svjetlost kraća od mraka. Carigrade, živa željo, gdje si, ubilo te moje uzdisanje? — uzdahne Bukovački.

Tako razgovarajući se, svako bi malo stali u hodu. Bukovački najednom veselo šane:

— Čujete li je?

— Ne čujemo — odjave tiho drugi.

— O, ja je dobro čujem: kao da plače među suhim vrbinjem. Nijedna naša rijeka ne romoni tužno kao Kupa...

Sad i drugi razabraše onaj tihi i jednoliki šum vode kako romoni oko nekih panjeva na pličini, nedaleko pred njima, u mraku. Malo zatim prospe se blijeda svjetlost po vršcima golog drveća; sjaj krupnijih zvijezda potamni, a sitnije kao da se ugasiše. Bukovački reče da se napokon izvalilo noćno jaje, pa pođe brže, te domala izađu iz šume na nisku obalu. Rijekom se vukla magla, druga je obala bila posve zastrta, onamo na istoku iznad šume sjajio se mjesec, obavit parom. Sjetna svjetlost sterala se nad tihom, mrtvom okolicom i nad onim kapetanima koji su bili poklekli na obali i sklopili ruke da se pomole Bogu. Kad ustanu od molitve, svi reknu u jedan mah: u ime Božje! — vrgnu se na konje, jedan za drugim zagaze, te domala iščeznu u magli posred rijeke.

Sljedeća stranica→